Branko Mijić: Slijepa pjega tranzicije
Studentska blokada prestala je subotnjim plenumskim izglasavanjem deblokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ali »Jedan svijet, jedna borba« više nikada neće prestati.
Varaju se svi oni koji misle da će se od danas sve vratiti u prvobitno stanje, da će sve biti uskotračna kolotečina kao prije 20. travnja, a pogotovo oni koji misle da su studenti, ali i svi ostali koji su shvatili srž njihovog političkog angažmana, odustali od svog cilja. I da se kojim čudom dogodi da ministar Primorac i vlast potpišu besplatno obrazovanje, to ne bi bio kraj već početak jednog divnog angažiranog prijateljstva koje nema granica. Studenti naime ne traže ničiju milost, ne udvaraju se vlasti i ne apeliraju na njezin nepostojeći razum, niti se iza parole »Znanje nije roba« krije tek jedna jedina točka njihovog programa.
Javnost nije shvatila što se događalo u ovih pet tjedana na hrvatskim fakultetima jer su mediji, pogotovo oni najutjecajniji, sve to pratili na razini usputne zanimljivosti, otprilike kao iznenadnu prolaznu naoblaku mimo sunčane meteorološke prognoze. Nitko nije zagrebao dublje ispod površine, nikome ništa atraktivnije nije palo na pamet do li uspoređivanja neusporedivog, 2009. i mitske ’68. Oni tzv. intelektualci koji su dobijali najviše prostora tumačiti što se zbiva ili su do balčaka kolaborirali s vlasti ili su okretali glavu. Tek sporadično i mjestimično moglo se u intermecima između tih i takvih čuti glas onih profesora koji su čvrsto stajali uz svoje studente, Mate Kapovića, Andree Zlatar, Igora Štiksa, Deana Dude…
Zato značaj studentske borbe na hrvatskim sveučilištima nije promakla svjetskim, pogotovo susjednim slovenskim intelektualcima. Jedan od najslavnijih, Slavoj Žižek, među prvima je iskazao svoju solidarnost, te studentima poručio da nastave svoju borbu jer je njihov pokret »nenasilan i upravo na taj način nasilan u rušenju neoliberalnih reformi«. Primož Krašovec ustvrdio je da su svojom pobunom hrvatski studenti i studentice »razotkrili slijepu pjegu tranzicijskih vlasti koje ne podnose da mase misle autonomno i postavljaju političke zahtjeve izvan etabliranih mehanizama »socijalnog dijaloga« i »političke kulture«. Zato blokada, ne protest; plenum, ne delegacija zastupnika; zahtjev, ne dijalog…
Unatoč medijskom ignoriranju i izbjegavanju progovaranja o suštini tog elementarno političkog čina, studentske blokade pokazale su da se u Hrvatskoj nešto bitno događa, i to mimo impotentnih političkih stranaka, potkupljivih sindikata i šutljive većine iz koje se regrutira sve veća masa nezaposlenih. –Njihove metode, kaže Krašovec, nisu metode vlasti. Nisu podređeni i ne traže milost – realno su postojeća politička sila koja prakticira slobodu i jednakost. Ne obećavaju ljepšu budućnost, nego oslobađaju sadašnjost.
A to je proces. Borba se nastavlja.
