Kraj recesije? Tko tu koga zavarava?

Iz medija čujemo kako je ekonomska “kriza” gotova, a svjetska ekonomija još jednom vraćena u svoje normalno stanje rasta i profita. 30. prosinca, Le Monde je sažeo ovo raspoloženje u jednom od svojih uobičajeno briljantnih naslova: “Sjedinjene Američke Države žele vjerovati u ekonomski uspon.” Točno, “žele vjerovati”, i to ne samo ljudi u SAD. No je li tome doista tako?

Prije svega, ono što stalno ponavljam je da nismo u recesiji nego u depresiji. Većina ekonomista u pravilu formalno definira ove pojmove, prvenstveno na temelju rastućih cijena na tržištima dionica. Ti kriteriji se koriste da pokažu kako je došlo do rasta i profita. A političari na vlasti rado iskorištavaju tu besmislicu. No niti rast niti profit nisu prikladna mjera.

Uvijek postoje ljudi koji ostvaruju profit, čak i u najgorim vremenima. Pitanje je koliko ljudi, i koji ljudi? U “dobrim” vremenima, većina ljudi uviđa poboljšanje svoje materijalne pozicije, čak i ako postoje značajne razlike između onih na vrhu i dnu ekonomske ljestvice. Nadolazeća plima diže sve čamce, kako kaže poslovica, ili barem većinu čamaca.

No kad svjetska ekonomija stagnira, što je slučaj još od 1970-ih, događa se nekoliko stvari. Broj ljudi koji nisu unosno zaposleni pa niti ne primaju minimalno dostatan dohodak znatno raste. Zbog toga, države pokušavaju izvoziti nezaposlene jedna drugoj. Povrh toga, političari pokušavaju lišiti prihoda stariju, umirovljenu i mladu, još radno nesposobnu populaciju kako bi umirili svoje radno sposobne glasače.

Zato, kad uspoređujemo stanje po raznim zemljama, uvijek postoje neke u kojima situacija izgleda puno bolje nego u većini drugih. No, popis zemalja koje se doimaju boljima vrlo je promjenjiv, kao što je bio slučaj proteklih četrdeset godina.

Nadalje, kako se stagnacija nastavlja negativna slika raste i pogoršava se, pa u tom trenutku mediji počinju pričati o “krizi”, a političari tražiti jednostavna rješenja. Pozivaju na “mjere štednje”, što znači dodatno rezanje mirovina, obrazovanja i skrbi za djecu. Ako mogu izazovu deflaciju svojih valuta kako bi privremeno smanjili stope nezaposlenosti na račun stopa zaposlenosti drugih zemalja.

Uzmimo kao primjer problem državnih mirovina. Maleni gradić u Alabami ispraznio je svoj mirovinski fond 2009. Proglasili su bankrot i prestali isplaćivati mirovine, kršeći pritom državni zakon koji je od njih tražio da to čine. Kako primjećuje New York Times, “Ne pate samo umirovljenici kad mirovinski fond presuši. Kada bi grad pokušao poštovati zakon i isplatiti umirovljenike novcem iz svojeg godišnjeg operativnog proračuna, vjerojatno bi morao usvojiti veliko povišenje poreza, ili učiniti ogromne rezove u uslugama, kako bi osigurao novac. Trenutno zaposlenim gradskim radnicima moglo bi se dogoditi da uplaćuju u mirovinski plan koji neće biti tu da osigura njihove mirovine.”

No ovo je skori problem za svaku državu unutar SAD koje, po zakonu, moraju održavati balansirane proračune, što znači da ne mogu pribjegavati posuđivanju kako bi udovoljili trenutnim proračunskim potrebama. Analogan problem postoji u svakoj državi unutar eurozone koja ne može izvršiti devalvaciju valute kako bi pokrila proračunske potrebe, što znači da njihova kreditna sposobnost vodi pretjeranim neodrživim troškovima.

Možda se pitate, ali što sa zemljama za čiju se privredu kaže da “cvjeta”, kao što je recimo Njemačka ili specifičnije, unutar Njemačke, Bavarska – koju neki nazivaju “planetom sretnih ljudi”. Zašto se Bavarci “osjećaju malaksalo” i čine “potčinjenima i nesigurnima oko svog ekonomskog zdravlja”? New York Times primjećuje kako se na “njemačku sreću… naširoko gleda (u Bavarskoj), kao ostvarenu na štetu radnika, koji su u posljednjih deset godina žrtvovali plaće i pogodnosti kako bi učinili svoje poslodavce konkurentnijima… U stvari, dio prosperiteta dolazi od ljudi koji nemaju socijalno osiguranje koje bi trebali imati.”

Ako ništa, tu je barem dobar primjer “rastućih gospodarstava”, koja pokazuju kontinuirani rast tijekom posljednjih nekoliko godina – osobito tzv. BRIC zemlje*. Pogledajte pažljivije. Kineska vlada je vrlo zabrinuta zbog labave prakse pozajmljivanja kineskih banaka, koje izgledaju kao mjehur, koji dovodi do prijetnje inflacijom. Jedan od rezultata je nagli porast otpuštanja u zemlji u kojoj se čini da su sigurnosne mreže za nezaposlene nestale. U međuvremenu, priča se da je nova predsjednica Brazila, Dilma Rousseff, uznemirena “precijenjenom” brazilskom valutom pored onoga što vidi kao devalvirane valute SAD-a i Kine koje zajedno predstavljaju prijetnju konkurentnosti brazilskog izvoza. A vlade Rusije, Indije i Južnoafričke republike se sve suočavaju s tutnjajućim nezadovoljstvom velikog dijela svojeg stanovništva, kojima kao da je izmakla korist od pretpostavljenog gospodarskog rasta.

Konačno, i ne manje važno, tu je oštar skok cijena energenata, hrane i vode. Ovo je rezultat kombinacije svjetskog rasta stanovništva i povećanja postotka ljudi koji zahtijevaju pristup. To je predskazanje borbe za ove osnovne robe, borbe koja bi mogla postati smrtonosna. Postoje dva moguća ishoda. Jedan je da velik broj ljudi smanji razinu svoje potražnje – vrlo nevjerojatno. Drugi je da ubojitost borbe rezultira smanjenjem svjetske populacije, a time i nedostataka – vrlo neugodno maltuzijansko rješenje.

Kako ulazimo u drugo desetljeće dvadeset i prvog stoljeća, ne čini se vjerojatnim da ćemo se do 2020. moći osvrnuti na prvo desetljeće kao ono u kojem je “kriza” prepuštena povijesnom sjećanju. Nije od koristi “željeti vjerovati” u nešto što izgleda kao teško dostižna budućnost. To nam ne pomaže u pokušajima da osmislimo što učiniti oko toga.


(komentar br. 296, objavljen 1. siječnja 2011. na iwallerstein.com)

S engleskog preveo: Martin Beroš

* Brazil, Rusija, Indija i Kina – zemlje za koje se procjenjuje da su na sličnom stadiju odnedavno uznapredovalog gospodarskog razvoja. 27. prosinca 2010. u članstvo je pozvana Južnoafrička republika čime bi BRIC trebao postati BRICS, op. prev.

Copyright Immanuel Wallerstein, distribucija Agence Global. Za prava i dozvole, uključujući prijevode i prenošenje na nekomercijalne stranice, kontaktirajte: rights[at]agenceglobal.com, 1.336.686.9002 ili 1.336.286.6606. Dozvola za skidanje, elektronsko prosljeđivanje ili slanje elektronskom poštom drugim osobama izdaje se pod uvjetom da esej ostane u nepromijenjenom obliku, i da se navede obavijest o copyrightu. Autora kontaktirajte na: immanuel.wallerstein[at]yale.edu.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve