Ozren Pupovac: “Nečuveno”

Stigao nam je još jedan tekst! Ovoga se puta radi o kratkom osvrtu o buntu studenata koji je za nas napisao Ozren Pupovac.

Što znači zahtjev “besplatno obrazovanje za sve” pri kojemu već tri tjedna militantno ustraje bunt studenata? Kakav je njegov sadržaj? Kakva je njegova forma? Radi li se tu – a tako većina glasova političkog i intelektualnog establišmenta tvrdi – o impulzivnosti i tvrdoglavosti mladosti koja, iako postavlja dobra pitanja, još nije dovoljno zrela da bi se uhvatila u koštac s realnim mehanizmima njihovih rješavanja? Nedostaje li tom zahtjevu argumentacijskog duha, stvarne mogućnosti, volje i intelekta da pokrene neki društveni ili politički dijalog? Znači li to, nadalje, da je zahtjev naivno utopistički, zahtjev koji će vrlo brzo ispariti i iscrpiti se upravo zato što ne predviđa nikakve konkretne uvjete svoje realizacije, raspravu s relevatnim akterima i institucijama, planove svojega ozbiljenja, prijedlog jedne nove državne politike prema znanosti i obrazovanju, nove zakonske mehanizme, pravno i političko osiguravanje prostora civilnodruštvenog angažmana na distanci od države, itd.? Trebamo li, dakle, stati sa strane i u nedostatku svih ovih konkretnih odgovora koje nam studenti ne nude reći da ćemo po samoj logici stvari biti svjedoci nužne kooptacije studentskih zahtjeva od državnih tijela i političkih elita, što će reći, da ćemo nakon ovoga u najbolju ruku doživjeti da se država na vrhu studentskih strasti počne kititi parolom “društvene osjetljivosti” ili, u najgoru ruku, da ćemo vidjeti da se ti isti studenti, kao i njihova militantnost, kolektivno razvijena u borbi, sutra prelijevaju u kadrove parlamentarističkih stranaka i njihov birokratski um?

Pitanje značenja studentskoga zahtjeva, međutim, nije pitanje rezultata koje možemo unaprijed odrediti po nekoj teleologiji. Prije nego što se dohvatimo ovakve vrste “realizma” ili pak zasladimo naš cinični jezik, trebamo se jednostavno pitati o konkretnom mjestu i vremenu, o aktualnosti javljanja ovoga zahtjeva. Jer tu leži početni i pravi ključ za razumijevanje njegova značaja.

Moja je teza sljedeća: u općem kontekstu svog iskazivanja, dakle u političkom prostoru jedne specifične državne konstrukcije koja se u zadnjih dvadeset godina razvija na marginama kapitalističkog sustava, iako po sebi stoji u samom srcu njegovih nasilnih učinaka, zahtjev koji artikuliraju studenti avangardan je zahtjev. Avangardan u prvom redu stoga što je nečuven. A nečuven zato što se doista ne može čuti, zato što ne pristaje na uši, zato što odzvanja kao nešto iz mraka prošlosti, ili još gore kao nešto izvan svakoga vremena i svake pameti. Studentski zahtjev je nečuven jer je potpuno nepojmljiv iz sâme racionalnosti vladajućih klasa u takozvanom post-socijalizmu. Tako nas, kada studenti kažu “besplatan pristup obrazovanju”, kada razapinju slogane “znanje nije roba”, ne treba uopće čuditi da je prva reakcija, reakcija uvriježenog javnog mnijenja, odnosno reakcija naše novopečene buržoazije, upravo sljedeća: “Pa to je suludo. Ništa nije i ne može biti besplatno. Sve se plaća i zarađuje, kupuje i prodaje. Znanje je upravo roba kao i bilo koja druga, privatno vlasništvo koje pojedinac stječe profitom baš kao i nekretnine”. U isti mah progovara i država preko svojih aparata, kao i uvijek u pragmatičarskom duhu: “Studenti postupaju idealistički i utopistički. Trebaju uvijek postojati jasne procedure i kriteriji. A to znači postavljanje sustava vrednovanja u kojemu je osnovno mjerilo upravo izvrsnost, volja za uspjehom, poduzetnički duh pretvoren u želju za uzdizadnjem, što je u krajnoj liniji i zlatni padobran svih onih koji nisu već rođenjem obdareni privatnim dobrima i društvenim statusom”. Treći odgovor, odgovor etablirane “ljevice”, uz blagonaklon pogled propagira umjerenost, realističnost, i dijalog: “Studenti djeluju nerealistički. Oni bi trebali svoje zahtjeve ispravno i argumentirano uputiti na one instance koje su spremne i sposobne krojiti institucionalnu politiku, koje doista mogu preuzeti odgovornost za realističko mijenjanje društvene stvarnosti”.

Zahtjev studenata, međutim, nije niti sulud, niti utopistički, niti nerealističan. On čak nije niti nedorečen, nego je upravo takav kakav jest, minimalan i kategoričan, razumljiv na temelju vlastite konciznosti i kroz tu konciznost. O čemu se tu radi? Ni o čemu drugom nego o beskompromisnom traženju jednakosti. “Besplatno obrazovanje za sve” u prvome redu znači da niti jedna logika ekonomske računice, odnosno logika tržišne razmjene i profita, ne može poslužiti kao argument za kreiranje institucionalne politike po pitanju pristupa obrazovanju (a po istome ključu i zdravstvu i svemu onome što spada u sferu osnovnih socijalnih prava koje su borbe za jednakost devetnaestog i dvadesetog stoljeća upisale u tkivo takozvane “države blagostanja”). Da je obrazovanje besplatno znači da je ono bezrezervno omogućeno svima, ne kao socijalni kapital u kojega svaki pojedinac ulaže da bi od toga nešto kasnije zaradio, već kao osnovno i univerzalno javno dobro, ono što leži u samoj biti ideje države kao javne stvari koja, izražavajući volju naroda, stupa u službu njegova samorazvoja.

No, s druge strane, i mimo ove dimenzije socijalnog prava i pravde, studentski zahtjev znači nešto više. Jer on ukazuje na to da službena reprezentacija politike, upravo ova koja se kod nas već zadnjih dvadeset godina nasilno stvara sustavnim razaranjem svih “socijalnih” pitanja, počiva na dubokoj ideološkoj obmani i mračnjaštvu. Da počiva, naime, na ideji da politika u krajnjoj liniji nije ništa drugo i ne može biti ništa drugo nego stvar prilagodbe na ono što joj u stvarnosti ostaje izvan svakog dosega: prilagodbe na objektivne ritmove kapitalističke ekonomije i strukturne nejednakosti tržišne cirkulacije. Politika može biti samo jedan “realistički” i pragmatički zahvat akomodacije na proizvoljnosti kapitalizma, zahvat nadziranja i toleriranja njegovih ekscesa, stručno upravljanje viškovima i manjkovima žudnje za novcem, koja određuje sâmo središte društvenih odnosa. Kapitalistički svijet možda i nije najbolji, ali je neizbježan. Misliti i boriti se za drugačiji svijet, zahtijevati nešto s onu stranu društvenosti određene profitom i konkurencijom, ne samo da miriše na suludi utopizam i bespomoćno sanjarenje, već i treba biti kriminalizirano, postavljeno izvan granica normalnog.

Ovaj mistični savez između ekonomije, parlamentarne reprezentacije, pravne države i znanstvene legitimacije upravo predstavlja samu strukturu vladajuće ideologije naše sadašnjosti: to je ono što uređuje poredak post-socijalističkog diskursa, ono što regulira govor javnosti, ono što omogućuje racionalnost političke klase, i što na kraju daje sâmu mjeru razumljivosti i prepoznatljivosti političkih iskaza. A upravo u tu logiku praznovjerja studentski zahtjev za besplatnim obrazovanjem upisuje duboki rascjep.

Zato treba posebno istaknuti: navodna “nerealnost” studentskog zahtjeva, njegovo argumentativno siromaštvo, ni na koji način ne izražavaju nedostatak političke mudrosti. Upravo suprotno, odbijanjem dijaloga, odbijanjem bilo kakvog kompromisa s administrativnom formulacijom sadržaja, studenti pokazuju iznimnu političku oštroumnost, disciplinu i ustrajnost, što su upravo odlike inventivnosti mišljenja u politici. Jer političko mišljenje, ako je doista mišljenje, a ne tek sud ili mnijenje, ne može biti drugo nego ono što upisuje prekid, ono što na vidjelo iznosi mogućnosti koje su heterogene dominantnom poretku stvari. A simptomatski je da ono što studenti danas iskazuju, misle i prakticiraju nije ništa drugo nego to što niti država niti alternativno civilno društvo u proteklih dvadeset godina nisu bili kadri staviti na jezik, a kamoli izgovoriti: nesvodivost principa jednakosti. Odnosno, činjenicu da jednakost nije i ne može biti stvar fiktivnog ekvilibrija “nevidljive ruke” kao ni formalnosti državne raspodjele i planiranja; činjenicu da jednakost nije stvar harmonizacije sukobljenih interesa ili mnijenja, kao ni stvar “društvenog dijaloga” ili konsenzusa koji djeluju na duge staze. Jednakost je, naprotiv, samo nešto što se beskompromisno deklarira i prakticira ovdje i sada, kao nužna maksima djelovanja u sukobu s datim oblicima nepravednosti, tlačenja i izrabljivanja u situaciji.

Egalitaristički zahtjev studenata, punktualan i lokalan, artikuliran oko razornoga cilja hrvatske vlasti da sustav obrazovanja učini manje pristupačnim, dakle više nejednakim i nepravednijim, sadrži, međutim, i nesvodivo univerzalno značenje. Ne samo zato što je artikuliran “za sve”, zato što traži besplatno obrazovanje za sve pojedince na svim stupnjevima obrazovnog procesa, već zato što je u krajnjoj liniji adresiran svima, zato što nam svima upućuje poziv da imamo jednak kapacitet kolektivnog mijenjanja situacije. I to je ono što ovaj zahtjev čini istinski avangardnim. Jer on nije ništa drugo do najava otvaranja novog prostora: prostora jednakosti, prostora prakse jednakosti koji razbija praznovjerje neizbježnosti kapitalističkih odnosa i njihove državne regulacije. Studentski zahtjev je, u svojoj biti, točka koja daje mjeru moći države i kapitala u određivanju naših društvenih odnosa, točka koja pokazuje da ta moć nije neizmjerna, već da se može odrediti, što znači i da joj se možemo i suprostaviti: kolektivnim prakticiranjem mišljenja, putem militantne i organizirane discipline, izvan oportunizma i cinizma službenih institucija politike. I upravo zato je rascjep koji studenti danas upisuju u logiku funkcioniranja aparata hrvatske države rascjep koji će nužno pokrenuti nove rascjepe, nove prijelome. Upravo zato je studentski zahtjev nova, ekperimentalna prethodnica političkog mišljenja i djelovanja protiv same logike post-socijalističkog bezumlja.

Ozren Pupovac

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve