Andrea Dragojević: Borba za budućnost

Donosimo još jedan u nizu tekstova koji su bili objavljeni u Zarezu, br. 256 (objavljenom 30. travnja 2009), pod naslovom “Borba za budućnost: Posljedice tranzicije i ‘mentalne’ lustracije na javni sektor – komodifikacija obrazovanja i krah ‘države blagostanja'”. Andrea Dragojević u svom tekstu upozorava na činjenicu da je 21. stoljeće stoljeće borbe za očuvanje tekovina progresivnog 20. stoljeća a u studentskim blokadama hrvatskih fakulteta vidi jedan od vidova te borbe.

Pravo na obrazovanje osnažujuće je pravo jer je ono ujedno i temelj za ostvarenje drugih prava. Kao takvo obrazovanje nikako ne može biti privilegij, nego temeljno pravo

“Bio sam čedo države blagostanja. Pio sam njen sok od pomorandže i primao njene vakcine. Živeo sam u njenim stanovima. Smatrao sam da je sasvim prirodno da svakodnevno u školi dobijam besplatnu šolju mleka. Koristio sam obrazovne mogućnosti koje mi je država pružala, mada sam mrzeo najveći deo onoga što mi je servirano”, piše Džef Ili u uvodu svoje knjige Kovanje demokratije. Istorija levice u Evropi 1850 – 2000 (Geoff Eley: Forging Democracy, The History of the Left in Europe, 1850 – 2000), što spominjemo odmah na početku ovog teksta ne da bismo uveli još jednu plačljivu priču o međugeneracijskim razlikama, nego zato da upozorimo na to kako je 21. stoljeće stoljeće borbe za očuvanje tekovina progresivnog 20. stoljeća. Stoljeća u kojem je “istorija levice”, da opet citiramo Džefa Ilija, “bila borba za demokratiju, borba protiv sistema nejednakosti koji ograničavaju i deformišu, napadaju i ugnjetavaju, ponekad i s ciljem da potpuno unište ljudski potencijal”.

Upravo se borba za očuvanje tekovina demokracije odvija iz dana u dan, iz večeri u večer, iz noći u noć na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i na fakultetima i sveučilištima širom zemlje. Blokada zagrebačkog FF-a, koju od 20. travnja vodi Nezavisna studentska inicijativa za besplatno obrazovanje, emancipacijski je politički pothvat nakon kojeg stvari neće više biti iste, ne samo one u akademskom svijetu, nego i u društvu općenito. I to najmanje iz dvaju razloga.

Prvi je taj što su studenti putem svog zahtjeva za besplatnim obrazovanjem za sve, koji znači da se (i) visoko školstvo treba financirati budžetski, a ne putem školarina, ponovno u javni prostor uveli pojam od kojeg neoliberalne države bježe k’o vrag od tamjana – pojam solidarnosti. Njihov zahtjev za redemokratizacijom visokog školstva zahtjev je za solidarnim financiranjem javnih potreba putem ubiranja poreza i njihove budžetske redistribucije nasuprot trgovačkoj retorici koja elementarno pravo na obrazovanje predstavlja kao privilegij.

Različite vlade u Hrvatskoj, uključujući i onu nominalno socijaldemokratsku, u posljednjih su desetak godina potpuno rastopile društvenu komponentu obrazovanja zakonima i javnim diskursom, koji je, dakako, bio dobro medijski prepariran, te su jednu opću stvar pretvorile u privatiziranu praksu.

U javnosti se tako često može čuti argument da završeni studij pojedincima donosi razne benefite, pa nije jasno zašto bi oni koji ih ne ostvaruju iz svojih plaća izdvajali novac za one čija djeca studiraju. Međutim pravo na obrazovanje upravo je jedna od demokratska tekovina 20. stoljeća. Pierrick Devidal u svom tekstu Trgovanje ljudskim pravima, koji je očito inspirirao i Nezavisnu studentsku inicijativu, podsjeća na to da obrazovanje nije benefit, obrazovanje je pravo, i to pravo za čije je ostvarenje nužna intervencija države, koja mora biti diskretna, ali ujedno jasna i nedvosmislena. Naime, država mora osigurati potrebne uvjete da bi se to pravo konzumiralo, a jedan od tih uvjeta jest i potpuna inkluzivnost, dakle osiguranje jednakih pristupnih uvjeta za sve, u što se ubraja i osiguranje financijske pristupačnosti, odnosno besplatnog obrazovanja. Pravo na obrazovanje, prema spomenutom autoru, osnažujuće je pravo jer je ono ujedno i temelj za ostvarenje drugih prava. Kao takvo obrazovanja nikako ne može biti privilegij, nego temeljno pravo.

U isto vrijeme u Hrvatskoj se budžetski financiraju sve vjerske zajednice, dakle svi mi, bez obzira na to jesmo li vjernici ili ne i jesmo li kao ovi prvi pripadnici dominantne konfesije ili marginalne sekte, putem poreza odvajamo godišnje 413 milijuna kuna za vjerske zajednice, od toga 382 milijuna kuna za Katoličku crkvu. Dakle, konzumaciju prava na slobodno vjeroispovijedanje plaćamo svi iako je ono parcijalno primjenjivo i država se tu ne bi trebala pojavljivati kao presudan faktor. Naime, to je jedno od prava tzv. prve generacije koje se ostvaruje baš nemiješanjem države u pojedinčev izbor. Dakle, državni su prioriteti sasvim jasni: ne gradi se društvo znanja, nego društvo znanja o vjeri ili društvo katekizma.

U tom sustavu koji obrazovanje tretira kao privilegij ustanove visoke naobrazbe funkcioniraju gotovo kao uslužni sektor, profesori prestaju biti prenositelji znanja i postaju davatelji usluga, studenti su njihovi korisnici, nastavni se proces pretvara u tržnicu pragmatičnih vještina, a ispit postaje pregovarački postupak između korisnika i pružatelja usluga, odnosno svojevrsno cjenkanje, rezultat čega je cijena, a ne ocjena. Tako je na sam dan blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bilo upravo zastrašujuće vidjeti zidove u glavnom hodniku, koji su bili preplavljeni plaćenim oglasima za medikamente, kojima se potencijalnim korisnicima obilato i za sitne pare nude preparati za lakše učenje, brže pamćenje i bolju koncentraciju. Pustimo sad to što su fakulteti, kako bi namaknuli potrebna sredstva, počeli prodavati i zidove kao oglasne ploče, što je u situaciji fakultetskog samosnalaženja, kad je država praktički digla ruke od visokog školstva, zapravo razumljivo, strašno je to da se sada posve otvoreno nudi legalna toksikacija organizma. Za školski uspjeh, koji postaje imperativ prve vrste, koriste se i (po zdravlje opasne?) pilule. Studenti su te reklame odmah prekrili ili išarali. (Inače, interna pravila ponašanja na FF-u vrlo su rigorozna: ona ne dopuštaju upotrebu alkohola i droga. A što je jedan zapaljeni joint naspram permanentna farmakološkog kondicioniranja buduće fleksibilne radne snage!)

“Nakon što je politička klasa pomoću privatizacije i denacionalizacije izvršila prvobitnu akumulaciju kapitala, na redu je sljedeći potez u istoj strategiji: preraditi društvene odnose tako da budu potpora mehanizmima realno postojećeg kapitalizma”, napisao je Rastko Močnik u povodu velikih sindikalnih demonstracija u Ljubljani u studenom 2005, kojima su se pridružili studenti i razni antiglobalizacijski pokreti. Studentski pokret u Hrvatskoj sada ima isti cilj: u društvu nejednakosti i iskorištavanja reafirmira solidarnost i druge, poslužimo se opet Močnikovom sintagmom, prijaznije oblike društvenosti. Jer kao što u društvu bez slobodnog protoka informacija uvijek djeluje neko ministarstvo informiranja, tako i u društvu, kao što je naše, koje se ne temelji na solidarnosti mora kao neuspjeli supstitut postojati Ministarstvo međugeneracijske solidarnosti.

Drugi razlog zašto nakon studentskih blokada i plenuma kao par excellence političkog djelovanja ništa više neće biti isto jest taj što su studenti u našoj devastiranoj političkoj sferi (naizgled paradoksalno, jer političke stranke iskaču i iz paštete) uspjeli artikulirati zahtjeve velika broja građana koje inače nema tko reprezentirati. I ne samo to, umjesto reprezentirajuće demokracije posegnuli su za onom neposrednom u vidu plenuma, tijela koje se na FF-u i ostalim fakultetima sastaje svake večeri, raspravlja i donosi odluke o svakom daljnjem potezu. Snaga ovog studentskog pokreta upravo je u plenumima, u direktnoj demokraciji, pred kojom su ostali tzv. politički akteri u zemlji (ustvari, odnarođena elita) zastali s upitnicima u očima. Za one koji na plenumu nisu bili opišimo da na njemu mogu sudjelovati svi zainteresirani građani, ne samo studenti, dakle prostor za solidariziranje i artikulaciju zahtjeva nije ograničen formalnim razlozima. Svake večeri dolazi od 700 do 900 ljudi, atmosfera je vibrantna, do riječi može svatko tko se dizanjem ruke javi, raspravlja se argumentirano i upućeno, često se pojedini istupi prekidaju aplauzima kao vidom samoohrabrivanja…

I još nešto: mnogi su novinari pa čak i profesori te vodstvo fakulteta i sveučilišta ostali zatečeni studentskom organiziranošću, ozbiljnošću i nekovrsnim asketizmom. Što nam to govori, osim prvoloptaške ocjene da se radi o djeci odrasloj u društvu koje pije kavu bez kofeina, puši cigarete bez nikotina itd.? Govori jednu uznemirujuću činjenicu: da studenti u svom današnjem školovanju praktički nemaju pravo na grešku, da pravo na grešku nemaju ni u svom otporu, čega su itekako svjesni. A period studiranja nužno je i period istraživanja i samotraženja mladih ljudi. Pravo na grešku za vrijeme studiranja praktički je konstitutivna stvar. U aulama, predavaonicama i na hodnicima studentima se mora osigurati vrijeme potrebno za fulavanja, nesporazume i nesnalaženja. Sve drugo univerzitet pretvara u pokretnu traku, a neoliberalna društvena eugenika temeljena na strahu i radikalnu egoizmu vodi pravo u novi barbarizam.

U cilju studentske i općedruštvene borbe za očuvanje demokratskih stečevina spomenimo još jedan važan moment. Kao što se zna, novi se hrvatski politički poredak od 1990, uostalom kao i u drugim postsocijalističkim državama Istočne Evrope, legitimirao potpunim poništavanjem političkog nasljeđa komunizma. Pravo na besplatno obrazovanje svoje izvorište uistinu ima u socijalističko-komunističkim državama, ali zbog lošeg imagea istočnoblokovskih zemalja implementacija tog prava u ostatku Evrope počinje tek s padom Berlinskog zida. I dok Zapadna Evropa, još jednom, ideje ljevice pretače u svoje demokracije, Istoku preostaje najtvrđa varijanta neoliberalnog kapitalizma. (U nas komentatori po nacionalima i sličnim tiskovinama plaše pošten svijet tvrdnjama kako studenti, umjesto da uzmu knjigu u šake, stvar vraćaju na šuvaricu.)

Borba protiv njega, s pogledom u prošlost, ujedno je borba za budućnost.