Nad Osijekom zora sviće,
dobro doš’o Čarlse prinče

Dva i pol desetljeća postsocijalizma dovela su nas do toga da je normalno da u istoj rečenici i prostoriji koegzistiraju „Njegovo kraljevsko visočanstvo princ Charles Philip Arthur George, princ od Walesa, vojvoda od Cornwalla, vojvoda od Rothesayja, grof od Carricka, grof od Chestera, barun od Renfrewa, gospodar Otočja, princ i veliki upravitelj Škotske“ te „mir, nenasilje i ljudska prava.“ O izostanku medijske reprezentacije disenzusa prilikom najava posjete princa Charlesa Osijeku.

Fotografija princa Charlesa tijekom sadnje stabala u Tanzaniji preuzeta je s Flickr računa organizacije ARC - The Alliance of Religions and Conservation po Attribution 2.0 Generic licenci.
Telegrafski, vijest bi mogla izgledati ovako: prijestolonasljednik Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske – Charles, princ od Walesa – 14. i 15. ožujka je u posjeti Hrvatskoj, u sklopu koje će se susresti s predsjednicom RH, Kolindom Grabar-Kitarović, predsjednikom Vlade Tihomirom Oreškovićem te posjetiti rodni grad svojega šukundjeda, vojvode Franza von Tecka. U Osijeku će dotični, između ostaloga, sudjelovati u radu seminara „Mir je u našim rukama“, koji pod pokroviteljstvom veleposlanstva Ujedinjenog Kraljevstva organizira osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava.
Riječ je o disparatnosti između pozitivno konotiranih najava u medijima i negativnih komentara na društvenim mrežama, a zatim o farsičnoj situaciji u kojoj prijestolonasljednik nekoć najveće kolonijalne sile drži lekciju o izgradnji mira
Princ Charles će sa sudionicima – učenicima i nastavnicima iz Mreže mirotvornih škola – razgovarati na temu „Što je moj doprinos miru?“
 
No posjet, pogotovo u sferi medijske reprezentacije, ima i aspekte koje telegrafsko sažimanje ne uspijeva prikazati. U ovom ću tekstu stoga ukazati na dva momenta koje on otvara, a koji mogu poslužiti kao ulaz u daljnju analizu „osječkog stanja (javne) svijesti“. Prije svega, riječ je o disparatnosti između pozitivno konotiranih najava u medijima i negativnih komentara na društvenim mrežama, a zatim o farsičnoj situaciji u kojoj prijestolonasljednik nekoć najveće kolonijalne sile drži lekciju o izgradnji mira.
 
Iako je u okvirima prevladavajućeg „zdravog razuma“ takva tvrdnja kontraintuitivna, nešto poput „osječkog stanja svijesti“ nije apstraktna, već vrlo materijalna kategorija. U prvom redu, ona ovisi o političkim institucijama i institucijama građanskog društva, a potom i o njihovim konkretnim praksama, posredstvom kojih se proizvode vrijednosti i kategorije političkog svrstavanja. Uz spomenuto, ta svijest ovisi i o mizansceni svoje proizvodnje, iz koje u nju ulaze motivi koji kasnije određuju javne diskusije.
 
Prilog o posjeti britanskog princa Williama i Kate Middleton otoku Tuvaluu u rujnu 2012. godine
(Izvor: The Young Turks)


U tom kontekstu važno je primijetiti da nitko od aktera ionako siromašne osječke medijske scene nije izvijestio o najavljenoj posjeti u barem donekle kritički intoniranom obliku. Štoviše, u spektru neutralnih te umjereno pozitivnih izvještaja smjestili su se i liberalni community portal Osijek031.com i konzervativni Glas Slavonije, kao i osječki dopisnici nacionalnih medijskih kuća. Tim je izvještajima zajednička reduciranost ponuđenih informacija, koje ne prelaze okvire standardnih novinarskih Five Ws – tko, što, kada, gdje i zašto.
 
Već površnom analizom lokalno proizvedenih medijskih sadržaja možemo vidjeti da oni funkcioniraju bez kritičkog odmaka prema situaciji koju opisuju, uslijed čega u redovnim okolnostima proizvode konsenzus, dok u okolnostima poput onih tijekom predizbornih kampanja potiču na svrstavanje u neki od suprotstavljenih monolitnih blokova
Međutim, unatoč velikom broju reakcija publike koje bismo mogli svrstati u pozitivne – likeova i shareova – znatan broj ljudi je u raspravama na društvenim mrežama izrazio protivljenje ugošćivanju prijestolonasljednika, i to uglavnom argumentima da je posjet beznačajan i zasigurno skup te da „nek’ ide kraljevska obitelj po svojim kolonijama, a nas nek’ ostavi na miru“. Ovdje je bitno istaknuti da takvi stavovi nisu reprezentirani kroz medijske proizvode. Ovakav izostanak reprezentacije neslaganja nije za osječke prilike ništa novo; on predstavlja kontinuitet prilika u medijima, ali i općenito u javnosti, koji vlada već godinama. Naime, već površnom analizom lokalno proizvedenih medijskih sadržaja možemo vidjeti da oni funkcioniraju bez kritičkog odmaka prema situaciji koju opisuju, uslijed čega u redovnim okolnostima proizvode konsenzus, dok u okolnostima poput onih tijekom predizbornih kampanja potiču na svrstavanje u neki od suprotstavljenih monolitnih blokova.
 
Najsvježiji primjer takvog izvještavanja pruža nam web-portal kandidaturne kampanje Osijeka za Europsku prijestolnicu kulture – Oskultura. On funkcionira skupljajući brojne aktere institucionalne i izvaninstitucionalne te profesionalne i amaterske ili hobističke kulturne produkcije i reprodukcije oko davanja pohvala kampanji čija je isključiva svrha izvanjska legitimacija nepostojeće gradske kulturne strategije. Takav pristup nužan je na ovom raskrižju kulture i medijske produkcije jer nijedan drugi nije moguć uslijed nepostojanja nečega što bi se moglo nazvati kulturnom scenom – ako pod scenom ne podrazumijevamo samo konzumaciju kulturnih proizvoda, nego i diskusije različitih nivoa strukturiranosti te refleksiju praksi u javnom prostoru.

Lord Mountbatten u inspekciji kontingenta malajskih trupa, Kensington Gardens, London, 1946. godine (Izvor: Wikipedia.org)
Lord Mountbatten u inspekciji kontingenta malajskih trupa, Kensington Gardens, London, 1946. godine (Izvor: Wikipedia.org)
Najveća negativna posljedica takvih prilika izostanak je reprodukcije kritičnih kadrova na medijskoj i kulturnoj sceni. Stoga je konsenzus defaultno stanje stvari, dočim je kritika – riječima Predraga Matvejevića – stjerana u procjep između uvrede i izdaje te zatvorena u uske krugove bliskomišljenika. Historijski, putanja Osijeka od grada snažne i produktivne kulturno-umjetničke scene do današnjeg općeg konsenzusa, siromašnog neslaganjem i diskusijom bilo kojeg tipa, koincidira s drugim dvama procesima koji su se odigrali proteklih godina. Budući da sam njihove analize već ispostavio u dvama ranijim tekstovima, ovdje ću ih samo u kratkim crtama opisati. Prvi je proces deindustrijalizacije i depopulacije koji se dogodio u sklopu postsocijalističke tranzicije, a tijekom kojeg je došlo do socijalne i urbane devastacije uslijed ugroženosti uvjeta reprodukcije života, što je dodatno pojačano ratnim sukobima ranih devedesetih. Drugi je proces ideološkog reprogramiranja javnog prostora koji se očitovao u odbacivanju proskribiranog socijalističkog i partizanskog nasljeđa te njegovom supstitucijom elementima nacionalističke i klerikalističke mitologije.
Posjet princa od Walesa jedna je od situacija u kojima se binarna opozicija građanskih i nacionalističkih vrijednosti koja je konstruirana tijekom 1990-ih pokazuje lažnom. Štoviše, u takvim se prilikama jasno vidi konvergencija građanskih i nacionalističkih vrijednosti – naravno, na štetu socijalno i ekonomski najranjivijih društvenih grupa
 
Podvlačeći crtu pod navedeno, u oba procesa nailazimo na historijski revizionizam, samo na različitim razinama: u prvom slučaju na razini materijalne osnove društvenih odnosa i njihove reprodukcije, a u drugom slučaju na razini reprodukcije ideološke pratnje društvenih odnosa. U tom smislu, ono što se događalo u Osijeku ne razlikuje se bitno od događanja u ostatku Hrvatske tijekom istog razdoblja, kao ni od procesa koji su se odvijali u drugim postjugoslavenskim i postsocijalističkim prostorima. Povrh toga, 1990-ih je konstruirana binarna opozicija građanskih i nacionalističkih vrijednosti, na osnovu koje se događa svrstavanje u tabore za vrijeme predizbornih kampanja. Međutim, posjet princa od Walesa jedna je od situacija u kojima se ta opozicija pokazuje lažnom. Štoviše, u takvim se prilikama jasno vidi konvergencija građanskih i nacionalističkih vrijednosti – naravno, na štetu socijalno i ekonomski najranjivijih društvenih grupa.
 
Tako ćemo u utorak, 15. ožujka imati priliku doživjeti svu bijedu tranzicije: Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – udruga koja je nastala iz otpora prema najtežim kršenjima ljudskih prava tijekom rata – pružit će legitimitet prijestolonasljedniku nekoć najveće kolonijalne sile svijeta da mladima iz postkonfliktnih zajednica propovijeda o osobnom doprinosu izgradnji mira. Lokacija na kojoj će se događaj odvijati potencira skaradni karakter ove manifestacije – personifikacija kolonijalizma dolazi u grad koji se nalazi na periferiji periferne evropske države, u krajolik od kakvog bi eurocentrik prije očekivao da bude mjesto radnje nekog romana Johna Maxwella Coetzeeja, negoli
Kakvi su to mir, nenasilje i ljudska prava mogući u svijetu prinčeva i njihovih podanika – onih kojima se klanja i onih koji se klanjaju? Tu se jedini mogući mir iskazuje pomirenošću s podaničkom ulogom, jedino moguće nenasilje odricanjem od borbe za ukidanje dominacije, dok je jedino ljudsko pravo da se bude onaj nad kojim se vlada
pretendent na „laskavu“ titulu Europske prijestolnice kulture.[1] Takva dobrodošlica, koju je uvaženom gostu priredio „građanski Osijek“, ne bi bila moguća da socijalističke vrijednosti, izbrisane iz naziva ulica i trgova, devedesetih nisu zamijenjene imenima junaka feudalističke i monarhističke prošlosti: od takozvanih „narodnih vladara“, preko stranih velikaša koji su gospodarili Slavonijom i Baranjom, do spasitelja dinastije Habsburg – Josipa Jelačića.
 
Naposljetku, nakon upoznavanja osječkog konteksta i historijata njegova nastanka, otvara se i mogućnost propitivanja solemne sintagme „mir, nenasilje i ljudska prava“, koja stoji u imenu udruge koja dočekuje uvaženog gosta. Pitanje je vrlo jednostavno, kao i odgovor. Naime, kakvi su to mir, nenasilje i ljudska prava mogući u svijetu prinčeva i njihovih podanika – onih kojima se klanja i onih koji se klanjaju? Tu se jedini mogući mir iskazuje pomirenošću s podaničkom ulogom, jedino moguće nenasilje odricanjem od borbe za ukidanje dominacije, dok je jedino ljudsko pravo da se bude onaj nad kojim se vlada. Nakon što su početkom 1990-ih, u ime nacionalističkih vrijednosti pokradene tvornice, uništena radna mjesta i radikalno produbljene društvene nejednakosti, četvrt stoljeća kasnije dolaze apologeti građanskih vrijednosti da nas s time pomire. Njihov gost tu je tek zbog osiguranja kvalitete, kao izdanak obitelji čiji je višestoljetni posao proizvodnja društvenih nejednakosti.


Bilješke

[1] Južnoafrički književnik John Maxwell Coetzee, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, jedan od najznačajnijih protivnika apartheida u svjetskoj književnosti, radnje svojih romana kao što su Čekajući barbare i Sramota smjestio je u iskustva izgnanstva iz centralnih sredina. Junaci u nabrojanim romanima bivaju protjerani na rubove kolonijalnih područja, a svoje spasenje traže između „civilizacije“ i „barbarstva“. Iz iskustva dvostrukog nepripadanja – kako među kolonistima, tako i među domorocima – oni stječu uvide u strukturu koloniziranog svijeta i prepoznaju agoniju koloniziranih.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve