Svi antikomunisti su tigrovi od papira

U devetnaest godina, koliko je prošlo od njenoga raspada, bilo je sjećanje na Jugoslaviju ako već ne temeljni, onda barem značajan sastojak ideoloških bitaka novih vladajućih klasa. Zajedno sa državnim socijalizmom u univerzitetskom prostoru ukinut je i marksizam kao osnovna znanstvena paradigma u društvenim znanostima i humanistici – ulogu pisanja o povijesti tako su preuzeli novi ili konvertitski, nekada socijalizmu odani povjesničari i povjesničarke.

Marksizam su nadomjestile nove, drugačije paradigme pisanja povijesti, tijesno povezane s proizvodnjom nacionalne supstance, tog glavnog ideološkog projekta novih političkih elita u novonastaloj poluperifernoj kapitalističkoj nacionalnoj državi. U parlamentarnom prostoru stranke ljevice su šutjele o povijesti socijalističke Jugoslavije, osim u trenucima kada je to bilo moguće ukomponirati u novi demokratski konsenzus (borba protiv fašizma tako je prihvatljiva – socijalna revolucija i njene povijesne posljedice ne), dok je desnica oduševljeno prigrabila revizionistički diskurs nove službene historiografije, te je u vezi socijalističke prošlosti vodila revanšističku simbolnu politiku (pomirbeno iznuđivanje, izjednačavanje žrtava kolaboracije i revolucije), zahtijevala dosljednu i često apsurdnu denacionalizaciju (vraćanje nekretnina namijenjenih javnim uslugama ili kulturnoj proizvodnji u privatno vlasništvo), te čak lustraciju. Parlamentarna ljevica nije se oduprla toj ofenzivi – u prostoru službene politike, uz asistenciju većine masovnih medija i univerzitetskih odsjeka za povijest, tako je antikomunistički revizionizam postao prevladavajući način sjećanja na socijalističku Jugoslaviju.

Povijest krvave diktature

Taj diskurs pripovijeda historiju krvi, ubojstava nedužnih, tugovanja, razbijenih obitelji i uništenih života. Radi se o morbidnoj, krvlju, ubijanjem i mrtvima opsjednutoj pripovijesti o krvoločnim komunistima, šačici barbara željnih vlasti, koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata nelegitimno i nelegalno preuzeli vlast, te nakon rata pobili svoje političke i vojne protivnike. I kasnije su zatirali, zatvarali, mučili i ubijali sve disidente, sve one koji bi mogli ugroziti njihovu totalnu i totalitarnu strahovladu. Radi se o diskursu rata koji nikada nije stvarno završio, koji je, sakriven ispod naizgled mirne i uređene društvene površine [1], divljao sve do osamostaljenja Slovenije.

Ovaj diskurs predstavlja se kao konačno dočekana pobuna povijesti onih koji su bili utišani i pobijeni u vrijeme komunizma, kao mračna istina komunističkog projekta Jugoslavije. On je usredotočen isključivo na nasilje vlasti. Revizionističke povjesničare i povjesničarke, zaposlene brojanjem kostiju, ne zanima ni jugoslavenska ekonomska povijest, niti povijest njenih socijalnih politika, već samo tajni rat barbarskih vladara protiv nedužnog naroda. Ti barbari sakrili su dokaze o svojim zločinima u skrivene arhive i podzemne rovove, pobili ili pozatvarali one koji su za te zločine znali, te se služili lažima i medijskom manipulacijom da bi zaveli javnost i prikrili svoje zločine. Na toj osnovi oblikuje se klasična figura herojskog disidenta – u suprotnosti s prepredenim, ciničnim, nesavjesnim i nasilnim komunistima, disident je pošten, istinoljubiv, moralno čist i duboko humanistički – i paranoične “teorije“ o komunističkom kontinuitetu, udbomafiji i dubokoj državi.

Kada je istina o komunističkom režimu, ta žalosna priča o beskonačnoj (usprkos najvećih napora brojača kostiju) muci žrtava totalitarizma – u obliku iskopanih domobranskih[2] kostiju, nađenih dokumenata iz tajnih arhiva i usmene povijesti preživjelih žrtava komunističkog terora – na kraju razotkrivena, slijedi zahtjev za osvetom (revanšistički moment revizionističkog diskursa), za ispravljanjem nepravdi i uklanjanjem ostataka totalitarnog režima. Ovaj zahtjev zgodno koincidira s neoliberalnim ekonomskim mjerama novih, postsocijalističkih političkih elita, pa na terenu “popravljanje nepravdi iz vremena totalitarizma“ izgleda kao privatizacija nekadašnjeg društvenog vlasništva (banaka i drugih značajnih financijskih institucija, industrije) i javnih službi (zdravstva, školstva, javnog prometa), smanjivanje materijalnih socijalnih standarda i denacionalizacija nekretnina. Revizionistička historiografija je dakle jedna od osnovnih ideoloških legitimacija tranzicijskih neoliberalnih “strukturnih prilagodbi“. To je očito i iz klasne pozicije, s koje je pisana – ne da se samo kloni ekonomske i socijalne povijesti socijalističke Jugoslavije, koja je povijest iznimnog poboljšanja materijalnog standarda, radničkih prava te životnih i radnih uvjeta radničkih klasa. Ona umjesto toga nudi pojedinačne primjere tragičnih gubitaka privatnog vlasništva nad tvornicama [3] u procesu nacionalizacije i proganjanja pojedinih malograđanskih inteligenata. Brine ju dakle načeto materijalno i duhovno blagostanje građanstva i malograđanstva, ali ne i popravljeno materijalno i duhovno blagostanje radništva (kojega je uvjet određena mjera revolucionarnog nasilja, u namjeri da se organizira egalitarnije društvene i političke odnose), zatiranje slobodnih poduzetnika i slobodnih duhova, ali ne i povijest praksa jednakosti i solidarnosti u Jugoslaviji.

Druga značajna ideološka funkcija revizionizma je rehabilitacija kolaboracije s fašizmom – opet prikladno baš u vrijeme ponovne državne kolaboracije s nekim od fašističkih politika EU (vizni režim za pojedine države nastale iz bivše Jugoslavije, shengenski granični režim, zatvaranje prebjega u “domove za strance“, policijski nadzor i nasilje nad migrantima, državno zatvaranje očiju i toleriranje iskorištavanja migrantskih radnika bez papira, koji rade u Sloveniji na crno i bez ikakvih političkih prava ili socijalne sigurnosti, te i autonomne i autohtone fašističke mjere, kao što je bio izbris). Rasni i nacionalni šovinizam tako postaju dio službenog i legitimnog javnog diskursa, po ideološkoj formuli koje je najsrčanija proponentica Spomenka Hribar (šovinističke eskapade u parlamentu i u znanstvenim monografijama [4] doduše su djelo njenih prostijih suputnika, ali poštenjačka pomirbena ideološka formula Hribarove upravo je ono što osigurava pomirenje između takvih ispada i liberalnog političkog prostora, u kojem bi oni morali biti načelno neprihvatljivi – kada teži narodnom pomirenju Spomenka Hribar u stvari spontano radi za pomirbu između otvoreno fašističkog i deklarirano liberalnog diskursa, koji se, kada baš ne briše ili ne zatvara tuđince u narodnom tijelu, zasniva na vrijednostima slobode i ljudskih prava) – ako je moguće misliti NOB bez revolucije, ako ga je moguće odvajati do te mjere da je moguće opravdavati samo patriotsku borbu za nacionalno oslobođenje (a ne i ekonomsku, socijalnu i političku borbu), te ujedno osuditi njegov revolucionarni dio, onda ista operacija mora vrijediti i za domobranstvo. Domobranstvo tako možemo razlikovati od fašizma, afirmirati njegov patriotski, a odbaciti njegov loš, fašistički dio.

Tu nastupaju “teorije“ o totalitarizmu – kako fašizam, tako i komunizam su totalitarni, dok su patriotizam i narodnjaštvo prihvatljivi.[5] Ta operacija široko otvara vrata revizionističkim rehabilitacijama kolaborantskog domobranstva, pa ono više nije neraskidivo povezano sa fašizmom, već je sad depolitizirani narodnjački pokret. Zajedno sa narodnjaštvom povijesnog domobranstva tako se legitimira i etno-šovinizam današnje nacionalističke desnice, deklariranih nasljednika domobranstva, te kompradorska servilnost (i, kao u primjeru izbrisa, čak iznimna politička inventivnost) cjelokupne političke klase (kako desnice tako i ljevice) pri izvođenju rasističkih administrativnih direktiva EU.

Shematično predstavljeno, izgleda osnovna revizionistička ideološka operacija u vezi s NOB ovako:


ljevicadesnicapovijesni rezultat
legitimni patriotizamNOBdomobranstvonarodna pomirba
totalitarizamrevolucija/komunizamfašizambratoubilački rat


Pomirba je moguća samo uz osudu oba “totalitarna“ elementa, gdje je primarna meta naravno revolucija odnosno komunizam – narod se može ponovo udružiti u pomirbi, samo ako se sjećanje na pokret otpora koji je narod oslobodio od fašističkog genocida depolitizira, ako se neutralizira sve egalitarne i emancipatorne potencijale, koje bi to sjećanje još moglo sadržavati.

Kolaboracija s fašizmom u toj je perspektivi “taktička“, nužna u borbi protiv drugog, komunističkog totalitarizma. Na narodnjaštvo reducirano partizanstvo i od fašizma oprano domobranstvo tako su spremni na pomirbu, dok su fašizam i komunizam izjednačeni u svojem totalitarnom karakteru – i kopanje kostiju te traženje drugih dokaza za totalitarnost komunističkog režima može početi (ujedno mora prestati svako spominjanje njegovih pozitivnih socijalnih i političkih uspjeha i tekovina – posebno zato što je takvo spominjanje uvijek u suprotnosti s neoliberalnim projektom nazvanim tranzicija).

Teškoće s revolucijom

Ako se ljevica pred napadima desnice brani poricanjem (znani Freudov obrazac “da, da, ali ipak…“), tako što tvrdi da revolucije za vrijeme Drugog svjetskog rata nije bilo, desnica ustraje da je revolucije bilo, ali da ju se ne može misliti, da u njoj nema nikakve političke racionalnosti, da se radi o nemišljivom, sasvim iracionalnom teroru, koji se ne može teorijski pojasniti. Može ju se samo kvantitativno, empirijski opisati, točnim pobrojavanjem kostiju ubijenih – ali što je više precizne empirije dalje smo od teorijskog tumačenja, koje nadomještaju moralno-teološki traktati. Svrha te ideološke formule – revolucija = iracionalni teror (koji se može “empirijski“ provjeriti i dokazati, ali ne i teorijski istražiti) – je partizansku revoluciju prikačiti staljinizmu, odnosno izjednačiti ju s razdobljem intenzivnog političkog terora u Sovjetskom Savezu tridesetih, s vremenom čistki, progona, deportacija i gulaga, te ju preko toga izjednačiti sa nacizmom – tako dobivamo dva velika zla evropskog 20. stoljeća, izjednačena pomoću označitelja totalitarizam. Ono što takva interpretacija previđa jest moment termidora, ta u Sovjetskom Savezu tridesetih radilo se već o terminaciji oktobarske revolucije, koju je pratilo intenzivno državno nasilje, nužno za uspostavu postrevolucionarnog “reda“, odnosno za konsolidaciju termidorskog državnog uređenja. Kada dakle revizionisti grme protiv revolucionarnog terora, stvarno grme protiv terora koji je ugušio revoluciju. Zvuči li to komično (naivnom empirizmu, koji umjesto teorijske epistemologije upotrebljava zdravorazumsko moraliziranje ne nedostaje komičnih momenata), ipak je pristajanje ljevice na tu formulu tragično. Otuda poricanje – istina je da smo se borili i za socijalno oslobođenje i pravednije društvo, za radnička prava, prava žena i socijalnu jednakost, za dostojanstveno življenje za sve, pa ipak ako je revolucija to što vi tvrdite da je, onda u NOB revolucije nije ni bilo.

Desničarska formula previđa upravo ono što je u revoluciji revolucionarno. U revizionističkoj perspektivi nema ničega osim nasilja i patnje (prvenstveno one koja je pogađala vlasnike sredstava za proizvodnju i zemlje, predrevolucionarne predstavnike vlasti i svećenike, te njihove članove obitelji). Revolucionarno nasilje u borbi protiv starih odnosa vlasti i u društvu, te borbe protiv fašizma, za moralno ogorčenog empirijskog povjesničara jednako je kao i nasilje termidorske terminacije revolucije, ubojstva su ubojstva i kosti kosti – bez obzira na to koja i kakva ideologija ih provodi (sam revizionizam, naravno, nije ideologija, ta on se zasniva na općim, vječnim i transhistorijskim moralnim vrednotama čovječanstva). Tako mu izmiče baš politički naboj pojedinih primjera političkog nasilja i njihov povijesni kontekst. Oslobodilačko nasilje borbe protiv fašizma izjednačeno je s genocidnim nasiljem fašizma (“pustimo politiku i ideologije, oboje zaslužuje jednaku moralnu osudu“) ili s državnim terorom postrevolucionarnog termidora.

Cijena koju mora plaćati ljevica za popuštanje u toj ideološkoj borbi je ogromna – mora se odreći samog koncepta revolucije. Njegovim poricanjem zatvara se mogućnost afirmacije istinske oslobodilačke revolucije protiv prisvajanja revolucionarne retorike u termidorskim režimima. Odreknemo li se koncepta revolucije, više ne možemo misliti dijalektiku socijalističkih revolucija 20. stoljeća u odnosu spram njihovih termidora (Staljinov teror, Dengov put u kapitalizam itd.) i prošlost gubi benjaminovsku iskru nade. [6] Umjesto sjećanja na borce i borkinje, na njihovu borbu i ideale, ostaju još samo grobovi žrtava i morbidni moralizam opuštene historiografije.

Revizionističko moraliziranje postaje još problematičnije ako ga ne provjeravamo samo obzirom na to kako predstavlja prošlost, već i kako djeluje u sadašnjosti, kakvi su aktualni politički učinci revizionizma. Rezolucija Evropskog parlamenta o Evropskoj savjesti i totalitarizmu između ostalog deklarira i da nema objektivne istine o prošlosti – ali umjesto da bi taj jeftin truizam bio znak za još pažljiviju epistemološku opreznost, nastupa kao alibi za napuštanje teorijskih standarda i prijelaz u moralni empirizam; zašto bi se ipak trudili oko znanstvene strogosti, ako objektivna istina o prošlosti i tako ne postoji, postoje samo kosti koje možemo opipati i osjećaji, koji se pri tome u nama pokreću, na osnovu generičkih ljudskih moralnih osobina – za njih gore navedeni relativizam ne vrijedi, ta one su transhistorijske, kraljevstvo objektivne istine dakle nije povijest, već cmizdravi općeljudski moral. Pognan od vrhovnih evropskih instanci, pomak k moralnoj historiografiji dolazi u prikladnom povijesnom trenutku, kada se neoliberalni projekt [7] ekonomski posve diskreditirao, kako u praksi tako i u teoriji. Sada se ponovo pokreće pod maskom morala, u ime žrtava, u ime milijuna ubijenih.

Poanta antikomunizma nije u protivljenju staljinizmu – najinteligentnije, relevantne i oštre kritike su na kraju krajeva već odavno dali brojni marksisti i komunisti, pa i jugoslavenska komunistička partija -, već borba protiv državne regulacije ekonomije, “velike vlade“, “birokracije“, drugim riječima protiv socijalnih i radničkih prava. Druga, moralna faza neoliberalne ideološke ofenzive je sekundarna, očajnički pokušaj premještanja terena rasprave s ekonomskog tla (gdje su neoliberalni argumenti, teorije i predviđanja pobili sami sebe) na moralno nebo, s namjerom da se izjednači sve oblike povijesnog socijalizma sa staljinizmom, ovaj potom izjednačiti s nacizmom. Pa sve zajedno zapakirati kao totalitarizam i potom svoje neslavne “strukturne prilagodbe“ prodati ne više kao kraljevski put u slobodu, privredni rast i opće blagostanje, već kao zaštitu (slično kao što mafijaški kostolomci “štite“ lokale) pred uvijek aktualnom opasnošću totalitarizma (svi oblici totalitarizma su se, po neoliberalnoj doktrini, rodili iz ugušenih poduzetničkih poticaja i državnog posezanja u ekonomiju – i samo slobodno tržište može donijeti slobodu, otvoreno i slobodno društvo). O moralnoj vrijednosti te doktrine najviše govori činjenica da se radi o kombinaciji akviziterske ljeporječivosti i mafijaškog ucjenjivanja, koje teži, uz licemjerno i selektivno pozivanje na apstraktne “žrtve totalitarizma“ (i uz muk o žrtvama državnih udara, vojnih diktatura, te građanskih i imperijalističkih ratova u Čileu, Argentini, Nikaragvi, Indoneziji, Haitiju, Iraku itd., koje su pratile globalno neoliberalno uvođenje slobode i demokracije), uništiti ostatke politika jednakosti, emancipacije, solidarnosti, te već izborene dosege radničkih borbi 19. i 20 stoljeća, utopiti svako sjećanje na njih u smrdljivom bućkurišu teorija o totalitarizmu.

Ali ta usiljenost ujedno je dobar znak, znak slabosti neoliberalne doktrine, koja više ne može nastupati neposredno na terenu ekonomije i politike, te je suverena samo još na terenu obskurantističkog moralizma. Sadašnja kriza je jasno pokazala da je veliki projekt globalnog oslobođenja pomoću globalne ekonomske deregulacije neslavno propao. Postalo je očito da uspostavljenje posve slobodnog tržišta zahtijeva još više državne prisile i terora, da na terenu “minimalna vlada“ znači ukidanje državne teritorijalne suverenosti i nadzora nad represivnim aparatom, koju nadomještaju imperijalističke vojske, koje izvode humanitarne intervencije i privatne “zaštitarske službe“ koje štite “poslovne interese“ protiv naroda, da “gospodarski rast“ vodi u propadanje javnog obrazovanja, zdravstva i cjelokupne javne infrastrukture, u nezaposlenost, siromaštvo i nasilje. Današnji antikomunisti su tigrovi od papira, ta preostaje im samo još zgroženo moraliziranje u očajničkom pokušaju da spriječe narastanje globalnog otpora protiv neoliberalizma, zauzimanje univerziteta i tvornica od Kalifornije do Irana, ponovno rađanje plenuma te drugih oblika političkog prakticiranja masovne demokracije i načela solidarnosti.

Ako je nekada, kako piše Engels, njemačkog filistra spopadala sveta groza na riječi diktatura proletarijata [8], danas se to slovenskom filistru događa pri riječi revolucija – ali ustanci protiv neoliberalizma po cijelom svijetu, te njihove političke inovacije i načini organizacije govore da je revolucionarna masovna, narodna i neposredna demokracija moguća i bez državnog terorizma, dok je taj terorizam konstitutivni uvjet neoliberalne utopije, u ostvarenju koje, svjesno ili nesvjesno, slovenski filistar sa svojom moralnom kampanjom aktivno sudjeluje. Upravo su revolucionarni oblici masovne demokracije jedina alternativa neoliberalnom despotizmu, a pomirba koju predlažu duhovnjaci unutar historiografske struke ne znači kajanje za nekadašnje zločine revolucije, već zaborav njenog oslobodilačkog naboja – zaboravimo kako smo se revolucionarno oduprli fašizmu nekoć, da se ne bi kakav sličan otpor dogodio i danas, u trenutku lomljenja globalne prevlasti neoliberalizma, kada on svoju prevlast održava samo još sa što dalje to otvorenijim državnim i paradržavnim nasiljem i kada mu kao zadnja nada ostaje bijedno moraliziranje otužnih disidenata.

Primož Krašovec
Preveo sa slovenskog Srećko Pulig
Preuzeto s portala novossti.com




[1] »Vrijeme druge Jugoslavije je vrijeme permanentnog građanskog rata partije protiv vlastitog naroda» (Jože Dežman, Poštivanje spram pokojnih predaka temelj je za današnje međusobno poštivanje, u: Ognjišče, jun 2005). Ovakav tip diskursa i takav način razumjevanja povijesti nije nov – njegove srednjovjekovne i ranomoderne oblike analizirao je Michel Foucault (Society Must Be Defended, Penguin, London 2004, 43-62; usporedi i srpski prijevod Mišel Fuko: Treba braniti društvo, Svetovi, Novi Sad 1998.).
[2] Izraz ‘domobrani’ u slovenskom kontekstu označava kolaborante okupatora, poput ustaša u Hrvatskoj (op.p.).
[3] Vidi: Jože Žontar, Kaznovana podjetnost, Nova revija, Ljubljana 2005.
[4] Vidi: Rastko Močnik, Zgodovinopisje kot identitetna vednost, u: Lev Centrih, Primož Krašovec i Tanja Velagić (ur.) Oddogodenje zgodovine, ZAK, Ljubljana 2008, 39-58.
[5] »Danas pokušavaju, u obrani pred napadima desničara (koji demoniziraju revoluciju i zato dokazuju da su partizani pored narodnooslobodilačke borbe izvodili i revoluciju), neki »zagovornici« partizanstva protjerati iz sjećanja na partizanstvo svaku sjenku revolucije, pa ističu da se radilo o »čistoj« narodnooslobodilačkoj borbi, pri čemu zaboravljaju da je već »narodnooslobodilačka borba« bila izrazito revolucionaran koncept. (Tako je moguće da se neki današnji pokušaji glorifikacije i kriminalizacije partizanstva iznenađujuće podudaraju u temeljnoj reakcionarnoj ideološkoj pretpostavci da je patriotizam nešto po sebi »dobro«, a socijalna revolucija sama po sebi nešto »loše«.)« (Miklavž Komelj, Kako misliti partizansko umetnost?, tekst za katalog istoimene izložbe)
[6] »Samo onaj povjesničar koji je prožet time umije u prošlosti raspiriti iskru nade: ni mrtvi neće biti sigurni od neprijatelja ako pobijedi« (Walter Benjamin, O pojmu zgodovine, u: Izbrani spisi, Studia humanitatis, Ljubljana, 2003, 217; citiran hrvatski prijevod Walter Benjamin, Povijesno-filozofijske teze, u: Novi anđeo; Antibarbarus, Zagreb 2008., 115 )
[7] Za detaljnu analizu uloge moralne borbe protiv totalitarizma u neoliberalnom projektu, gdje prauzrok sveg totalitarnog zla predstavlja državna regulacija ekonomije, vidi Michel Foucault, The Birth of Biopolitics, Palgrave MacMillan, Basingstoke 2008.; također srpski prijevod Mišel Fuko, Rađanje biopolitike, Svetovi, Novi Sad 2005.
[8] Friedrich Engels, Uvod v Državljansko vojno v Franciji, u: MEID IV., Cankarjeva založba, Ljubljana 1968, 250.; usporedi hrvatski prijevod, Uvod Friedricha Engelsa, K. Marx, Građanski rat u Francuskoj., u Glavni radovi Marxa i Engelsa, Stvarnost, Zagreb 1979., 957.

Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve