Trpimir Matasović: Žudnja za nepenetrativnom kopulacijom

Još jedan tekst s pravom na prvenstvo objave koji ćete moći pročitati i u Zarezu koji izlazi 14. svibnja. Ovoga puta reakciju na reakcije na studentsku borbu za besplatno obrazovanje dobivamo od Trpimira Matasovića. Zahvaljujemo od srca autoru na tekstu i bez daljnjih ga posebnih objašnjenja i velikih riječi (jer mu dodatak uistinu nije potreban) apsolutno preporučujemo na čitanje!


Smanjivanje upisnih kvota na teret Ministarstva (a, usput budi rečeno, i uvođenje Bolonjskog procesa) jest bila politička odluka, ali je njena provedba prepuštena sveučilištima i pojedinim fakultetima. A odluke o provedbi profesori su ili sâmi donosili, ili su ih, ako nisu u odlučivanju izravno sudjelovali, prešutno odobravali

“Sveučilišta nisu primarno demokratski sustavi” – napisa rektor Aleksa Bjeliš i ostade živ. Rektor tu tezu argumentira time da se “glasovanje kao vid demokratskog odlučivanja koristi tek nakon postupaka evaluacije, znanstveno-stručne provjere i slično, uzimajući u obzir nacionalnu i sveučilišnu legislativu, kao i etički kodeks”. Naravno, demokracija se ne sastoji samo od glasovanja, ali ako se rektor već poziva na glasovanje kojem prethodi netom opisan postupak, onda se ne može ne primijetiti kako je, u slučaju nedavnih odluka Rektorskog zbora i Senata Sveučilišta u Zagrebu, taj postupak izostao. Jer, iz tih odluka teško je shvatiti kakva im je evaluacija prethodila, kakva znanstveno-stručna provjera, a i o utemeljenosti u nacionalnoj i sveučilišnoj legislativi i etičkom kodeksu također bi se dalo raspravljati.

Predavanje i prodavanje znanja

Takva evaluacija trebala bi biti rezultat demokratske i javne rasprave, ne nužno unutar cjelokupne javnosti, ali barem unutar onoga što se naziva akademskom zajednicom. Nažalost, ono što se posljednja tri tjedna događa na hrvatskim sveučilištima pokazuje da “pobunjeni” studenti pojam akademske zajednice bolje shvaćaju (i provode u praksi!) nego što je to slučaj s višim sferama te zajednice. U tom smislu, na djelu je sukob između dva dijametralno suprotna poimanja akademskog zajedništva. S jedne strane neposredna demokracija, s druge piramidalna birokratska struktura; s jedne strane odluke u kojima ravnopravno sudjeluju svi članovi zajednice (ne samo studenti), s druge arbitrarni dekreti, doneseni iz pozicije moći. Ovdje nije riječ samo o suprotstavljenim gledištima o tome je li znanje nešto što se predaje ili prodaje; je li učenje unutar akademske zajednice (a i šire) dvosmjeran ili jednosmjeran proces; je li sveučilište mjesto razmjene i sučeljavanja mišljenja ili, da se poslužimo metaforom Predraga Lucića, shopping mall, u kojem je znanje roba, dostupnost koje je u izravnoj vezi s platežnom moći kupca.
Evolucija sveučilišta dovela je do regresije temeljnih načela te institucije, koja nije samo mjesto na kojem se sve uči, nego i na kojem svi uče od svih – to je, uostalom, i osnovno značenje univerzalnosti koja je sadržana u pojmu univerziteta

Medijska prezentacija ove “studentske revolucije” stvari uglavnom postavlja crno-bijelo, kao sukob pobunjenika i vlasti. Zadiranja u dubinu pitanja otvorenih ovim događajima nema – najprije se sa simpatijama prati početna faza igrokaza koji je pripremila dječurlija, a potom se istu tu dječurliju poziva da se vrati gdje joj je mjesto – u klupe. Ovo potonje mediji su uredno podržali, što ne treba čuditi. Jer, igrokaz traje već predugo da bi bio vijest, a pobuna koja je usmjerena i protiv neoliberalnog kapitalizma, zapravo, ugrožava i veći dio medija, koji su u rukama korporacija nastalih upravo u okviru takvog poretka.

Progresivna devolucija

Stvari, naravno, nisu crno-bijele, i to je najbolje vidljivo iz načina na koji posljednja tri tjedna funkcionira Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. (Slično je i na drugim blokiranim fakultetima, ali usredotočimo se ovom prilikom na mjesto odakle je sve krenulo.) U plenumima, ali i u alternativnoj nastavi pokazuje se kako ideja akademske zajednice kao skupa ravnopravnih mislećih pojedinaca nije imaginarna utopija, nego itekako moguća realnost. Na večernjim plenumima mišljenja sučeljavaju i studenti i profesori (pri čemu je hijerarhija nadomještena egalitarnošću), a tijekom dana događaju se radionice, tribine i predavanja, na kojima je mogućnost podjele znanja (besplatne!) dana svim članovima zajednice u najširem smislu riječi. To nije revolucija, nego, da upotrijebimo tek naizgled proturječan pojam, progresivna devolucija. Jer, evolucija sveučilišta dovela je do regresije temeljnih načela te institucije, koja nije samo mjesto na kojem se sve uči, nego i na kojem svi uče od svih – to je, uostalom, i osnovno značenje univerzalnosti koja je sadržana u pojmu univerziteta. Ono što nude programi “blokada” je, zapravo, deblokada temeljnih vrednota ideje sveučilišta i povratak drevnim tekovinama srednjovjekovnih sveučilišta, pa i njihovih korijena u starogrčkoj akademiji, kao specifičnom obliku foruma, ili, još i više, agore.

A kako na to reagiraju više sfere akademske zajednice, dakle profesori fakultetâ, ali i drugi visokoobrazovani građani? Jedan dio odmah se pridružio “studentskoj” inicijativi (navodnici su ovdje ne samo zato što inicijativa nije isključivo studentska, nego i zato što je u njenoj bîti i dokidanje određenih diskriminatornih elemanata hijerarhijske podjele na profesore i studente). Prve reakcije bile su uglavnom neodlučne, sažete u sintagmu “podržavamo cilj, ali ne i metode”. Riječ je o neodlučnosti koja odmah priziva asocijaciju na premijerovu omiljenu izreku o dječjem uriniranju i defekaciji, ali i na jednu drugu slikovitu pučku metaforu – onu o žudnji za nepenetrativnom kopulacijom.

Diskriminatorna mantra o izvrsnosti

Na toj su liniji bili gotovo svi čimbenici u strukturama državne i sveučilišne vlasti. Ministar (doktor) Dragan Primorac tako je tvrdio da su ciljevi studenata ono za što se već pet godina zalažu on i premijer (doktor) Ivo Sanader. Zaboravlja pritom da po tom pitanju dosad nisu učinili ništa, a, kako je krenulo, vjerojatno i neće. Umjesto toga, konstantno se ponavlja diskriminatorna mantra o izvrsnosti. Jer, prema toj mantri školovanje bi bilo dostupno dvjema kategorijama – izvrsnima, za koje bi bilo besplatno, bez obzira na imovinski status, i bogatima, bez obzira na stupanj izvrsnosti. Na taj se način ignorira činjenica da je u potpunosti javno financirano obrazovanje ujedno i jedino pravedno – kriterij izvrsnosti već je ugrađen u razredbeni postupak i sustav studija, a socijalna pravednost proizlazi iz toga što bi, kroz porezna davanja, svi plaćali studij u udjelu proporcionalnom njihovom imovinskom statusu. (Doktor Aleksandar Štulhofer pritom će potegnuti pitanje “zašto bi studij plaćali ljudi koji nemaju djecu koja studiraju” – što je načelno legitimno, ali po toj bismo logici mogli pitati i zašto ateisti plaćaju Katoličku crkvu, pacifisti vojnu misiju u Afganistanu, a neoženjeni muškarci naknade za rodilje.) Naposljetku, državi je u dugoročnom financijskom interesu ulagati u visoko školstvo, jer ono proizvodi visokoobrazovane građane, koji u prosjeku zarađuju više od onih sa srednjom spremom, a, sâmim time, kroz poreze i više pune državni proračun.

Kako je vrijeme teklo, jenjavala je i podrška struktura čak i “studentskim” ciljevima (koji nisu samo studentski, nego su opći javni interes). Pitanje besplatnog školovanja, kao cilj inicijative, gurnuto je u drugi plan, a u prvi je stavljena blokada, kao sredstvo za ostvarenje tog cilja, i njeno slamanje pod svaku cijenu – čime se, naravno, skida s dnevnoga reda i pitanje cilja.

U međuvremenu, svjedočili smo i pravoj maloj niski bisera nekih profesora Filozofskog fakulteta, od jednog sociologa i filozofa (!), koji je pisao o “posve neprimjerenim pitanjima” (kao da postoje primjerena i neprimjerana pitanja), do jednog mlađeg znanstvenika, koji se blokadi protivi jer (o užasa!) ne može parkirati automobil pred fakultetom. Sadašnji i budući dekan posebna su priča. Prvome od njih je “svega dosta” i “pokušao je dati ostavku”. Što to znači? Srušilo mu se računalo dok ju je pisao? Slomilo mu se guščje pero? Nepoznat netko prijetio mu je smrću ako da ostavku?! Budući dekan je, pak, u roku od 24 sata prešao put od naredbe da “nastave ima i treba se redovito održavati” do potpisivanja odluke prema kojoj su “metode kojima se akcija provodi legitimne i primjerene postavljenim ciljevima”, što je uistinu začudan kopernikanski obrat, ali samo ako zanemarimo da je tjedan dana kasnije ploča ponovno vraćena na prvu stranu.

Konačno probuđena savjest

Ono zbog čega kod velikog dijela profesora postoji otpor prema “metodama akcije” nije niti skrb za nastavni proces, pa čak ne nužno niti za stečene pozicije moći. Riječ je o nečem puno prozaičnijem – stavljanju privatnog financijskog interesa ispred općeg javnog dobra. Jer, iz prenapuhanih upisnih kvota (koje također ugrožavaju kvalitetu nastavnog procesa) i jednako arbitrarno određenih iznosa školarina financiraju se i njihove plaće ili barem stimulacije. Smanjivanje upisnih kvota na teret Ministarstva (a, usput budi rečeno, i uvođenje Bolonjskog procesa) jest bila politička odluka, ali je njena provedba prepuštena sveučilištima i pojedinim fakultetima. A odluke o provedbi profesori su ili sâmi donosili, ili su ih, ako nisu u odlučivanju izravno sudjelovali, prešutno odobravali.

U takvom kontekstu, hvale je vrijedna podrška koju sve više profesora ovih dana daje svojim studentima, ako ništa drugo, onda kao čin konačno probuđene savjesti i društvene odgovornosti. Ipak, ta bi podrška imala bitno veću težinu kada bi isti ti profesori bili spremni preuzeti odgovornost i za svoje ranije nečinjenje – jer, da su na vrijeme pružili otpor uvođenju i sustavnom povećavanju školarina, danas se studenti ne bi morali boriti za njihovo ukidanje. A, za razliku od mnogih svojih studenata, profesori svoj studij (barem dodiplomski) nisu plaćali.

Vezani članci

  • 8. siječnja 2021. Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
  • 31. prosinca 2020. Kumek "Iole ozbiljnija i ambicioznija politička analiza, za koju Juričan nema interesa, a sudeći po dosadašnjem višegodišnjem radu, ni kompetencija, pokušala bi se barem pomaknuti od paušalnih generalizacija i iskaza poput „ljudi su mala smeća koja vole korupciju“. Savjestan politički pristup nastojao bi barem saznati zašto su ljudi egzistencijalno prisiljeni pristajati na koruptivne aranžmane, čak i kada su očito usmjereni protiv njihovih vlastitih interesa; o kojim je mrežama političke moći riječ te kako politički i društveni establishment na to odgovara."
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? "Strukturnim određenjem klasa se više objašnjava, istorijsko-sociologističkim određenjem klasa se više opisuje. Prema strukturnom određenju klasni položaj konstituira se bez obzira jesu li klasni akteri*ke uopće svjesni koji i kakav je to položaj, dok istorijsko-sociologističko određenje upućuje na to da može da postoji svijest o klasi ili neko iskustvo klase. Strukturnim određenjem objašnjavaju se logika i anatomija funkcioniranja sistema proizvodnje, stoga je riječ o „trajnijoj“ klasnoj konfiguraciji kojom se objašnjava specifičnost kapitalističkog sistema proizvodnje, dok istorijski pristup klasi opisuje kontingentna i promenjiva klasna grupisanja koja se odvijaju u kapitalizmu zajedno sa drugim odnosima dominacije, podčinjavanja i discipliniranja."
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ka pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 27. prosinca 2020. Ejblistički režimi u kapitalizmu Razmatrajući korporealnost ljudskog postojanja u kontekstu šireg razumijevanja rada socijalne reprodukcije koji održava i regenerira radnu snagu kao ključni element stvaranja profita, autorica iz historijsko-materijalističke perspektive ukazuje na koji se način u kapitalizmu tretiraju nenormativna tijela, s fokusom na osobe s invaliditetom.
  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.
  • 27. prosinca 2020. Biopolitika kao kritika „nove normalnosti“ U prilogu aktualnim raspravama o biopolitičkim tumačenjima pandemije COVID-19, autor nas vodi kroz povijest sociobioloških obilježja epidemija i pandemija, primarno u kontekstu uvezanosti liberalnog upravljanja i biopolitike, koja u Foucaultovoj interpretaciji ide s onu stranu ekonomskog polja u mjeri u kojoj se stanovništvo pokazuje kao novi objekt analize i intervencije. Tekst na pozadini povijesti epidemija velikih boginja (te juridičko-disciplinarnih mehanizama poput cijepljenja) ukazuje na dvije temeljne manjkavosti Foucaltovog pokušaja podvođenja biopolitike pod problematiku liberalnog guvernmentaliteta, i nudi revidiranu, demokratsku, eksplanatorno snažniju, robusniju upotrebu biopolitičke teorije, onkraj laisser-faire pristupa i autoritarnih mjera države.
  • 20. prosinca 2020. Filipini: paralelne strukture u džunglama Na Filipinima i dalje traje jedan od najdugotrajnijih svjetskih revolucionarnih ustanaka, a uz nepoštivanje radničkih prava u zadnje vrijeme pojačana je i nasilna eksproprijacija zemlje autohtonih naroda, kao i ubojstva boraca i borkinja za zaštitu njihovih prava, te okolišnih aktivista. Kako komunistički gerilci opstaju u žrvnju između domaće fašistoidne vlasti Rodriga Dutertea i interesa stranih korporacija?

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve