Fašizam i kultura zaborava

Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.

Japanski laki tenkovi elitne Kwantunške armije u ofenzivi protiv sovjetsko-mongolskih snaga na rijeci Khalkhi/Halki, srpanj 1939. godine (izvor: wikimedia).
Japanski laki tenkovi elitne Kwantunške armije u ofenzivi protiv sovjetsko-mongolskih snaga na rijeci Khalkhi/Halki, srpanj 1939. godine (izvor: wikimedia).

„Povijest pišu pobjednici“ – kratkotrajnog pamćenja

Europa u 19. stoljeću poprište je brojnih revolucija i kontrarevolucija. U novostvorenim uvjetima buržoaske „stabilizacije“ sve više jačaju lijevi pokreti: radnički sindikati i organizacije, političke partije i koalicije. Pariška komuna 1871. godine pruža najraniji model relativno uspješne socijalističke revolucije. Iako je ugušena u krvi već dva mjeseca nakon osnutka, ona postaje izvorom inspiracije brojnim suvremenicima (poput Karla Marxa i Friedricha Engelsa), ali i generacijama koje su ih slijedile (poput Lenjina). Predstavnicima svih reakcionarnih – fašističkih, monarhističkih, klerikalnih, ali i liberalno-buržoaskih interesnih skupina, ova će se historijska lekcija usjeći u podsvijest kao upozorenje da opasnost vreba slijeva.

Mladi Winston Churchill, aristokratskog društvenog profila i svjetonazora, krajem 1890-ih godina piše svoj jedini roman u kojemu jasno demonstrira najdublje političke strahove koji izviru iz njegova povlaštenog klasnog statusa. U kasnijoj autobiografiji, radnju Savrole: priče o revoluciji u Lauraniji, smještene „u neku imaginarnu balkansku ili južnoameričku republiku“, sažima tvrdnjom da se radi o „doživljajima liberalnog vođe koji je srušio samovoljnu vladu, samo kako bi ga progutala socijalistička revolucija“.[1]
Winston Churchill, 1899. godine (izvor: National Portrait Gallery prema Creative Commons licenci).
Winston Churchill, 1899. godine (izvor: National Portrait Gallery prema Creative Commons licenci).
Burni događaji u Rusiji 1917. godine dodatno su pojačali ovaj paranoični sentiment koji su mnogi dijelili iako, prema procjeni Erica Hobsbawma, u međuratnom periodu „niti jedan režim koji bi se pouzdano mogao nazvati liberalno-demokratskim nije srušen s ljevice. Opasnost je dolazila isključivo s desnice.“[2]
 

Ususret potpunom porazu multinacionalne imperijalističke intervencije protiv Sovjetske Rusije, Churchill je u veljači 1920. godine izjavio da boljševici, zbog raspuštanja parlamenta, „nisu dostojno društvo demokratskoj vlasti poput naše“.[3] Sedam godina kasnije, pri posjetu Rimu, navodno visoki demokratski standardi nisu ga spriječili da ustvrdi kako bi, da je Talijan, stajao uz Benita Mussolinija i njegove fašiste „od početka do kraja u [njihovoj] trijumfalnoj borbi protiv bestijalnih apetita i strasti Lenjinizma“.[4] Samoproklamirani šampion demokracije bio je 1927. godine uvjeren da je „Italija (…) pronašla protuotrov za ruski virus“.[5] Sličan je stav demonstrirao 6. studenog 1938. godine, tijekom rasprave u Donjem domu britanskog parlamenta, kada je u kontekstu realizacije Münchenskog sporazuma izjavio:

„Uvijek sam govorio da se, ako Velika Britanija bude poražena u ratu, nadam da ćemo pronaći jednog Hitlera koji će nas povesti nazad na naše zakonito mjesto među nacijama.“

Korak dalje u naklonosti prema Mussoliniju otišao je tadašnji američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt, koji je s fašističkim diktatorom vodio privatnu korespondenciju. Štoviše, u jednoj prepisci sa svojim dugogodišnjim prijateljem, Roosevelt je svoj odnos s Mussolinijem opisao kao „prilično blizak“, referirajući pritom na Mussolinija kao na „izvrsnog talijanskog gospodina“.[6] Neki istraživači naglašavaju činjenicu da su tri uzastopne američke vlade tijesno surađivale s Mussolinijevim „antidemokratskim režimom koji je osiguravao povoljnu klimu za američke investicije te je podupirao američke napore u održavanju međunarodne stabilnosti“.[7]

Mussolinijev promidžbeni spot iz 1929. godine u kojemu američkom stanovništvu poručuje: “Make America great!” (izvor: YouTube)

Niti imperijalistički napad na Etiopiju 1935. niti vojna intervencija u Španjolskom građanskom ratu 1936. godine nisu bili događaji koji bi ozbiljno pokolebali Rooseveltovu privrženost fašističkoj Italiji. Nakon Anschlussa 1938. godine, kada Amerika počinje preispitivati dotadašnju politiku „udovoljavanja“ nacističkoj Njemačkoj, odnos prema Italiji ostaje isti u nadi da će Mussolini na neki način obuzdati svog novog saveznika, a možda se i okrenuti protiv njega. Ovi napori padaju u vodu 1940. godine kada se Italija, uplašena da neće stići ugrabiti svoj dio kolača, uključuje u Drugi svjetski rat. James Edward Miller, u svojoj recenziji knjige Davida Schmitza o američko-talijanskim odnosima od 1922. do 1940. godine, citira Schmitzov zaključak da se „Rooseveltova administracija suprotstavila ekonomskom nacionalizmu i vojnoj agresiji nacističke Njemačke, a ne fašizmu kao ideologiji ili sustavu“.[8]

Fašizam u teoriji i praksi

Što je ustvari fašizam? Michael Parenti ustvrdio je da se „fašizam od obične desno-patrijarhalne autokracije razlikuje u načinu na koji pokušava kultivirati revolucionarnu auru“.[9] Naime, radi se o promišljenoj strategiji kooptacije pojedinih dijelova ljevičarske retorike i simbolike, s ciljem zavođenja i preotimanja biračkog tijela koje je svoje nade dotad polagalo u lijeve (socijalističke i komunističke) partije. „Masovne mobilizacije, omladinske organizacije, radne brigade, sletovi, parade, simboli i slogani“,[10] sve su ove manifestacije, u koje su sada bili umetnuti i elementi nacionalističke mitologije, nacistima i fašistima služile kako bi otrgnule radničku klasu od principâ klasne borbe.
Nacističke radne brigade (<em>Reichsarbeitsdienst</em>), ustrojene prema vojnom modelu (izvor: <a href="https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Arbeitsdienst.jpg" target="_blank">wikimedia</a>).
Nacističke radne brigade (Reichsarbeitsdienst), ustrojene prema vojnom modelu (izvor: wikimedia).
Najočitiji primjer ove kooptacije nalazi se već u samom nazivu Nacional-socijalističke njemačke radničke partije, iako ona sa socijalizmom i obranom radničkih prava nije imala nikakve veze.
 

Parenti naglašava da fašisti u Italiji i nacisti u Njemačkoj ubrzo nakon dolaska na vlast ukidaju zakone o minimalnoj nadnici, plaćenom prekovremenom radu te propise o sigurnosti na radu. Zabranjeni su sindikati i štrajkovi, a radnike koji bi se pobunili protiv pogoršanja radnih uvjeta čekali su otkazi ili zatvorske kazne. Plaće u Njemačkoj smanjene su za 25-40 %, a u Italiji čak do 50 %. Postupci obaju režima jasno su ukazivali kamo je usmjerena zahvalnost vlastodržaca; ne prema narodu kojega se bezobzirno iskorištava te koji će, posve izmanipuliran, uskoro masovno ginuti na udaljenim ratištima, nego prema moćnim industrijalcima i vlasnicima krupnog kapitala koji su pružali financijsko i logističko zaleđe usponu te održavanju fašizma i nacizma. Stoga su ubrzo privatizirana čak i dobrostojeća državna poduzeća poput čeličana, elektrana, banaka i brodarskih kompanija. Porezne politike koje su Njemačka i Italija usvojile samo su dodatno pojačavale navedeni trend, najavljujući još izraženiji izvoz troškova u vidu kasnije eksploatacije robovske radne snage iz okupiranih zemalja.[11]

Apologeti fašizma često spominju drastičan pad stope nezaposlenosti za vrijeme Mussolinijevog i Hitlerovog režima, no redovito propuštaju navesti kojoj grani industrije treba pripisati implicirani porast proizvodnje. Naravno, radilo se o masovnoj mobilizaciji radno sposobnog stanovništva u primarnu svrhu ubrzanog naoružavanja za skoru agresivnu ekspanziju. Ratovanje je centralna tema fašističkog svjetonazora. Mussolini 1935. godine u eseju Doktrina fašizma vehementno tvrdi da „samo rat dovodi do najviših tenzija svu ljudsku energiju i utiskuje pečat plemstva na one koji imaju hrabrosti suočiti se s njime.“ Pacifizam se tretira kao kukavičluk i zločin, a promoviranje svjetskog mira – u smislu dugoročnog cilja čovječanstva – kao neprihvatljivu negaciju navodno inherentne biološke naravi pojedinca te idealiziranog kolektivnog nasljeđa ovog ili onog ratobornog plemena iz povijesnih udžbenika. Prema Mussolinijevu mišljenju, „iako su riječi divne stvari, puške, mitraljezi, avioni i topovi još su divniji.“[12]

Predavanje Davida Glantza na američkom vojnom učilištu (izvor: YouTube)

U revizionističkom jurišu koji je uslijedio 1990-ih godina, postalo je naročito pomodno uspoređivati i izjednačavati Sovjetski Savez s nacističkom Njemačkom te komunizam s nacifašizmom. U tu je svrhu populariziran pojam „totalitarizam“, koji više služi propagandističkom denunciranju komunizma i socijalizma negoli, barem donekle, objektivnoj historijskoj evaluaciji događajâ iz 20. stoljeća. Negdje se usput prigodno zaboravilo na ključnu ulogu koju je Crvena armija imala u slamanju nacifašističkog eksperimenta te u oslobođenju europskih naroda od nepopravljivo rasističke, šovinističke, elitističke i imperijalističke ideologije. Njezin zločinački karakter kulminirao je razgranatom mrežom koncentracijskih logora u kojima je postupak istrebljivanja čitavih naroda podignut na industrijsku razinu. David M. Glantz, američki vojni povjesničar koji se specijalizirao za tematiku tzv. Istočnog fronta, naveo je statistiku prema kojoj su, u čitavom periodu Drugog svjetskog rata (od 1939. do 1945. godine), njemačke oružane snage uvjerljivo najveće gubitke (80 %) pretrpjele upravo u borbi protiv Sovjeta.[13] Dakle, možemo pouzdano reći da je dolazak komunistâ ubrzao okončanje strahota u Auschwitzu, Treblinki, Belzecu, Jasenovcu itd. Lebensraum, Hitlerov plan za istočnu Europu bio je sasvim jasan: očistiti put od lokalnog stanovništva (istrijebiti, protjerati, porobiti) i osigurati „životni prostor“ njemačkim kolonistima. Većina njegovih saveznika i pomagača adaptirala je ovu politiku naspram svojih lokalnih prilika. Nije ih zaustavilo iskrcavanje zapadnih saveznika u Normandiji, u što nas dokumentarci s National Geographica gorljivo pokušavaju uvjeriti. Iako je otvaranje drugog fronta svakako skratilo rat barem za godinu dana, ključni je napor izvršila Crvena armija.[14]

Zanemarene paralele i dvostruki standardi

Desmond Patrick Costello, u kratkom prikazu knjige Williama Evansa Scotta o francusko-sovjetskom predratnom paktu protiv njemačke agresije, naglašava tezu prema kojoj je esencija nacističke vanjske politike prisutna već kod Hitlerovih liberalnih prethodnika:

„Njemačko ponovno naoružavanje, Anschluss, ‘slobodne ruke’ na Istoku – ovo su stvari na kojima su Weimarski političari radili ništa manje od nacionalsocijalista. Bitna razlika […] bila je u tome što je Hitler vjerovao da Njemačka može ostvariti isključivu vlast nad Europom, dok su njegovi prethodnici mislili (ili su barem o tome govorili) u terminima partnerstva s Francuskom.“

Niz kontroverzi još je uvijek uočljiv osvrnemo li se na događaje neposredno uoči početka Drugog svjetskog rata. Jedna od njih tiče se pakta o nenapadanju između SSSR-a i Trećeg Reicha koji se u antikomunistički orijentiranim izvorima, medijima, ali i u službenoj politici pojedinih zemalja, redovito interpretira kao pakt o savezništvu, ako ne de jure, onda svakako de facto. No, što onda možemo reći o Poljskoj koja je s nacistima imala aktivan pakt o nenapadanju od 1934. do 1939. godine, tijekom kojeg je sudjelovala u komadanju Čehoslovačke?

Münchenski sporazum od 29. rujna 1938. godine po mnogočemu je također sličio na pakt o nenapadanju. Sklopljen između Njemačke, Velike Britanije, Francuske i Italije, taj sporazum omogućuje njemačku aneksiju Sudeta (čeških pograničnih područja s većinski njemačkim stanovništvom), usprkos tada aktivnom obrambenom sporazumu između Čehoslovačke, Francuske i SSSR-a. Valja naglasiti da ni sovjetska ni čehoslovačka delegacija nije pozvana na konferenciju te da su uvjeti spomenutog tripartitnog sporazuma predviđali sovjetski vojni angažman tek nakon francuskog, uz predstojeći dogovor o koridoru prolaska sovjetskih jedinica kroz Poljsku ili Rumunjsku.
Čelnici i visoki dužnosnici Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Italije uoči potpisivanja sporazuma u Münchenu (izvor: wikimedia).
Čelnici i visoki dužnosnici Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Italije uoči potpisivanja sporazuma u Münchenu (izvor: wikimedia).
Zbog anglo-francuskog savezništva, bilo je realno očekivati i britansku potporu.[15] No, budući da Francuska u Münchenu efektivno krši jamstvo koje je dala Čehoslovačkoj, SSSR je stavljen pred gotov čin, s ništavnim obrambenim ugovorom i propuštenom prilikom da se apetiti nacističke Njemačke obuzdaju već 1938. godine.
 

Francuska je 6. prosinca požurila potpisati i službeni dokument kojim bi se Njemačka obvezala na poštivanje mira između dviju zemalja. Joachim von Ribbentrop, njemački ministar vanjskih poslova, znakovito je zabilježio da je pakt s francuskim ministrom vanjskih poslova, Georgesom Bonnetom, „implicirao da Francuska prestaje zadržavati ikakav interes u svojim istočnim savezništvima“.[16] Iako je Bonnet uporno negirao ovakvu interpretaciju sporazuma, već i sama činjenica da se u diplomatskim krugovima potegla žustra rasprava daje za naslutiti da je on u Moskvi vjerojatno protumačen kao potencijalna prijetnja. Dakle, Sovjeti su do 1939. godine imali vrlo dobar razlog sumnjati u iskrenost anglo-francuskih delegacija u budućim pregovorima o uzajamnoj suradnji u slučaju nacifašističke agresije.

Abortirana alijansa i očajničke mjere

Sovjetska je diplomacija još u veljači 1933. godine na konferenciji Lige naroda o razoružanju predložila skicu deklaracije o definiciji agresije, a u prosincu iste godine sovjetski državni vrh podupire odluku o pokretanju kampanje za kolektivnom sigurnošću.[17] Sljedećih nekoliko godina ova su nastojanja rezultirala tek ograničenim uspjehom, čemu najbolje svjedoči činjenica da je SSSR, pored Meksika, jedina država koja je službeno podržala antifašističku republikansku vladu u Španjolskoj tijekom građanskog rata (1936-39) u koji su se aktivno uključile pojedine vojne formacije Njemačke i Italije. 15. ožujka 1939. godine njemačka je vojska okupirala i ostatak Češke (dan ranije, očito potaknuta iz Berlina, Slovačka je proglasila kvazi-nezavisnost), direktno kršeći postavke sporazuma iz Münchena. Činilo se da će ideja jedinstvene antifašističke alijanse konačno postati više od puste želje.

Poljski tenkovi sudjeluju u komadanju Čehoslovačke, listopad 1938. godine (izvor: wikimedia).
Poljski tenkovi sudjeluju u komadanju Čehoslovačke, listopad 1938. godine (izvor: wikimedia).

Tri dana nakon ulaska njemačkih trupa u Prag, William Seeds, britanski ambasador u Moskvi, upitao je tadašnjeg sovjetskog ministra vanjskih poslova, Maksima Litvinova, koja bi bila sovjetska reakcija u slučaju njemačke agresije na Rumunjsku. Litvinov je iste večeri, nakon dobivenih instrukcija, predložio hitnu konferenciju u Bukureštu (ili bilo kojem drugom mjestu) s predstavnicima Velike Britanije, Francuske, SSSR-a te Turske, Poljske i Rumunjske. Ovime započinju pregovori o uzajamnoj suradnji između triju velesila. Kao dodatni testament ekspeditivnosti sovjetske diplomacije po ovome pitanju, sovjetski je ambasador u Londonu odmah sljedećeg jutra zatražio sastanak s britanskim ministrom vanjskih poslova, lordom Edwardom Woodom, vikontom Halifaxa, kako bi u Moskvu što prije prenio odgovor britanske vlade. No, Ivan Majski je od lorda Halifaxa dobio odbijenicu pod izlikom da njegova vlada trenutno nema koga poslati te da bi bilo riskantno prisustvovati konferenciji čiji je ishod nepoznat. Halifax se nije složio s primjedbom Majskog da konferencija ne može biti neuspješna ukoliko SSSR, Velika Britanija i Francuska pronađu zajednički jezik. Umjesto toga, britanska je vlada 21. ožujka predložila četverostranu deklaraciju namjere između triju velesila i Poljske. Nakon što je potonja strana odbila participirati, čak je i ovaj prijedlog ubrzo napušten bez pokušaja vlada Nevillea Chamberlaina i Édouarda Daladiera da iskoriste svoj utjecaj kako bi Poljsku (kojom je u to vrijeme vladala vojna hunta) nagovorile ili prisilile na suradnju.[18]

Deset dana kasnije, 31. ožujka, Velika Britanija pruža unilateralno jamstvo Poljskoj, kojem je tek 25. kolovoza dodan tajni protokol prema kojemu se ono specifično odnosilo na njemačku agresiju. Dakle, u trenutku originalnog sklapanja, naglašava Edward H. Carr, ovo je jamstvo bilo jednako usmjereno protiv sovjetske, kao i protiv njemačke strane. To je nužno moralo proizvesti štetne posljedice na anglo-sovjetsku diplomatsku razmjenu tog doba jer je Chamberlainova vlada jasno demonstrirala veću naklonost prema Poljskoj. Sovjetski je osjećaj ugroženosti dodatno amplificiran izbijanjem neformalnog ratnog stanja s Japanskim Carstvom na mongolsko-mandžurskoj granici od svibnja do rujna 1939. godine (bitka kod Khalkhin Gola). Čak je i Winston Churchill, u to vrijeme vođa opozicijske struje unutar vladajuće Konzervativne stranke, bio zaprepašten ovom odlukom.[19] Dva tjedna kasnije, sredinom travnja, započinju prvi eksperimentalni pokušaji otvaranja diplomatskih kanala između SSSR-a i Njemačke, iako se postizanje adekvatnog sporazuma s anglo-francuskom delegacijom iz sovjetske perspektive zadržalo kao povoljnija opcija, barem do sredine kolovoza.

Sljedećih nekoliko mjeseci obilježilo je snažno zanimanje javnosti za tijek tripartitnih pregovora o uzajamnoj suradnji između SSSR-a, Francuske i Velike Britanije. Sovjetski je tisak reflektirao dojam viših dužnosnika da zapadne sile nisu iskrene u proklamiranoj želji da stvore internacionalni antifašistički front te da namjerno odugovlače s pregovorima kako bi opravdale neki budući sporazum s Hitlerom.[20] U to vrijeme održavani su i tajni anglo-njemački ekonomski pregovori u Londonu između Helmutha Wohlthata, savjetnika Hermanna Göringa za ekonomiju, Roberta Hudsona, britanskog ministra prekomorske trgovine i Horacea Wilsona, premijerovog glavnog savjetnika za vanjsku politiku.[21] I oni su, baš poput sovjetsko-njemačkih pregovora, započeli razgovorima o normalizaciji trgovinskih odnosa, no postupno su prelazili na vojno-političke teme.
Molotov potpisuje pakt o nenapadanju s Njemačkom, dok iza njega stoje Ribbentrop i Staljin (izvor: wikimedia).
Molotov potpisuje sporazum o nenapadanju s Njemačkom, dok iza njega stoje Ribbentrop i Staljin (izvor: wikimedia).
Nakon što je vijest procurila u medije,[22] sovjetska je diplomacija shvatila da sporazum s jednom ili drugom stranom mora postići bez daljnjeg odlaganja. No, Sovjetski Savez s Njemačkom nikad nije vodio dubinske pregovore o uzajamnoj pomoći i savezništvu, kao s Francuskom i Velikom Britanijom, što znači da će i sadržaj ovih potencijalnih sporazuma biti nužno različit.[23]
 

Do kraja srpnja, kada je postalo očito da kriza oko Danziga/Gdanjska ne jenjava, britanska je javnost, uz značajan dio parlamentarne oporbe, zahtijevala hitno postizanje sporazuma sa Sovjetskim Savezom. Konkretno, vođa Liberala je zahtijevao da u sljedećoj fazi pregovora sudjeluje „osoba najvišeg političkog ranga“, a Laburisti su predložili da to bude ministar vanjskih poslova osobno, lord Halifax.[24] No, svi prijedlozi[25] i zahtjevi pali su na gluhe uši kada je odlukom da se brodom do Lenjingrada pa vlakom do Moskve (umjesto puno bržim, direktnim letom) pošalje nova anglo-francuska delegacija na čelu s admiralom Reginaldom Draxom, koji nije bio ovlašten donositi odluke. Propašću moskovske konferencije od 12. do 15. kolovoza zakucan je i posljednji čavao u lijesu tripartitnih pregovora koji su trajali gotovo pet mjeseci. Nakon ovog fijaska, sovjetski je državni vrh smatrao da nema drugog rješenja negoli u samo tjedan dana dovršiti pregovore o normalizaciji sovjetsko-njemačkih trgovinskih odnosa te pripremiti i potpisati pakt o nenapadanju.[26] Vjačeslav Molotov, tadašnji sovjetski ministar vanjskih poslova, bio je isuviše svjestan privremenosti i nestabilnosti takvog sporazuma.[27] Osjećaju urgentnosti sa sovjetske strane zasigurno je kumovao i aktualni vojni sukob s Japanom, zbog kojega je postojala realna šansa da se SSSR uskoro nađe u ratu na dvije fronte, bez pomoći zapadnih sila.

Umjesto zaključka – opomena

Pakt o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke (također poznat pod nazivom Molotov-Ribbentrop pakt), potpisan 23. kolovoza 1939. godine, događaj je koji čak i 77 godina kasnije plijeni pozornost javnosti. Nažalost, ovaj neuobičajeni interes nije motiviran željom da se ustanovi činjenično stanje čija bi interpretacija bila utemeljena na savjesnom i sveobuhvatnom historiografskom radu. On je potaknut konkretnim inicijativama pojedinaca, skupina i organizacija čiji klasni interes počiva na beskrupuloznoj diskreditaciji ideja i praksi izniklih iz socijalističke tradicije. Uzmimo za primjer Europsku uniju u kojoj se obljetnica potpisivanja gorenavedenog sporazuma odnedavno službeno obilježava kao „Europski dan sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma“, dok je u Kanadi i SAD-u ista komemoracija usvojena pod nazivom „Dan crne vrpce“. Stavljanje znaka jednakosti između fašizma/nacizma i socijalizma/komunizma koji se objedinjuju specifičnim terminom „totalitarizma“ proizvodi efekt zamagljivanja ili čak negiranja historijskog konteksta u kojemu ti pokreti nastaju i djeluju. Posljedice ovakvog nonšalantnog falsificiranja povijesti teško je pouzdano predvidjeti, no gotovo je nemoguće ne prisjetiti se poznatog aforizma filozofa Georgea Santayane koji nas uvjerava da su „oni koji ne mogu upamtiti prošlost osuđeni na to da ju ponove“.

 

Bilješke:

[1] Winston Churchill, A Roving Commission: My Early Life (New York: Charles Scribner’s Sons, 1930), 154.

[2] Eric Hobsbawm, Age of Extremes: The Short Twentieth Century 1914-1991 (London: Abacus, 1995), 112.

[3] Roland Quinault, „Churchill and Democracy,“ u: Winston Churchill in the Twenty-First century (London: Cambridge University Press, 2004), 33.

[4] Gian Giacomo Migone, uvod u The United States and Fascist Italy: The Rise of American Finance in Europe (New York: Cambridge University Press, 2015), xxiii-xxiv.

[5] Quinault, 33.

[6] John P. Diggins, Mussolini and Fascism: The View from America (New Jersey: Princeton University Press, 1972), 279.

[7] James E. Miller, „’That Admirable Italian Gentleman’: The View from America (and from Italy),“ Diplomatic History 13/4 (1989): 552.

[8] Isto, 553.

[9] Michael Parenti, Blackshirts and Reds: Rational Fascism and the Overthrow of Communism (San Francisco: City Lights Books, 1997), 16.

[10] Isto.

[11] Isto, 6-9.

[12] Diggins 1972, 296.

[13] David M. Glantz, „The Soviet-German War 1941-1945: Myths and Realities: A Survey Essay“ (paper presented as the 20th Anniversary Distinguished Lecture at the Strom Thurmond Institute of Government and Public Affairs, Clemson University, October 11, 2001), 14.

[14] Isto, 103-106.

[15] Edward H. Carr, „From Munich to Moscow – I,“ Soviet Studies 1/1 (Jun. 1949), 8.

[16] Jacques de Launay, Major Controversies of Contemporary History (New York: Pergamon Press, 1965), 179.

[17] Pavel Sevostyanov, Before the Nazi Invasion: Soviet Diplomacy in September 1939 – June 1941 (Moscow: Progress Publishers, 1984), 12.

[18] Ivan Maisky, Who helped Hitler? (London: Hutchinson & Co, 1964), 102-107.

[19] Carr 1949a, 16.

[20] Edward H. Carr, „From Munich to Moscow – II,“ Soviet Studies 1/2 (Oct. 1949), 96.

[21] Maisky 1964, 159.

[22] Wilsonova uloga, koja se, između ostalog, svodila na osiguravanje anglo-njemačkog pakta o nenapadanju, nije objelodanjena do nakon rata.

[23] Maisky 1964, 200-201.

[24] Isto, 163.

[25] Isto, 141-143. Majski opisuje susret s Halifaxom, održan 12. lipnja, te ga uspoređuje s verzijom događaja koja je 1953. godine objavljena u Dokumentima o britanskoj vanjskoj politici.

[26] Carr 1949b, 100.

[27] Isto, 98.

 

Vezani članci

  • 27. srpnja 2016. Detalj sa spomenika ustanku naroda Hrvatske u Srbu kipara Vanje Radauša, učesnika NOB-a (izvor: SNV / Jovica Drobnjak). S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
  • 18. srpnja 2016. Izvor: Maciej Lewandowski @ Flickr Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.
  • 28. lipnja 2016. Talijanski fašisti prilikom tzv. Marša na Rim, 1922. godine (izvor). Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 12. lipnja 2016. Fašističko uništavanje sjedišta sindikata CGL, Rim, 1922. godine (izvor). Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka

    Komunisti su 1945. spasili Hrvatsku od ustaške logike koja je vodila u propast i koja se 1990. vraća dovršiti ono u čemu Pavelić nije uspio – uništiti Hrvatsku Govorili ste o tome kako fašizam služi pacifikaciji klasne borbe u kapitalizmu. Kakav je odnos između liberalizma i fašizma danas? Kada govorimo o odnosu između liberalizma i […]

  • 9. travnja 2016. Glumci baleta „Partizansko kolo“, izvedenog u oslobođenom Splitu, preobučeni u ustašku, četničku, njemačku i talijansku uniformu (dio izložbe o 1945. godini u Hrvatskom povijesnom muzeju / foto: BČ). Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
  • 15. ožujka 2016. Rafael Boban s mještanima i pripadnicima ustaške mladeži u Đurđevcu, 1944. godine (Izvor: Zbirka Matije Vogrinčića; Kralja Tomislava 11, Đurđevac) Biti vitez u NDH – elementi
    biografije Rafaela Bobana
    Rafael Boban bio je jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih članova ustaškog pokreta, a kasnije i ustaškog režima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). Iako je bio jedan od osnivača „Crne legije“, svoju vojnu slavu stekao je političkim i vojnim djelovanjem u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zbog čega je bio nagrađen titulom viteza u NDH. Odličja, titule i prateća slava koje su mu dodijelile institucije NDH, omogućile su kasnijoj ustaškoj emigraciji da od njega stvore legendu po kojoj se tijekom 1990-ih zvala IX. bojna HOS-a, u čiju se čast u Koprivnici nedavno pokušala podići spomen-ploča. Tekst je pokušaj dubljeg shvaćanja značenja sintagmi „vitez“, „zapovjednik Koprivnice - ustaškog Sigeta“ ili „legendarni borac za hrvatsku slobodu“ te što nam biografija Rafaela viteza Bobana zapravo govori o proklamiranim i praktičnim politikama na kojima se NDH temeljila.
  • 4. ožujka 2016. Crvena zvijezda petokraka kojom je netko precrtao ustaško „U“, iscrtano na fasadi Muzeja za suvremenu umjetnost u Zagrebu, 2015. godine (foto: IJ) Zašto je bitno raspravljati
    o ustašama i partizanima?
    Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.
  • 3. travnja 2014. Mathias Wörsching: Što je to – fašizam?

    Iz hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea za siječanj 2014. godine prenosimo prijevod teksta Mathiasa Wörschinga, uz urednički uvod: “Ni fašizam ni teorije o njemu ne postoje u singularu. Onoliko koliko je raznovrstan fašizam, toliko su raznovrsni i (spoznajni) interesi pri njegovu istraživanju. No pritom je pojam “fašizma” previše često degradirao na puku političku borbenu etiketu […]

  • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam

    Novo izdanje online Ljetne škole Slobodnog Filozofskog donosi dio teksta iz knjige Reinharda Kühnla „Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam“ (str. 37-62). Liberalni koncepti ljudskih prava imaju vlastitu statističku povijest, a njihovi konkretni socijalni sadržaji od samog početka predmet su političke borbe. Za razumijevanje koncepata koji proizlaze iz liberalno-demokratskih tradicija i konkretnih uloga koji […]