Sara Renar: Društvena odgovornost i arhitektonsko djelovanje

Donosimo tekst kolegice Sare Renar, inače studentice Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Iskorištavamo ovu priliku da i ostale kolege podsjetimo da nam šalju svoje tekstove tematike srodne onome što inače objavljujemo (besplatno obrazovanje, blokada, radnička i studentska prava, osvrti na aktualna zbivanja, itd.) koje ćemo nastojati objaviti, što će ovisiti o uređivačkoj politici.

„U trenutku kada se pod birokratskom šifrom “participacije” administrativnim dekretom bez prethodne javne rasprave prešutno ukida jednako pravo na obrazovanje za sve, unatoč tome što je kao univerzalan i obvezujući civilizacijski cilj potvrđeno i u Deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, osjećamo se dužnima stati u obranu toga prava ne samo u svoje ime, nego u ime društva u cjelini. Pravo na obrazovanje smatramo konstitutivnim za svaku demokraciju koja je više od pukog imena.“ Tako je glasio početak prve izjave za medije 20. travnja 2009. studentske inicijative za besplatno obrazovanje Filozofskog fakulteta. Val studentskih provjeda je u kratkom roku potresao cijelu državu: dana 29. 4. 2009, studenti Arhitektonskog fakulteta su blokirali nastavu na matičnom fakultetu, pridruživši se kolegama dvadeset fakulteta diljem zemlje.

Zahtjev je u srži bio vrlo jednostavan: prepoznavši strahote privatizacije obrazovanja koja u Hrvatskoj ulazi na mala vrata, studenti su tražili potpuno transparentno javno financirano obrazovanje na svim razinama dostupno svima pod jednakim uvjetima. O samom zahtjevu, metodi borbe i o tome koliko su ovi događaji značajni za podizanje šire svijesti o socijalnoj nejednakosti i problemima obrazovanja već je mnogo pisano na drugim mjestima i još će se pisati. U ovom tekstu ću se ograničiti na slučaj blokade nastave Arhitektonskog fakulteta te zašto upravo slučaj našeg fakulteta predstavlja veliki pomak u svijesti naše akademske zajednice.

Arhitektonski fakultet ima dugu tradiciju nemiješanja u socijalne probleme i probleme društvenog uređenja. Ako se takva tema ikad i potegnula, govorilo se studentima da je arhitektu „ispod časti“ baviti se politikom. To je velika šteta jer je arhitektura vjerojatno najviše „humanistička“ od svih tehničkih struka te se itekako treba baviti političkim pitanjima. Pritom ne mislim na pejorativnu definiciju politike stranačkih borbi već na širi smisao politike u vidu ostvarivanja socijalnih prava.

Pritisak kapitalizma u sveprisutnoj maksimi konkurentnosti tržišta svakako dodatno potiče uskogrudno i strogo profesionalno razmišljanje, no neosjetljivost kruga Arhitektonskog fakulteta za širu socijalnu sliku nije nedavno uspostavljena dijagnoza. Fakultetom kruži anegdota da su 1968. i 1971. godine, dok je veliki dio akademske populacije tadašnje države sudjelovao u jednoj drugoj vrsti prosvjeda, studenti arhitekture iskoristili prosvjede kao savršenu priliku da kod kuće u miru dovrše svoje programe. Tada studenti, danas nastavnici, samo su nastavili zatvoren krug koji traje do danas.

U čemu je točno uzrok takvog obrasca mišljenja teško je reći. Vjerojatno je na djelu kombinacija mentaliteta elite, osobne taštine i poremećenih vrijednosti šireg društva unutar kojeg arhitektura egzistira. Veliku ulogu sigurno igra i preopterećen nastavni program fakulteta, potenciran uvođenjem bolonjskog sustava, u kojem studenti nemaju slobodnog vremena ni za čitanje stručne knjige, a kamoli za širenje horizonta interdisciplinarnom građom.

Ono što ohrabruje jest da su studenti pokazali da su itekako svjesni društvenih problema i odgovornosti koje moraju kao budući arhitekti preuzeti na sebe. Tijekom pet dana koliko je blokada trajala, fakultet je poprimio obilježja prave platonske Akademije: prostor slobodnog mišljenja, razmjena informacija i kreacije. Studenti su tokom blokade organizirali alternativni nastavni program: svakodnevno su se odvijale radionice, predavanja, filmske projekcije i diskusije. Tokom blokade nastave bilo je, naravno, nerazumijevanja i incidenata sa strane nekih nastavnika, no značajan dio je podržao studente, čak i aktivno sudjelujući u programu. Nezaboravni trenutak je bio spontani proces preseljenja vježbi iz zatvorenih crtaonica u hodnike u kojem su studentima, bez obzira u čijoj su formalno grupi, dobrovoljno i bez pritiska u projektiranju pomagali demonstratori, stariji studenti i asistenti.

Pet dana blokade pokazalo se iscrpljujućim za one studente koji su najviše u njoj sudjelovali te se naposlijetku podleglo pritisku onog nenaklonjenog dijela nastavnog kadra. Fraza koja se u tim krugovima često mogla čuti, „revolucija jede svoju djecu“, potpuno je deplasirana i pokazuje nerazumijevanje cijelog procesa. Naime, blokada nastave nije bila ni zamišljena kao revolucija u smislu postizanja ciljeva preko noći. Primarni cilj besplatnog obrazovanja još nije postignut (iako se u trenutku pisanja ovog teksta na tu temu u javnosti vode rasprave koje bi drugačije izlgedale da nije bilo akcija na proljeće), ali nešto barem jednako važno jest. Studenti su se počeli organizirati i raspravljati. Počeli su preispitivati dogme svojih mentora. Studenti su počeli MISLITI.

Vrijeme će pokazati hoće li takvo stanje svijesti ostati usputna epizoda ili će imati trajniji učinak na modus života Arhitektonskog fakulteta. Fakultet je prečesto sklon sterilnom glumljenju avangarde te prijeti opasnost da se cijeli protest u arhitektonskim krugovima svede na par izložbi i tekstova u donjem kutu neke publikacije. S druge strane, itekako ima razloga za nadu. Nitko, naime, nije ni u snu očekivao da će se ijedan tehnički fakultet priključiti studentskoj pobuni, kamoli Arhitektonski, a uz to se najmanje očekivalo da će studenti držati fakultet pod kontrolom punih pet dana. Upravo je na Arhitektonskom fakultetu za vrijeme blokade nastave nastala ideja besplatnih priprema za prijemni ispit koje drže studenti. Taj nesebičan društveni doprinos produkt je upravo razmišljanja „van okvira“ te su ubrzo i studenti sa drugih fakulteta počeli držati svoje pripreme.

Studenti arhitekture su, makar nakratko, u proljeće 2009. usprkos svim uvjetima pokazali da nisu zaboravili što znači biti akademski građanin. U našem slučaju, preciznije rečeno, studenti su pokazali da je aktivna društvena odgovornost neodvojiva od istinitog arhitektonskog djelovanja.

Sara Renar

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve