Nad Osijekom zora sviće,
dobro doš’o Čarlse prinče

Dva i pol desetljeća postsocijalizma dovela su nas do toga da je normalno da u istoj rečenici i prostoriji koegzistiraju „Njegovo kraljevsko visočanstvo princ Charles Philip Arthur George, princ od Walesa, vojvoda od Cornwalla, vojvoda od Rothesayja, grof od Carricka, grof od Chestera, barun od Renfrewa, gospodar Otočja, princ i veliki upravitelj Škotske“ te „mir, nenasilje i ljudska prava.“ O izostanku medijske reprezentacije disenzusa prilikom najava posjete princa Charlesa Osijeku.

Fotografija princa Charlesa tijekom sadnje stabala u Tanzaniji preuzeta je s Flickr računa organizacije ARC - The Alliance of Religions and Conservation po Attribution 2.0 Generic licenci.
Telegrafski, vijest bi mogla izgledati ovako: prijestolonasljednik Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske – Charles, princ od Walesa – 14. i 15. ožujka je u posjeti Hrvatskoj, u sklopu koje će se susresti s predsjednicom RH, Kolindom Grabar-Kitarović, predsjednikom Vlade Tihomirom Oreškovićem te posjetiti rodni grad svojega šukundjeda, vojvode Franza von Tecka. U Osijeku će dotični, između ostaloga, sudjelovati u radu seminara „Mir je u našim rukama“, koji pod pokroviteljstvom veleposlanstva Ujedinjenog Kraljevstva organizira osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava.
Riječ je o disparatnosti između pozitivno konotiranih najava u medijima i negativnih komentara na društvenim mrežama, a zatim o farsičnoj situaciji u kojoj prijestolonasljednik nekoć najveće kolonijalne sile drži lekciju o izgradnji mira
Princ Charles će sa sudionicima – učenicima i nastavnicima iz Mreže mirotvornih škola – razgovarati na temu „Što je moj doprinos miru?“
 
No posjet, pogotovo u sferi medijske reprezentacije, ima i aspekte koje telegrafsko sažimanje ne uspijeva prikazati. U ovom ću tekstu stoga ukazati na dva momenta koje on otvara, a koji mogu poslužiti kao ulaz u daljnju analizu „osječkog stanja (javne) svijesti“. Prije svega, riječ je o disparatnosti između pozitivno konotiranih najava u medijima i negativnih komentara na društvenim mrežama, a zatim o farsičnoj situaciji u kojoj prijestolonasljednik nekoć najveće kolonijalne sile drži lekciju o izgradnji mira.
 
Iako je u okvirima prevladavajućeg „zdravog razuma“ takva tvrdnja kontraintuitivna, nešto poput „osječkog stanja svijesti“ nije apstraktna, već vrlo materijalna kategorija. U prvom redu, ona ovisi o političkim institucijama i institucijama građanskog društva, a potom i o njihovim konkretnim praksama, posredstvom kojih se proizvode vrijednosti i kategorije političkog svrstavanja. Uz spomenuto, ta svijest ovisi i o mizansceni svoje proizvodnje, iz koje u nju ulaze motivi koji kasnije određuju javne diskusije.
 
Prilog o posjeti britanskog princa Williama i Kate Middleton otoku Tuvaluu u rujnu 2012. godine
(Izvor: The Young Turks)


U tom kontekstu važno je primijetiti da nitko od aktera ionako siromašne osječke medijske scene nije izvijestio o najavljenoj posjeti u barem donekle kritički intoniranom obliku. Štoviše, u spektru neutralnih te umjereno pozitivnih izvještaja smjestili su se i liberalni community portal Osijek031.com i konzervativni Glas Slavonije, kao i osječki dopisnici nacionalnih medijskih kuća. Tim je izvještajima zajednička reduciranost ponuđenih informacija, koje ne prelaze okvire standardnih novinarskih Five Ws – tko, što, kada, gdje i zašto.
 
Već površnom analizom lokalno proizvedenih medijskih sadržaja možemo vidjeti da oni funkcioniraju bez kritičkog odmaka prema situaciji koju opisuju, uslijed čega u redovnim okolnostima proizvode konsenzus, dok u okolnostima poput onih tijekom predizbornih kampanja potiču na svrstavanje u neki od suprotstavljenih monolitnih blokova
Međutim, unatoč velikom broju reakcija publike koje bismo mogli svrstati u pozitivne – likeova i shareova – znatan broj ljudi je u raspravama na društvenim mrežama izrazio protivljenje ugošćivanju prijestolonasljednika, i to uglavnom argumentima da je posjet beznačajan i zasigurno skup te da „nek’ ide kraljevska obitelj po svojim kolonijama, a nas nek’ ostavi na miru“. Ovdje je bitno istaknuti da takvi stavovi nisu reprezentirani kroz medijske proizvode. Ovakav izostanak reprezentacije neslaganja nije za osječke prilike ništa novo; on predstavlja kontinuitet prilika u medijima, ali i općenito u javnosti, koji vlada već godinama. Naime, već površnom analizom lokalno proizvedenih medijskih sadržaja možemo vidjeti da oni funkcioniraju bez kritičkog odmaka prema situaciji koju opisuju, uslijed čega u redovnim okolnostima proizvode konsenzus, dok u okolnostima poput onih tijekom predizbornih kampanja potiču na svrstavanje u neki od suprotstavljenih monolitnih blokova.
 
Najsvježiji primjer takvog izvještavanja pruža nam web-portal kandidaturne kampanje Osijeka za Europsku prijestolnicu kulture – Oskultura. On funkcionira skupljajući brojne aktere institucionalne i izvaninstitucionalne te profesionalne i amaterske ili hobističke kulturne produkcije i reprodukcije oko davanja pohvala kampanji čija je isključiva svrha izvanjska legitimacija nepostojeće gradske kulturne strategije. Takav pristup nužan je na ovom raskrižju kulture i medijske produkcije jer nijedan drugi nije moguć uslijed nepostojanja nečega što bi se moglo nazvati kulturnom scenom – ako pod scenom ne podrazumijevamo samo konzumaciju kulturnih proizvoda, nego i diskusije različitih nivoa strukturiranosti te refleksiju praksi u javnom prostoru.

Lord Mountbatten u inspekciji kontingenta malajskih trupa, Kensington Gardens, London, 1946. godine (Izvor: Wikipedia.org)
Lord Mountbatten u inspekciji kontingenta malajskih trupa, Kensington Gardens, London, 1946. godine (Izvor: Wikipedia.org)
Najveća negativna posljedica takvih prilika izostanak je reprodukcije kritičnih kadrova na medijskoj i kulturnoj sceni. Stoga je konsenzus defaultno stanje stvari, dočim je kritika – riječima Predraga Matvejevića – stjerana u procjep između uvrede i izdaje te zatvorena u uske krugove bliskomišljenika. Historijski, putanja Osijeka od grada snažne i produktivne kulturno-umjetničke scene do današnjeg općeg konsenzusa, siromašnog neslaganjem i diskusijom bilo kojeg tipa, koincidira s drugim dvama procesima koji su se odigrali proteklih godina. Budući da sam njihove analize već ispostavio u dvama ranijim tekstovima, ovdje ću ih samo u kratkim crtama opisati. Prvi je proces deindustrijalizacije i depopulacije koji se dogodio u sklopu postsocijalističke tranzicije, a tijekom kojeg je došlo do socijalne i urbane devastacije uslijed ugroženosti uvjeta reprodukcije života, što je dodatno pojačano ratnim sukobima ranih devedesetih. Drugi je proces ideološkog reprogramiranja javnog prostora koji se očitovao u odbacivanju proskribiranog socijalističkog i partizanskog nasljeđa te njegovom supstitucijom elementima nacionalističke i klerikalističke mitologije.
Posjet princa od Walesa jedna je od situacija u kojima se binarna opozicija građanskih i nacionalističkih vrijednosti koja je konstruirana tijekom 1990-ih pokazuje lažnom. Štoviše, u takvim se prilikama jasno vidi konvergencija građanskih i nacionalističkih vrijednosti – naravno, na štetu socijalno i ekonomski najranjivijih društvenih grupa
 
Podvlačeći crtu pod navedeno, u oba procesa nailazimo na historijski revizionizam, samo na različitim razinama: u prvom slučaju na razini materijalne osnove društvenih odnosa i njihove reprodukcije, a u drugom slučaju na razini reprodukcije ideološke pratnje društvenih odnosa. U tom smislu, ono što se događalo u Osijeku ne razlikuje se bitno od događanja u ostatku Hrvatske tijekom istog razdoblja, kao ni od procesa koji su se odvijali u drugim postjugoslavenskim i postsocijalističkim prostorima. Povrh toga, 1990-ih je konstruirana binarna opozicija građanskih i nacionalističkih vrijednosti, na osnovu koje se događa svrstavanje u tabore za vrijeme predizbornih kampanja. Međutim, posjet princa od Walesa jedna je od situacija u kojima se ta opozicija pokazuje lažnom. Štoviše, u takvim se prilikama jasno vidi konvergencija građanskih i nacionalističkih vrijednosti – naravno, na štetu socijalno i ekonomski najranjivijih društvenih grupa.
 
Tako ćemo u utorak, 15. ožujka imati priliku doživjeti svu bijedu tranzicije: Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – udruga koja je nastala iz otpora prema najtežim kršenjima ljudskih prava tijekom rata – pružit će legitimitet prijestolonasljedniku nekoć najveće kolonijalne sile svijeta da mladima iz postkonfliktnih zajednica propovijeda o osobnom doprinosu izgradnji mira. Lokacija na kojoj će se događaj odvijati potencira skaradni karakter ove manifestacije – personifikacija kolonijalizma dolazi u grad koji se nalazi na periferiji periferne evropske države, u krajolik od kakvog bi eurocentrik prije očekivao da bude mjesto radnje nekog romana Johna Maxwella Coetzeeja, negoli
Kakvi su to mir, nenasilje i ljudska prava mogući u svijetu prinčeva i njihovih podanika – onih kojima se klanja i onih koji se klanjaju? Tu se jedini mogući mir iskazuje pomirenošću s podaničkom ulogom, jedino moguće nenasilje odricanjem od borbe za ukidanje dominacije, dok je jedino ljudsko pravo da se bude onaj nad kojim se vlada
pretendent na „laskavu“ titulu Europske prijestolnice kulture.[1] Takva dobrodošlica, koju je uvaženom gostu priredio „građanski Osijek“, ne bi bila moguća da socijalističke vrijednosti, izbrisane iz naziva ulica i trgova, devedesetih nisu zamijenjene imenima junaka feudalističke i monarhističke prošlosti: od takozvanih „narodnih vladara“, preko stranih velikaša koji su gospodarili Slavonijom i Baranjom, do spasitelja dinastije Habsburg – Josipa Jelačića.
 
Naposljetku, nakon upoznavanja osječkog konteksta i historijata njegova nastanka, otvara se i mogućnost propitivanja solemne sintagme „mir, nenasilje i ljudska prava“, koja stoji u imenu udruge koja dočekuje uvaženog gosta. Pitanje je vrlo jednostavno, kao i odgovor. Naime, kakvi su to mir, nenasilje i ljudska prava mogući u svijetu prinčeva i njihovih podanika – onih kojima se klanja i onih koji se klanjaju? Tu se jedini mogući mir iskazuje pomirenošću s podaničkom ulogom, jedino moguće nenasilje odricanjem od borbe za ukidanje dominacije, dok je jedino ljudsko pravo da se bude onaj nad kojim se vlada. Nakon što su početkom 1990-ih, u ime nacionalističkih vrijednosti pokradene tvornice, uništena radna mjesta i radikalno produbljene društvene nejednakosti, četvrt stoljeća kasnije dolaze apologeti građanskih vrijednosti da nas s time pomire. Njihov gost tu je tek zbog osiguranja kvalitete, kao izdanak obitelji čiji je višestoljetni posao proizvodnja društvenih nejednakosti.


Bilješke

[1] Južnoafrički književnik John Maxwell Coetzee, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, jedan od najznačajnijih protivnika apartheida u svjetskoj književnosti, radnje svojih romana kao što su Čekajući barbare i Sramota smjestio je u iskustva izgnanstva iz centralnih sredina. Junaci u nabrojanim romanima bivaju protjerani na rubove kolonijalnih područja, a svoje spasenje traže između „civilizacije“ i „barbarstva“. Iz iskustva dvostrukog nepripadanja – kako među kolonistima, tako i među domorocima – oni stječu uvide u strukturu koloniziranog svijeta i prepoznaju agoniju koloniziranih.

Vezani članci

  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 14. prosinca 2018. Duh fašizma pušten je iz boce Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih fašista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
  • 29. studenoga 2018. Fašisti pogoduju rastu dionica Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve