Luka Matić 20. kolovoza 2016.

Tko to ne zna napisati ćirilično „i“?

Medijski komentari o šovinističkim grafitima na zidu osječkog Aninog groblja aludiraju na vandalizam u kojega su upisane velikosrpske težnje. Međutim, koliko demonstrirana „ćirilična nepismenost“, i činjenica da su Srbi u Osijeku marginalna i politički potpuno neorganizirana grupa podržava takvu implikaciju, otvarajući umjesto toga prostor za interpretaciju prema kojoj svjedočimo provokatorskoj akciji s ciljem usmjeravanja predizborne kampanje na zaoštravanje odnosā većinskog naroda i nacionalnih manjina?

Ćirilični grafiti koji su jučer prijepodne (petak, 19. kolovoza) uočeni na vanjskom zidu osječkog Aninog groblja, pogotovo zbog medijskog tretmana koji su dobili – u kratkoj formi novinske crtice koja donosi samo osnovne informacije – prijete zaoštravanjem međuetničkih odnosa na istoku Hrvatske. Naime, grafiti sadržaja „Ovo je Srbija“ i „Klat ćemo Hrvate“ pojavili su se u trenutku kada desna javnost vodi kampanju zastrašivanja, u kojoj ne preže ni od ucjenjivanja glava nepoznatih grafitera koji su krvavo crvenom bojom „dovršili“ spomenik Miru Barešiću, kao ni od objavljivanja imena i fotografija osoba koje sumnjiče da su imale veze sa spomenutom intervencijom, ali i s oštećivanjem biste Jean-Michela Nicoliera u Vukovaru.

 

No primarni problem s osječkim grafitima leži upravo u njihovu medijskom tretmanu. Naime, javni i komercijalni mediji svojim izvještavanjem pogoduju stvaranju slike kako kod srpske manjine postoji namjera za proizvođenjem međuetničkog sukoba, koja se realizira u ispisivanju grafita šovinističkog, ekspanzionističko velikosrpskog sadržaja u Osijeku.

Svodeći svoje informiranje o tom događaju na minimalno poštivanje tzv. Five Ws (tko, što, gdje, kada, zašto) uslijed tržišnog pritiska informiranja u realnom vremenu, mediji su propustili ukazati na vrlo važno obilježje grafita: osoba koja ih je ispisala ne zna ćirilicu! Kao što se može vidjeti s fotografija, u riječi „Srbija“, slovo „i“ napisano je latinicom, što je omaška koja bi se dogodila malokome tko se služi ćirilicom.

Druga manjkavost izvještavanja je ta što uopće ne dovodi u pitanje suvislost ideje da u Osijeku postoje neki „Srbi“ koji bi po zidovima ispisivali velikosrpske parole. Činjenica koja se može doznati čak i površnim pregledavanjem wikipedije (sic!) jest da Srbi u Osijeku čine oko sedam tisuća stanovnika, odnosno oko 6 % ukupnog stanovništva grada. To je, u odnosu na popis 1991. godine četrnaest postotnih poena manje, a u apsolutnom iznosu gotovo pet puta, odnosno nešto više od 26 tisuća Srba manje. Jednako je lako doznati da u Osijeku nema ni srpskih organizacija, pa čak niti lokalnog pododbora Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“. Bi li u takvoj situaciji, u kojoj svatko tko to želi može doznati sve osječke Srbe poimence, ijednom „Srbinu“ bilo u interesu pretvoriti se u hodajuću metu zbog jeftine provokacije koja donosi samo probleme? Tko bi ispisivao ovakve grafite dok desničarska TV zvijezda ucjenjuje glave, a desničarske grupe najavljuju da će sami naći i obračunati se s političkim protivnicima?

 

Imajući to u vidu, sumnja – ako ne i zaključak – da je ispisivanje grafita djelo provokatora mora se barem razmotriti. Nadalje, ta sumnja mora biti praćena pitanjem: kome odgovara zaoštravanje međuetničkih tenzija na istoku Hrvatske? Radi li se u slučaju osječkih grafita, o evociranju metoda vođenja predizborne kampanje iz sezone jesen/zima 2015. godine? Drugim riječima rečeno, zar je moguće da su – i nakon četvrt stoljeća socijalne i ekonomske devastacije Hrvatske koje su provodile vlade s agendom hrvatskog nacionalizma i ekonomskog neoliberalizma – glavni problem Srbi?

 

[Ispravak: U prvotnoj verziji pogrešno je naveden broj i postotak Srba u Osijeku i po popisu 1991. godine i po popisu 2011. godine. Autor i uredništvo se zbog te pogreške ispričavaju čitateljima.]

Tagovi:
, , ,

Vezani članci

  • 14. ožujka 2016. Nad Osijekom zora sviće,
    dobro doš’o Čarlse prinče         Dva i pol desetljeća postsocijalizma dovela su nas do toga da je normalno da u istoj rečenici i prostoriji koegzistiraju „Njegovo kraljevsko visočanstvo princ Charles Philip Arthur George, princ od Walesa, vojvoda od Cornwalla, vojvoda od Rothesayja, grof od Carricka, grof od Chestera, barun od Renfrewa, gospodar Otočja, princ i veliki upravitelj Škotske“ te „mir, nenasilje i ljudska prava.“ O izostanku medijske reprezentacije disenzusa prilikom najava posjete princa Charlesa Osijeku.
  • 12. kolovoza 2016. Stranački duopol i državotvorni konsenzus Pored agresivnog provođenja neoliberalnog ekonomskog programa, kratki mandat Vlade HDZ-ove Domoljubne koalicije i MOST-a svojim je polarizirajućim djelovanjem na simboličkoj reartikulaciji društvenog polja, rekadroviranju institucija građanskog društva te pomjeranju kulturne paradigme politički destabilizirao državotvorni konsenzus o tzv. nacionalnoj pomirbi, uspostavljen još 1990-ih. Obje velike stranke ulaze u predizbornu kampanju konvergirajući prema centru i ponovnoj stabilizaciji političkog polja, što nakon izbora 11. rujna obećava manje društvenih tenzija te umiveniji nastavak napada na radnička prava i javni sektor.
  • 6. kolovoza 2016. Fašizam i kultura zaborava Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
  • 18. srpnja 2016. Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.
  • 27. srpnja 2016. S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
  • 1. kolovoza 2016. Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
  • 12. lipnja 2016. Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
Arhiva članaka

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve