Knjiga dojmova – prof. s FFZG-a pise o svojemu skupljanju potpisa za besplatno obrazovanje

Stigao nam je za naš blog tekst jedne zaposlenice Fakulteta koja bi, kako kaže, voljela ostati nepotpisana jer se smatra “jednom od nas i ne želi se nikako isticati” jer joj se ta dimenzija depersonalizacije “izuzetno sviđa”. Prenosimo, dakle, priču o iskustvima koje je imala pokušavajući skupiti potpise za peticiju za besplatno obrazovanje. Pročitajte!

MOJA ISKUSTVA S PETICIJOM ZA BESPLATNO OBRAZOVANJE

Danas, 5.5.2009., preuzela sam na sebe dio odgovornosti za skupljanje potpisa za peticiju. Već u prvom satu provela sam niz “akcija” s peticijskim papirom u ruci.

Morala sam početi odmah, bilo je jače od mene. Brinem se, naime, za tu “našu stvar”, kao da je beba, za nju treba učiniti nešto hitno, odmah. Leptirići u želucu i sve to…

Kako sam imala dogovor sa zubaricom, već na porti Doma zdravlja Kruge nisam mogla odoljeti – ponudila sam je portiru. Naravno da je potpisao, kao i gospođa koja je slučajno ušla tražeći “komisiju”. Pred vratima ordinacije gospođa koja nije imala kemijsku da potpiše podsjetila me da ja zapravo nisam spremna za peticiju! Smijeh i trk na kiosk. Zašto ne? “Gospođo, skupljam potpise za besplatno obrazovanje…” “A, to za studente? Dajte, i ja ću potpisati.” Kemijsku mi je poklonila za “dobru stvar”.

Krenulo je dobro! U čekanju “datea” sa zubaricom (naravno, i ona je potpisala, kao i sestra) krenula sam u pohod na čekaonice. Prva je na redu “Medicina rada”. Potpisali su svi. Jedan gospodin u godinama predlagao je revoluciju svih protiv svih struktura. Ostali su klimali glavama i potpisivali i brinuli se za svoju i svačiju djecu.

U susjednoj čekaonici doživjela sam prva odbijanja. Uvela sam odmah označavanje takvih, na svojemu vlastitu papiru, tzv. “sramotnim križićima”, da znam koliki me postotak odbio. Naravno, nisam mogla vjerovati svojim ušima. Jedna zabavna pjesma kaže: “svatko ima svoje razloge, i kad razlozi ne postoje”. Poslušajmo dakle, razloge: gospodin “ima svoj mozak”, a gospođa vjeruje da samo lijeni studenti traže besplatno školovanje, jer je spomenula svoju kćer, “vrijednu studenticu”. Ali … bila sam pristojna i ljubazna. Inače, nisam poznata po tome, ali sada jesam bila i pristojna i ljubazna, uglavnom zbog toplih i nasmiješenih očiju ostalih, koji su jedva dočekali da stave svoj potpis na “pravu stvar”. Tramvajska stanica, dva-tri kafića (na prijedlog jedne gospođe), frizerski salon (gdje je u tijeku bila proslava rođendana), kisok… Svugdje isto: gotovo automatski, bezrezervni pristanak, i tek gdjekoje “razložno” odustajanje.

Moja lista potpisa raste, lista križića znatno, znatno sporije… Jedini razlog zbog kojeg nisam u ta dva sata skupila više od 134 potpisa bili su naši razgovori.

A to je ono o čemu vam, zapravo, želim pričati. O tome da su ti ljudi, više od 90% njih (tek 13 križića :), gotovo svi ti ljudi toliko međusobno različiti kakvi se mogu sresti na ulici, u čekaonicama, na stanicama, kafićima – prosjek Hrvatske, ili barem Zagreba – GOTOVO SVI oni htjeli su znati još nešto o vama, htjeli su vam pomoći, brinuli se za vas, ali ponajviše vam se divili i ponosili se vama. Neki su i zaplakali. Kao da ne mogu vjerovati da je svo ovo vrijeme, izgubljeno u pljački i uništavanju, da je to vrijeme zla, ikada ikako moglo izroditi tako dosljednim, poštenim, hrabrim i sanjarskim mladim ljudima. GOTOVO SVI oni vam poručuju: ne odustajte, ne dajte se, samo vas žele posvađati i razdvojiti.

Oni svi, gotovo svi, s vama su, dakle, na svakom plenumu i dižu ruku za blokadu – imate potporu kakvu je imao jedino referendum za osamostaljenje Hrvatske. Više od 90% potpuno različitih ljudi, potpuno slučajno odabranih, demokratskom metodom hoda po ulici – “obični”, “prosječni” građani/ke Zagreba – s vama je.

Ovo su sada teški trenuci. Treći tjedan, oni, zna se koji, stalno se izmotavaju, pritisci rastu…

Ukazujem na ovu drugu vrstu pritiska, na ovaj vjetar u leđa, na ovu gotovo nevjerojatnu potporu “običnih” građana i građanki Zagreba. Ja sama još ne mogu doći k sebi od pozitivnosti koju sam danas doživjela, od te gotovo potpune afirmacije. Gospodinu koji je rekao “Ovo vam je potpisao jedan HDZ-ovac.” stisnula sam ruku.

Ovo znači “imati svoj mozak”.

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.