Biseksualna (ne)reprezentacija u doba gej mejnstriminga

Veliki streaming servisi poput Netflixa, Disneya i Amazona iznimno su motivirani stvarati filmski i televizijski sadržaj koji uključuje kvir, a posebno biseksualne likove, budući da se znatan broj ljudi (7,1 posto populacije SAD-a 2022., dvostruko više nego deset godina ranije) ne identificira kao strejt. Jačanje streaming servisa prati i značajan zaokret u filmskoj industriji prema formatu TV serija, koje danas u svakom pogledu pariraju visokobudžetnim filmovima ozbiljnih produkcija i glumačkim postavama s A-liste.

S obzirom na sve informiranije publike, koje se politiziraju na različite načine, te su izloženije globalnim porukama društvenih pokreta, osjetljivije za široki dijapazon iskustva manjinskih skupina, producentske kuće sve su više na oprezu i puno rjeđe kreiraju plošne i stereotipne LGBTIQ+ likove i trope – svjesni da će se u suprotnom to osjetiti na gledanosti, pretplatnicima i profitu.

Međutim, budući da veliki streaming servisi pokušavaju obuhvatiti najširu publiku ‒ koja je dobrim dijelom i strejt i konzervativna ‒ kvir sadržaj, narativno, neminovno upada u strejt pogled (gaze). Kvir publika je, dakle, porasla (postala je vidljivija i zastupljenija), ali demografski ipak ne toliko da se producenti usude uložiti u narative koji će na realističan način prikazati raznolikost i kompleksnost kvir iskustva.

Kako bi se tomu doskočilo, počeo se stvarati gay sadržaj namijenjen strejt publici. Gaystreaming ili mainstreaming nudi kvir sadržaj koji u svojoj suštini nije kvir: na primjer, mnoge kvir TV serije u fokusu imaju cis gay muškarce čija su najveća demografska publika ipak strejt cis žene. Gaystreaming se oslanja na narativ univerzalnosti ‒ „i oni su poput nas“ ‒ koji većinskoj recepciji „diže moral“, daje osjećaj progresivnosti i ugode tijekom konzumiranja LGBTIQ+ sadržaja. Takva vrsta reprezentacijene trpi direktno obraćanje kvir publici, stoga ako i je “politički angažirana” ona umjesto emancipatornih elemenata nudi ušećerenu didaktičku funkciju za strejt publiku. Kvir iskustva su time simplificirana i komodificirana, prikazana kroz heteronormativnu optiku kako bi bila probavljiva.

S druge strane, podilaženje biseksualnoj publici je veliki zalogaj za producentske kuće. Dominacija gaystreaminga u brojnim aspektima cenzurira reprezentaciju biseksualnog iskustva. U suprotnom, ono ne bi bilo zanimljivo širokom gledateljstvu, osim biseksualnim osobama koje su i onkraj svoje seksualnosti heterogena skupina. Primjerice, u opusu radova redateljice i scenaristice Desiree Akhavan, biseksualnost nije definirana odnosima sa ženama i muškarcima, već iskustvom neuspjeha na fundamentalnoj razini, jer ne postoje norme kojima se može uspješno prikloniti – ne postoji „ispravno“ iskustvo biseksualnosti.

Akhavan reapropira negativne stereotipe o biseksualnim osobama koji su u suprotnosti sa sanitiziranim holivudskim prikazima: njezine pomalo i autobiografske protagonistice prožete su „najgorim aspektima autoričine seksualnosti.“ Na prvi pogled, takvi likovi normaliziraju određena biseksualna iskustva koja se nameću kao mjesto srama, ali na razini forme preispituju gay mainstream narative i njihovu politiku. Biseksualna iskustva imaju inbetweener perspektivu jer mogu kročiti u oba binariteta seksualnosti pa ujedno i u gay i strejt kulturu.

Posjedovanje bi/panseksualnog iskustva može dati moć kritičkog pozicioniranja prema binaritetu rodova, cisheteronormativnosti itd. ‒ što dapače ne garantira da sama pripadnost manjinskoj skupini znači nužnostpreispitivanja tih istih opresivnih režima. Nepripadanje u ispravnu kvir reprezentaciju, dakle, može omogućavati prokazivanje manjkavosti unutar strejt i gej kulture. Međutim, većinski dio gledateljstva nije zainteresiran za međupoziciju nevaljale biseksualne osobe, već za standardne trope, narativne arhetipove, materijale rezervirane za fandomske sadržaje. Trenutno globalno popularne queer teen serije na streaming servisima poput Netflixa su one u kojima su svi mršavi, normativno lijepi, rodno komformirajući te “na svu sreću” nisu doživjeli seksualnu privlačnost – sve u korist pristojne depolitizirane reprezentacije koja će biti dopadljiva većem broju pretplatnika streaming servisa.

Američka nevladina organizacija za praćenje medija sadrži protokole o “ispravnom” načinu prikazivanja LGBTIQ+ likova u medijskoj i zabavnoj industriji.^[1] Prema njihovim protokolima, prikaz biseksualnih likova kao samodestruktivnih je kategoriziran kao opasan stereotip koji moraju suzbiti. Takva praksa probira tipova karakterizacije kvir likova uvelike utječe na opću reprezentaciju u mainstream platformama koja teži prikazu dobrih, uzornih, sretnih kvir likova koji ne teže seksualnim i drugim eksperimentiranjima, lošim odlukama, kaotičnim odnosima, jer zašto i bi? U fikciji, opresivni rodni režimi, manjak paralelnih organizacijskih struktura i resursa te materijalni uvjeti i društveni odnosi ne utječu na marginalizaciju kvir iskustva…

Ako se može govoriti o “autentičnom” biseksualnom ili panseksualnom iskustvu koje pleše između dva binariteta seksualnosti, koje ne pripada ni jednom, koje trpi pritisak i od heteronormativnosti i homonormativnosti, a istovremeno se identitetski ne osjeća dovoljno kvir ili strejt kako bi pripadalo: onda se konfuzija oko identiteta i seksualnosti prolongira, a seksualni afiniteti i prakse često se označavaju “promiskuitetnima” i neutaživima (onkraj monogamnih odnosa, obitelji itd.). Dakle, realitet je uvelike u kontradikciji s protokolima koji tobože štite realističan prikaz kvir osoba.

U navedenom se krije izazovnost koju zahtijeva pisanje o biseksualnom iskustvu: ako je kritičko, ono prokazuje nerealističnost cisheteronormativnog narativa koji za cilj ima prikaz jedne sretne putanje otkrivanja seksualnosti i njezine ukalupljivosti u dominantni okvir bez većih prepreka, barijera.

Važno je naglasiti da bifobija i transfobija proizlaze i iz društvene proizvodnje strogih, statičnih i binarnih kategorija. U mnogim scenarijima koje Akhavan piše, likovi su ujedno i bifobni i transfobni, iako je jasno da ni “autor”, ni gledatelji ne bi trebali zauzimati njihova stajališta, a dobar dio kvir publike ostaje podvojen. Legitimno je da se fobije prikazuju realistički, ali se isto tako ne bi trebalo ispustiti iz vida da su većinski gej i lezbijski krugovi, i u prošlosti kao i sada, često bili diskriminatorno orijentirani prema svojim bi, pan i trans saveznicima. Je li bolje da se izbriše i zaboravi jedan doista veliki i realan aspekt kvir zajednice u korist njena komfora, pa i komfora šire publike? Želimo li prikaz komadića proživljenog realiteta ili cenzuriran prikaz kvir zajednice u korist prešutnog gledateljskog iskustva? Iz optike gaystreaminga, prikaz realiteta koji uključuje diskriminaciju i opresiju je idealno mjesto za moraliziranje koje se obavezno mora popratiti didaktičkom strategijom.

Forma streaminga si može dopustiti više LGBTIQ+ serija nego regularna televizija i ona ne alijenira strejt i homofobne gledatelje zbog toga što su sadržaji algoritmički personalizirani: istovremeno nudi kvir i antikvir serije. Nudeći velike količine raznolikog contenta, streaming platforma gradi novu poslovnu strategiju kojom žele privući investiraniju publiku. Stoga se većina velikih servisa na tržištu međusobno natječu za preuzimanje streaming monopola.

Netflix, Amazon i Disney, svakako su među tri najjača streaming servisa, od kojih Netflix uspijeva zagrabiti najveći pretplatnički bazen i hrli prema monopolizaciji streaming usluga. Cijene koje njihovi pretplatnici danas plaćaju nazivaju se dumping cijenama, sve ne bi li niskim cijenama privukli veći broj pretplatnika i na taj način izbacili konkurenciju. S monopolom se korisnicima mogu naplaćivati puno veće cijene, a radnike i radnice plaćati manje, jer naprosto neće biti alternative.

Hiperprodukcija novog sadržaja na nesmiljenom streaming tržištu odvija se u profitnom ključu: oni proizvodi koji ne uspiju zaraditi, uvećati profit i privući nove pretplatnike, vrlo brzo se gase i prestaju s emitiranjem. Primjerice, Netflix redovito ukida uspješne, popularne serije nakon druge sezone, jer tada njihovi kreatori obično pregovaraju o većim iznosima honorara i plaća. No, istovremeno moraju smisliti nove proizvode kojima će zadržati pretplatnike i učiniti ih zadovoljnima.

Dakako, “zastupljenost jest bitna”, no, stvarna kvir i biseksualna iskustva, te nekomformirani identiteti, svoje oslobođenje neće pronaći na tržištu, u konzumerizmu i kapitalistički ustrojenim kulturnim i kreativnim industrijama. Gaystreaming komodificirani narativi i reprezentacije koje nam nude eksploatatorske tvrtke (Netflix je od 1997., kada je osnovan, postao najunosnija akvizicija Silkonske doline) ne smiju nas zadovoljiti.

Što se tiče reprezentacija: možda nitko tko nije bi nikada neće htjeti vidjeti priče o biseksualcima koje nisu gaystreamane. Takva vrsta mejnstrimizacije i komodificirano posredovanog sadržaja sasvim sigurno može doprinijeti krivom razumijevanju, iskrivljivanju, a na koncu i daljnjem ukalupljivanju LGBTIQ+ iskustava u heteronormativne okvire.

Potrebni su nam drugačiji sadržaji, drugačiji streameri i kanali, te podrška malim nezavisnih producentima da proizvode sadržaj “odozdo”, da proizvode revolucionarne kvir priče koje prikazuju biseksualne i panseksualne osobe u njihovoj cijelosti, kaotičnosti, iščašenosti i emancipiranoj seksualnosti.