Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška

Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.

Izvor: Maciej Lewandowski @ Flickr
Izvor: Maciej Lewandowski @ Flickr

U odnosu na koje aspekte danas možemo govoriti o fašizmu? Kako se on manifestira u svakodnevici?

Možemo reći da se radi o dvjema osnovnim inačicama. S jedne strane govorimo o povijesnim fašizmima kao političkim režimima, a s druge o raširenoj upotrebi termina fašizam, koji se koristi da bi se upozorilo na različite vidove šovinizacije društva. Povijesni fašizmi bili su politički režimi koji su institucionalizirali, ozakonili i provodili mjere isključenja i uništenja čitavih rasnih, etničkih i političkih skupina. Iako danas ne živimo u takvim režimima, uslijed forsiranja konkurentskih odnosa u društvu i proizvodnje sveopće prekarnosti te ekonomskih nestabilnosti cijelih sustava, svjedoci smo ubrzanih promjena društvene klime i političkih kretanja, što u političkom smislu rezultira rečenom šovinizacijom ili fašizacijom. U potonjem se značenju termin fašizam koristi u svakodnevnim razgovorima, u novinarstvu, aktivizmu, i u tim je sferama zapravo poprilično raširen pojam pa se može govoriti i o njegovoj kolokvijalnoj upotrebi. Iako je takva upotreba u političko-teorijskom smislu neprecizna, ona nije neprimjerena. Dakle, u širem smislu termin fašizam nije ime rezervirano za neko konkretno povijesno uređenje, već se aktivira i u suvremenim ustrojima koji, deklarativno lišeni autoritarnih političkih instanci, ritam društvenih dinamika prepuštaju naizgled spontanim ekonomskim procesima, „nevidljivim rukama“ i sl.
Fašizam nije ime rezervirano za neko konkretno povijesno uređenje, već se aktivira i u suvremenim ustrojima koji, deklarativno lišeni autoritarnih političkih instanci, ritam društvenih dinamika prepuštaju naizgled spontanim ekonomskim procesima
Uslijed pobjede neoliberalne ekonomije nad restriktivnim instancama socijalne države (u smislu zaštite domaće ekonomije i očuvanja radničkih prava) dolazi do poništenja „društva“ kao sfere solidarnosti, uzajamne pomoći i pravedne razmjene.
 
Drugim riječima, nalazimo se u povijesnom trenutku gdje autoritarnu državu nije pobijedilo solidarno i humano društvo, nego je socijalnu državu eliminiralo „društvo“ u kojemu je, na jedan nov i zaoštren način, „čovjek čovjeku vuk“. Takav sistem, koji se temelji na brutalnom ekonomskom redukcionizmu i pogoduje klimi konkurencije i nepovjerljivosti, proizvodi mase suvišnih ljudi kao svojevrsni „ljudski višak“: oni su nezaposleni, apatridi, izbjeglice. Ti ljudi, koji su u ekonomskom smislu „suvišni“ ili „neupotrebljivi“ bivaju obilježeni i kao socijalno nepoželjni pa im se pripisuje krivica za urušavanje struktura sigurnosti koje je jamčila socijalna država. Kako bi se onemogućilo, čak i resetiralo postojeće stanje, određene društvene grupacije i političke struje zazivaju eliminaciju tih „uljeza“, „parazita“ i „uzurpatora“ inače navodno skladnog uređenja. Tako dolazi do fašistoidnih izgreda, kako individualnog tako i kolektivnog karaktera. U drugom se koraku društveni problemi namjeravaju riješiti zagovaranjem autoritarnije, „odlučnije“ politike aktualnih pretendenata na vlast, od Trumpa do Hofera. Očigledno, društveni resantimani izrastaju u političke zahtjeve koji pogoduju jačanju radikalno desnih inicijativa i stranaka. Oni su, ponavljam, odraz društva u kojemu pojedinci više ne postoje kao politički subjekti, ne postoje čak ni kao glasači ili pasivni promatrači, već jednostavno kao privatnici čiji se međusobni odnosi svode na golu jagmu oko sve oskudnijih javnih dobara.
 
Način na koji se „društvo“ resemantizira posljednjih dvadesetak godina (mada je taj proces, globalno gledano, znatno duži) lišava fenomen društva cijelog sloja solidarnosti i uzajamne pomoći. „Društvo“ se tumači primarno kao „zona nesputane trgovinske razmjene“ i time se vraća na značenje kakvim ga je obilježila politička ekonomija s početka 19. stoljeća, prije nego su ga francuski utopijski socijalisti obogatili dimenzijom suradnje i solidarnosti. U „zoni nesputane trgovinske razmjene“ pojedinci agiraju isključivo kao privatne osobe, a njihovi se odnosi tumače kao tržišno natjecanje, i to čak i kad nije riječ o, uvjetno rečeno, robnoj razmjeni, nego kad je riječ o konkurenciji za radno mjesto, zdravstvenu uslugu ili godišnji odmor. U takvom društvu pasivni građanin postaje ozlojeđen i politički se aktivira – a vidimo i na koji način. Mada se privatizacija društva različito prelama od regije do regije i od države do države, možemo konstatirati da Europsku uniju danas tereti opća egzistencijalna nesigurnost i politička nestabilnost, rezultat čega je histerija kojom se može lako politički upravljati.
 

Koje bismo paralele mogli povući između razdoblja povijesnog fašizma i današnjih fašistoidnih tendencija?

Danas učestala upotreba terminā fašizam i fašistički upozorava na ponavljanje stvari koje su se dogodile, odnosno uzastopce događale u povijesti, pri čemu se ponajviše misli na međuratne režime koji su kulminirali u Drugom svjetskom ratu. Kako se ne bismo uvijek vraćali na glavnog i osnovnog krivca – Veliku gospodarsku krizu – spomenut ću još neke društvene i političke procese koji su obilježili to razdoblje. Prvo, treba se sjetiti da u godinama nakon Prvog svjetskog rata nastaju nove nacionalne države i da se mirom u Versaillesu posebno definiraju tzv. „nacionalne manjine“, što je moderan pravni naziv za „suvišne ljude“. Tijekom, ali i nakon rata, uslijed raspada imperijâ i složenih procesa političkog i identitetskog preuređivanja europske slagalice došlo je do velikih migracija. Naime, novonastale „nacionalne manjine“ našle su se unutar „pogrešnih“ državnih granica ili pak uopće nisu postojale nacionalne države u koje bi se mogle vratiti (Židovi, Romi).
Valja biti oprezan s fatalističkim tezama o ponavljanju povijesti. Od konstatacije neizbježnog vraćanja istog bitnije je demistificirati političke i društvene trendove međuraća i ukazati na politike koje su generirale fašizam, a koje su se mogle i drukčije usmjeriti.
Zato su se i tad kao i danas kovali i provodili planovi transfera i razmjene cijelih naroda među državama. Istovremeno, stotine tisuća istočnih Europljana, s velikim udjelom židovske populacije, bježale su pred gladi i revolucijama pa su u (ponajprije) srednjoeuropskim državama predstavljale „ugrozu“. Ti su ljudi nerijetko difamirani kao prljavi, himbeni, čak i pohotni, što su isti stereotipi koji se pripisuju i današnjim izbjeglicama.
 
Paralele između danas i nekoć postoje i na polju političko-teorijske refleksije i rasprave o navedenim fenomenima. U oba se perioda prakticira oštra kritika liberalne i parlamentarne demokracije, kritika razuzdanog kapitalizma iliti britanskog ekonomskog liberalizma (kako ga se nekoć nazivalo), njemu svojstvenog prevođenja državnih poslova u privatni biznis te kritika političke korektnosti kao svojevrsne „feminizacije“ javne rasprave (Carl Schmitt). Međutim, treba napomenuti sljedeće: iako velik broj činjenica u političkim porecima ukazuje na tu usporednost, valja biti oprezan s fatalističkim tezama o ponavljanju povijesti. Od konstatacije neizbježnog vraćanja istog bitnije je demistificirati političke i društvene trendove međuraća i ukazati na politike koje su generirale fašizam, a koje su se mogle i drukčije usmjeriti.
 
Bitna razlika između međuraća i današnje političke konstelacije jest, primjerice, ta da su početkom 1920-ih diljem Europe postojala snažna žarišta lijevih pokreta, dok su danas institucionalizacije jakih socijalističkih i istinski lijevih politika u Europi takoreći nepostojeće. Treba zato primijetiti da sadašnji fašizam ima daleko manje osnove da se opravdava obranom od „boljševičke ugroze“. Istovremeno, on ima jako malo uzročno-posljedičnih veza s europskim multikulturalizmom i takozvanom „islamizacijom Europe“. Zazor od islama i strah od islamizma samo je okidač, a uzroci nisu u „njima“ niti „out there“ – oni su u „nama“.
 

Razgovarali smo o ulozi srednje klase. Zašto je rasprava o srednjoj klasi u ovome kontekstu važna?

Gubitnici europskog (neo)liberalizma su, ponajprije, niže kvalificirani i slabo plaćeni radnici koji ili ostaju bez radnih mjesta zbog uništenja industrije ili im se snižava cijena rada zbog nelojalne i nezakonite konkurencije stranih radnika. Pritom se krivnja svaljuje na radnike dvostruko: „Uvezena“ radna snaga u (prvenstveno) zapadnim i sjevernim zemljama EU „kriva“ je jer pristaje na rad bez plaćenih doprinosa, smještaja ili hrane. Mada su im poslodavci njemački, francuski ili britanski državljani i mada se posao obavlja u istim tim državama, tvrtke su registrirane u onim zemljama koje traže najmanja izdvajanja za doprinose i pospješuju veće profite. Dakle, u toj konstelaciji ne krive se poslodavci, nego strani radnici koji se koriste kao jeftina radna snaga i kao sredstvo dumpinga cijene rada, a krive se i domicilni radnici koji svoju ogorčenost projiciraju na takvu nelojalnu konkurenciju.
Izvor: Bernhard Staerck
Fotografija dijela instalacije “The refugee ship M/S ANTON” danskog umjetnika Jensa Galschiøta iz 2010-2013. godine (izvor: Bernhard Staerck)
Radnicima se pridružuje sve slabiji srednji sloj koji, doduše, uživa veće materijalne privilegije otvorenog i konzumerističkog društva, ali po stupnju egzistencijalne nesigurnosti više i nije srednji sloj jer pokazuje jaku tendenciju pada na dolje. Aktualna ideološka bitka vodi se, zapravo, za obje skupine, i sve je manje ključnih razlika među njima.
 
Mada se u aktualnim europskim izbornim statistikama upravo radnici, kojih su bitan dio i imigranti prve i druge generacije, ističu kao podržavatelji i pristaše krajnje desnih političkih projekata, mislim da se pitanje društvene odgovornosti i političke uloge europskog srednjeg sloja još uvijek oprezno zaobilazi. A to pitanje također treba otvoriti, i to kako u zemljama gubitnicama krize, u kojima je srednji sloj takoreći zatrt, tako i u onim zemljama koje su nominalno profitirale od političkih i društvenih ekonomskih kretanja proteklih nekoliko godina. Naime, čak ni one zemlje koje su razmjerno uspješno isplivale iz kriznog razdoblja i koje nisu pogođene galopirajućim rastom nezaposlenosti ne posjeduju srednji sloj kakav je postojao u desetljećima prije razgradnje socijalne države. Taj srednji sloj, iako nominalno ima na raspolaganju dovoljno sredstava za uživanje konzumerističkih dobara koja zadovoljavaju njegove sve nezasitnije i raznovrsnije „sisteme potreba“, nije nikakav pobjednički srednji sloj koji bi uspješno prebrodio, a kamoli preživio makroekonomsku krizu. Štoviše, makroekonomska kriza mu je u nasljeđe ostavila svoju mikroekonomsku, privatnu inačicu kao permanentno stanje prekarizacije.
 
Drugim riječima, srednji je sloj zadržao određenu izvjesnost zadovoljavajuće zarade, a time i svoju kupovnu moć; međutim, te su mogućnosti bitno nestabilnije i neizvjesnije negoli je to bio slučaj prije blairovskih, schröderovskih i kasnijih, gospodarskom krizom opravdavanih intervencija u zdravstveni, obrazovni i mirovinski sustav. Stoga je danas, mada uz privilegij viših primanja, i srednji sloj itekako uznemiren. Probijajući se od jednog kratkotrajnog rješenja do drugog, pojedinac je opterećen kreditima, pojačanom tržišnom konkurencijom jedinstvenog, ali neujednačenog europskog tržišta radne snage, roba i usluga.
Srednji je sloj zadržao određenu izvjesnost zadovoljavajuće zarade, a time i svoju kupovnu moć; međutim, te su mogućnosti bitno nestabilnije i neizvjesnije negoli je to bio slučaj prije blairovskih, schröderovskih i kasnijih, gospodarskom krizom opravdavanih intervencija u zdravstveni, obrazovni i mirovinski sustav.
To znači da se naizgled lagodna svakodnevica – koja uključuje kulturu, egzotična putovanja i kvalitetnu prehranu – već za nekoliko mjeseci, pri propalom ugovoru ili po okončanju projekta, može izvrnuti u nemogućnost pokrivanja poraslih troškova stanovanja ili zdravstvenih usluga i tako bitno promijeniti socijalni status i životne izglede pojedinca. Kako kaže Hans Magnus Enzensberger u svom eseju „O radikalnom gubitniku“, nitko ne može biti pobjednik vječno: Svi su u strahu da će sutra postati radikalni, konačni gubitnici, onaj gore spomenuti višak. U tom strahu leži temelj suvremenog fašizma.
 
Zato smatram da raspravu o fašizmu i fašizaciji treba proširiti i na srednju klasu. Tu, dalje, ne bih ustrajala na učestalom suprotstavljanju istočnoeuropskih novih članica EU (Višegradske skupine i postjugoslavenskih članica Slovenije i Hrvatske) i njihovih starijih, zapadnoeuropskih članica. Naime, obično se ističe panika koja je zavladala zemljama (npr. Češkom i Poljskom) koje su uspjele primaći se zapadnoeuropskim konzumerističkim standardima pa sad pokušavaju zaštititi svoja navodna socijalna prava. Kažem „navodna“ jer se artikuliraju kao posebno pravo državljanina, a ne čovjeka, i kao privilegij koji ne valja prepustiti uzurpaciji onih koji dolaze „na gotovo“. Odbijanje izbjeglica tumači se kao odraz tog straha od gubitka mukotrpno zadobivenog životnog standarda. Dakle, ne bih rekla da se polaritet Istoka i Zapada EU može tako jasno ocrtati kako se to u srednjostrujaškim medijima predstavlja. Vjerojatnije je da su zapadnoeuropski građani bolje i ranije svladali lekciju o tome što se javno, a time i u istraživanju javnog mnijenja, smije, a što ne smije reći. Kako je jedan češki novinar komentirao, Česi su u tome tek početnici i zato u statistikama ispadaju daleko veći ksenofobi od, recimo, Nijemaca. Želim reći da fašizam spava u svakom potencijalnom radikalnom gubitniku, pa i u onima koji zasad još ne daju glasove ekstremnoj desnici, dakle, i u visoko obrazovanoj, mobilnoj i, uvjetno rečeno, prosperitetnoj srednjoj klasi.
 

Što je potrebno za mobilizaciju srednje klase?

Broj ljudi koji bi danas pozdravio demontažu europskih sloboda (kako kretanja, tako i tržišta) ili pak neka autoritarna rješenja sigurno nije velik. Reformirani fašisti to jako dobro znaju. Suvremeni fašizam igra igru s više lica, u javnosti se mudro predstavljajući sa svoje blaže strane: Marine LePen ograđuje se od Jobbikova antisemitizma tako što brani prava gay populacije kao (zapadno)europsku tekovinu. To čini u svrhu „obrane Europe“ od radikalnog i homofobnog islamizma, ali zapravo u svrhu pridobijanja većine biračkog tijela, za koje se pretpostavlja da su mu politički stavovi odgojeni u duhu zagovora ljudskih prava. Norbert Hofer, sve izgledniji kandidat za austrijskog predsjednika, u javnosti se profilira prvenstveno kao protivnik Merkeline, ali i austrijske politike otvorenih vrata, dok ispod radara ostaje njegovo zalaganje za ukidanjem kvota za žene na vodećim pozicijama (naime, žene koče konkurentnost), kao i poticanje „nijemstva“ (Deutschtum) tj. jačanje njemačko-austrijskih identitetskih spona.
Prikaz teoritorija obuhvaćenog konceptom 'nijemstva', školski atlas iz cca. 1930. godine (izvor: commons.wikimedia.org)
Prikaz teritorija obuhvaćenog konceptom ‘nijemstva’, školski atlas iz cca. 1930. godine (izvor: commons.wikimedia.org)
Koristeći se, prema tome, akutnom političkom nestabilnošću, ekstremna desnica na mala vrata osnažuje antidemokratske, ultrakonzervativne, monarhističke, a i fašističke tradicije, koje očigledno nisu nestale iz kolektivnog pamćenja, a s kojima se postmoderna, moralistička politička korektnost, nakon što je njihove stjegonoše i pripadajuće im režime bacila u ropotarnicu povijesti, odbijala bakćati jer su bile neprimjerene. Ovakve politike stvaraju platforme na kojima će se – jer ništa ne ukazuje na suprotno – uskoro moći začuti i bitno neuvijeniji politički iskoraci.
 
Zbog politički korektne, civilnodruštvene osviještenosti europskog obrazovanog i adekvatno socijaliziranog pripadnika srednje klase suvremeni fašizam još uvijek radi u rukavicama. To znači da (zasad) odbija decizionistička rješenja i ne profilira se preko inkarnacije „vođe“. Problemi se radije delegiraju na birokratski i policijski aparat koji je zadužen za profesionalni, to jest nečujni i neprimjetni „krizni menadžment“. Naime, Europska unija ustrojena je na način da odgovornost ne leži na pojedincu ili čak na pojedinim državama, nego na jednom birokratskom aparatu koji se dosta osamostalio i u vrlo je slabom kontaktu sa širom demokratskom bazom. Ono što takve udaljene institucije mogu činiti jest da se fašistoidno isključivanje pojedinih elemenata društva provodi u rukavicama, dalje od svakodnevice i da se umije nekakvim političkim, odnosno profesionalnim diskursom rješavanja problema, otklanjanja poteškoća koje se na koncu prodaju u javnom diskursu ne kao stvar politike nego kao profesionalna zadaća dežurnih službi. Dakle, osobnu šikanu zamjenjuju profesionalne institucije. Kada je riječ o izbjegličkoj krizi, takav je put mekši i neprimjetniji jer ne vrijeđa taštu samopercepciju „prosvijećenog građanina“ koji će opet moći reći da „nije ništa znao“. Međutim, i bez izbjeglica EU danas proizvodi dovoljno suvišnih ljudi, radikalnih gubitnika (nezaposlenih, radnih migranata, imigranata druge generacije) koji su sljedeći dežurni Pedro.
 
Suvremeni fašizam igra igru s više lica, u javnosti se mudro predstavljajući sa svoje blaže strane: Marine LePen ograđuje se od Jobbikova antisemitizma tako što brani prava gay populacije kao (zapadno)europsku tekovinu.
Što da se radi? Ovako opisan sistem proizvodnje ljudskog viška i ljevica i desnica detektiraju kao golem problem, ali naravno da su rješenja bitno drukčija. I dok ljevica rješenja vidi u ekonomskom poboljšanju odnosno u promjeni samog ekonomskog uređenja, desnica se poziva na identitetska rješenja, na restituciju nacionalne države ili čak monarhijskih oblika vladavine. Desničarski populizam – a tu mu svojim „neortodoksnim“ istupima pomaže i čitava plejada europskih građanskih intelektualaca – jača tako što prosječnog građanina dohvaća otvaranjem navodno kontroverznih pitanja o samim osnovama društvenog i političkog uređenja u kojemu živi. Jedno od češćih pitanja – „što je demokracija?“ – legitimno je i nužno postaviti, no desnica ga upućuje biračima na vrlo sugestivan način. Odgovor bi glasio da je demokracija „vladavina većine“, iz čega slijedi da je, ako većina zazire od stranaca ili homoseksualaca, demokratski legitimno te skupine isključiti iz društva. Posrijedi je oblik političke poluobrazovanosti preko kojeg se formalnim obrazovanjem i platežnom moći jačem srednjem sloju, koji uživa privilegij da se može smatrati „kompetentnim“ u ovakvim pitanjima, daje ingerencija da osnovne pojmove demokracije modelira prema svom, resantimanom inspiriranom „mišljenju“. Zato mislim da stvaranje zajedničke europske progresivne platforme treba ojačati strategijom kontriranja takvim retoričkim trikovima i, prije svega, dijalogom s „običnim“ čovjekom, tj. radom u lokalnim zajednicama i odgovornim političkim angažmanom u svakodnevnim situacijama, od obiteljske večere do radnog mjesta.
 

Kakvu ulogu tu igra ili može odigrati književnost? Kakav je status političkog u književnosti međuraća, a kakav u poslijeratnoj književnosti? I što je u svemu tome Motor mijene?

Mislim da je u ovom kontekstu bitno proučavati i književnost. Literarna produkcija specifičan je odraz političke i društvene konjunkture iz koje proizlazi. Kako je ta konjunktura danas dominantno tržišna – i po principima organizacije književnog polja i po samim književnim sadržajima koji se proizvode i prodaju – logično je da se u suvremenoj, „posthistorijskoj“ produkciji rijetko nalaze slučajevi političkog angažmana koji bi odmakao od pojedinačnih postmodernih subverzija, privatističkih otpora ili posvemašnjeg odustajanja od političkog angažmana. A kako je literatura, takoreći po definiciji, medij koji je u stanju otvarati „optimalne projekcije“, zanimljivo je vratiti se tekstovima spominjanog međuraća koji su, zahvaljujući tada bitno snažnijim lijevim platformama, imali jasno profilirane političke smjernice. Na Motoru mijene čitali smo klasike (npr. Bertolta Brechta, Annu Seghers), ali i danas manje poznate autore koji su, međutim, dosta rano prevedeni na naš jezik (Ludwig Renn, Ernst Gläser).
Susret radionice "Motora mijene" u Goethe institutu, 22.travnja 2016. (izvor: Motor mijene)
Susret radionice “Motora mijene” u Goethe institutu, 22.travnja 2016. (izvor: Motor mijene)
No, raspravu širimo i na poslijeratne autore poput Heinera Müllera, Petera Weissa, ili – što već ulazi u najsvježije naslove – Hansa Magnusa Enzensbergera, Uwea Timma i Juli Zeh.
 
Za razliku od literature koja je bila direktno oslonjena na pojedine lijeve progresivne projekte i revolucije iz međuratnog razdoblja, literatura koja je nastala nakon Drugog svjetskog rata, a s obzirom na akumulirano političko i povijesno iskustvo, uključuje svojevrsnu dimenziju refleksije o političkom, dakle o samom fenomenu politike, revolucije i demokracije te angažmana, privatne slobode itd. Dosad nam je bilo zanimljivo primijetiti da poslijeratni tekstovi, iako se hvataju u koštac s političkim fenomenima i čak se direktno nastavljaju na međuratne naslove, nose tu dodatnu dimenziju refleksije, pa i postrevolucionarne melankolije. Oni već gube impuls direktnog društvenog angažmana, ulazeći tako u okvire postmodernog relativizma koji je igra u kojoj doduše vrijedi krilatica „anything goes“, ali u kojoj ipak uvijek pobjeđuje tržište. Ono što se naziva svojevrsnom postmodernom ili poststrukturalističkom „politikom književnog teksta“, uglavnom se iscrpljuje u odustajanjima od političkog, povlačenjima u privatne svjetove, ironizaciji političkog te otklanjanju bilo kakvog nadindividualnog kolektivnog projekta kao a priori totalitarnog ili ugrožavajućeg.
Cilj je da se u javnu i književnoznanstvenu raspravu ponovno uvede pojam angažirane, odnosno političke književnosti i promotri način na koji se književnost svojom specifičnom artikulacijom problema uključuje u aktivan politički život te preispita kako ona mobilizira prosvjedne afekte i preusmjerava ih u progresivni projekt.
Ta paradigma ovladava i suvremenom produkcijom, gdje su – a uslijed činjenice da ni danas ne postoje jača uporišta lijevih politika u Europi ili u svijetu – naslovi koji se aktiviraju u vidu pridobivanja ili mobilizacije brojnih prosvjednih afekata koje postoje u društvu iznimno malobrojni.
 
Motor mijene je, ukratko, program čitanja i rasprave o političkoj literaturi koji se odvija u Goethe-Institutu Kroatien uz financijsku podršku Goethe-Instituta, Ministarstva kulture i Grada Zagreba. Radi se o sastancima koji se održavaju jednom mjesečno ili jednom u tri tjedna, za koje se treba pripremiti čitanjem dogovorenog naslova. O političkim fenomenima raspravlja se, dakle, na temelju književnog predloška, što se pokazalo kao izvrstan put u širu političku raspravu. Kada svi pročitaju isti tekst, onda se razgovor lakše usmjerava na bitno, a i slučajevi gdje jedan govori „u kupe“, a drugi „u špade“ (ili, na njemačkom, „aneinander vorbei“) su rjeđi. Cilj je, dalje, da se u javnu pa i u književnoznanstvenu raspravu ponovno uvede pojam angažirane, odn. političke književnosti, da se promotri način na koji se književnost svojom specifičnom artikulacijom problema uključuje u aktivan politički život te da se preispita kako ona mobilizira prosvjedne afekte i preusmjerava ih u progresivni projekt. Zato su nam se ove godine tekstovi iz međuraća nametnuli kao glavni orijentir programa. Budući da se program odvijao u Goethe-Institutu, dosad smo se uglavnom fokusirali na njemačke autore, no najesen ulazimo u suradnju i s Booksom pa ćemo korpus proširiti i na druge književnosti. Tko želi sukreirati program, pozvan je na zadnji ovogodišnji sastanak 28. srpnja (ispravak – sastanak je pomaknut na 26. srpnja, op. ur.), kad – ovom razgovoru primjereno – govorimo o romanu Opet on Timura Vermesa.


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

 

Dijelovi intervjua korišteni su u prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 29.4.2016. na TV Istra te dostupne na SkriptaTV:

Vezani članci

  • 28. lipnja 2016. Talijanski fašisti prilikom tzv. Marša na Rim, 1922. godine (izvor). Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 12. lipnja 2016. Fašističko uništavanje sjedišta sindikata CGL, Rim, 1922. godine (izvor). Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 3. travnja 2014. Mathias Wörsching: Što je to – fašizam?

    Iz hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea za siječanj 2014. godine prenosimo prijevod teksta Mathiasa Wörschinga, uz urednički uvod: “Ni fašizam ni teorije o njemu ne postoje u singularu. Onoliko koliko je raznovrstan fašizam, toliko su raznovrsni i (spoznajni) interesi pri njegovu istraživanju. No pritom je pojam “fašizma” previše često degradirao na puku političku borbenu etiketu […]

  • 4. ožujka 2016. Crvena zvijezda petokraka kojom je netko precrtao ustaško „U“, iscrtano na fasadi Muzeja za suvremenu umjetnost u Zagrebu, 2015. godine (foto: IJ) Zašto je bitno raspravljati
    o ustašama i partizanima?
    Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.
  • 6. travnja 2016. Hillary Clinton govori pred pristašama na skupu "Get Out the Caucus" u Iowi, 24. siječnja 2016. (Izvor: Gage Skidmore @ Flickr, preuzeto prema Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci) Antifašizam budala Poistovjećivanje bjelačkog nacionalističkog pokreta Donalda Trumpa s fašizmom dodatno pogoni apel centrističkih snaga okupljenih iza pretendentice na predsjedničku nominaciju Demokratske stranke, Hillary Clinton, na postrojavanje u njezin tabor, i to prije nego što dinastička kandidatkinja odgovori na izazov suparničke kampanje socijaldemokratskog kandidata Bernie Sandersa koji, unatoč inicijalnom zaostajanju za Clinton u broju osvojenih delegata, trenutno drži politički momentum, s uglavnom premoćno osvojenih 7 od 8 zadnjih država na predizborima američke Demokratske stranke.
  • 9. travnja 2016. Glumci baleta „Partizansko kolo“, izvedenog u oslobođenom Splitu, preobučeni u ustašku, četničku, njemačku i talijansku uniformu (dio izložbe o 1945. godini u Hrvatskom povijesnom muzeju / foto: BČ). Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka

    Komunisti su 1945. spasili Hrvatsku od ustaške logike koja je vodila u propast i koja se 1990. vraća dovršiti ono u čemu Pavelić nije uspio – uništiti Hrvatsku Govorili ste o tome kako fašizam služi pacifikaciji klasne borbe u kapitalizmu. Kakav je odnos između liberalizma i fašizma danas? Kada govorimo o odnosu između liberalizma i […]