Car je gol!

Saša Blagus, viši znanstveni suradnik u Laboratoriju za nuklearnu fiziku Instituta Ruđer Bošković progovara o pravoj ulozi sindikata i sindikalnih predstavnika u donošenju novih zakona o znanosti, sveučilištu i visokom školstvu i pravu na pobunu koje je sindikalna vrhuška propustila iskoristiti.

Igrajući na kartu arogancije osamostaljene političke i financijske moći, rukovodstvo Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja (NSZVO) “prešlo” je samo sebe i krinke su spale. Zakulisna igra oko triju zakona, koji se direktno tiču egzistencije ne samo znanstvenika i sveučilišnih nastavnika nego i znanosti same, ponukala je dio akademske zajednice na razmišljanje o tome kakav sindikat imaju, i kakvu ulogu taj “njihov” sindikat igra u krojenju znanstvene i obrazovne politike. No upitno je i manipuliranje cjelokupnim sindikalnim pokretom u Hrvatskoj. Čaša se je prelila kad je postalo očito da dio rukovodstva NSZVO (predsjednik NSZVO, predsjednik Velikog vijeća i jedan član Velikog i Malog vijeća) uključenog u rad Prosudbenih povjerenstava za nacrte Zakona o znanosti, Zakona o sveučilištu i Zakona o visokom obrazovanju, djeluje u tim tijelima bez konzultacija s akademskom zajednicom, a na temelju vlastitih (odnosno tko-zna-čijih) viđenja strategije znanstvenog razvoja RH. Ta se njihova strategija “slučajno” poklapa sa stavovima Radne skupine za izradu zakona (koja pak dobiva direktive od Vlade i/ili od tko-zna-koga) i protivna je stavovima akademske zajednice.

Najveći dio akademske zajednice od samog je početka takozvane javne rasprave (ma što to značilo) odbacio sva tri nacrta prijedloga zakona an générale jer su utemeljeni na neprihvatljivoj paradigmi svetog trojstva: privatizacije, komercijalizacije i kompeticije. Usprkos tome, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH (MZOŠ) je ipak je nastavilo rad na istim nacrtima zakona.

U prosincu prošle godine pokrenuta je druga faza javne rasprave (ma šta to značilo) o nacrtima prijedloga zakona. Odlukama MZOŠ-a od 9. prosinca 2010. godine, imenovani su članovi Prosudbenih povjerenstava za nacrte zakona o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištu, sa zadatkom usklađivanja prijedloga nacrta zakona s primjedbama iz “javne rasprave”. Osim ravnatelja javnih instituta, rektora, odnosno prorektora sveučilišta, predstavnika Nacionalnog vijeća za znanost, Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje i Nacionalnog vijeća za konkurentnost, imenovani su i predstavnici iz rukovodstva NSZVO u svojstvu članova prosudbenih povjerenstava i koordinatora Prosudbenog povjerenstva. U međuvremenu je akademska zajednica shvatila da je cijeli taj proces najobičnija farsa jer da će postojeći nacrti zakona biti samo malo “ušminkani”, a bit da će ostati u duhu već spomenutog svetog trojstva. Razloga za sumnju ima i previše, jer se procedura čak i u ovoj drugoj fazi, odvija netransparentno i konspirativno, uz izbjegavanje javne rasprave i njeno svođenje na formalnost, što je protivno temeljnim demokratskim načelima.

Mnogo je već napisano o neprihvatljivosti kako koncepcije zakona tako i same procedure, pa je svrha ovog napisa propitivanje uloge NSZVO u cijeloj toj igri. Evidentno je da se procedura donošenja, za akademsku zajednicu, krucijalnih zakona provodi s “figom u džepu”. Riječ je o namjeri “preveslavanja” akademske zajednice i servisiranje, odnosno služenje nekim drugim interesima, mimo interesa znanosti i ljudi koji se znanošću bave, a sve u duhu neoliberalne socijaldarvinističke ideologije na temelju diktata iz centara svjetske moći. I što tu onda imaju raditi vodeći ljudi NSZVO, kad se je akademska zajednica već u prvoj fazi “javne rasprave” opredijelila za odbacivanje nacrta zakona u totalu zbog neprihvaćanja same koncepcije? Sad nas član Povjerenstava za znanost, a inaće predsjednik Velikog vijeća NSZVO, čuveni “Veliki Osnivač” uvjerava da će biti prihvaćene gotovo sve primjedbe akademske zajednice, a istovremeno tvrdi da zakoni moraju biti prihvaćeni baš na osnovi svetog trojstva privatizacije, komercijalizacije i kompetitivnosti, jer da tako hoće Europska unija. U tom svjetlu se odmah pojavljuje pitanje opravdanosti odrednice: nezavisni iz naziva NSZVO. Nezavisnost od koga? Iz ponašanja vodstva sindikata se, naime, nazire da je NSZVO nezavisan samo u odnosu na vlastite članove i ostale pripadnike akademske zajednice, a da je svim drugim interesima otvoren. Poznato je da NSZVO već 19 godina (od 1992.) prima od države naknadu za rad dijela svojih funkcionera, a od 1999. na temelju Sporazuma o naknadi za rad u sindikalnim vijećima između Ministarstva znanosti i tehnologije i NSZVO. Sada je ta nemoralna praksa ugrađena u novi Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje. NSZVO je, dakle, već 19 godina djelomično financiran od strane države. “Obično” sindikalno članstvo nije imalo pojma da članovi sindikalni funkcioneri primaju taj novac, a oni koji novac primaju u tome ne vide ništa sporno i nije ih briga što o tome misle članovi sindikata. Pa o kakvoj se tu onda nezavisnosti uopće može raditi? Praksa jasno pokazuje efekte takvog deala: definitivno odvajanje od “baze” i transformacija u osamostaljenu političku i financijsku silu nad članstvom.

Da je tome tako pokazuje nelegitiman angažman rukovodstva NSZVO, u korist inkriminiranih nacrta zakona, protiv volje akademske zajednice. Problem je ne samo uvijek glasan predsjednik Velikog vijeća, “Veliki Osnivač”, nego i tihi predsjednik NSZVO,“Tihi”. Odnos te dvije funkcije je po prilici sličan odnosu između predsjednika CK nekakve partije i Predsjednika partije. Nemojmo se zavarati šutnjom “Tihog”. To je dio dobro razrađene taktike. U toj igri “Veliki Osnivač” ima ulogu “galamdžije”, a “Tihi ” i još neki članovi rukovodstva su “trust mozgova” koji razrađuje taktiku djelovanja i usklađivanja strategije, koja se stvara u nekim drugim “trustovima mozgova”, sa našim ovdašnjim prilikama. Svi su oni zajedno s ministrom Fuchsom i Vladom RH samo izvršioci-serviseri. Moćni, ali ipak samo izvršioci. Izvršioc je i taj “galamdžija”, ali nižeg ranga. Naime, običan je zvučnik. Nažalost je to tako: neki su ljudi spremni služili kapitalu sa najčešće vrlo profanom motivacijom. A kapital kao kapital (dakako kao odnos među ljudima) po svojoj prirodi nužno teži za hegemonijom nad svim sferama ljudskog djelovanja.

“Veliki Osnivač” se je nedavno po tko zna koji put iskazao u uvredljivom i nadasve infantilno-prozirnom demagoškom pamfletiću, prepoznatljivog stila, koji je, kao i obično objavio na web stranici NSZVO. Uzgred spomenimo da su te web stranice podređene isključivo skribomanskoj megalomaniji tog gospodina i da nikad, baš nikad nije bilo dozvoljeno da na te stranice dođe ikakav kritički osvrt nekog od članova sindikata. Obrazloženje gospodina je uvijek jedno te isto: “Pa ne može na stranicama sindikalnog glasila piskarati baš bilo tko”. Toliko o odnosu predsjednika Velikog vijeća prema članovima sindikata, jer oni su, dakako, bilo tko.

No, vratimo se spomenutom pamfletiću. Kao i uvijek gospodin “Veliki” na kritiku odgovara napadom, pa kaže: …prijetnje i prigovori su neopravdani. Sindikat godinama promovira iste vrijednosti kao i ovi ljudi. I mi smo protiv školarina, protiv komercijalizacije, nadasve za autonomiju sveučilišta i za javni interes protiv privatnog na sveučilištu. To je notorna neistina, jer da je tako, onda vodstvo sindikata ne bi sjedilo u Povjerenstvima MZOŠ-a, već s inicijativom Akademska solidarnost u klupama Filozofskog fakulteta. Kaže da sindikalni predstavnici ne mogu istupiti iz Povjerenstava, jer da ih na rad u njima obvezuju odluke Velikog vijeća NSZVO-a. I opet potvrda činjenice da je i vrhuška sindikata važnija od članstva. “Veliki Osnivač” tvrdi da (Ma ni moguće!) za sada Ministarstvo usvaja većinu prijedloga iz akademske zajednice. I još: …s obzirom na pristup Ministarstva nema dovoljno razloga da ne pružimo priliku sebi i njima za dogovor i raspravu. Očito misli da smo svi mi volovi. Naime, iako već i vrapci znaju kako to stoji s dobrom voljom oligarhije na vlasti, “Veliki” ipak do neukusa uporno tvrdi da su svi oni, koji se protive koncepciji nacrta zakona (rat bogatih protiv siromašnih) krivo informirani, da ne znaju (za razliku od njega) koristiti zdrav razum (a taj je baš toliko zdrav da će se od zdravlja raspuknuti), da potpadaju pod priče rekla-kazala i slično, a oni (koji to?) koji ih obmanjuju da su izvor problema, jer se opiru promjenama i … upravo (im) odgovara komercijalizacija.

Nije istina da rad na zakonima, trenutno i za sada, zadovoljava većinu subjekata koji su u taj rad uključeni (što se vidi iz priopćenja svih instituta u zemlji), osim onih koji žele očuvati status quo u sustavu. Spomenuto priopćenje, naime, nisu potpisali svi ravnatelji instituta u RH, a o visokoškolskim ustanovama da se i ne govori.

“Veliki Osnivač” bezobrazno tvrdi da su kritičari djelovanja dijela sindikalne vrhuške neupućeni, nerealni, insuficijentne racionalnosti, da ne razumiju problematiku ili jednostavno običnim riječima da su – glupi. A sada (bez toga, dakao, ne ide) dolaze i diskvalifikacije u najboljoj maniri – staljinizma: Članovi (misli se sindikata) trebaju voditi brigu o tome da su ovakve najave o iščlanjenju pokušaj razbijanja organizacije, čime bi se bitno oslabili vaši interesi. Zakoni su tek jedno od pedesetak interesnih pitanja na kojima vas Sindikat štiti i zastupa. Kada bi članovi svaki puta izlazili iz sindikata zato što jedno od pedesetak pitanja nije riješeno kako oni misle da ga treba riješiti, sindikata ne bi bilo. Zato je ovo ili nepromišljen ili zlonamjeran prijedlog. Inače, obveza je svakog člana sindikata poštivati i provoditi odluke tijela Sindikata. Te se odluke mogu mijenjati samo u argumentiranom dijalogu u okviru sindikata, a ne hajkom, prijetnjama i promašenim optužbama.

Naravno, staljinistička metoda ne bi bila staljinistička kad bi se zaobišao obavezan obračun s konkretnom osobom na temelju niskih objeda. Žrtva je ovog puta ugledni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U prokušanoj staljinističkoj maniri “Veliki” upozorava članove sindikata na budnost (kako netko ne bi, nedaj bože, zastranio van “linije”), jer da inicijator akcije nije član Sindikata. Možda nam to ne treba biti važno (nastavlja “Veliki”), ali to znači da taj gospodin godinama uživa plodove zauzimanja vas i drugih kolega koji u borbu sindikata za zajedničke interese ulažete svoja sredstva, poneki i slobodno vrijeme, rizike, a ponekad i živce. Gospodin je do sada samo ulagao ono što Sindikat izbori, i to u svoj novčanik, bez ikakvih moralnih dilema. Međutim, to je obrazovan čovjek i on je morao imati svijest o tome da se koristi zaslugama svojih kolega. To nam je relevantno tek kao indicija za ocjenu o plemenitosti motiva usmjerenih prema općem dobru.

Tu imamo na djelu školski primjer manifestacije takozvanog podlog duha (Hegel: Za komornog slugu nema junaka, ali ne zato što onaj ne bi bio junak, već zato što je ovaj – sluga.) kojom se nastoji bez argumenata degradirati i oblatiti nečija plemenita namjera.

No sad moramo “Velikog” podsjetiti da je upravo on taj, koji se godinama hrani na sindikalnoj “trpezi”, pa grabi li grabi sve što može od predobre plaće, do kadrovskog stana (a barem je taj stan svojom plaćom mogao kupiti, kao svaki “običan” građanin) glumeći usput moralnu vertikalu sindikalnog pokreta. Sve to, naravno, plaća sindikalno članstvo. Najnovijim pak napadom na Rektora Zagrebačkog Sveučilišta, prof.dr.sc. Aleksu Bjeliša rukovodeći sindikalni tandem (“Veliki Osnivač” i “Tihi”) je prešao svaku granicu elementarne pristojnosti, pa je jedina primjerena reakcija citiranje Karela Kosika: Pristojnost je temeljni princip demokracije. (Karel Kosik, O dilemama suvremene povijesti, Razlog d.o.o. , Zagreb, 2008.). Spomenuti tandem to s pristojnošću i demokracijom, dakako, “ne razumije”.

Premda samo zvučnik, “Veliki Osnivač” je zla kob akademske zajednice i sindikata. Nije nepoznato da je oduvijek pozicioniran na strani države i kapitala, da mu komplimentiraju predstavnici Svjetske banke i MMF-a (a dakako i domaći lumpen-kapitalisti), jer oduvijek javno podržava njihove teze o suviše velikim radničkim pravima, koja da su glavni krivac nemogućnosti otvaranja novih radnih mjesta i da bi famozna fleksibilizacija radnih mjesta imala biti pokretač napretka. Valjda ga je opila atmosfera čestih boravaka u “idiličnim” zdanjima, koja vonjaju na vlast, slast i privilegije (vila Weiss i Banski dvori), pa se već odavno vidi dijelom tog establišmenta jadnog moralnog habitusa što sebi umišlja, da ima pravo upravljati sudbinama onih, koji ovise samo o svom radu, manuelnom ili umnom, svejedno.

Zato nije neobično da sindikalnom članstvu ispire mozgove tezom kako nije vrijeme za prosvjede već da su pregovori najjače oruđe tripartitnog socijalnog partnerstava između države i vlasnika kapitala (poslodavaca) s jedne strane, te radnika i intelektualaca s druge. I vrapcima na grani je već dugo jasno da nikakvi pregovori više nemaju smisla, jer tripartitno socijalno partnerstvo liči na partnerstvo lisice, vuka i zeca (pogodite tko je tu zec?). Ono je fantazma nametnuta u svrhu pacifikacije radnika i intelektualaca.

I na kraju svog pamfletića, na samo njemu svojstven način, “Veliki” bezobrazno konstatitra:

Komercijalizacija se spominje kao jedna od najvećih opasnosti za sveučilište. Komercijalizacija je već odavno prisutna na sveučilištu a kada smo mi na to upozoravali nije nas nitko od tih ljudi tada podržao. Mi očekujemo upravo to, da zakoni spriječe komercijalizaciju ustanova. Zanimljivo, ti ljudi ne štrajkaju protiv postojeće fragmentiranosti sveučilišta iako je upravo ona eldorado za komercijalizaciju. To su pravi problemi hrvatskog visokoškolskog sustava.

Car je, dakle, gol. Gospoda iz vrha NSZVO-a kao serviseri neoliberalne ideologije (takozvani “treći put”) jako dobro znaju što, zašto i za koga rade. Nema tu ni govora o nekavom neznanju, nesnalaženju ili pak naivnosti. Riječ je o svjesnom optiranju za kapitalističke predatore zbog sasvim prizemnih ciljeva. Oni nisu nimalo naivni, naivno je članstvo, jer uredno i poslušno plaća sindikalnu članarinu i uvijek iznova u sindikalna povjereništva i rukovodstva bira jedne te iste “spretnjakoviće”.
Grubijanstvom, cinizmom i demagogijom, “Veliki Osnivač” (koji misli da je nepogrešiv i ne trpi ni riječi kritike), s pozicije visokog sindikalnog funkcionera uspješno guši sindikalizam i solidarnost u međusindikalnoj suradnji, te podržava mjere i antiradničke zakone, koje Vlada donosi u korist poslodavaca – vlasnika kapitala. Omiljena mu je mantra: smanjiti radnička prava da bi bila veća. Povremeni pak izljevi demagoškog podilaženja radnicima i intelektualcima (a svojevremeno i studentskoj Blokadi: podržao, pa pogazio riječ) “Velikom” služe samo zato, da bi sačuvao lažnu aureolu jedinog i pravog borca za radnička prava i tako postepeno ostvario vrlo profan i egoističan cilj. Tvrdi da je sudbinski vezan uz sindikat. Ta pak je sudbinska povezanost toliko čvrsta da je davno odlučio “žrtvovati” se i u doba “demokratskih promjena” prekinuti jedva započetu znanstvenu karijeru, te postati profesionalnim sindikalistom. Valjda zato, kako ga ništa, baš ništa ne bi ometalo u namjeri da “samozatajno”, “odlučno” i “hrabro” služi stvari sindikalnog pokreta. Tako smo, eto, svjedoci jedne, u najmanju ruku, neprirodne situacije da dugih 20 godina na čelu najviših tijela NSZVO stoluje čovjek koji sa znanošću i visokim obrazovanjem više nema nikakve veze. U međuvremenu je postao, a to dakako namjerava i ostati – vječiti usud Sindikata, sve dok mu ne uspije ubaciti se u profesinalnu politiku.