Nad Osijekom zora sviće,
dobro doš’o Čarlse prinče

Dva i pol desetljeća postsocijalizma dovela su nas do toga da je normalno da u istoj rečenici i prostoriji koegzistiraju „Njegovo kraljevsko visočanstvo princ Charles Philip Arthur George, princ od Walesa, vojvoda od Cornwalla, vojvoda od Rothesayja, grof od Carricka, grof od Chestera, barun od Renfrewa, gospodar Otočja, princ i veliki upravitelj Škotske“ te „mir, nenasilje i ljudska prava.“ O izostanku medijske reprezentacije disenzusa prilikom najava posjete princa Charlesa Osijeku.

Fotografija princa Charlesa tijekom sadnje stabala u Tanzaniji preuzeta je s Flickr računa organizacije ARC - The Alliance of Religions and Conservation po Attribution 2.0 Generic licenci.
Fotografija princa Charlesa tijekom sadnje stabala u Tanzaniji preuzeta je s Flickr računa organizacije ARC - The Alliance of Religions and Conservation po Attribution 2.0 Generic licenci.
Telegrafski, vijest bi mogla izgledati ovako: prijestolonasljednik Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske – Charles, princ od Walesa – 14. i 15. ožujka je u posjeti Hrvatskoj, u sklopu koje će se susresti s predsjednicom RH, Kolindom Grabar-Kitarović, predsjednikom Vlade Tihomirom Oreškovićem te posjetiti rodni grad svojega šukundjeda, vojvode Franza von Tecka. U Osijeku će dotični, između ostaloga, sudjelovati u radu seminara „Mir je u našim rukama“, koji pod pokroviteljstvom veleposlanstva Ujedinjenog Kraljevstva organizira osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava.
Riječ je o disparatnosti između pozitivno konotiranih najava u medijima i negativnih komentara na društvenim mrežama, a zatim o farsičnoj situaciji u kojoj prijestolonasljednik nekoć najveće kolonijalne sile drži lekciju o izgradnji mira
Princ Charles će sa sudionicima – učenicima i nastavnicima iz Mreže mirotvornih škola – razgovarati na temu „Što je moj doprinos miru?“
 
No posjet, pogotovo u sferi medijske reprezentacije, ima i aspekte koje telegrafsko sažimanje ne uspijeva prikazati. U ovom ću tekstu stoga ukazati na dva momenta koje on otvara, a koji mogu poslužiti kao ulaz u daljnju analizu „osječkog stanja (javne) svijesti“. Prije svega, riječ je o disparatnosti između pozitivno konotiranih najava u medijima i negativnih komentara na društvenim mrežama, a zatim o farsičnoj situaciji u kojoj prijestolonasljednik nekoć najveće kolonijalne sile drži lekciju o izgradnji mira.
 
Iako je u okvirima prevladavajućeg „zdravog razuma“ takva tvrdnja kontraintuitivna, nešto poput „osječkog stanja svijesti“ nije apstraktna, već vrlo materijalna kategorija. U prvom redu, ona ovisi o političkim institucijama i institucijama građanskog društva, a potom i o njihovim konkretnim praksama, posredstvom kojih se proizvode vrijednosti i kategorije političkog svrstavanja. Uz spomenuto, ta svijest ovisi i o mizansceni svoje proizvodnje, iz koje u nju ulaze motivi koji kasnije određuju javne diskusije.
 
Prilog o posjeti britanskog princa Williama i Kate Middleton otoku Tuvaluu u rujnu 2012. godine
(Izvor: The Young Turks)


U tom kontekstu važno je primijetiti da nitko od aktera ionako siromašne osječke medijske scene nije izvijestio o najavljenoj posjeti u barem donekle kritički intoniranom obliku. Štoviše, u spektru neutralnih te umjereno pozitivnih izvještaja smjestili su se i liberalni community portal Osijek031.com i konzervativni Glas Slavonije, kao i osječki dopisnici nacionalnih medijskih kuća. Tim je izvještajima zajednička reduciranost ponuđenih informacija, koje ne prelaze okvire standardnih novinarskih Five Ws – tko, što, kada, gdje i zašto.
 
Već površnom analizom lokalno proizvedenih medijskih sadržaja možemo vidjeti da oni funkcioniraju bez kritičkog odmaka prema situaciji koju opisuju, uslijed čega u redovnim okolnostima proizvode konsenzus, dok u okolnostima poput onih tijekom predizbornih kampanja potiču na svrstavanje u neki od suprotstavljenih monolitnih blokova
Međutim, unatoč velikom broju reakcija publike koje bismo mogli svrstati u pozitivne – likeova i shareova – znatan broj ljudi je u raspravama na društvenim mrežama izrazio protivljenje ugošćivanju prijestolonasljednika, i to uglavnom argumentima da je posjet beznačajan i zasigurno skup te da „nek’ ide kraljevska obitelj po svojim kolonijama, a nas nek’ ostavi na miru“. Ovdje je bitno istaknuti da takvi stavovi nisu reprezentirani kroz medijske proizvode. Ovakav izostanak reprezentacije neslaganja nije za osječke prilike ništa novo; on predstavlja kontinuitet prilika u medijima, ali i općenito u javnosti, koji vlada već godinama. Naime, već površnom analizom lokalno proizvedenih medijskih sadržaja možemo vidjeti da oni funkcioniraju bez kritičkog odmaka prema situaciji koju opisuju, uslijed čega u redovnim okolnostima proizvode konsenzus, dok u okolnostima poput onih tijekom predizbornih kampanja potiču na svrstavanje u neki od suprotstavljenih monolitnih blokova.
 
Najsvježiji primjer takvog izvještavanja pruža nam web-portal kandidaturne kampanje Osijeka za Europsku prijestolnicu kulture – Oskultura. On funkcionira skupljajući brojne aktere institucionalne i izvaninstitucionalne te profesionalne i amaterske ili hobističke kulturne produkcije i reprodukcije oko davanja pohvala kampanji čija je isključiva svrha izvanjska legitimacija nepostojeće gradske kulturne strategije. Takav pristup nužan je na ovom raskrižju kulture i medijske produkcije jer nijedan drugi nije moguć uslijed nepostojanja nečega što bi se moglo nazvati kulturnom scenom – ako pod scenom ne podrazumijevamo samo konzumaciju kulturnih proizvoda, nego i diskusije različitih nivoa strukturiranosti te refleksiju praksi u javnom prostoru.

Lord Mountbatten u inspekciji kontingenta malajskih trupa, Kensington Gardens, London, 1946. godine (Izvor: Wikipedia.org)
Lord Mountbatten u inspekciji kontingenta malajskih trupa, Kensington Gardens, London, 1946. godine (Izvor: Wikipedia.org)
Najveća negativna posljedica takvih prilika izostanak je reprodukcije kritičnih kadrova na medijskoj i kulturnoj sceni. Stoga je konsenzus defaultno stanje stvari, dočim je kritika – riječima Predraga Matvejevića – stjerana u procjep između uvrede i izdaje te zatvorena u uske krugove bliskomišljenika. Historijski, putanja Osijeka od grada snažne i produktivne kulturno-umjetničke scene do današnjeg općeg konsenzusa, siromašnog neslaganjem i diskusijom bilo kojeg tipa, koincidira s drugim dvama procesima koji su se odigrali proteklih godina. Budući da sam njihove analize već ispostavio u dvama ranijim tekstovima, ovdje ću ih samo u kratkim crtama opisati. Prvi je proces deindustrijalizacije i depopulacije koji se dogodio u sklopu postsocijalističke tranzicije, a tijekom kojeg je došlo do socijalne i urbane devastacije uslijed ugroženosti uvjeta reprodukcije života, što je dodatno pojačano ratnim sukobima ranih devedesetih. Drugi je proces ideološkog reprogramiranja javnog prostora koji se očitovao u odbacivanju proskribiranog socijalističkog i partizanskog nasljeđa te njegovom supstitucijom elementima nacionalističke i klerikalističke mitologije.
Posjet princa od Walesa jedna je od situacija u kojima se binarna opozicija građanskih i nacionalističkih vrijednosti koja je konstruirana tijekom 1990-ih pokazuje lažnom. Štoviše, u takvim se prilikama jasno vidi konvergencija građanskih i nacionalističkih vrijednosti – naravno, na štetu socijalno i ekonomski najranjivijih društvenih grupa
 
Podvlačeći crtu pod navedeno, u oba procesa nailazimo na historijski revizionizam, samo na različitim razinama: u prvom slučaju na razini materijalne osnove društvenih odnosa i njihove reprodukcije, a u drugom slučaju na razini reprodukcije ideološke pratnje društvenih odnosa. U tom smislu, ono što se događalo u Osijeku ne razlikuje se bitno od događanja u ostatku Hrvatske tijekom istog razdoblja, kao ni od procesa koji su se odvijali u drugim postjugoslavenskim i postsocijalističkim prostorima. Povrh toga, 1990-ih je konstruirana binarna opozicija građanskih i nacionalističkih vrijednosti, na osnovu koje se događa svrstavanje u tabore za vrijeme predizbornih kampanja. Međutim, posjet princa od Walesa jedna je od situacija u kojima se ta opozicija pokazuje lažnom. Štoviše, u takvim se prilikama jasno vidi konvergencija građanskih i nacionalističkih vrijednosti – naravno, na štetu socijalno i ekonomski najranjivijih društvenih grupa.
 
Tako ćemo u utorak, 15. ožujka imati priliku doživjeti svu bijedu tranzicije: Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – udruga koja je nastala iz otpora prema najtežim kršenjima ljudskih prava tijekom rata – pružit će legitimitet prijestolonasljedniku nekoć najveće kolonijalne sile svijeta da mladima iz postkonfliktnih zajednica propovijeda o osobnom doprinosu izgradnji mira. Lokacija na kojoj će se događaj odvijati potencira skaradni karakter ove manifestacije – personifikacija kolonijalizma dolazi u grad koji se nalazi na periferiji periferne evropske države, u krajolik od kakvog bi eurocentrik prije očekivao da bude mjesto radnje nekog romana Johna Maxwella Coetzeeja, negoli
Kakvi su to mir, nenasilje i ljudska prava mogući u svijetu prinčeva i njihovih podanika – onih kojima se klanja i onih koji se klanjaju? Tu se jedini mogući mir iskazuje pomirenošću s podaničkom ulogom, jedino moguće nenasilje odricanjem od borbe za ukidanje dominacije, dok je jedino ljudsko pravo da se bude onaj nad kojim se vlada
pretendent na „laskavu“ titulu Europske prijestolnice kulture.[1] Takva dobrodošlica, koju je uvaženom gostu priredio „građanski Osijek“, ne bi bila moguća da socijalističke vrijednosti, izbrisane iz naziva ulica i trgova, devedesetih nisu zamijenjene imenima junaka feudalističke i monarhističke prošlosti: od takozvanih „narodnih vladara“, preko stranih velikaša koji su gospodarili Slavonijom i Baranjom, do spasitelja dinastije Habsburg – Josipa Jelačića.
 
Naposljetku, nakon upoznavanja osječkog konteksta i historijata njegova nastanka, otvara se i mogućnost propitivanja solemne sintagme „mir, nenasilje i ljudska prava“, koja stoji u imenu udruge koja dočekuje uvaženog gosta. Pitanje je vrlo jednostavno, kao i odgovor. Naime, kakvi su to mir, nenasilje i ljudska prava mogući u svijetu prinčeva i njihovih podanika – onih kojima se klanja i onih koji se klanjaju? Tu se jedini mogući mir iskazuje pomirenošću s podaničkom ulogom, jedino moguće nenasilje odricanjem od borbe za ukidanje dominacije, dok je jedino ljudsko pravo da se bude onaj nad kojim se vlada. Nakon što su početkom 1990-ih, u ime nacionalističkih vrijednosti pokradene tvornice, uništena radna mjesta i radikalno produbljene društvene nejednakosti, četvrt stoljeća kasnije dolaze apologeti građanskih vrijednosti da nas s time pomire. Njihov gost tu je tek zbog osiguranja kvalitete, kao izdanak obitelji čiji je višestoljetni posao proizvodnja društvenih nejednakosti.


Bilješke

[1] Južnoafrički književnik John Maxwell Coetzee, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, jedan od najznačajnijih protivnika apartheida u svjetskoj književnosti, radnje svojih romana kao što su Čekajući barbare i Sramota smjestio je u iskustva izgnanstva iz centralnih sredina. Junaci u nabrojanim romanima bivaju protjerani na rubove kolonijalnih područja, a svoje spasenje traže između „civilizacije“ i „barbarstva“. Iz iskustva dvostrukog nepripadanja – kako među kolonistima, tako i među domorocima – oni stječu uvide u strukturu koloniziranog svijeta i prepoznaju agoniju koloniziranih.

Vezani članci

  • 10. lipnja 2018. Viteški turnir „Sinjska alka“, kolovoz 2008. godine (izvor: sh.wikipedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Mark Zuckerberg drži izlaganje na godišnjoj konferenciji Facebook developera „F8“, San Jose, 2017. (izvor: 
Anthony Quintano
 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Američke trupe paradiraju Vladivostokom ispred zgrade koju su zauzeli pripadnici Čehoslovačke legije, pored postrojenih japanskih marinaca, Sibir, kolovoz, 1918. (izvor: Wikipedia.org) Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Članovi Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ) i nezavisnih sindikata pred kinom Balkan u Zagrebu, na proslavi 1. maja 1924. godine (izvor: Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, knjiga prva, str. 170, Beograd 1960., Wikimedia Commons) Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Aleksa Bjeliš prilikom studentske akcije upada na sjednicu Senata Sveučilišta u Zagrebu 8. lipnja 2010. godine u borbi za javno financirano visoko obrazovanje (foto: SkriptaTV) Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 1. ožujka 2018. Obrazovanje stanovništva 1930-ih u selu Shorkasy (okrug Cheboksary) (Izvor: Wikimedia Commons) Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve