Radnički “FAQ”: Krediti kao sredstvo pripitomljavanja radnika
Kao što smo vidjeli, da bi došli do profita, kapitalistima su nužno potrebni radnici. Da bi povećali svoj profit, pritišću ih na razne načine: smanjuju im plaće, doprinose, prisiljavaju ih da rade neplaćeno prekovremeno, zapošljavaju ih na određeno i sl. To ne čine samo poslodavci sami, nego im pomaže i država svojim neoliberalnim proturadničkim reformama kojima olakšavaju kapitalistima da zapošljavaju radnike na određeno, ukidaju ili smanjuju naknade za nezaposlene, omogućavaju lakše otpuštanje radnika (tzv. “fleksibilizacija” rada) itd.
No kapital i država su u svom odnosu prema radnicima uvijek na tankom ledu i moraju držati određen balans. Naime, ako se uvjeti rada jako pogoršaju, tj. ako se iskorištavanje radnika zaoštri (kao što se npr. događa u trenucima krize), oni se mogu pobuniti, ući u štajk, zauzeti svoju tvornicu, ići u (nasilne) prosvjede… To je opasno i za kapitaliste (gubitak profita) i za vlast (gubitak popularnosti, a u slučaju velikih pobuna i moguć gubitak vlasti). Stoga je radnike potrebno “pripitomiti”, tj. smiriti na razne načine. Neki od tih načina su primjerice indoktrinacija putem državnih i privatnih medija u kojima se radnike uvjerava da rade premalo, da nisu produktivni ili da u državi nema novaca. Međutim, jedan od osnovnih načina “pripitomljavanja” radnika su krediti.
Svi znamo da običnom čovjeku, radniku, za mnogošta u životu treba kredit. Rijetko tko u prosjeku može kupiti stan, kuću ili auto bez kredita. Također, većina ljudi diže kredite i za kupnju mnogih drugih stvari. U ekonomiji kakva je danas većina je običnih ljudi neprestano u kreditima jer drugačije jednostavno ili ne može preživjeti ili ne može doći do stvari kao što su stan, auto ili hladnjak. Dapače, trend je takav da se količina kredita potrebnih da bi se preživjelo stalno povećava. Prije je recimo fakultetsko obrazovanje bilo besplatno, danas je ono sve skuplje i skuplje i, ne promijeni li se trend, samo je pitanje vremena kada će roditelji studenata ili sami studenti morati početi dizati kredite da bi uopće studirali. To će pak značiti da će ljudi već po završetku školovanja u život ući s golemim kreditima, i prije nego što su odlučili kupiti svoj stan ili auto. Isto tako, svjedoci smo toga da se i zdravstvena zaštita sve više komercijalizira i da se polako kreće prema privatizaciji i sveopćem naplaćivanju zdravstvenih usluga. Stoga se i tu može očekivati da će u budućnosti ljudi, ako se razbole, morati kao u Americi dizati kredite (ako ih uopće budu mogli dići) za svoje liječenje.
Krediti imaju dvostruku svrhu. Kao prvo, oni osiguravaju zaradu privatnim bankama koje se bogate od kamata na kredite. Ako većina ljudi mora dići kredit s velikim kamatama da bi kupili stan, nije teško zamisliti o kakvim je novcima riječ. Stoga takav sistem kupovanja stanova itekako pogoduje privatnim bankama. (Može se zamisliti i drugačiji sustav – u mnogim zemljama, primjerice, postoje ili su postojali i društveni stanovi ili stanovi koje tvrtke stavljaju na raspolaganje svojim zaposlenicima.)
Kao drugo, krediti imaju važnu sistemsku ulogu. Oni naime vrše ulogu pacificiranja, smirivanja radnika na vrlo jednostavan način. Ako čovjek radi i ima jedan ili više kredita koje mora otplatiti, puno je manja mogućnost da će se takav radnik pobuniti protiv poslodavca, da će stupiti u štrajk, da će ići u prosvjede i sl. Ostane li čovjek s kreditima bez posla, on te kredite jednostavno neće moći vratiti, što onda znači bankrot, gubitak kuće, imovine…
Krediti nisu samo izvor zarade za privatne banke nego i korisno sredstvo za smirivanje mogućih prosvjeda, nemira i pobuna. S obzirom na tu dvostruku i vrlo bitnu ulogu kredita, nije se čuditi tome što se u budućnosti može naslutiti i njihovo proširenje i na ona područja gdje ih dosad nije bilo, kao što su školstvo ili zdravstvo.