Europska integracija kao sredstvo neoliberalne hegemonije

Dvadeset pet godina neoliberalnih politika u Europi utjecalo je na sve aspekte društvenog života. Promjene započete 1970-ih u većini europskih zemalja, poput privatizacije države blagostanja, smanjenja javne uprave, razvoja novih oblika socijalnog isključivanja, povećanja nezaposlenosti i polarizacije plaća[1] te uvođenja “slobodnog tržišta” u zdravstvu, obrazovanju i socijalnoj skrbi, utječu ne samo na ekonomiju nego i na politiku europskih društava.

Prema konvencijama službenog zdravog razuma, riječ je o razdoblju tranzicije nakon kojeg slijedi porast investicija do kojeg će dovesti rast profita tvrtki, što će pokrenuti novi “dobri začarani krug” razvoja i rasta plaća. Ipak, unatoč očitom porastu razina profita i smanjenju državnih deficita i stopa inflacije, ni investicije ni ekonomski rast nigdje u Europi nisu ni blizu razina potrebnih za oporavak zaposlenosti i životnog standarda. Naprotiv, ekonomska situacija najvećeg dijela društva i dalje se pogoršava. U ime privatnih interesa i neometanog funkcioniranja tržišta, socijalni problemi gube na važnosti (Pelagidis et al. 2001.) Kako nije stvorena nikakva alternativa ovom načinu upravljanja javnim poslovima Europe, neoliberalne ekonomske strategije “deflacije” neprestano se “reanimiraju”, padu cijena i fiskalnoj stabilizaciji unatoč. U takvom se okviru oni loše uklopljeni i marginalizirani doživljavaju kao “teret”. Čak i takozvane progresivne socijalističke stranke smatraju cijenu solidarnosti neprihvatljivo visokom.

Ovo poglavlje opisuje način na koji su vladajuće društvene, ekonomske i političke sile u Europi pretvorile proces europske integracije u sredstvo zaštite i reprodukcije hegemonije neoliberalnih ideja i politika u europskim zemljama. Zaključni dio bavi se uvjetima za održavanje neoliberalne hegemonije, kao i preduvjetima za promjenu.

RAZLIČITE VLADE, ISTA POLITIKA

1980-ih ili ranih 1990-ih u mnogim su europskim zemljama konzervativne stranke pridobile povjerenje srednje klase i dobile izbore pod čisto “liberalnim” političkim sloganom: „Oslobodimo sile tržišta; borimo se protiv svih oblika birokratskih, korporativnih ili monopolističkih smetnji tržišnim mehanizmima i ponovo ćemo postići nekadašnje visoke stope rasta.“ Ova se ideja zatim konkretizirala u restriktivnim ekonomskim programima usmjerenima ka smanjenju plaća i socijalnih izdavanja, deregulaciji tržišta – pa tako i tržišta rada – i privatizaciji državnih poduzeća. Međutim, kako do obećanoga ekonomskog blagostanja nije došlo, liberalne su ideologije počele gubiti podršku javnosti. Većina je konzervativnih stranaka nakon razdoblja na vlasti – podužeg u slučaju Britanije i Italije, kraćeg u slučaju, primjerice, Francuske i Grčke – izgubila od stranki lijevog centra na izborima sredinom ili krajem 1990-ih.

Unatoč ovoj promjeni vlasti, ipak, ekonomske i socijalne politike u Europi nisu se značajno promijenile. Nastavile su se slijediti iste konzervativne politike, ponegdje neznatno preoblikovane mjerama socijalne zaštite za određene marginalizirane sektore stanovništva. Zapravo je došlo do povlačenja političkih i ideoloških vizija (vladajućih) lijevih i socijaldemokratskih intelektualaca, koji su se ograničili na ponavljanje jednostavne teze da potpuna deregulacija nije moguća zbog čega su vlade lijevog centra učinkovitije od konzervativnih.[2]

Vlade lijevog centra ustraju u zapostavljanju smanjenja nezaposlenosti ili poticanja rasta javnom potrošnjom. Umjesto toga, prioritet daju stabilizaciji cijena, rezanju javnog deficita, poticanju “fleksibilnosti tržišta rada” i privatizaciji državnih poduzeća. Tako djeluju kao “umjereni” zagovornici konzervativnih politika, “neoliberalizam s ljudskim licem”. Ove su politike tijekom posljednja dva desetljeća povećale udio profita u većini europskih zemalja. Službene statistike navode sljedeće podatke za porast udjela profita u razdoblju od 1981. do 2003.: (European Economy, Statistical Annex, Spring 2003, str. 94–5) Italija: s 23.3 posto na 32.3 posto: Njemačka: s 26.9 posto na 33.6 posto; Francuska: s 20.6 posto na 30.7 posto; Španjolska: s 25.4 posto na 34.5 posto, i Velika Britanija: s 25.6 posto na 26.5 posto.

Ovakva postojanost neoliberalnih politika i ideja postignuta je politikama koje službeno nastoje potaknuti ekonomsko, monetarno i političko ujedinjenje država članica EU. Čini se da su ove države odredile da je preduvjet procesa europske integracije provedba i održavanje neoliberalnih strategija. Na ovaj su način obznanile da, u svrhu ujedinjenja Europe, ove strategije ne smiju biti podložne kritici niti ikakvoj suštinskoj reviziji ili promjeni. Poistovjećujući neoliberalizam s europskim ujedinjenjem, vodeće političke i ekonomske sile Europe ga predstavljaju kao tabu kojeg se ne smije prekršiti.

Tri su glavna ugovora među državama EU za svrhu imala legitimizaciju neoliberalizma kao sredstva europskog ujedinjenja par excellence: Ugovor iz Maastrichta o Europskoj uniji iz 1992., Pakt o stabilnosti i rastu iz 1996-97. i nacrt Ustava iz 2003-04. kojeg je sastavila Europska konvencija.

MASTRIŠKI KRITERIJI I PAKT O STABILNOSTI

U veljači 1992. Ugovor o Europskoj uniji, potpisan u Maastrichtu, izložio je određene ekonomske “kriterije konvergencije” koji su trebali predstavljati preduvjet za treći, posljednji korak u uspostavi Monetarne unije i lansiranju jedinstvene valute: niska inflacija i kamatne stope, stabilnost tečajnih stopa, i, povrh svega, državni deficit i državni dug niži od 3 posto odnosno 60 posto BDP-a (Council 1993.)

Restriktivna “deflacijska” politika usvojena u zemljama EU prije uvođenja zajedničke valute (“Mastriški kriteriji”) nastavljena je i nakon puštanja eura u optjecaj i to na temelju Pakta o stabilnosti i rastu, potpisanog u prosincu 1996. u Dublinu. Ovaj “pakt” još jednom ističe da bi proračunska ograničenja trebala ostati kamenom temeljcem ekonomske politike, jer proračunski deficiti ne smiju prelaziti postavljeni limit od 3 posto BDP-a. Zemlje koje ne ograniče javni deficit na 3 posto BDP-a bit će podvrgnute kaznenim mjerama poput novčanih kazni u visini do 1,5 posto BDP-a. Pakt o stabilnosti, dakle, predstavlja važan instrument provedbe neoliberalnih politika koje smanjuju ulogu države u gospodarstvu i provode fiskalno restrukturiranje u korist kapitalističkih tvrtki i bogatijeg dijela društva, u razdoblju nakon uvođenja eura (European Economists 2003.)

Ove se neoliberalne politike neprestano iznova procjenjuju u Općim smjernicama ekonomske politike (Broad Economic Policy Guidelines) Europske komisije u kojima, primjerice, možemo pročitati da bi “rast plaća trebao ostati umjeren” (European Commission 2003., str. 5), i da bi “monetarna politika, proračunska politika i rast plaća” uvijek trebali biti “usklađeni sa stabilnošću cijena i potrebom da se kratkoročno poveća povjerenje tvrtki i potrošača” (str. 16). Cjenovna stabilnost se uvijek nadopunjuje smanjenjem poreza, daljnjom liberalizacijom tržišta financija, deregulacijom tržišta rada i “reformom” mirovnog sustava kako bi se s javnih shema međugeneracijske solidarnosti prešlo na privatne sheme tržišta kapitala.

Međutim, ove su se neoliberalne politike pokazale vrlo neučinkovitima u konjunkturi gospodarske stagnacije koja je pogodila svjetsku kapitalističku ekonomiju na prijelazu stoljeća. Većina se europskih gospodarstava oblikovanih prema restriktivnim Komisijinim smjernicama odjednom našla u opasnosti padanja u deflacijsku spiralu. Obećanja dana na sastanku na vrhu u Lisabonu u ožujku 2000. – da će gospodarstvo EU postati “najkonkurentnije svjetsko gospodarstvo” do kraja desetljeća, s prosječnom stopom rasta od 3 posto u ovom desetljeću – pokazala su se potpuno promašenima: rast BDP-a u Eurozoni pao je s prosječne godišnje stope od 2.1 posto u razdoblju od 1991. do 2000. na 0.4. posto u 2003. (procjena Europske komisije) dok je stopa rasta investicija (Gross Domestic Capital Formation) pala s 2 posto između 1991. i 2000. na -2.6 posto u 2002. (European Economy, Statistical Annex, Autumn 2003., str. 87).

Unatoč rezovima u sustavu naknada za nezaposlene i socijalnih davanja, pokazalo se veoma teškim poštivati ograničenje za deficit od 3 posto BDP-a u konjunkturi slabog rasta i stagnacije kombiniranih sa smanjenjem poreza na dobit i kapitalnu dobit te visokim primanjima. U studenom 2002. ministri financija EU glasali su za provođenje disciplinskih mjera u slučaju Portugala koji nije poštivao ograničenja deficita. Međutim, istovremeno je njemački ministar financija upozorio Komisiju da je vjerojatno da ni njegova zemlja neće u 2002. uspjeti ispoštovati ograničenje deficita postavljeno Paktom o stabilnosti i rastu. Zapravo, njemački je deficit skočio s 1.4 posto BDP-a u 2000. na 2.8 u 2001., 3.6 u 2002. i 4.2 posto u 2003. te se očekivalo da će ostati iznad 3 posto BDP-a sve do 2006. Situacija se na sličan način razvijala i u Francuskoj, drugom najvećem gospodarstvu EU, gdje je deficit prešišao limit od 3 posto i 2003. dosegao 4.2 posto BDP-a. Kako su dva najveća gospodarstva EU nenamjerno prekršila pravila Pakta, Komisija je u ožujku 2003. objavila da rat u Iraku zahtijeva izuzeće od pravila o deficitu. Međutim, nakon što su se neke od manjih zemalja EU pobunile ustvrdivši da će “razumne” (čitaj neoliberalne) politike izgubiti povjerenje javnosti ne budu li ih se držale sve zemlje, Komisija je pokrenula postupak sankcioniranja ovih dviju zemalja, što je moglo dovesti do kazni u iznosu od čak 0.5 BDP-a svake od njih. Ipak, od ovog se procesa odustalo na sastanku ministara financija EU u Bruxellesu u studenom 2003., gdje su odbačene preporuke Komisije da Francuska i Njemačka smjesta naprave duboke rezove u potrošnji ili budu podvrgnute sankcijama radi kršenja pravila Pakta. Europska središnja banka je odmah kritizirala ministre izjavivši da “riskiraju kredibilitet institucionalnog okvira i povjerenje u javne financije” zemalja EU (Rhoads i Mitchener, 2003.)

Pakt nije odbačen; jednostavno je prekršen uslijed stagnacije pogoršane restriktivnim neoliberalnim politikama. Odustajanjem od kaznenih mjera protiv Francuske i Njemačke europske su zemlje potvrdile nacionalnu autonomiju u raspolaganju proračunom. Međutim, i dalje se nastavilo s inzistiranjem na neoliberalnom opredjeljenju, unatoč tome što se pokazalo da ono pogoršava stagnaciju i time predstavlja ogromnu prepreku povećanju zaposlenosti i rasta.

PROŠIRENJE EU I “NACRT USTAVA”

U svibnju 2004. EU je primila deset novih zemalja: Cipar, Maltu i osam država Srednje i Istočne Europe (Češku, Estoniju, Mađarsku, Latviju, Litvu, Poljsku, Slovačku i Sloveniju). Kako bi bile primljene u EU, ove su države slijedile restriktivne politike povezane s Mastriškim kriterijima i Paktom o stabilnosti i rastu, unatoč tome što su se neke od njih suočile s velikim makroekonomskim nestabilnostima i visokom stopom nezaposlenosti (recimo 19 posto u Slovačkoj i 20 posto u Poljskoj). Pristupanje još dviju zemalja (Bugarske i Rumunjske) planira se za 2007.

Kako bi se učvrstila proširena Unija s 25 (a uskoro i 27) država članica, vladajuće političke sile u EU izradile su “Konvenciju” koja je izlagala prijedlog “Ustava Europe” o kojem trenutno raspravljaju države članice EU (European Convention 2003).[3] Ustavom se pokušava “dovršiti” institucionalni okvir EU za predstojeća desetljeća, kako bi se olakšao proces “produbljivanja” europske (ekonomske, političke i društvene) unifikacije. Međutim, nije problem shvatiti da je svrha “Ustava” zapravo učiniti neoliberalizam u proširenoj EU “nepovratnim”. Nacrt Ustava dodjeljuje status “ustavne odredbe” dvama glavnim stupovima neoliberalizma. Prvo, dereguliranim tržištima. Članak I-3 kaže da su
Ciljevi Unije: jedinstveno tržište na kojem je konkurencija slobodna i neometana.
Drugo, prvenstvu državne sigurnosti i “vojne snage” nad ljudskim i socijalnim pravima. Članak I-40 glasi:
Zajednička sigurnosna i obrambena politika…omogućit će Uniji raspolaganje vojnim i civilnim resursima. Unija ih može koristiti za mirovne misije u inozemstvu, prevenciju sukoba i jačanje međunarodne sigurnosti u skladu s načelima Povelje Ujedinjenih naroda.[4]
Što se tiče ekonomskih i socijalnih politika, nakon nekoliko “progresivnih” formulacija na temu ekonomskih i socijalnih “ciljeva” EU u prvom dijelu Nacrta, koji naizgled ponavljaju sadržaj Opće deklaracije o pravima čovjeka UN-a[5] iz 1948., dezinflacija, glavni moto svih neoliberalnih politika, slavi se kao ključni “ustavni” cilj:
Primarni će cilj Europskog sustava središnjih banaka biti održavanje cjenovne stabilnosti (članak I-29).

Uzme li se u obzir da je u EU-15 stopa inflacije (indeks potrošačkih cijena) pala s prosječno 10.6 posto 1970-ih na 6.5 posto 1980-ih i 2.1 posto 2000., otkad se nije pretjerano mijenjala, moguće je samo zaključiti sljedeće: odlučivši se na daljnju borbu protiv inflacije, europske su vlade objavile da i dalje inzistiraju na istim restriktivnim neoliberalnim politikama koje su pogodile većinu zaposlenog stanovništva te i ubuduće planiraju zanemarivati ciljeve poput poticanja rasta, borbe protiv nezaposlenosti, unapređivanja države blagostanja itd. tijekom cijelog razdoblja “konsolidacije” proširene Unije.

MOGUĆNOSTI SUPROTSTAVLJANJA NEOLIBERALNOJ HEGEMONIJI

Neoliberalizam nije niti “ispravna” politika ekonomske reforme i razvoja, niti “pogrešna” politika određenih vlada koju bi bilo moguće ispraviti kroz razumnu argumentaciju i raspravu. On je klasna politika, namijenjena promjeni odnosa snaga među kapitalom i radnicima na svim razinama društva u korist kapitala; on je klasna ofenziva kapitala protiv radnika.

Do sad je kapitalistička ofenziva protiv radnika bila nevjerojatno uspješna. Uspjela je smanjiti udio radnika u neto proizvodnji: u EU-15, pao je s prosjeka od 73.9 posto u razdoblju od 1971. do 1980. na oko 68.3 posto u razdoblju od 2001. do 2005. (European Economy, Statistical Annex, Spring 2003., str. 94). Drugim riječima, promijenila je odnos snaga u korist kapitala. Uistinu, rezultat je bilo stvaranje posebne vrste društvenog konsenzusa temeljenog na prihvaćanju kapitalističkih ideja i ciljeva od strane radničke klase. Nije li konsenzus kad sindikati prihvate da je ključno pitanje u socijalnom dijalogu kako povećati profitabilnost, ili kako osigurati konkurentnost Europe u globalnoj ekonomiji? To je konsenzus: konsenzus između “pobjednika” i “poraženih”.

Isto tako se država blagostanja koja je postojala nakon Drugog svjetskog rata može shvatiti kao proizvod klasne polarizacije u kontekstu ravnoteže snaga koja više ne postoji. U tom kontekstu, politike redistribucije u korist rasta plaća, stimulacije potražnje među širim slojevima i jačanja socijalnog građanstva, nisu predstavljale općeniti demokratski i društveni napredak, nego samo alternativan način osiguravanja vladavine kapitala u razdoblju koje mu nije bilo naklonjeno. Jasno je dakle da takve politike, odnosno nekakva anti-neoliberalna politika, ne mogu biti provedene bez radikalne promjene trenutnog odnosa snaga među kapitalom i radnicima.

Međutim, kako bi se uspostavila nova raspodjela socijalne ravnoteže snaga, radnička klasa mora još jednom stvoriti vlastite autonomne klasne ciljeve, neovisno o kapitalističkom imperativu radničke discipline i maksimiziranja profita. Da bi to bilo moguće, radnici moraju ponovo stvoriti vlastite antikapitalističke strategije društvene transformacije. To je veliki izazov s kojim se zapravo suočavaju “pokreti protiv kapitalističke globalizacije”, koji posljednjih godina ubrzano rastu u praktički cijelom svijetu (Saad-Filho 2003.)

Nadalje, u prethodnom smo dijelu pokazali da su vladajuće društvene i političke snage u Europi uspjele legitimizirati neoliberalne politike kao par excellence sredstvo “ekonomske konvergencije” i “europske unifikacije”. Štoviše, neoliberalne su ekonomske i socijalne politike u Europi uvedene u obliku “zajedničkih europskih politika”, “kriterija konvergencije” i zajedničkog europskog “ustavnog” okvira.
Proces europske unifikacije tako se pretvara u ideološko i političko oružje europskih kapitalističkih klasa u njihovom konfliktu s radnim klasama: koristi se kao poligon neoliberalizma te je poistovjećen s izradom i provedbom ekonomskih i socijalnih politika štednje, privatizacijom, deregulacijom tržišta i ugrožavanjem prava. Ovaj zaključak ne vodi, međutim, do “antieuropskih” teza nego prije još jednom naglašava važnost formuliranja alternativne strategije u cijeloj Europi koja bi promicala interese europskih radnih klasa. Zahtjev za potpunim preoblikovanjem antidemokratske i deflacijske institucionalne strukture i političke agende EU nije motiviran antieuropejstvom nego antineoliberalizmom i antikapitalizmom: društvena reforma, demokratizacija i izrada strategije radikalne promjene u cilju zbacivanja kapitalizma i uspostave egalitarnog i humanog društvenog poretka – tj. komunizma.

BILJEŠKE

[1] Povećana polarizacija plaća, koju pokazuje povećanje omjera gornjih i donjih deset posto distribucije plaća, vidljiva je u svim europskim zemljama od sredine 1970-ih. Isti se fenomen javlja i u SAD-u i Japanu. Kako se taj omjer bio smanjio tijekom prva tri desetljeća nakon 2. svj. rata, Harrisson i Bluestone (1988.) ponovno su povećanje omjera definirali kao “veliko polukružno okretanje” (the Great U-Turn). Noviji se podaci o nejednakosti i polarizaciji plaća mogu naći u Borjas (2000., poglavlje 8).

[2] „Tržišta nikad neće zamijeniti vlade u donošenju strateških odluka, organiziranju solidarnosti na određenom teritoriju a ponajmanje u institucionaliziranju tržišta… Država je i dalje najmoćnija institucija kad je riječ o usmjeravanju i kroćenju moći tržišta“ (Boyer 1996., str. 110, 108., kurziv dodan).

[3] Nacrt Ustava su usvojile sve zemlje članice uz iznimku klauzula koje određuju težinu glasova u Europskom vijeću i Vijeću ministara. U prosincu 2003. Vijeće europskih vođa nije uspjelo dogovoriti finalnu verziju Ustava, jer su Španjolska i novopridošla Poljska inzistirale na zadržavanju sustava iz 2000. koji im daje gotovo jednak broj glasova kao i Njemačkoj, koja ima mnogo veću populaciju. Francuska i Njemačka su inzistirale na reformi ovog sustava.

[4] U istom članku dalje stoji (kao klauzula Ustava!) da „će biti osnovana Europska agencija za naoružanje, istraživanje i vojne snage kako bi identificirala operativne potrebe, poticala mjere za ispunjenje ovih potreba, doprinijela izradi i, gdje je to prikladno, provedbi svih mjera potrebnih za jačanje industrijske i tehnološke baze industrijskog sektora, sudjelovala u određivanju europske politike naoružanja i vojne snage te pomagala Vijeću ministara u vrednovanju razvoja vojne snage“.

[5] Tj. članak I-3: „Unija će raditi na Europi održivog razvoja temeljenoj na uravnoteženom ekonomskom rastu, socijalnoj tržišnoj ekonomiji, visoko konkurentnoj i usmjerenoj ka punoj zaposlenosti i društvenom napretku, s visokom razinom zaštite i unapređenja okoliša“. Međutim, čak i na toj općenitoj razini, nacrt Europskog ustava vidno zaostaje za Deklaracijom iz 1948. kad je riječ o većini socijalnih i ljudskih prava. Kad je riječ, primjerice, o “pravu na rad”, u Ustavu stoji: „Svatko ima pravo na rad u slobodno izabranom ili prihvaćenom zaposlenju“ (članak II-15) i „Svaki radnik ima pravo na zaštitu od neopravdanog otpuštanja, u skladu sa zakonom Unije i nacionalnim zakonima i praksama“ (članak II-30, kurziv dodan). Za usporedbu, relevantni članak Opće deklaracije o pravima čovjeka iz 1948. „Svatko ima pravo na rad, slobodan izbor zaposlenja, pravedne i primjerene uvjete za rad i zaštitu od nezaposlenosti.“ (Članak 23, kurziv dodan).


LITERATURA

Borjas, G. (2000) Labor Economics. New York: McGraw-Hill/Irwin.

Boyer, R. (1996) “State and Market: A New Engagement for the Twenty-First Century?”, in R. Boyer and D. Drache (eds) States against Markets: The Limits of Globalization. London: Routledge.

Council (Council of the European Communities / Commission of the European Communities) (1993)Treaty on European Union. Brussels and Luxembourg: ECSC-EEC-EAEC, 1992.

European Commission (2003) Commission Recommendation on the Broad Guidelines of the Economic Policies of the Member States and the Community (for the 2003–2005 period). Brussels,8 April.

European Convention (2003) Draft Treaty Establishing a Constitution for Europe. Brussels, 20 June.

European Economists (European Economists for an Alternative Economic Policy in Europe – Euromemorandum Group) (2003) Full Employment, Welfare and a Strong Public Sector – Democratic Challenges in a Wider Union, www.memo-europe.uni-bremen.de .

Harrisson, B. and Bluestone, B. (1988) The Great U-Turn: Corporate Restructuring and the Polarizing of America. New York: Basic Books.

Saad-Filho, A. (ed.) (2003) Anti-Capitalism: A Marxist Introduction. London: Pluto Press.

Pelagidis T., Katseli, L. and Milios, J. (eds) (2001) Welfare State and Democracy in Crisis: Reforming the European Model. Aldershot: Ashgate.

Rhoads, C. and Mitchener B. (2003) “Germany and France Dodge Effort to Rein In Spending; ECB Warns of Consequences”, Wall Street Journal, 25 November.

Vezani članci

  • 8. siječnja 2021. Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
  • 31. prosinca 2020. Kumek "Iole ozbiljnija i ambicioznija politička analiza, za koju Juričan nema interesa, a sudeći po dosadašnjem višegodišnjem radu, ni kompetencija, pokušala bi se barem pomaknuti od paušalnih generalizacija i iskaza poput „ljudi su mala smeća koja vole korupciju“. Savjestan politički pristup nastojao bi barem saznati zašto su ljudi egzistencijalno prisiljeni pristajati na koruptivne aranžmane, čak i kada su očito usmjereni protiv njihovih vlastitih interesa; o kojim je mrežama političke moći riječ te kako politički i društveni establishment na to odgovara."
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? "Strukturnim određenjem klasa se više objašnjava, istorijsko-sociologističkim određenjem klasa se više opisuje. Prema strukturnom određenju klasni položaj konstituira se bez obzira jesu li klasni akteri*ke uopće svjesni koji i kakav je to položaj, dok istorijsko-sociologističko određenje upućuje na to da može da postoji svijest o klasi ili neko iskustvo klase. Strukturnim određenjem objašnjavaju se logika i anatomija funkcioniranja sistema proizvodnje, stoga je riječ o „trajnijoj“ klasnoj konfiguraciji kojom se objašnjava specifičnost kapitalističkog sistema proizvodnje, dok istorijski pristup klasi opisuje kontingentna i promenjiva klasna grupisanja koja se odvijaju u kapitalizmu zajedno sa drugim odnosima dominacije, podčinjavanja i discipliniranja."
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ka pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 27. prosinca 2020. Ejblistički režimi u kapitalizmu Razmatrajući korporealnost ljudskog postojanja u kontekstu šireg razumijevanja rada socijalne reprodukcije koji održava i regenerira radnu snagu kao ključni element stvaranja profita, autorica iz historijsko-materijalističke perspektive ukazuje na koji se način u kapitalizmu tretiraju nenormativna tijela, s fokusom na osobe s invaliditetom.
  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.
  • 27. prosinca 2020. Biopolitika kao kritika „nove normalnosti“ U prilogu aktualnim raspravama o biopolitičkim tumačenjima pandemije COVID-19, autor nas vodi kroz povijest sociobioloških obilježja epidemija i pandemija, primarno u kontekstu uvezanosti liberalnog upravljanja i biopolitike, koja u Foucaultovoj interpretaciji ide s onu stranu ekonomskog polja u mjeri u kojoj se stanovništvo pokazuje kao novi objekt analize i intervencije. Tekst na pozadini povijesti epidemija velikih boginja (te juridičko-disciplinarnih mehanizama poput cijepljenja) ukazuje na dvije temeljne manjkavosti Foucaltovog pokušaja podvođenja biopolitike pod problematiku liberalnog guvernmentaliteta, i nudi revidiranu, demokratsku, eksplanatorno snažniju, robusniju upotrebu biopolitičke teorije, onkraj laisser-faire pristupa i autoritarnih mjera države.
  • 20. prosinca 2020. Filipini: paralelne strukture u džunglama Na Filipinima i dalje traje jedan od najdugotrajnijih svjetskih revolucionarnih ustanaka, a uz nepoštivanje radničkih prava u zadnje vrijeme pojačana je i nasilna eksproprijacija zemlje autohtonih naroda, kao i ubojstva boraca i borkinja za zaštitu njihovih prava, te okolišnih aktivista. Kako komunistički gerilci opstaju u žrvnju između domaće fašistoidne vlasti Rodriga Dutertea i interesa stranih korporacija?

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve