Otvoreno pismo podrške profesora FFZG-a
Pismo će se potpisivati večeras između 19 i 20 h u B 214.
Zahvaljujemo svim profesorima i profesoricama koji su pokrenuli ovu inicijativu i koji će nas podržati svojim potpisom!
zbivanja na hrvatskim sveučilištima dosegla su točku u kojoj sve institucionalne oblike djelovanja moramo smatrati iscrpljenima.
Pokazala nam je to blokada fakulteta koja upravo traje. Ona je čin građanske neposlušnosti, akt za kojim su studenti posegli nakon što opetovani zahtjevi da se izmijeni sustav visokog školstva nisu urodili plodom.
Blokada je i više od građanske neposlušnosti: po načinu izvedbe i procesima odlučivanja ona je akt direktne demokracije kakav na ovim prostorima nikada nismo imali prilike vidjeti. Fakulteti pod blokadom vriju, žive, dišu punim plućima; održavaju se predavanja i radionice, analiziraju se mediji, prevode tekstovi, snimaju filmovi i pokreću umjetničke akcije; svaki je takav fakultet jedan veliki praktikum društvenog aktivizma. Ozbiljnost i predanost rasprava na plenumima, napori da se na tim višesatnim mnogoljudnim skupovima uspostavi dijalog i održi tolerancija, obrazovanost studenata i jasnoća njihovih stavova — sve je to moralo zadiviti svakog promatrača; nas svakako jest.
Mediji posljednjih tjedana pokušavaju odgonetnuti studentski bunt: uspoređuju ga s ’68 i ’71, tumače ga kao proljetni mladenački hir s nejasnim ciljevima, pitaju se tko vuče konce iz prikrajka. Nije u tome stvar. O ovome se radi: pred naše je društvo stupila mladež potpuno svjesna svoga stava, dovoljno hrabra da taj stav javno iznese, dovoljno mudra da ga obrazloži, i dovoljno lucidna da sve što želi koncentrira u jednu svima razumljivu poruku: obrazovanje mora biti besplatno.
Oni koji su se pred ovom mladeži i njihovom porukom pokazali neosviještenima, nedovoljno hrabrima, nedoraslima i mutnima — jesu u prvom redu institucije: od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa do stručnih vijeća fakulteta. Od tih su institucija studenti zatražili: počnite raditi svoj posao. Ukazali su na krupan društveni problem koji bi nadležni, financirani od svih građana Hrvatske, imali riješiti. Umjesto rješenja svjedočili smo brutalnoj transmisiji pritiska po stupnjevima hijerarhije, pri čemu je početnoj točki transmisije — Rektorskome zboru — isključivo bitna trenutna deblokada fakulteta.
Na geslo „Znanje nije roba“ stupnjevi su se hijerarhije složno oglušili.
No u općem je interesu da znanje učinimo dostupnim svima, čak i onima koji u troškovima studija ne bi mogli financijski participirati. Jer ukoliko znanje ne bude dostupno svima, ono neće ni služiti svima — služit će isključivo onima koji su ga stekli. Stjecanje znanja svest će se na korak u osobnoj karijeri (“benefit”). “Opći interes” postat će vrlo, vrlo apstraktan pojam.
Ali ovih dana na našim fakultetima opći je interes krajnje konkretan, krajnje opipljiv. Ovih nam dana studenti govore, jasno i glasno, iz dana u dan: znanje ne smije biti privilegija, nego pravo.
I kako je na to reagirala država, koju smo zadužili da zastupa opći interes i čuva prava?
Praznim frazama. Politikantstvom. Pritiscima i prijetnjama. Bahatošću.
Umjesto da je nadležnoga dužnosnika spustila s visine samovažnosti na sastanke studentskih plenuma (kako bi u otvorenom razgovoru pokušao promijeniti tijek blokade, a možda i vlastita stajališta) — država je odabrala put ignoriranja.
Upravo ovdje, u uznositoj nespremnosti prozvanih institucija na dijalog, u njihovu tvrdoglavu nepriznavanju kritike, ovaj studentski bunt prokazao je ključni problem hrvatskoga društva. Institucije nisu spremne rješavati probleme na koje im društvo ukazuje. Nisu te probleme spremne ni čuti. I ne radi se o osobama, pojedincima: radi se o čitavoj kulturi političkih elita.
Mi, potpisnici ovog pisma, ne želimo biti takvi.
Zato podržavamo studentski bunt, podržavamo i njegove metode i njegove ciljeve, i divimo se njihovoj borbi za akademsku, ali i društvenu budućnost svih nas: za budućnost pristojniju, razumniju, ljudskiju.
