Kralj Sunce i ja

Donosimo prijevod teksta britanskog autora i aktivista Richarda Seymoura, preuzet s njegovog bloga http://leninology.blogspot.com, u kojem problematizira reformu visokog školstva u Velikoj Britaniji. Govori o izvješću lorda Browna koje su aktivisti koji se bave obrazovanjem proglasili objavom rata. Seymour je autor knjiga The Meaning of David Cameron i The Liberal Defence of Murder.


Bivši šef British Petroleuma, lord Browne, čovjek je kojeg su prvo novi laburisti a onda torijevci odabrali da reformira visoko obrazovanje. Lord Browne nema nikakvog iskustva u visokom obrazovanju, niti u ijednoj drugoj vrsti obrazovanja. Ima četrdeset jednu godinu iskustva u BP-u, no to je naftna tvrtka čiji je primarni motiv akumulacija pozamašnog profita. Kapitalističke tiskovine ga vole, a Financial Times ga je jednom – u odurno ulizičkom intervjuu – nazvao “Kralj Sunce BP-a“. Trenutno lord upravlja privatnom investicijskom tvrtkom i predsjedava galerijom Tate. Jedna stvar u kojoj ima iskustva nemilosrdno je rezanje troškova što je doprinijelo nizu velikih katastrofa u vrijeme kad je upravljao BP-om. Pretpostavljam da je to bio razlog da ga vlada novih laburista odabere za rezanje javnog financiranja visokog obrazovanja.

Danas je njegovo izvješće objavljeno i zastrašujuće je, kao što se i očekivalo. U srži, preporuča sljedeće: podignuti školarine, unaprijediti tržište obrazovanja, ukinuti financiranje humanistike i umjetnosti, zatvoriti manje prestižna sveučilišta, ukinuti stipendije koje pokrivaju troškove života, ukinuti zajmove studentima s “lošim ocjenama”, podignuti kamate na zajmove i ukinuti donju granicu stipendija za siromašne studente. Naravno, poslovni je tisak oduševljen izvješćem. Financial Times slini nad potencijalom “revolucije slobodnog tržišta”. A koalicijska je vlada ujedinjena u podršci izvješću. Tko god je očekivao od Liberalâ da se usprotive ovom napadu, grdno se prevario. I Clegg i Cable su pozdravili ovo izvješće – “pravednost“, “pravi put“, i tako dalje. To je upravo ono što su očekivali, to su potpisali kad su se pridružili torijevskoj vladi, a sva ljevičarska obećanja koja su dali u opoziciji kako bi dobili podršku razočaranih glasača Laburistâ sad leže zaboravljena i prazna.

Universities UK, udruženje rektorâ, dalo je ulagivačku izjavu o rezovima. Ali već su ranije njihova vlastita istraživanja pokazala kako vrlo dobro znaju da će podizanje školarina protjerati siromašne iz visokog obrazovanja. Dakle, oni znaju o čemu se ovdje radi. Koliko shvaćam, izjava za tisak koju je dao David Latchman, dekan mog matičnog fakulteta Birbecka, podjednako je blazirana. Izgleda da su sveučilišni šefovi uglavnom zadovoljni – ali nemaju razloga za to, makar i bili sebični i pohlepni koliko su preplaćeni. Ima već neko vrijeme da ih je Cable upozorio da čak ni povišene školarine neće biti dovoljne da nadomjeste sredstva izgubljena rezovima. Studenti novac uplaćuju kroz dulje razdoblje, a Ministarstvo financija uplaćuje smjesta. Rektori su već pojasnili da će ovo ostaviti rupu u proračunu čije će posljedice trpjeti čak i njihove preuzvišenosti.

Aktivisti koji se bave obrazovanjem ovo su proglasili objavom rata. Britanski studentski zbor (National Union of Students) ispravno smatra da ukidanje ograničenja na školarine jednostavno prebacuje troškove bankarske krize na studente. Bilo bi im pametno da odmah priznaju i da njihova strategija umiljavanja sukcesivnim vladama baš i nije urodila plodom. Studenti lako postanu jako jako nadmeni. Ove sam godine razgovarao s nekolicinom sveučilišta i uočio nastanak ljevice na mnogim dosad netaknutim teritorijima, najčešće uzrokovan strahom od onog što nam se torijevci spremaju učiniti. Val blokada koji je popratio invaziju Pojasa Gaze sad će, vjerujem, djelovati kao obična čajanka u usporedbi s onim što će uslijediti. Ali to nije dovoljno. Potrebno je da i sindikati stupe na scenu. UCU-u, sindikatu akademske zajednice, služi na čast beskompromisan napad na Brownovo izvješće:

Provede li se ovo u djelo, Engleska će imati najskuplje diplome na svijetu, a prosječna obitelj morat će izdvojiti između 76 i 136 tisuća funti kako bi poslala dvoje djece na fakultet.

Prema izračunima UCU-a, trogodišnji studij s godišnjom školarinom od 6 tisuća funti ukupno bi, kad se ubroje zajmovi za troškove života i kamate, koštao 38 tisuća i 286 funti. Trogodišnji studij s godišnjom školarinom od 12 tisuća funti koštao bi ukupno 68 tisuća i 329 funti zajedno sa zajmovima za troškove života i kamatama.

Izvješće predlaže i stvaranje tržišta upisnih mjesta, što bi trebalo olakšati ogromno rezanje javnog financiranja i “moglo značiti ukidanje sredstava za sve osim prioritetnih studijskih programa.”

Sindikat je ustvrdio da će ovi prijedlozi, budu li usvojeni, zabiti posljednji čavao u lijes visokog obrazovanja pristupačnog velikoj većini običnih obitelji. Predviđa da će posljedice stvaranja tržišta upisnih mjesta biti zatvaranje dijela sveučilišta i preživljavanje samo takozvanih prioritetnih studijskih programa, što će onemogućiti uvođenje inovativnih studijskih programa i tako oslabiti poziciju Velike Britanije kao globalnog centra znanja.


Nadalje:

UCU vjeruje da velike tvrtke treba oporezovati na korist koju imaju od obilatog pritoka visoko obrazovane radne snage i predlaže skroman porez na obrazovanje za tvrtke koji bi plaćalo 4 posto najuspješnijih tvrtki – one koje zarađuju više od 1,5 milijuna funti godišnje. Povećanje tog poreza na prosjek G7 od 32,87 posto i korištenje tako prikupljenog novca kao hipoteke čiji bi se prihod ulagao u visoko obrazovanje godišnje bi donijelo dovoljno da se ukinu školarine.


Dakako, siguran sam da će vlada posvetiti svu dužnu pozornost onome što “UCU smatra” i biti više nego sretna da oporezuje svoje saveznike u gospodarstvu kako bi održala javni sektor na životu. Samo nisam siguran zašto nitko to još nije predložio. Sarkazam na stranu, te će izjave nešto značiti samo ako ih je UCU spreman poduprijeti akcijom, koja će morati uključivati industrijsku akciju. U konačnici, to neće pogoditi samo studente. Ovdje govorimo o zatvaranju sveučilištâ i odsjekâ te rapidnom otpuštanju zaposlenikâ. Govorimo o struci koja će se uskoro barbarski desetkovati.

Neki će tvrditi da su s čisto kapitalističkog stajališta ti rezovi kratkovidni i da će potkopati tržište rada temeljeno na vještinama, a koje je nužno da bi Britanija bila konkurentna na globalnom tržištu. To je grubo govoreći istina, i otprilike je to argument koji su Vladi iznijeli rektori uoči Brownovog izvješća. Međutim, poslovni svijet nije glup. Kapitalistička je klasa na svim frontovima već neko vrijeme spremna na ogromna smanjenja infrastrukture. Znaju da uz to dolaze i izvjesni nedostaci, ali oni su im draži od preuzimanja troškova povećanog javnog ulaganja. A ovaj je paket reformi bezgrešno naklonjen poslovnom svijetu i ostavlja nešto osnovnih sredstava samo za ključnu skupinu studijskih programa izvan umjetnosti i humanistike koji su od najizravnije koristi kapitalističkim poduzećima. Sve će se ostalo izvoditi neformalno, filantropijom i sponzorstvom. Tako će, nakon što je progurala uništenje našeg obrazovnog sustava, vladajuća klasa moći preuzeti ulogu njegovog neslužbenog spasitelja.

Ideološki govoreći, rezove će gotovo sigurno pratiti novi spin o “izvrsnosti”. Ideologija “izvrsnosti” bila je nezamjenjiva u neokonzervativnom udaru na obrazovanje u Sjedinjenim Državama, namjernom inženjeringu sustava namijenjenog stvaranju uskih, obrazovanih elita uz pomoć implicitnog imovinskog cenzusa kojim je velika većina ljudi isključena iz sustava. U Velikoj Britaniji čuli smo torijevce da obećavaju uvođenje “bezočnog elitizma” u obrazovanju navodno u svrhu pogodovanja talentiranim studentima. Opće je mjesto desničarskog obračunavanja u tiskovinama poput Daily Maila da porast broja studenata koji uspješno polažu ispite zapravo označava kolaps obrazovnog sustava. Tvrdi se da se to može dogoditi samo zato što ispiti postaju sve lakši. To je u skladu s prigovorima poslodavaca da porast broja ljudi s visokim ocjenama otežava učinkovito zapošljavanje i razlikovanje uistinu talentiranih od onih koji su se okoristili srozavanjem ispitnih kriterija. Iza tog stava stoji standardna elitistička pretpostavka da samo malobrojni uspijevaju i da su kvaliteta i jednakost nužno suprotstavljene, dok je sve ostalo politička korektnost. Iako su ti argumenti srž novog preporoda elitističke misli, torijevci će pokušati iskoristiti diskurs “meritokracije” kako bi novi “prilagođeni i modernizirani” obrazovni sustav povezali s nekakvim mutno progresivnim ciljevima. To će se postići tvrdnjom da je jedan od izvora velike nejednakosti to što egalitarno obrazovanje iznevjerava talentirane siromašne studente te je nužno da obrazovni sustav bude selektivniji kako talentirana manjina ne bi zaglavila s inferiornim vršnjacima u statičnom, rigidnom klasnom sustavu u kojem svatko zna svoje mjesto. Godinama su srednjostrujaški socijalni demokrati podržavali temeljne pretpostavke takvog laprdanja. Sada bi moglo biti pravo vrijeme da se prekine s tom navikom.


S engleskog prevela Ruža Lukšić.

Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve