Akademski komunikacijski problem: nužnost slobodnog pristupa – transatlantska perspektiva

Svatko tko se bavi istraživanjima više od deset godina mogao/la je primijetiti radikalnu promjenu u pristupanju stručnoj literaturi. Prije desetak godina polazišna točka bila je fizička sveučilišna knjižnica, dok se danas znanstvenici oslanjaju i na papirnata izdanja i na elektronske izvore. Nedavna anketa istraživačkih praksi u SAD-u postavila je pitanje koja je polazišna točka istraživanja na fakultetima i dobila odgovore da je u 2009. više od 75 posto istraživanja započelo upotrebom internetske tražilice, dok je ostatak počinjao korištenjem knjižničkog kataloga na internetu ili samom fizičkom knjižnicom. S obzirom na područja, varijacije u postotcima su malene: znanstvenici iz prirodnih područja otpočinjali su istraživanja pretragama uz pomoć tražilice u 90 posto slučajeva, oni iz društvenih područja u 80 posto slučajeva te humanisti u 70 posto slučajeva. Štoviše, istraživanja iz 2003. i 2006. pokazuju da služenje fizičkom knjižnicom opada proporcionalno rastućem oslanjanju na tražilice [1]. Tko bi usudio pretpostaviti da će se trend promijeniti? Koji član akademske zajednice (koji želi da se njegov ili njezin rad pročita) želi ostati nevidljiv tražilicama?

Jasno je da će budućnost objavljivanja istraživanjâ u svim poljima biti elektronska, no manje je jasno kako ćemo doći do toga. Već sada se velik dio znanosti širi elektronskim putem s obzirom na to da se časopisi objavljuju i elektronski i u papirnatom obliku. No većina elektronskih verzija zaštićena je lozinkama te je dostupna samo privilegiranim studentima i fakultetima koji joj imaju pristup dok pripadaju istraživačkom sveučilištu. Moglo bi se argumentirati da je situacija takva oduvijek: samo oni koji posjeduju knjižničku iskaznicu mogu posuđivati knjige iz znanstvene biblioteke, dok svatko fizički prisutan u knjižnici ima pristup časopisima i knjigama. No situacija s elektronskim pristupom je drugačija: izdavači iznajmljuju knjižnicama godišnji pristup časopisima čiji stariji brojevi ne postaju vlasništvo knjižnicâ, a ne postoji ni jamstvo da će časopis biti trajno dostupan. U stvari, kako godišnje najamne stope brzo rastu – moja institucija, Sveučilište u Kanzasu, plaća godišnje više od 4 milijuna dolara – neizbježan je porast otkazivanjâ časopisâ što istraživačima dodatno ograničava pristup. To nije samo pitanje povećanja troškova koji prate povećanje produciranog znanja. Zapravo, omjer knjižničkih troškova na knjige i časopise se u zadnjih trideset godina obrnuo od 80% : 20% 1986. na 20% : 80% 2010. Dok je indeks potrošačkih cijena narastao za 64%, znanstveni časopisi poskupili su za 227%[2].

Nepravednost situacije, ako ne i čista perverzija, postaje evidentna kad se uzme u obzir cijeli lanac ekonomskih događaja: sveučilišta se financiraju studentskim školarinama i javnim porezima (istraživačkim projektima, državnim subvencijama prikupljenim porezima); tâ sredstva pokrivaju fakultetske plaće, laboratorije i istraživačke materijale; fakulteti osiguravaju znanstvenim časopisima istraživanja, uredničke i recenzentske usluge (uglavnom besplatno) koji zauzvrat objavljuju radove i iznajmljuju ih natrag sveučilištima, pritom zgrćući čisti profit. Tehnologija elektronskog izdavaštva potkopava stariji model – kojim bi biblioteke kupile časopis (i sav njegov sadržaj) koji bi ostao njihov za stalno – i stvara novu situaciju u kojoj plaćanje pretplate otvara izdavačima mogućnost trajnog profitiranja na časopisima. Posljedica toga je da se sveučilištima i javnosti koja ih podržava za istraživanja naplaćuje dvostruko (i više): jednom za samo istraživanje, drugi put za pristupanje dotičnome. A što ako neka prosječna porezna obveznica, sjedeći u kafiću uz kavu i laptop, odluči pročitati posljednje istraživanje o suptropskim ekosustavima ili neeuklidskoj geometriji? Na kraju krajeva, ona je platila porez te zapravo tako platila i za to istraživanje. Ako nije član nekog sveučilišta, odgovor je jednostavan: većina časopisa prihvatit će elektronsko plaćanje kreditnom karticom i za svega nekoliko desetaka dolara omogućiti uvid u jedan od svojih članaka. Tako je naša porezna obveznica ponovno platila pristup istraživanju koje je i sama financirala.

Prije više od deset godina Stevan Harnad objasnio je cijelu dilemu napisavši da znanstvenici teže biti dostupni »svim potencijalno zainteresiranim kolegama istraživačima«[3]. Umjesto da omogući širi pristup znanstvenicima, tehnologija je uzrokovala pristupne troškove i, gle čuda, ogroman rast profita. Procijenjeno je da komercijalni izdavači imaju godišnju profitnu maržu od 10-15 posto, a neprofitni otprilike 10 posto[4]. U razdoblju između 1995. i 2001. profit Elsevier-a iznosio je prosječno 37% po godini[5]. Djelomičan uzrok takvom rastu je poremećaj delikatne ravnoteže „darovne ekonomije“ i tržišne ekonomije koji dovodi do komodifikacije plodova javno financiranih istraživanja koja bi trebala služiti javnom dobru.

Procijenjeno je da 73 posto znanstvenih časopisa izdaju komercijalni izdavači, 20 posto nerpofitne organizacije, a ostalo su različiti hibridi[6]. Zanimljivo je da je količina sadržaja koju ti izdavači produciraju asimetrična bogatoj produkciji komercijalnih izdavača koji izdaju najveći broj časopisa (i tako kontroliraju pristup). Na primjer, četiri izdavača (Elsevier, Springer, Taylor & Francis and Wiley-Blackwell) vlasnici su približno 25 posto tržišta izdavaštva znanstvenih časopisa[7]. Raym Crow, istraživač u području znanstvene komunikacije procjenjuje da, ako se toj listi doda i komercijalni izdavač Sage, ti izdavači između sebe izdaju 50 posto svih neprofitnih znanstvenih časopisa[8]. Komercijalni izdavači također surađuju s neprofitnim organizacijama u izdavanju izvornih niskobudžetnih i niskoprofitnih društvenih časopisa. Crow također naglašava kako njegovi podatci impliciraju „da je otprilike 27,5 posto svih komercijalno izdanih časopisa javno financirano; te da je oko 30 posto neprofitno sponzoriranih naslova komercijalno izdano.“[9]


No događa se pomak unatrag prema neprofitnom izdavaštvu koji je u skladu s akademskom „darovnom ekonomijom“ tako što postoje inicijative koje nude neprofitnim znanstvenim organizacijama druge mehanizme objavljivanja. Na primjer organizacija pod imenom SPARC Europe (Koalicija za znanstveno izdavaštvo i akademske resurse Europe)[10] savjetuje neprofitne izdavače, izdavače s novim projektima ili etablirane časopise koji razmatraju prelazak iz papirnatog u elektronski oblik ili žele promijeniti model – tako da umjesto naplate pristupa prijeđu na model slobodnog pristupa[11]. U SAD-u, kao i u drugim zemljama, sveučilišta su počela financirati niskobudžetne i neprofitne projekte (vidi primjer Sveučilišta u Kanzasu). Eksperimentiraju s novim oblicima izdavaštva, taksativni i pretplatnički modeli zamijenjeni su modelom „slobodnog pristupa“ u kojem čitatelj ne ništa plaća (odnosno sav sadržaj je javno dostupan). Takve inovacije ne ugrožavaju peer review izdavačku industriju časopisa, već jednostavno čitateljima diljem svijeta omogućavaju javni, besplatni pristup literaturi. Kako bi se održala nezavisnost časopisa, pronalaze se drugi izvori financiranja umjesto pretplate. Sredstva mogu doći od samog sveučilišta, agencija koje nude financijsku potporu ili modelom autorske plaće, a bez profita kao motiva ishoda projekta.

