Knjiga dojmova – prof. s FFZG-a pise o svojemu skupljanju potpisa za besplatno obrazovanje
Danas, 5.5.2009., preuzela sam na sebe dio odgovornosti za skupljanje potpisa za peticiju. Već u prvom satu provela sam niz “akcija” s peticijskim papirom u ruci.
Morala sam početi odmah, bilo je jače od mene. Brinem se, naime, za tu “našu stvar”, kao da je beba, za nju treba učiniti nešto hitno, odmah. Leptirići u želucu i sve to…
Kako sam imala dogovor sa zubaricom, već na porti Doma zdravlja Kruge nisam mogla odoljeti – ponudila sam je portiru. Naravno da je potpisao, kao i gospođa koja je slučajno ušla tražeći “komisiju”. Pred vratima ordinacije gospođa koja nije imala kemijsku da potpiše podsjetila me da ja zapravo nisam spremna za peticiju! Smijeh i trk na kiosk. Zašto ne? “Gospođo, skupljam potpise za besplatno obrazovanje…” “A, to za studente? Dajte, i ja ću potpisati.” Kemijsku mi je poklonila za “dobru stvar”.
Krenulo je dobro! U čekanju “datea” sa zubaricom (naravno, i ona je potpisala, kao i sestra) krenula sam u pohod na čekaonice. Prva je na redu “Medicina rada”. Potpisali su svi. Jedan gospodin u godinama predlagao je revoluciju svih protiv svih struktura. Ostali su klimali glavama i potpisivali i brinuli se za svoju i svačiju djecu.
U susjednoj čekaonici doživjela sam prva odbijanja. Uvela sam odmah označavanje takvih, na svojemu vlastitu papiru, tzv. “sramotnim križićima”, da znam koliki me postotak odbio. Naravno, nisam mogla vjerovati svojim ušima. Jedna zabavna pjesma kaže: “svatko ima svoje razloge, i kad razlozi ne postoje”. Poslušajmo dakle, razloge: gospodin “ima svoj mozak”, a gospođa vjeruje da samo lijeni studenti traže besplatno školovanje, jer je spomenula svoju kćer, “vrijednu studenticu”. Ali … bila sam pristojna i ljubazna. Inače, nisam poznata po tome, ali sada jesam bila i pristojna i ljubazna, uglavnom zbog toplih i nasmiješenih očiju ostalih, koji su jedva dočekali da stave svoj potpis na “pravu stvar”. Tramvajska stanica, dva-tri kafića (na prijedlog jedne gospođe), frizerski salon (gdje je u tijeku bila proslava rođendana), kisok… Svugdje isto: gotovo automatski, bezrezervni pristanak, i tek gdjekoje “razložno” odustajanje.
Moja lista potpisa raste, lista križića znatno, znatno sporije… Jedini razlog zbog kojeg nisam u ta dva sata skupila više od 134 potpisa bili su naši razgovori.
A to je ono o čemu vam, zapravo, želim pričati. O tome da su ti ljudi, više od 90% njih (tek 13 križića :), gotovo svi ti ljudi toliko međusobno različiti kakvi se mogu sresti na ulici, u čekaonicama, na stanicama, kafićima – prosjek Hrvatske, ili barem Zagreba – GOTOVO SVI oni htjeli su znati još nešto o vama, htjeli su vam pomoći, brinuli se za vas, ali ponajviše vam se divili i ponosili se vama. Neki su i zaplakali. Kao da ne mogu vjerovati da je svo ovo vrijeme, izgubljeno u pljački i uništavanju, da je to vrijeme zla, ikada ikako moglo izroditi tako dosljednim, poštenim, hrabrim i sanjarskim mladim ljudima. GOTOVO SVI oni vam poručuju: ne odustajte, ne dajte se, samo vas žele posvađati i razdvojiti.
Oni svi, gotovo svi, s vama su, dakle, na svakom plenumu i dižu ruku za blokadu – imate potporu kakvu je imao jedino referendum za osamostaljenje Hrvatske. Više od 90% potpuno različitih ljudi, potpuno slučajno odabranih, demokratskom metodom hoda po ulici – “obični”, “prosječni” građani/ke Zagreba – s vama je.
Ovo su sada teški trenuci. Treći tjedan, oni, zna se koji, stalno se izmotavaju, pritisci rastu…
Ukazujem na ovu drugu vrstu pritiska, na ovaj vjetar u leđa, na ovu gotovo nevjerojatnu potporu “običnih” građana i građanki Zagreba. Ja sama još ne mogu doći k sebi od pozitivnosti koju sam danas doživjela, od te gotovo potpune afirmacije. Gospodinu koji je rekao “Ovo vam je potpisao jedan HDZ-ovac.” stisnula sam ruku.
Ovo znači “imati svoj mozak”.
