Potpora plenuma Filozofskog fakulteta radnicama tvornice Kamensko

Na 97. plenumu izglasana je podrška radnicama tvornice tekstila Kamensko d.d. koje već dva dana mirno prosvjeduju na Trgu Francuske Republike. Dvadeset ih je stupilo u štrajk glađu, noći provode ispred tvornice, a ujutro se vraćaju na posao u strahu od otkaza. Dođite i vi na Keglić i podržite radnice!

Još jedna “uspješna” priča hrvatskog kapitalizma. Još jedna tvornica koja propada. Ovaj put je riječ o tvornici tekstila Kamensko u Zagrebu. Radnice te tvornice nisu primile plaću već pet mjeseci te su se, nakon što su vlast i institucije iskazale samo nemar, a sindikat nemoć i nevoljkost da se išta učini, odlučile same izboriti za svoja prava i tražiti ono u čemu vide svoj jedini spas – što skoriji stečaj tvornice.

Iako taj štrajk svatko socijalno osviješten treba poduprijeti, riječ je o štrajku koji se nažalost događa na krivom mjestu, u neposrednoj blizini tvornice a ne u samoj tvornici, i o štrajku koji se vrši krivim sredstvima – 20 radnica štrajka već dva dana glađu, ugrožavajući na taj neproduktivan način svoje zdravlje, kao da je onima koji su ih u tu situaciju doveli i koji razumiju samo jezik sile stalo i do čega drugoga doli do profita. Rješenje nije u nasilju prema samom sebi. Pritisak treba usmjeriti prema onima koji su za ovakvu situaciju neposredno odgovorni – upravi i vlasnicima tvornice i državnom aparatu koji ih štiti. Osim toga, štrajk bi bio puno učinkovitiji da se njime blokira tvornica, da radnice preuzmu kontrolu nad tvornicom i tako stopiraju proizvodnju, udarajući direktore i vlasnike tamo gdje ih jedino boli – po džepu. Pri tom je najvažnija solidarnost svih radnica – svi u štrajk trebaju ući zajedno, ponašati se kao jedno i ne odustajati do kraja. Treba inzistirati na tome da nijedna od radnica ne snosi nikakve sankcije zbog štrajka i sve dok se takva jamstva ne dobiju, zajedno s ispunjenjem svih ostalih radničkih zahtjeva, od štrajka se ne smije odustati. Snaga radnika je uvijek i samo u slozi, organizaciji i zajedničkoj direktnoj akciji.

Posebna se drskost kapitalističkog sustava i države koji omogućavaju ovakvo ponašanje prema radnicima vidi u tome što je posve moguće da radnice Kamenskoga ne prime plaću već pet mjeseci, ali se istodobno tim istim radnicama zabranjeno stupiti u štrajk u samoj tvornici. Radnicama se govori da su dužne po zakonu raditi, ali se pritom ništa ne spominje o tome da bi im taj isti zakon trebao jamčiti i pravo na plaću. Jasno je koga zakon štiti i tko je taj zakon pisao. Stoga je jasno i to da se radnice u borbi za svoja prava na te i takve zakone ne trebaju obazirati ni koliko je crno pod noktom. Radnici uvijek moraju imati pravo na štrajk – bez obzira na to što piše u zakonu. A pogotovo imaju pravo boriti se za svoja prava na koji god način znaju i umiju, nakon što već pola godine nisu primili plaću!

Plenum Filozofskoga fakulteta je 21. rujna 2010. izglasao punu potporu i solidarnost radnicama Kamenskoga u njihovoj borbi, a tu im je solidarnost došla uživo i izraziti grupa sudionika plenuma noseći transparent s natpisom: Radnici, seljaci, studenti. Jedan svijet – jedna borba. S radnicama Kamenskog ćemo ostati u njihovoj borbi do samoga kraja.

Tvornice radnicima!

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.