Osiguravanje potpuno javnog pristupa rezultatima istraživanja može se provoditi na mnoštvo načina, pri čemu se prijelaz događa kroz niz eksperimenata, kao što su časopisi koji imaju slobodan pristup ili, u drugim slučajevima, kroz kolektivno i individualno djelovanje, kad pojedini autori u suradnji s drugima odluče učiniti članak javno dostupnim kroz prateće internetske arhive. Takvi pojedinačni i kolektivni činovi dijela autora ukazuju na sve veću svijest o njihovoj ulozi čuvarâ javne dostupnosti svojim istraživanjima te da je to osnovna uloga znanstvenih istraživanja.

Bujica događaja u Kanzasu

Sveučilište u Kanzasu (Kansas University – KU) bilo je jedno od prvih sveučilišta u SAD-u koja su prepoznala besmislenost ograničavanja pristupa akademskoj komunikaciji, kako među samim znanstvenicima tako i prema javnosti. Akademsko znanje koje se stvara na sveučilištima je javno dobro. Kao odgovor na dilemu tadašnji rektor KU, David Shulenburger je 1998. osmislio nacionalni arhiv za internetske publikacije svih istraživanja[12]. Iako ta plemenita ideja nije realizirana, rektor Shulenburger i knjižnice KU lansirali su 2005., koristeći softverski paket DSpace, lokalni digitalni arhiv. Akademski radnici kanzaškog sveučilišta su odlučili preko interenta osigurati dostupnost i pohranu istraživačkih publikacija kanzaškog sveučilišta kako bi ostalo besplatno dostupno bilo kome s pristupom internetu. Alatima kanzaškog sveučilišta 2007. dodan je Sustav otvorenih časopisa (Open Journal System – OJS) za distribuciju na internetu, u ovom slučaju kao potpora znanstvenim časopisima koji su objavljeni izravno elektronskim putem i potpuno slobodno dostupni. Dodan je i softver za lakše recenziranje, objavljivanje, arhiviranje i indeksiranje. Narednih je godina inicijativa koju je pokrenuo fakultet dalje razvijana na način da je podržavanje pokreta značilo da se radovi o svim istraživanjima provedenima na KU učine javno dostupnima u digitalnom arhivu. Time je KU 2009. postalo prvo javno sveučilište koje je počelo primjenjivati politiku slobodnog pristupa na cijelom kampusu te se pridružilo skupini koju je činilo nekoliko privatnih sveučilišta (Yale, Harvard, Stanford) s politikom slobodnog pristupa. Proces je započela grupica predavača i knjižničara/ki koji su bili u upravljačkim strukturama fakulteta, a dovršila velika radna skupina koja se sastojala od profesorica/a, administratora/ica i knjižničara/ki[13].

Što znanstvenici mogu učiniti?

Imati politički program je jedna, a njegova provedba sasvim druga stvar. Istraživači su heterogena skupina. Prirodnjaci su u pojedinim disciplinama već počeli izrađivati zasebne ali i šire arhive, često jer su subvencije zahtijevale distribuciju putem slobodnog pristupa. Tim je znanstvenicima politika otvorenog pristupa KU kao i njegov digitalni arhiv znanstvenih radova izlišan. Društvenjaci i humanisti, potonji pogotovo, ponekad se ponašaju kao knjiški crvi te im je distribucija preko interenta ili strana ili je smatraju izravnom prijetnjom. No ta skupina istraživača, prema gore citiranom izvještaju iz Ithake je u manjini koja se, čini se, i dalje smanjuje. Različiti su razlozi zbog koje se prakse razlikuju, no moglo bi se spomenuti da je opseg relevantnog materijala humaistima mnogo veći nego prirodnjacima. Prvi su opterećeni stoljećima građe, a drugi prvenstveno najnovijim istraživanjima, recimo onima objavljenima u posljednjih pet godina. Humanisti se često bave ne samo sadržajem teksta, već i kontekstom i samim objektom (npr. specifičnim izdanjima, papirom i uvezom, palimpsestima, marginalijama, suvremenicima autorâ itd.) Iako je moguće navesti i druge razloge, humanisti nalaze određenu dozu utjehe u činjenici da tiskane knjige i fizičke knjižnice neće tako brzo nestati.

Možda su svim disciplinama zajedničke brige o prelasku s papira na otvorenu distribuciju prkeo interneta. Jedno od glavnih otvorenih pitanja je opće neznanje znanstvenikâ svih vrsta o prirodi autorskih prava. Nema uopće sumnje da većina istraživača misli da su obvezni autorska prava dodijeliti izdavačima. No, uistinu, autori su vlasnici svojih radova te mogu i trebaju zadržati autorska prava, dodjeljujući samo određena prava, odnosno dozvole za objavljivanje svojih radova, pojedinim časopisima[14]. Izdavači ne trebaju sva prava da bi objavili rad. Autorska prava čine skup prava djeljivih između npr. autora i izdavača. Analogno tome, istraživači na fakultetima čije plaće financiraju sveučilišta, moralno su, ako ne legalno, obvezni dozvoliti objavljivanje svojih radova u arhivima otvorenog pristupa kao što je arhiv znanstvenih radova kanzaškog sveučilišta. Usprkos tome, mnogi bezbrižno dodjeljuju svoja autorska prava izdavačima, često zbog toga jer se to tako uvijek radilo, a i ugovori s izdavačima nisu baš zanimljivo štivo. Potpisivanje ugovora zadnji je korak prije objave, a u svijetu u kojem je nužno što više i što brže objavljivati onda prevlada nagon za preživljavanjem. Situacija je posebno loša među istraživačima koji još nemaju stalno zaposlenje. Oni se opravdano boje suprostaviti politici izdavačâ da im ne bi odbili radove što im može oslabiti šanse za dobivanje stalnog zaposlenja. Dok ne dođe do smjene paradigmi u korist prava istraživača na fakultetima i sveučilištima, odgovor je u edukaciji akademske zajednice o njihovim pravima. Suvremenim znanstvenicima važan instrument predstavlja i internetska stranica Sherpa/Romeo koja arhivira politike autorskih prava poznatih izdavača. Većina izavačkih politika velikih časopisa je arhivirana na tom sajtu pa istraživač/ica može pretražiti i odabrati onaj časopis koji najbolje odgovara njegovim ili njezinim distribucijskim potrebama kao i očuvanju autosrkih prava. Istraživači sa stalnim zaposlenjem mogu iskoristiti svoj nešto čvršći položaj kako bi zatražili modifikaciju svojih izdavačkih ugovora s ciljem zadržavanja autorskih prava koja im omogućavaju objavljivanje recenzirane, editirane i finalne pdf. verzije na svojem institucionalnom digitalnom arhivu.

Izdavačka kultura s druge strane bare

Dosad smo se bavili pokretom za Slobodni pristup u uvjetima specifičnima za SAD i Zapadnu Europu gdje postoji duga tradicija odnosa javnih sveučilišta i privatnih izdavača. Prihvaćanje otvorenog pristupa lakše je u manjim državama gdje takav odnos nije ukorijenjeni dio kulture već su i istraživanja i objavljivanje bili u domeni države. U takvim slučajevima cijela akademska zajednica jedne države može lakše prijeći na princip slobodnog pristupa jer ne postoji sukob interesa: pretpostavlja se da su javno financirana istraživanja javno dobro te su kao takvi besplatno javno dostupni dokle god je infrastruktura dostupna. Moje je osobno iskustvo primjer hrvatske akademske zajednice koja je razvila uzoran online arhiv ravan nacionalnom arhivu kakav je SAD zamislio (ali se nikad nije realizirao), a koji se gore spominje s obzirom na rad Davida Shulenburgera. Riječ je o stranici Hrčak: Portalu znanstvenih časopisa Republike Hrvatske, koji od 1. srpnja 2010. sadrži više od 200 hrvatskih znanstvenih časopisa i skoro 4 000 članaka. U jednom od svojih područja uže specijalizacije – slovenskoj lingvistici – radio sam sa suurednikom Markom Snojem na tome da časopis Slovenski jezik / Slovene Linguistic Studies, koji je pokrenut 1997. kao tiskano izdanje, od 2009. počne izlaziti simultano i u tiskanom i elektronskom obliku u slobodnom pristupu. (Od 2006. arhiviramo starija izdanja s jednogodišnjim zakašnjenjem.) Takav razvoj za nas je bio prirodan proces s obzirom na to da je motiv profita otpočetka bio odsutan. Sukladno tome oba naša izdavača – Znanstveno-istraživački centar Slovenske akademije znanosti i umjetnosti te Hall Centre for the Humanities (Humanističkim centrom Hall) sa Sveučilišta u Kanzasu – pristali su na prijedlog simultanog izdavanja bez velike buke. Za tu svrhu iskoristili smo dostupnu infrastrukturu arhivâ Znanstvenih radova kanzaškog sveučilišta za depozit finalnih pdf. verzija članaka i otvorili samostalni portal koji je preusmjeravao stvari natrag na arhiv (http://www2.ku.edu/~slavic/sj-sls). S uredničke strane ništa se nije promijenilo u načinu rada: od početka do kraja autori su imali pravo zadržati autorska prava, samo smo ih zamolili da nam daju dozvolu za objavljivanje njihovih radova. Ono što je ključno je da smo održali visoku razinu uredničkih standarda recenziranjem članaka kod odgovarajućih stručnjaka u različitim poljima koja pokrivaju naši autori. Zahtjev prema autorima bio je da članci prethodno nisu nigdje objavljeni. Djelomično nenamjerna, no pozitivna, posljedica izdavaštva na internetu je veća vidljivost, ne samo u našem polju nego diljem svijeta. Članke registriraju tražilice kao Google Scholar što privlači pozornost znanstvenika koji pretragu vrše po ključnim riječima. Korisničke statistike Znanstvenih radova KU također prate i broj preuzimanja kao i izlistavanja svakog članka, poredano po zemljama, tako da možemo pregledno vidjeti gdje smo sve čitani. Naš doseg na internetu je veći od šačice pretplatâ (uglavnom) europskih knjižnica na papirnato izdanje. Iako nemamo način sustavnog prikupljanja podataka, postoje anegdotalni dokazi da su naši radovi citirani i izvan slavističke zajednice. Još se jedno iznenađenje dogodilo 2006. kad je naš časopis prepoznat kao autoritet za slovensku lingvistiku u prestižnoj Cambridgeovoj »zelenoj« seriji, u Cubberleyjevom tomu posvećenom slavistici.

Naše je iskustvo ovdje izneseno ne zbog samohvale (iako smo, naravno, ponosni na vlastita postignuća), već kako bi se dodatno naglasilo da princip slobodnog pristupa stvara standard brzog i vidljivog znanstvenog istraživanja, s kojim se drugi sporiji i zatvoreniji načini distribucije moraju natjecati. Slobodni pristup će neizbježno postati imperativ i zlatni standard znanstvenog izdavaštva. Promjenom paradigme javno financirano unaprjeđivanje znanja ponovno će postati javno dobro koje će bez ograničenja svi moći koristiti.


Bilješke