Karin Doolan: Jesu li zaista krivi samo studenti?

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa ponudilo je novi model financiranja studija, o kojem smo se već očitovali našom medijskom izjavom. Nešto više o novom modelu, prema kojem jedino izvrsni mogu biti potpuno oslobođeni školarina, u članku Karin Doolan iz Centra za istraživanje i razvoj obrazovanja pri Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu.

Dana 30. ožujka 2010. godine Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa objavilo je na svojoj internetskoj stranici priopćenje u kojem navodi kako će svim redovitim studentima koji od sljedeće akademske godine upišu preddiplomski ili diplomski studij na nekom od javnih visokih učilišta u Hrvatskoj, troškovi školarina prve godine studija u cjelini biti pokriveni iz državnog proračuna. No, prema istom priopćenju, zadržavanje prava na plaćene troškove školarina iz državnog proračuna na svim višim godinama studija ovisit će o redovitom ispunjavanju studijskih obveza studenta ili studentice. Radi se o prijedlogu koji je istovjetan onome ministra Primorca kako ga je prenio Jutarnji list 5. svibnja 2009. godine: Primorac: Besplatno obrazovanje za studente koji ispunjavaju obveze.

Ovaj prijedlog počiva na neutemeljenoj pretpostavci prema kojoj sva odgovornost za redovito ispunjavanje studijskih obveza leži na pojedincu.

Naime, ako pojedinac ne ispunjava “redovito” svoje studijske obveze (prema izvjavi za medije plenuma FFZG-a od 6. svibnja 2010. godine, Rektorski zbor je na svojoj posljednjoj sjednici redovitost ispunjavanja studijskih obveza definirao kao polaganje svih ispita propisanih studijskim programom na jednoj godini) sam za to snosi odgovornost tako što mora početi plaćati određene direktne troškove studija. Prema ovome, sam obrazovni sustav ne snosi nikakvu odgovornost za (ne)redovitost ispunjavanja studijskih obveza. No ukoliko obrazovni sustav ne doprinosi redovitom ispunjavanju studijskih obveza, što onda znači kvaliteta studija? Zašto se uopće baviti osiguranjem kvalitete u visokom obrazovanju ako je kvaliteta studija nebitna za redovito ispunjavanje obveza pojedinca?

Možda donositelji odluka koje se tiču obrazovne politike prepoznaju kako je za redovito ispunjavanje studijskih obveza odgovoran i obrazovni sustav, no smatraju da je sustav kvalitetan pa za neredovito ispunjavanje obveza ipak može biti odgovoran samo pojedinac. Ako je tako, takvu bi tvrdnju valjalo argumentirati pokazateljima kvalitete. Iskazi studenata na nekim fakultetima koji se žale na nedostupnost literature za ispite, nedostupnost nekih profesora, loš raspored, velike grupe ili pak subjektivnost ocjenjivanja (Doolan 2009) ne govore u prilog pretpostavljenoj kvaliteti. Kao ilustraciju neujednačenih kriterija kod usmenih ispita koji bi mogli utjecati na “redovitost” ispunjavanja studijskih obveza, jedan student intervjuiran u sklopu istraživanja o studentskim iskustvima na odabranim fakultetima zagrebačkog Sveučilišta (Doolan 2009) opisuje ulogu “sreće” kod uspjeha na ispitu na sljedeći način: “Neki predmet recimo učiš 12 sati i mogao sam doći kod nekog profesora koji me mogao srušiti i reći “daj, šta ti radiš tu, nisi ništa učio”, a mogu i završiti kod nekog profesora koji bi mi postavio 2 pitanja i rekao evo ti 4,5…tako da igra ulogu i sreća… nije samo rad, rad, rad.” Ovaj je citat eklatantan negativan primjer odgovornosti sustava za obrazovne rezultate pojedinca.

U kontekstu odnosa između pojedinca i obrazovnog sustava, moguće je da spomenuti prijedlog počiva na pretpostavci da su sustav i pojedinac povezani, te na priznanju da sustav ima svojih propusta, ali usprkos tome samo pojedinac treba snositi odgovornost za nepostizanje potrebnih rezultata. Ako je to pretpostavka prijedloga, nisam sigurna kojim bi ga argumentima mogli opravdati donositelji obrazovnih politika.

Protuargument ovoj kritici može biti tvrdnja da se razlike u redovitosti ispunjavanja studijskih obveza događaju u istim akademskim uvjetima. Prema ovoj tvrdnji, bez obzira na kvalitetu ili nekvalitetu sustava, neki pojedinci na istom studiju ipak uspijevaju ispuniti svoje studijske obveze, dok drugi ne. Zagovornici te tvrdnje skloni su reći da su uspješni oni koji su sposobni i marljivi, a neuspješni oni koji su nesposobni i lijeni. Tim se protuargumentom legitimiraju akademske, ali i ne socijalne manjkavosti sustava. Naime sociologija visokog obrazovanja već godinama istraživanja u raznim zemljama empirijski informirano osporava taj mit o obrazovnom sustavu kao meritokratskom i dokazuje kako nepostizanje određenih obrazovnih rezultata nije samo pitanje sposobnosti i motivacije. Rezultat tih empirijskih napora prepoznat je i u dokumentima Bolonjskog procesa kroz tzv. socijalnu dimenziju Bolonjskog procesa (npr. Leuven Communique 2009, London Communique 2007, Bergen Communique 2005 itd.) koja se odnosi na uspostavljanje institucionalnih mjera koje doprinose jednakim mogućnostima pri upisu studija, za vrijeme njegovog trajanja te pri završetku studija, s posebnim naglaskom na studente i studentice iz socijalno ugroženih skupina.

Prijedlog Ministarstva ne počiva na spomenutoj socijalnoj dimenziji (čime ugrožava jedan aspekt primjene Bolonjskog procesa), već navedenoj pretpostavci da su studenti koji ne ispunjavaju svoje obveze ili nesposobni ili lijeni (koliko mi je poznato ova pretpostavka nije utemeljena na podacima) i kao takvi moraju biti sankcionirani plaćanjem određenih direktnih troškova studija. Ova je pretpostavka netočna prema rezultatima istraživanja provedenog u akademskoj godini 2006./2007. (Doolan 2009). Za ovu temu relevantan dio istraživanja sastojao se od intervjua s 28 redovitih studenata i studentica sa šest fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iz obitelji različitog socio-ekonomskog statusa. Intervjui su provedeni za vrijeme njihove prve godine i na početku druge godine studija.

Od 28 intervjuiranih studenata, deset ih nije uspjelo upisati drugu godinu. Iako su razlozi neuspješnog upisa raznoliki i kumulativni, razlikuju se tri grupe studenata prema dominantnom razlogu zašto nisu uspjeli upisati drugu godinu u roku. U prvoj grupi su studenti koji su zbog obiteljskih financijskih poteškoća imali radne obveze uz studij koje su im onemogućavale redovito ispunjavanje obveza na studiju. Radilo se o studentima koji nisu bili iz Zagreba i troškovi studija su im bili značajni. Drugu grupu čine studenti koji su rekli kako nisu upisali drugu godinu u roku jer im je bilo više stalo do društva i zabave nego učenja. Kod dvoje studenata radilo se i o loše informiranom izboru studija.

Ono što je bitno za drugu grupu je da su si oni takav “luksuz” nerada mogli priuštiti. Njihovi roditelji nisu imali financijskih poteškoća pa tim studentima duljina trajanja studija nije bila ograničena financijskim brigama. Ovi će si studenti i dalje moći priuštiti da budu “lijeni” uz predloženi sustav školarina za neredovite. A u trećoj grupi su bili studenti koji su imali problema sa savladavanjem matematike na prvoj godini studija (radilo se o studentima s tri različita tehnička fakulteta). Bitno je naglasiti da su neki od tih studenata završili strukovnu školu, a da njihovi profesori ne uzimaju u obzir da nisu svi studenti završili gimnazijski program.

Uzevši u obzir veličinu uzorka, ovi nalazi istraživanja ne mogu poslužiti u svrhu generalizacije, no ipak ukazuju na postojanje i drugih razloga za neredovito ispunjavanje studijskih obveza, a što je i zaključak brojnih istraživanja provedenih u raznim europskim državama (npr. Cooke et. al 2004, Leathwood i O’Connell 2003, Archer 2003, Thomas 2002, Duru-Bellat 2000). Bitno je uočiti kako u slučaju dvije od tri identificirane grupe studenata primarno podbacuje sustav, a ne pojedinac. Za studente koji imaju financijskih poteškoća trebalo bi osigurati stipendije kako bi se mogli fokusirati na studij, a predavanja bi morala biti dovoljno inkluzivna za studente koji imaju slabije znanje iz srednje škole (ali koje je očito bilo dostatno za upis na sveučilišni program). Ne radi se u tim slučajevima o lijenosti studenata, već se radi o institucionalnim preprekama, i to je važno naglasiti jer je dominantan diskurs oko uspjeha u studiju u Hrvatskoj nerad studenata koji valja sankcionirati. Da, studenata neradnika ima, ali prijedlog Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, kao i Rektorskog zbora, omogućuje sankcioniranje i mnogih drugih koji iz opravdanih razloga nisu u mogućnosti redovito izvršavati svoje studentske obveze.

Prijedlog naplaćivanja školarina prema kojem sva odgovornost za redovito ispunjavanje studijskih obveza leži na pojedincu legitimira akademske manjkavosti sustava visokog obrazovanja i učvršćuje društvene nejednakosti i to ga čini neprihvatljivim!

Literatura:

Archer, L. (2003). Social class and higher education. U L. Archer, M. Hutchings & A. Ross (Eds.) Higher Education and Social Class: Issues of exclusion and inclusion (pp.5-20). London: RoutledgeFalmer.

Bergen Communique (2005).

Cooke, R., Barkham, M., Audin, K. & Bradley, M. (2004). How Social Class Differences Affect Students’ Experience of University. Journal of Further and Higher Education, 28(4), 407-421.

Doolan, K. (2009). ‘My dad studied here too’: Social inequalities and educational (dis)advantage in a Croatian higher education setting. Doktorska radnja.

Duru-Bellat, M. (2000). Social inequalities in the French education system: the joint effects of individual and contextual factors. Journal of Education Policy, 15(1), 32-40.

Leathwood, C. & O’Connell, P. (2003). ‘It’s a struggle’: the construction of the ‘new student’ in higher education. Journal of Education Policy, 18(6), 597-615.

Leuven Communique (2007).

London Communique (2009).

Thomas, L. (2002). Student retention in higher education: the role of institutional habitus. Journal of Education Policy, 17(4), 423-442.

O autorici:

Karin Doolan doktorirala je u području sociologije visokog obrazovanja na Sveučilištu u Cambridgeu. U Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja pri Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu bavi se istraživanjima društvenih nejednakosti u obrazovanju. Zanimaju je teorijska pitanja odnosa pojedinca i društva, društvene pravde te načini organizacije obrazovnih institucija koji omogućuju njeno ostvarivanje.

Kolumna Javne politike visokog obrazovanja:

Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne Javne politike visokog obrazovanja. Kolumna je glavna aktivnost projekta Kampanja Pravo na obrazovanje koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. H-Alter je partner na projektu, a projekt podupire Ministarsvto znanosti, obrazovanja i športa. Popis ostalih tekstova objavljenih u sklopu kolumne možete pronaći na internetskoj stranici www.iro.hr u rubrici Kolumna.