Prekarnost političkog gradualizma

U prvoj sezoni Zapadnog krila, bogati donor po imenu Ted želi da predsjednik Sjedinjenih Država javno podupre gej prava. Osoblje predsjednika Bartleta uvjerava ga kako bi predsjednik stavio veto na, primjerice, donošenje zakona kojim bi se gejevima zabranilo služenje u vojsci, kada bi do donošenja takvog zakona ikada došlo. Međutim, ova privatno izrečena izjava Tedu očito nije dovoljna, jer inzistira na sastanku s predsjednikom, kako bi mu izrazio svoju zabrinutost.

U ovoj epizodi Ted nije samo Ted. On za publiku predstavlja gej zajednicu. Kada Ted traži pomoć, predsjednik krene ljutito galamiti da zna što radi i da se Ted ponaša kao „cmizdravi adolescent“ na račun toga što traži zaštitu za svoju zajednicu. Zamislite koliko je ovaj čovjek arogantan što brine o pripadnicima vlastite zajednice! Valja imati na umu da je ova epizoda premijerno prikazana 2000., a ne 1955. godine. Predsjednik tvrdi kako je najbolja stvar koju može učiniti za gej prava to da ih ne podupre javno, s čime se Ted mirno složi. Aaron Sorkin obožava pisati fikcionalne argumente u kojima može pobijediti. Predsjednik zagovara gradualizam, omiljenu strategiju pripadnika Demokratske stranke.

Politički gradualizam je metoda promjene u sklopu koje se manje promjene politika provode tijekom duljeg perioda kako bi se došlo do veće političke promjene. Gradualizam omogućava Demokratima da se u suštini sakriju od konkretnih pitanja i potiho te postepeno mijenjaju politike, obično tijekom perioda od nekoliko godina ili čak desetljeća. Politički gradualizam nosi sa sobom nekoliko bitnih problema.

Kao prvo, oslanja se na argument o „skliskom terenu“ – ideju prema kojoj će relativno sitan pomak nedvojbeno rezultirati nizom povezanih poteza. To da predsjednik Bartlet neće javno poduprijeti gej prava, ali da neće biti eksplicitno suprotstavljen gej zajednici, mali je korak u usporedbi s drugim predsjednicima, i on vjeruje da će to s vremenom dovesti do sve većeg prihvaćanja, kao i zakonskih promjena.

Problem s argumentom o skliskom terenu jest da se radi o logičkoj pogrešci. Svi postupci imaju posljedice i odjeke, no argumentom o skliskom terenu tvrdi se da će neka politika proizvesti specifičan niz posljedica, te da bi je zbog toga trebalo provesti ako netko podupire ove imaginarne posljedice ili izbjegavati ako im se netko protivi. Prema Davidu Kelleyju, autoru knjige The Art of Reasoning: „Do pogreške skliskog terena dolazi kada pretpostavimo niz događaja bez valjanog razloga da mislimo kako će se uistinu tako odviti.“

Drugim riječima, kako bi jedna politika neizbježno otvorila put drugoj, pa trećoj i četvrtoj, sve do konačnog cilja, moraju postojati jaki dokazi koji sugeriraju da će neka konkretna politika povezana uz neko specifično pitanje otvoriti prostor drugoj konkretnoj politici povezanoj sa tim specifičnim pitanjem. Politika A mora dovesti do politike B, B mora dovesti do C, a C mora dovesti do D.

Nažalost, ovaj hipotetski niz događaja ne uračunava sve varijable. Ne uračunava nepoznanice. Ne uračunava velike promjene političkog krajolika zbog kojih bi dostizanje politike B ili C moglo postati nemoguće. Politika A mogla biti voditi prema politici X. Ako A ne dovede točno do politike B, i to isključivo politike B, onda je politika A bila besmislena ako je konačni cilj D.

Pored problema s varijablama, propuštanjem da se javno podupre konačni cilj, Demokratska stranka gubi svoj fokus. Stoga nema razloga da vjerujemo kako će Stranka unisono marširati prema ovom konačnom cilju, ako to uopće jest njihov cilj.

Još jedan problem s gradualizmom također je povezan s argumentom o skliskom terenu. Neovisno o tome koliko sitna bila promjena, Republikanci će oglasiti zvono na uzbunu svaki put kada se takva promjena predloži, i poslužiti se zamišljenim posljedicama kao protuargumentom. Ostanemo li pri temi gej prava, Republikanci bi u periodu kada se Zapadno krilo prikazivalo na televiziji znali govoriti da će dopuštanje većeg pravnog prepoznavanja istospolnih parova voditi prema tome da će muškarci početi stupati u brak s životinjama, kao i čitavom nizu gotovo nemogućih posljedica koje uopće nisu bile u igri. A kada se male promjene denunciraju, Demokrati postanu previše ustrašeni ustrajati na konačnom cilju.

Nadalje, gradualizam je problematičan jer se naprosto pokazao povijesno neučinkovitim. Zadržimo se na temi gej prava: bračna jednakost diljem SAD-a nije omogućena nizom gradualnih promjena u Kongresu, već odlukom Vrhovnog suda – velikom promjenom koja je nastupila odjednom. Do velikih, značajnih trenutaka u povijesti često ne dolazi putem niza malih pomaka već kroz odvažne odluke sudova ili zakonodavstva. Roe vs. Wade primjer je prve varijante, a Zakon o građanskim pravima iz 1964. godine primjer druge.

Također, čak i ako je cilj na vidiku, problem s gradualizmom jest taj što dugotrajno čekanje progresivnih pomaka ostavlja mnoge ljude za sobom. Primjerice, Amerikanci, a osobito gej muškarci, nisu mogli čekati gradualizam društvene prihvaćenosti dok su umirali od AIDS-a. Bila im je potrebna javna podrška kako bi promijenili politike i smjesta preusmjerili resurse, a mnogi od njih nisu dobili tu podršku na vrijeme.

Konačni problem s gradualizmom jest što isti ponekad naprosto ne funkcionira zbog vremenskog ograničenja koje je nametnuto izvana. Najočitiji primjer su klimatske promjene. Sitne, postepene promjene globalnih energetskih politika neće riješiti problem. Stručnjaci vjeruju kako su potrebne velike, odvažne promjene, te da će u protivnom doći do još veće štete od one kojoj trenutno svjedočimo.

[18:11-24:04]