Radnički “FAQ”: Krediti kao sredstvo pripitomljavanja radnika

Nastavljamo s nadopunjavanjem Radničkog “FAQ”-a, ovoga puta s poglavljem o kreditima kao sredstvu za pripitomljavanje radnika kojega možete pročitati u nastavku ovoga posta ili, ako to niste prije učinili, možete pročitati cijeli Radnički “FAQ”-a ovdje. Brošuru službeno nazvanu “Radnici i radnička prava” možete naći i u .pdf formatu.

Krediti kao sredstvo pripitomljavanja radnika

Kao što smo vidjeli, da bi došli do profita, kapitalistima su nužno potrebni radnici. Da bi povećali svoj profit, pritišću ih na razne načine: smanjuju im plaće, doprinose, prisiljavaju ih da rade neplaćeno prekovremeno, zapošljavaju ih na određeno i sl. To ne čine samo poslodavci sami, nego im pomaže i država svojim neoliberalnim proturadničkim reformama kojima olakšavaju kapitalistima da zapošljavaju radnike na određeno, ukidaju ili smanjuju naknade za nezaposlene, omogućavaju lakše otpuštanje radnika (tzv. “fleksibilizacija” rada) itd.

No kapital i država su u svom odnosu prema radnicima uvijek na tankom ledu i moraju držati određen balans. Naime, ako se uvjeti rada jako pogoršaju, tj. ako se iskorištavanje radnika zaoštri (kao što se npr. događa u trenucima krize), oni se mogu pobuniti, ući u štajk, zauzeti svoju tvornicu, ići u (nasilne) prosvjede… To je opasno i za kapitaliste (gubitak profita) i za vlast (gubitak popularnosti, a u slučaju velikih pobuna i moguć gubitak vlasti). Stoga je radnike potrebno “pripitomiti”, tj. smiriti na razne načine. Neki od tih načina su primjerice indoktrinacija putem državnih i privatnih medija u kojima se radnike uvjerava da rade premalo, da nisu produktivni ili da u državi nema novaca. Međutim, jedan od osnovnih načina “pripitomljavanja” radnika su krediti.

Svi znamo da običnom čovjeku, radniku, za mnogošta u životu treba kredit. Rijetko tko u prosjeku može kupiti stan, kuću ili auto bez kredita. Također, većina ljudi diže kredite i za kupnju mnogih drugih stvari. U ekonomiji kakva je danas većina je običnih ljudi neprestano u kreditima jer drugačije jednostavno ili ne može preživjeti ili ne može doći do stvari kao što su stan, auto ili hladnjak. Dapače, trend je takav da se količina kredita potrebnih da bi se preživjelo stalno povećava. Prije je recimo fakultetsko obrazovanje bilo besplatno, danas je ono sve skuplje i skuplje i, ne promijeni li se trend, samo je pitanje vremena kada će roditelji studenata ili sami studenti morati početi dizati kredite da bi uopće studirali. To će pak značiti da će ljudi već po završetku školovanja u život ući s golemim kreditima, i prije nego što su odlučili kupiti svoj stan ili auto. Isto tako, svjedoci smo toga da se i zdravstvena zaštita sve više komercijalizira i da se polako kreće prema privatizaciji i sveopćem naplaćivanju zdravstvenih usluga. Stoga se i tu može očekivati da će u budućnosti ljudi, ako se razbole, morati kao u Americi dizati kredite (ako ih uopće budu mogli dići) za svoje liječenje.

Krediti imaju dvostruku svrhu. Kao prvo, oni osiguravaju zaradu privatnim bankama koje se bogate od kamata na kredite. Ako većina ljudi mora dići kredit s velikim kamatama da bi kupili stan, nije teško zamisliti o kakvim je novcima riječ. Stoga takav sistem kupovanja stanova itekako pogoduje privatnim bankama. (Može se zamisliti i drugačiji sustav – u mnogim zemljama, primjerice, postoje ili su postojali i društveni stanovi ili stanovi koje tvrtke stavljaju na raspolaganje svojim zaposlenicima.)

Kao drugo, krediti imaju važnu sistemsku ulogu. Oni naime vrše ulogu pacificiranja, smirivanja radnika na vrlo jednostavan način. Ako čovjek radi i ima jedan ili više kredita koje mora otplatiti, puno je manja mogućnost da će se takav radnik pobuniti protiv poslodavca, da će stupiti u štrajk, da će ići u prosvjede i sl. Ostane li čovjek s kreditima bez posla, on te kredite jednostavno neće moći vratiti, što onda znači bankrot, gubitak kuće, imovine…

Krediti nisu samo izvor zarade za privatne banke nego i korisno sredstvo za smirivanje mogućih prosvjeda, nemira i pobuna. S obzirom na tu dvostruku i vrlo bitnu ulogu kredita, nije se čuditi tome što se u budućnosti može naslutiti i njihovo proširenje i na ona područja gdje ih dosad nije bilo, kao što su školstvo ili zdravstvo.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve