Nad Osijekom zora sviće,
dobro doš’o Čarlse prinče

Dva i pol desetljeća postsocijalizma dovela su nas do toga da je normalno da u istoj rečenici i prostoriji koegzistiraju „Njegovo kraljevsko visočanstvo princ Charles Philip Arthur George, princ od Walesa, vojvoda od Cornwalla, vojvoda od Rothesayja, grof od Carricka, grof od Chestera, barun od Renfrewa, gospodar Otočja, princ i veliki upravitelj Škotske“ te „mir, nenasilje i ljudska prava.“ O izostanku medijske reprezentacije disenzusa prilikom najava posjete princa Charlesa Osijeku.

Fotografija princa Charlesa tijekom sadnje stabala u Tanzaniji preuzeta je s Flickr računa organizacije ARC - The Alliance of Religions and Conservation po Attribution 2.0 Generic licenci.
Telegrafski, vijest bi mogla izgledati ovako: prijestolonasljednik Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske – Charles, princ od Walesa – 14. i 15. ožujka je u posjeti Hrvatskoj, u sklopu koje će se susresti s predsjednicom RH, Kolindom Grabar-Kitarović, predsjednikom Vlade Tihomirom Oreškovićem te posjetiti rodni grad svojega šukundjeda, vojvode Franza von Tecka. U Osijeku će dotični, između ostaloga, sudjelovati u radu seminara „Mir je u našim rukama“, koji pod pokroviteljstvom veleposlanstva Ujedinjenog Kraljevstva organizira osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava.
Riječ je o disparatnosti između pozitivno konotiranih najava u medijima i negativnih komentara na društvenim mrežama, a zatim o farsičnoj situaciji u kojoj prijestolonasljednik nekoć najveće kolonijalne sile drži lekciju o izgradnji mira
Princ Charles će sa sudionicima – učenicima i nastavnicima iz Mreže mirotvornih škola – razgovarati na temu „Što je moj doprinos miru?“
 
No posjet, pogotovo u sferi medijske reprezentacije, ima i aspekte koje telegrafsko sažimanje ne uspijeva prikazati. U ovom ću tekstu stoga ukazati na dva momenta koje on otvara, a koji mogu poslužiti kao ulaz u daljnju analizu „osječkog stanja (javne) svijesti“. Prije svega, riječ je o disparatnosti između pozitivno konotiranih najava u medijima i negativnih komentara na društvenim mrežama, a zatim o farsičnoj situaciji u kojoj prijestolonasljednik nekoć najveće kolonijalne sile drži lekciju o izgradnji mira.
 
Iako je u okvirima prevladavajućeg „zdravog razuma“ takva tvrdnja kontraintuitivna, nešto poput „osječkog stanja svijesti“ nije apstraktna, već vrlo materijalna kategorija. U prvom redu, ona ovisi o političkim institucijama i institucijama građanskog društva, a potom i o njihovim konkretnim praksama, posredstvom kojih se proizvode vrijednosti i kategorije političkog svrstavanja. Uz spomenuto, ta svijest ovisi i o mizansceni svoje proizvodnje, iz koje u nju ulaze motivi koji kasnije određuju javne diskusije.
 
Prilog o posjeti britanskog princa Williama i Kate Middleton otoku Tuvaluu u rujnu 2012. godine
(Izvor: The Young Turks)


U tom kontekstu važno je primijetiti da nitko od aktera ionako siromašne osječke medijske scene nije izvijestio o najavljenoj posjeti u barem donekle kritički intoniranom obliku. Štoviše, u spektru neutralnih te umjereno pozitivnih izvještaja smjestili su se i liberalni community portal Osijek031.com i konzervativni Glas Slavonije, kao i osječki dopisnici nacionalnih medijskih kuća. Tim je izvještajima zajednička reduciranost ponuđenih informacija, koje ne prelaze okvire standardnih novinarskih Five Ws – tko, što, kada, gdje i zašto.
 
Već površnom analizom lokalno proizvedenih medijskih sadržaja možemo vidjeti da oni funkcioniraju bez kritičkog odmaka prema situaciji koju opisuju, uslijed čega u redovnim okolnostima proizvode konsenzus, dok u okolnostima poput onih tijekom predizbornih kampanja potiču na svrstavanje u neki od suprotstavljenih monolitnih blokova
Međutim, unatoč velikom broju reakcija publike koje bismo mogli svrstati u pozitivne – likeova i shareova – znatan broj ljudi je u raspravama na društvenim mrežama izrazio protivljenje ugošćivanju prijestolonasljednika, i to uglavnom argumentima da je posjet beznačajan i zasigurno skup te da „nek’ ide kraljevska obitelj po svojim kolonijama, a nas nek’ ostavi na miru“. Ovdje je bitno istaknuti da takvi stavovi nisu reprezentirani kroz medijske proizvode. Ovakav izostanak reprezentacije neslaganja nije za osječke prilike ništa novo; on predstavlja kontinuitet prilika u medijima, ali i općenito u javnosti, koji vlada već godinama. Naime, već površnom analizom lokalno proizvedenih medijskih sadržaja možemo vidjeti da oni funkcioniraju bez kritičkog odmaka prema situaciji koju opisuju, uslijed čega u redovnim okolnostima proizvode konsenzus, dok u okolnostima poput onih tijekom predizbornih kampanja potiču na svrstavanje u neki od suprotstavljenih monolitnih blokova.
 
Najsvježiji primjer takvog izvještavanja pruža nam web-portal kandidaturne kampanje Osijeka za Europsku prijestolnicu kulture – Oskultura. On funkcionira skupljajući brojne aktere institucionalne i izvaninstitucionalne te profesionalne i amaterske ili hobističke kulturne produkcije i reprodukcije oko davanja pohvala kampanji čija je isključiva svrha izvanjska legitimacija nepostojeće gradske kulturne strategije. Takav pristup nužan je na ovom raskrižju kulture i medijske produkcije jer nijedan drugi nije moguć uslijed nepostojanja nečega što bi se moglo nazvati kulturnom scenom – ako pod scenom ne podrazumijevamo samo konzumaciju kulturnih proizvoda, nego i diskusije različitih nivoa strukturiranosti te refleksiju praksi u javnom prostoru.

Lord Mountbatten u inspekciji kontingenta malajskih trupa, Kensington Gardens, London, 1946. godine (Izvor: Wikipedia.org)
Lord Mountbatten u inspekciji kontingenta malajskih trupa, Kensington Gardens, London, 1946. godine (Izvor: Wikipedia.org)
Najveća negativna posljedica takvih prilika izostanak je reprodukcije kritičnih kadrova na medijskoj i kulturnoj sceni. Stoga je konsenzus defaultno stanje stvari, dočim je kritika – riječima Predraga Matvejevića – stjerana u procjep između uvrede i izdaje te zatvorena u uske krugove bliskomišljenika. Historijski, putanja Osijeka od grada snažne i produktivne kulturno-umjetničke scene do današnjeg općeg konsenzusa, siromašnog neslaganjem i diskusijom bilo kojeg tipa, koincidira s drugim dvama procesima koji su se odigrali proteklih godina. Budući da sam njihove analize već ispostavio u dvama ranijim tekstovima, ovdje ću ih samo u kratkim crtama opisati. Prvi je proces deindustrijalizacije i depopulacije koji se dogodio u sklopu postsocijalističke tranzicije, a tijekom kojeg je došlo do socijalne i urbane devastacije uslijed ugroženosti uvjeta reprodukcije života, što je dodatno pojačano ratnim sukobima ranih devedesetih. Drugi je proces ideološkog reprogramiranja javnog prostora koji se očitovao u odbacivanju proskribiranog socijalističkog i partizanskog nasljeđa te njegovom supstitucijom elementima nacionalističke i klerikalističke mitologije.
Posjet princa od Walesa jedna je od situacija u kojima se binarna opozicija građanskih i nacionalističkih vrijednosti koja je konstruirana tijekom 1990-ih pokazuje lažnom. Štoviše, u takvim se prilikama jasno vidi konvergencija građanskih i nacionalističkih vrijednosti – naravno, na štetu socijalno i ekonomski najranjivijih društvenih grupa
 
Podvlačeći crtu pod navedeno, u oba procesa nailazimo na historijski revizionizam, samo na različitim razinama: u prvom slučaju na razini materijalne osnove društvenih odnosa i njihove reprodukcije, a u drugom slučaju na razini reprodukcije ideološke pratnje društvenih odnosa. U tom smislu, ono što se događalo u Osijeku ne razlikuje se bitno od događanja u ostatku Hrvatske tijekom istog razdoblja, kao ni od procesa koji su se odvijali u drugim postjugoslavenskim i postsocijalističkim prostorima. Povrh toga, 1990-ih je konstruirana binarna opozicija građanskih i nacionalističkih vrijednosti, na osnovu koje se događa svrstavanje u tabore za vrijeme predizbornih kampanja. Međutim, posjet princa od Walesa jedna je od situacija u kojima se ta opozicija pokazuje lažnom. Štoviše, u takvim se prilikama jasno vidi konvergencija građanskih i nacionalističkih vrijednosti – naravno, na štetu socijalno i ekonomski najranjivijih društvenih grupa.
 
Tako ćemo u utorak, 15. ožujka imati priliku doživjeti svu bijedu tranzicije: Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – udruga koja je nastala iz otpora prema najtežim kršenjima ljudskih prava tijekom rata – pružit će legitimitet prijestolonasljedniku nekoć najveće kolonijalne sile svijeta da mladima iz postkonfliktnih zajednica propovijeda o osobnom doprinosu izgradnji mira. Lokacija na kojoj će se događaj odvijati potencira skaradni karakter ove manifestacije – personifikacija kolonijalizma dolazi u grad koji se nalazi na periferiji periferne evropske države, u krajolik od kakvog bi eurocentrik prije očekivao da bude mjesto radnje nekog romana Johna Maxwella Coetzeeja, negoli
Kakvi su to mir, nenasilje i ljudska prava mogući u svijetu prinčeva i njihovih podanika – onih kojima se klanja i onih koji se klanjaju? Tu se jedini mogući mir iskazuje pomirenošću s podaničkom ulogom, jedino moguće nenasilje odricanjem od borbe za ukidanje dominacije, dok je jedino ljudsko pravo da se bude onaj nad kojim se vlada
pretendent na „laskavu“ titulu Europske prijestolnice kulture.[1] Takva dobrodošlica, koju je uvaženom gostu priredio „građanski Osijek“, ne bi bila moguća da socijalističke vrijednosti, izbrisane iz naziva ulica i trgova, devedesetih nisu zamijenjene imenima junaka feudalističke i monarhističke prošlosti: od takozvanih „narodnih vladara“, preko stranih velikaša koji su gospodarili Slavonijom i Baranjom, do spasitelja dinastije Habsburg – Josipa Jelačića.
 
Naposljetku, nakon upoznavanja osječkog konteksta i historijata njegova nastanka, otvara se i mogućnost propitivanja solemne sintagme „mir, nenasilje i ljudska prava“, koja stoji u imenu udruge koja dočekuje uvaženog gosta. Pitanje je vrlo jednostavno, kao i odgovor. Naime, kakvi su to mir, nenasilje i ljudska prava mogući u svijetu prinčeva i njihovih podanika – onih kojima se klanja i onih koji se klanjaju? Tu se jedini mogući mir iskazuje pomirenošću s podaničkom ulogom, jedino moguće nenasilje odricanjem od borbe za ukidanje dominacije, dok je jedino ljudsko pravo da se bude onaj nad kojim se vlada. Nakon što su početkom 1990-ih, u ime nacionalističkih vrijednosti pokradene tvornice, uništena radna mjesta i radikalno produbljene društvene nejednakosti, četvrt stoljeća kasnije dolaze apologeti građanskih vrijednosti da nas s time pomire. Njihov gost tu je tek zbog osiguranja kvalitete, kao izdanak obitelji čiji je višestoljetni posao proizvodnja društvenih nejednakosti.


Bilješke

[1] Južnoafrički književnik John Maxwell Coetzee, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, jedan od najznačajnijih protivnika apartheida u svjetskoj književnosti, radnje svojih romana kao što su Čekajući barbare i Sramota smjestio je u iskustva izgnanstva iz centralnih sredina. Junaci u nabrojanim romanima bivaju protjerani na rubove kolonijalnih područja, a svoje spasenje traže između „civilizacije“ i „barbarstva“. Iz iskustva dvostrukog nepripadanja – kako među kolonistima, tako i među domorocima – oni stječu uvide u strukturu koloniziranog svijeta i prepoznaju agoniju koloniziranih.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve