Kolumne o blokadi fakultetâ – rezime i knjiga dojmova

Blokada fakultetâ diljem zemlje traje već peti dan. Od ponedjeljka, kada je cijela akcija započela na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pa do danas, 24.04., pridružili su nam se sljedeći fakulteti i sveučilišta:

  • Sveučilište u Zadru,
  • Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci,
  • Akademija likovnih umjetnosti u Rijeci,
  • Filozofski, Učiteljski i Ekonomski fakultet Sveučilišta u Osijeku,
  • Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i
  • Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu.

Pogledajmo što razni komentatori i kolumnisti iz hrvatskih medija misle o studentskoj pobuni s ciljem koji je već svima (osim ministru Primorcu, kako se čini) već itekako dobro poznat – ciljem za besplatnim obrazovanjem, odnosno potpunim javnim financiranjem visokoškolskog obrazovanja na preddiplomskoj, diplomskoj i postdiplomskoj razini za sve one koji zadovolje uvjete upisa.

Krenimo od prvoga dana:

20.04. u ponedjeljak na portalu index.hr osvanula je kolumna Jovana Dragišića pod naslovom “Ma kakvo besplatno obrazovanje?!” Gospodin Dragišić o blokadama (tada još samo) Filozofskog fakulteta u Zagrebu, između ostaloga, kaže i sljedeće:

“Na stotinu i nekom besmislenom studentskom prosvjedu od stvaranja Republike Hrvatske, zagrebački su studenti “okupirali” Filozofski fakultet i kao svoj glavni zahtjev postavili “besplatno obrazovanje za sve”. Kad vidi takvu skupinu fundamentalno neobrazovanih ljudi, čovjeku jednostavno dođe milo ljudi kao što je Zvonko Bušić. On je bar bacao letke i imao neku ideju oko toga što želi.”

Dotičnoj skupini fundamentalno neobrazovanih ljudi kroz sljedeća se četiri dana pridružilo još cijelo jedno sveučilište (Zadar) te još osam fakulteta diljem zemlje, koji se svi nalaze u rukama studenata i studentica i zahtijevaju isto: besplatno obrazovanje, odnosno obrazovanje za koje će morati dostajati novac koji oni i njihovi roditelji već daju u obliku poreza.

Budući da nam se gospodin Dragišić smilovao te nam u svojemu članku objasnio upravo to, rekavši kako “ne postoji, naime, besplatno obrazovanje. Sve obrazovne ustanove imaju troškove, koje netko mora pokriti. U Hrvatskoj, u velikoj većini slučajeva, te troškove pokriva ministarstvo obrazovanja. Kad kažemo ministarstvo obrazovanja, mislimo na državni proračun. Kad kažemo državni proračun, mislimo na porezne obveznike”, ovim mu putem zahvaljujemo što je nepažljivim čitanjem našeg proglasa, “učestalo postavljanih pitanja” i zahtjeva koji smo iznijeli pomogao u objašnjavanju upravo onoga što i sami cijelo vrijeme govorimo! Jovane, zahvaljujemo od srca!

21.04. (u utorak), Večernjak je objavio kolumnu Sergeja Županića pod nazivom “Tko je poražen u sukobu NATO-a i demokracije u RH? Cijena kile mozga u zemlji znanja” Županić također daje svoje viđenje stava vrhuške ove zemlje o (ne)mogućnosti besplatnog obrazovanja te kaže sljedeće:
“Argument da za besplatno studiranje nema novca i da buntovni studenti žive “preživjele socijalističke snove” podjednako su licemjerni i ideološki. Jer, socijalizam se baš ne može predbaciti 13 zemalja članica EU koje imaju potpuno besplatno studiranje, a uvjeti studija su kudikamo ljudskiji od ovih u Hrvatskoj i u mnogima od ostalih članica EU. Što se pak novca tiče, ako ga ima Poljska, koja je tu negdje po godišnjem BDP-u po stanovniku Hrvatske, onda bi ga u svakom slučaju morala imati i Hrvatska. Pokušava li se možda znanje u “zemlji znanja” namjerno učiniti povlasticom dobrostojećih?
Na kraju kolumne, Županić potvrđuje objašnjenje Jovana Dragišića iz prve kolumne pa kaže:

“Istina je da besplatnog studija nema.”

No, njegovo je viđenje te činjenice, ipak, malo drugačije od Dragišićeva. Županić, naime, zaključuje sljedeće:

“Stoga bi bilo logično da ga se u potpunosti plaća iz državnog proračuna. Iz one iste nacionalne kasice iz koje se izdvaja za povlaštene zastupničke mirovine, iz koje se izdašno financira hipertrofirana vlast na državnoj i lokalnoj razini, ili, kako su izvrsno primijetili pobunjeni studenti, iz koje se basnoslovno financiraju parlamentarne stranke.”

Već smo na polovici tjedna, a broj fakulteta i “fundamentalno neobrazovanih ljudi” koji nam se pridružuju samo raste. 22.04., u srijedu, izlazi kolumna Tomislava Čadeža pod naslovom “Studentska republika na Filozofskom”. Čadež napominje kako se “nikad dosad u samostalnoj Hrvatskoj nije dogodilo da studenti blokiraju neki fakultet i de facto preuzmu na njemu vlast”. O svakovečernjim plenumima u “republici” iz naslova članka ustvrđuje:

“U toj studentskoj republici odluke se dakle donose nakon javne rasprave i javnog glasovanja, kojima nazoče svi koji imaju indeks i volje za to.”

Tu se, ipak, potkrao jedan mali detalj oko kojega moramo ispraviti gospodina Čadeža: za sudjelovanje na plenumu dovoljna je ipak samo dobra volja, indeks možete i ne morate imati – studentska republika zainteresirana je, naime, i za mišljenja onih koji su svoje odstudirali već davno ili, pak, studirali nisu nikada.

Na koncu ovog užurbanog, neispavanog, naelektriziranog i studentima obilježenog tjedna objavljujemo link na sutrašnju (25.04.) kolumnu Srećka Horvata u Večernjem listu koja se, iznimno, već od danas može pročitati u internetskoj verziji dotičnih novina.

Horvat, uspoređujući ovu s blokadom iz 1971. godine podsjeća: “Ovo je doista prvi put nakon 1971. da je blokiran neki fakultet u Hrvatskoj, ali za razliku od tadašnje blokade Filozofskog, koja je bila “isključiva” u smislu da su na fakultet tada mogli dolaziti samo članovi štrajkaškog odbora, ova ima “uključivi” karakter – jer ovo je prvi put da se negdje na fakultetu prakticira izravna demokracija (u koju mogu biti uključeni svi).”

Na koncu, a povezano s današnjom (24.04) izjavom za medije Nezavisne studentske inicijative za pravo na besplatno obrazovanje, Srećko Horvat svima onima koji nikako da se odluče vidjeti stvar izvan okvira stranačkih podmetanja i previranja ponavlja lekciju koju neki, izgleda, nikako da shvate – blokade fakulteta nisu dirigirane od strane nijedne stranke u ovoj državi!

Horvat: “Činjenica koja vjerojatno najviše buni vlast, ali i velik broj medija, a što se vidi upravo po tome da se studentima želi pripisati “jedna politička opcija” (koja god ona bila), jest odsutnost studentskih vođa.”

I dalje:

“Nije riječ o skupštinama Komunističke partije niti o Hrvatskom proljeću, već o jednoj odavno zaboravljenoj demokratskoj metodi u kojoj odlučivati može svatko. Vrijednost ovog prosvjeda je upravo u tome što se rehabilitirao taj oblik organizacije i što je glavni predvodnik cijele stvari kolektivni subjekt. To je ono što je i ministru i mnogim medijima i dalje neshvatljivo, jer uvijek je lakše uloviti se za nekog s imenom i prezimenom.

Jedina politička opcija koja stoji iza ovog prosvjeda jest zahtjev za obustavu daljnje komercijalizacije i privatizacije obrazovanja.”

Napominjemo kako je ovo tek kratki medijski rezime tjedna na izmaku; tjedna koji je započeo fundamentalno neobrazovanim ljudima na koje se obrušio Jovan Dragišić, nastavio se “dječurlijom s kojom se nema o čemu razgovarati”, kako nas je etiketirao glasnogovornik ministra Primorca u trenutku kad je Vijeće FFZG-a već bilo stalo na stranu studenata, i koji je došao do petog dana blokade ponijevši sa sobom, poput lavine, još osam fakulteta (uz FFZG) i jedno sveučilište. Kroz desetak minuta s Trga maršala Tita trebao bi krenuti prosvjed budućih pravnika i medicinara koji se svojim kolegama i kolegicama s Filozofskog kane pridružiti na večerašnjem plenumu. Na našu je e-mail adresu tokom tjedna stiglo točno 17 pisama podrške raznih udruga, fakulteta i sindikata, te preko stotinjak pisama potpore raznih pojedinaca, od sveučilišnih profesora, roditelja sadašnjih i budućih studenata, odvjetnika, radnika i radnica, bivših i sadašnjih studenata i studentica, itd. Ministrovo pismo, s druge strane, još uvijek čekamo.

Kaže Jovan Dragišić u svojoj kolumni od ponedjeljka:

“Bilo bi tužno da nije užasno smiješno.”

Studenti su digli cijelu zemlju na noge. Fakulteti se organiziraju, podrška dolazi sa svih strana, studenti provode dane na predavanjima koja su sami organizirali u dvoranama koje su pune studenata i studentica koji nisu tamo iz straha da će, ako ne budu sudjelovali, zaraditi famozni bolonjski minus i izgubiti koji ECTS bod. Još nikada u ovoj zemlji toliki broj izravno zainteresiranih studenata nije svakodnevno sudjelovao u studentskom aktivizmu koji se dijela njih tiče izravno, a dijela tek utoliko što ne žele živjeti u zemlji u kojoj će komercijalizacija rezultirati dizanjem kredita za studije njihove buduće djece i kasicom-prasicom pripremljenom za studij dojenčeta koje su upravo donijeli iz bolnice. Taj i takav studentski aktivizam svaku večer kulminira na plenumima – podsjećamo, samo na jučerašnjem je sudjelovalo blizu osam stotina ljudi!

Gospodine Dragišiću, je li vam još uvijek tužno? Smiješno? Ili konačno vidite s koliko ponosa ova zemlja gleda kako se organiziraju ljudi koji svima nama na dnevnoj bazi konačno daju do znanja da se u Hrvatskoj može i drugim putem, putem koji nije pasivnost i glava spuštena u unaprijed prihvaćenom porazu?

Kolegice i kolege, vidimo se večeras na plenumu FFZG-a!

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.