Demokracija s otpornicima

Iz Zareza br. 307 (temat Direktno demokratski modeli danas) prenosimo tekst Igora Lasića, novinara samostalnog srpskog tjednika Novosti, o novinarskim praksama u Hrvatskoj te nespremnosti i nevoljkosti hrvatskih medija da prodru u direktnodemokratske prakse.

Isušivanje Hrvatske medijske kaljuže – medijski diskurs i diktatura kapitala

Dok sam svojevremeno, u zlatno doba Ive Sanadera, nakratko pisao za jedan od vodećih naših dnevnika, upao mi je u oko stanoviti značajan pomak u novinskoj praksi, komparirano s ranije utvrđenim stanjem: izostanak gotovo bilo kakve komunikacije između pojedinih, vertikalno ustrojenih redakcijskih instancija. Netko od pomoćnika glavnog urednika prijepodne bi kontaktirao šeficu najvećeg dopisništva, recimo, pa joj nabacio dnevne prohtjeve uredničkog kolegija i rasijano odslušao što ona misli o tome ili eventualnim dodatnim prioritetima, i tako do nimalo boljeg sutra.

Ukoliko bi pak novinar poželio reći urednicima što misli o ovom ili onom predmetu, članku, zadatku, sugestiji, kritici, takvo je općenje naviše išlo još teže, kao da je zakovano gravitacijom. Okomica koju je trebalo svladavati uspinjala se nadalje do vlasnika medijskog koncerna – on doista stoluje na najvišem katu upravne zgrade, kako i priliči – te zatim kroza sljemenu gredu k izvršnoj državnoj vlasti ili krupnijim oglašivačima, negdje visoko u oblacima; na više je slučajeva jasno demonstrirano kako je upravo spomenuti bivši premijer imao kudikamo lakši pristup glavnom uredniku negoli ijedan od nas novinara.

Kvalitete predstavničke i direktne demokracije

A mi bismo sad htjeli da glavne vedete toga istog koncerna razumiju bit demokracije i njezinih raznolikih meandara, rukavaca i mrtvaja, baš kao da stalno žive, i petkom i svetkom, s njezinim idealom u srcu i na monitoru… Mi bismo da npr. Davor Butković shvaća o čemu točno piše kad odmjerava kvalitete predstavničke i direktne demokracije.

Razumijevanje demokracije, vladavine naroda ili općenito baze u analognim društvenim modelima, međutim, zacijelo je podosta otežano u preuzetim uvjetima permanentnog suštinskog poricanja egalitarističkih vrijednosti. Najviše onda kad joj se ime pronosi radi uzurpiranja formalnog legitimiteta vlasti, s mehanizmima odlučivanja pouzdano izmaknutim dosegu najširih slojeva. Drastično njezin smisao potiru i naši sindikati, minirajući najzrelije šanse za referendumskim izjašnjavanjem o radnom zakonodavstvu. Demokracija, i to stranačkopredstavnička, bogomdana kakva jest, uvedena je ovdje prije dva desetljeća po ubrzanom postupku i u paketu s kapitalizmom, ili obrnuto; nijedno od toga dvoga nije otad nijednom ozbiljnije dovedeno u pitanje, a naročito su to rijetko činili hrvatski novinari. Najbolji sistem na svijetu mogao se tako u Hrvatskoj sve do jučer nesmetano baškariti.

S obzirom na zatiranje svake vlastite primisli o iole upotrebljivoj mjeri unutarredakcijske demokracije, s obzirom na smjerno prihvaćenu lobotomiju nad stanjem klasne i cehovske im svijesti, ovdašnji su novinari jednako efikasno poslužili kao marketinški servis navedenih centara moći te tzv. višeg interesa. Pored kapitalizma bez ograničenja i demokracije s ugrađenim otpornicima, isti mediji su ljudima onomad uvalili i epohalnu priču o neminovnosti rata i malne ontološkoj nemogućnosti žrtve da se nađe u poziciji agresora i zločinca… Dvadeset je godina njihov javni potencijal zlorabljen držanjem pokroviteljskog slova na temu akomodiranja u skladu s vrlim novim svijetom, preparirajući javnost do postizanja neosjetljivosti za ma kakvu alternativnu i nearanžiranu društvenu identifikaciju s predznakom subverzivnog.

Nenasilni ljevičarski demonstranti

Ali, onda je nekako došlo do prekida na vezama, ljudi su izašli na ulicu da bi se začuo njihov glas o direktnoj demokraciji – zapravo, demokraciji kao takvoj – a mediji koje obično nazivamo srednjostrujaškima, nemalo su se uzvrpoljili. Počeli su inzistirati na utvrđivanju individualiziranog vodstva uličnih prosvjeda, prokazujući demonstrante kao politički nedorasle jer, nota bene, ne žele da se njima upravlja, ne žele da im se više popuje. Posprdno su likovali zbog spore i mukotrpne artikulacije zajedničke platforme među raznorodnim prosvjedničkim krugovima. Medijima je izbijen dotadašnji monopol na kreiranje prevladavajućeg javnog diskursa, dakle, što je među njima izazvalo nervozu radi povrata društvenog nadzora u isti posjed. Nitko nije tako osjetljiv na činjenicu da netko jednostavno želi misliti svojom glavom, kao sami ovlašteni, službeni opinion makeri.

Jedan od vodećih iz toga soja, ovdje već spomenuti kolega, pritom one koji na ulici protestno ističu zahtjeve protiv kapitalističkog uređenja, naziva ultraljevičarima. A prilično je skandalozno da se u zemlji donedavnog samoupravnog socijalizma – situacije najbliže direktnoj demokraciji, od makar partikularno realiziranih – posve nenasilni ljevičarski demonstranti obilježavaju kao ultrasi, od čega je samo korak do trendovskog etiketiranja istih snaga kao terorističkih. Ipak, bit će da je tu posrijedi razmjerno histerično političko distanciranje od neugodnog raskoraka između vlastite proklamirane i realno uspostavljene pozicije.

Privatni mediji, sad se već može i češće pročitati ili čuti, uglavnom nisu mediji sasvim dostojni žurnalističkog smisla te riječi; oni su više reklamni panoi u korist svog vlasnika i njegovih nenovinskih poslova. Naravno, ima dosta poznatih izuzetaka koji u znatnoj količini uspijevaju nadvladati taj odnos, zahvaljujući nekim drugim društvenim zaštitnim mehanizmima, kao što ima i kontraprimjera (vidi: HRT, Vjesnik), no temeljna kontradikcija iz gornje relacije ostaje netaknutom. A očito se nije lako izdići ponad nje i usprkos privatnom stati u zaštitu javnog interesa i digniteta struke. Naročito poslije usvojene dogme o najboljem sistemu, što je već mnoge naše butkoviće odvuklo u nepopravljiv kvar.

Usred aktualnih prosvjeda, međutim, u izvjesnom trenu je same novinare jedne velike hrvatske redakcije – slučajno baš najkonzervativnije – zapalo da izađu na već živahne ulice. Ali, sad ne više reporterski, nego u obranu svojih radničkih te demokratskih prava… Ničiji rad nije otok, nedruštven i nedodirljiv – naime, ako bar to nauče o sebi i drugima ovom prilikom, isplatit će se muka i njima i društvu u cijelosti.