Direktna demokracija – Između utopije i stvarnosti

Iz temata Direktno demokratski modeli danas objavljenog u Zarezu br. 307. prenosimo tekst Mate Kapovića, lingvista i aktivista s Filozofskog fakulteta, u kojem uz kratku retrospektivnu analizu društvenog okvira, nudi skicu terenski funkcionalnog direktnodemokratskog modela.


Političari, politolozi, sociolozi, novinari zadnja dva desetljeća govore o tome kako je Hrvatska na početku 1990-ih postala demokratska zemlja i kako sada samo čekamo da se demokracija u nas, u blatu divljeg Balkana, i do kraja normalizira i da se smire naše divlje tranzicijske vode. To će dugotrajno putovanje svršiti, gdje drugdje, nego u Europskoj uniji, gdje teče med i mlijeko, a čiji demokratski deficit rečeni stručnjaci spremno zanemaruju [vidi J. Miloš, “Vodič kroz europsku demokraciju”, Zarez br. 302]. No jasno je da je demokracija ovog našeg, kao i inozemnog, kapitaloparlamentarizma, kako ga zove Badiou, puka iluzija. Sav je diskurs o demokraciji i prelako odbaciti kao čistu ideologiju i odraz oportunizma manjine koja od njega više ili manje, izravno ili neizravno, profitira. Iako se to vrlo lako može uvidjeti i na “uređenom Zapadu”, kod nas je to, zbog recentnosti naše primitivne akumulacije kapitala, još vidljivije. Jasno je da nema prevelike razlike, mutatis mutandis, između naše prvobitne akumulacije u 1990-ma i one koja se dogodila u zapadnim zemljama prije više stotina godina. No ipak je njezino nasilje, zbog čiste vremenske blizine, u tzv. tranzicijskim zemljama puno jasnije, što nužno olakšava i raskrinkavanje naše lokalne verzije liberalne predstavničke demokracije. Za razliku od intelektualnih “elita” i medijskih radnika koji su duboko uronjeni u dominantnu ideologiju, “obični ljudi”, kako god da ih nazovemo, iako još ne mogu jasno artikulirati opoziciju ili konkretne zamjerke trenutnom političko-ekonomskom sustavu, nešto slabije probavljaju i internaliziraju rečenu propagandu o demokraciji. To je vidljivo u prosvjedima u ožujku 2011. širom Hrvatske, kao i u tolikom broju ljudi koji ne glasaju, koji ne znaju za koga će glasati, koji misle da su sve stranke i političari isti i koji ne vjeruju da se izborima može išta bitno objasniti. Da je to realnost, pokazuje i sve veća zabrinutost ideoloških dušobrižnika zbog takvih stavova širokih narodnih masa.

Drugo ime za kapitalizam

Što je zapravo nedemokratično u trenutnom sistemu? Stvar je razmjerno jednostavna. U 1990- ima se dogodila provedba onoga što je Franjo Tuđman pojednostavljeno nazvao modelom “200 bogatih obitelji”, koji danas i mnogi pripadnici intelektualne “elite” i establišmenta osuđuju kao skandaloznu ideju, ne shvaćajući pritom da je taj model zapravo samo drugo ime za kapitalizam. Da bi do restauracije kapitalizma došlo, poduzeća, tvornice, hoteli i ostalo što je bilo u društvenom vlasništvu, tj. u vlasništvu svih nas, moralo se privatizirati. Kako je vrijednost sveukupnoga društvenoga vlasništva bila prevelika da bi se privatizirala po realnim cijenama – u Jugoslaviji nije bilo bogataša, a ni u inozemstvu nije bilo tolikih sredstava – privatizacija se ni nije mogla drugačije odviti nego što jest: podjelom društvenog vlasništva podobnima (tj. predstavnicima odabranih “200 obitelji”) ili prodajom u bescjenje, bilo da je riječ o domaćim ili stranim novopečenim vlasnicima. Pritom je potpuno svejedno je li to bilo po tadašnjim zakonima ili ne (a često ni nije bilo) jer su te zakone donosili isti oni koji su se njima okoristili. Takva je privatizacija (koja se danas potpuno normalno, čak i u mainstream medijima, naziva privatizacijskom pljačkom) dovela do stvaranja nove domaće kapitalističke klasa. Uz njih su formirane i nove političke stranke, a nominalno demokratski izbori se održavaju svake četiri godine. No njihova demokratičnost postoji samo na papiru. Teoretski se na izborima može bilo tko kandidirati, ali u praksi je jasno da se bez golemih financijskih sredstava na izborima ne može pobijediti – ništa drugačije nije ni u SAD-u ili u zapadnoj Europi, dakako. Bilo tko se može kandidirati na izborima, no bez jumbo plakata, skupih reklama na TV-u i predizbornih mitinga i javnih kampanja, potpuno je jasno da se na njima ne može pobijediti. To se zorno vidi i u činjenici da osobno bogatstvo praktički automatski osigurava bar ograničen uspjeh na izborima, kao što se vidi u slučaju Keruma ali i Vidoševića i Mikšića. Pobjeda na izborima je, dakle, u potpunosti vezana uz centre financijske moći, a oni se kod nas nalaze u neokapitalističkoj klasi za koju maloprije rekosmo kako je do tih sredstava došla. Oni, naravna stvar, financiraju onoga tko će se zalagati za njihove interese. Takva se “demokracija”, stoga, sastoji od toga da svake četiri godine imamo priliku zaokružiti jedno od imena na papiru, iz stranaka koje više-manje provode i zastupaju identičnu ekonomsku neoliberalnu politiku, a koja radi protiv interesa većine a u korist sitne gospodarsko-političke “elite”. Kada jednom nekoga od tih političkih klonova, koje su lokalni kapitalisti odlučili podržati, izaberemo, sljedeće četiri godine, do novih izbora, oni mogu raditi praktički što god hoće – ne može ih se smijeniti niti su oni ikako obavezani provoditi svoja predizborna obećanja. U takvu sustavu, u kojem je “pravo da se bude biran” izravno vezano uz mogućnost financiranja toga prava, nepotrebno je uopće i spominjati mrtve koji glasaju ili manipulacije izbornim jedinicama i sl.

Materijalni i politički interesi manjine

Posve je zamislivo da bi se čak i predstavnička “demokracija” mogla vrlo jednostavno organizirati puno demokratičnije, tako da ne ovisi o financijskim sredstvima. Moguće je npr. zamisliti sljedeći sustav.
Sav je diskurs o demokraciji i prelako odbaciti kao čistu ideologiju i odraz oportunizma manjine koja od njega više ili manje, izravno ili neizravno, profitira
Sve privatne reklame i privatno financiranje kampanjâ je zabranjeno. Svak se može kandidirati za izbore na način da se za kandidaturu skupljaju potpisi na internetu i na javno dostupnim mjestima (primjerice u općinama i na za to predviđenim mjestima), a svi koji skupe dovoljan broj glasova onda dobivaju pravo sudjelovati na svakodnevnim raspravama u javnim medijima (TV-u, radiju, internetu) i širom države na trgovima i u javnim dvoranama (jasno, bez ikakve naplate). Nakon toga, birači biraju svoje predstavnike. Na ovakav bi se ili sličan način i sustav predstavničke demokracije mogao bitno demokratizirati, no za to ne postoji politička volja jer o sadašnjem sustavu i njegovoj inherentnoj nedemokratičnosti ovise vrlo realni materijalni i politički interesi. No i u ovakvu bi izbornom sistemu ostala činjenica da se predstavnici biraju jednom u četiri godine, a da se na ono što oni u međuvremenu odlučuju teško ili nikako ne može utjecati. Prave bi promjene ipak morale biti još dublje. Nezadovoljstvo ekonomskom politikom i općenito socijalno-političkim stanjem su uzrok velikih prosvjeda u ožujku 2011. godine. Nezadovoljstvo se naroda partitokratskim sustavom jasno očitovalo paljenjem zastavâ i vlasti i oporbe. No ono što se često ponavlja jest – što je rješenje? Čak i mediji i intelektualna “elita” često cinično zapitkuju mogu li se sami izbori doista smatrati pravim rješenjem? Ako smo i protiv HDZ-a i protiv SDP-a, što dalje? Odgovor na to se može vidjeti na transparentima širom zemlje – direktna demokracija. Direktna demokracija (dirdem skraćeno) sve više postaje buzzword koji se već javlja ne samo u zahtjevima raznorodnih i nepovezanih prosvjednika diljem zemlje nego čak i u mainstream medijima. Premda mnogi još nisu potpuno svjesni što je tu točno posrijedi, širi se ideja da bi to moglo biti toliko željeno rješenje. “Ne trebamo lidera da bismo odlučivali” – poručuje drugi transparent. No je li to doista i moguće, pogotovo na širim društvenim razinama?

Pojam direktne demokracije u Hrvatskoj su u javnost lansirali, prije narodnih prosvjeda 2011. godine, pobunjeni studenti tijekom svojih blokada 2009. godine boreći se za besplatno obrazovanje [vidi M. Kapović, “Dvije godine borbe za besplatno obrazovanje i razvoj novog studentskog pokreta u Hrvatskoj”, Zarez br. xxx (kraj 2010)]. Studenti su bili organizirani nehijerarhijski, horizontalno, bez vođâ i bez predstavnikâ, kroz plenume i radne grupe – o svemu se odlučivalo kolektivno većinom glasova. Ono što je jasno jest da bi se takav model direktnodemokratskog odlučivanja mogao vrlo lako s upravljanja blokiranim fakultetom mogao primijeniti i na upravljanje tvornicama, poduzećima, hotelima, lokalnim zajednicama, institutima i sl. Ovdje valja upozoriti na nešto što se kod nas često krivo shvaća. Direktna demokracija nije sama po sebi nikakav novum u svjetskom okviru ni u studentskim borbama ni u pokretima za socijalnu pravdu općenito. Studentske blokade u svijetu odavno većinom funkcioniraju putem direktne demokracije, pri čemu se ono što je kod nas 2009. prozvanom plenumom vani naziva drugim nazivima, npr. na engleskom obično nazivom general assembly (zanimljivo je da su kasnije pobunjeni austrijski studenti, u jesen 2009, kao i hrvatski studenti, za svoja dirdem tijela također uzeli riječ Plenum, koja postoji i u njemačkom, no nije jasno je li tu riječ o slučajnosti ili o čemu drugom). Općenito, razni su pokreti, ne samo studentski, u povijesti vrlo često primjenjivali dirdem način odlučivanja kao sredstvo autolegitimacije odozdo. Ono što je pak u hrvatskom slučaju novost nije, dakle, sama primjena direktne demokracije, nego njezina izrazita organiziranost i funkcionalnost, što je potanko opisano u Blokadnoj kuharici, koja je u međuvremenu prevedena na engleski, njemački i srpski s izdanjima u UK/SAD-u, Austriji i Srbiji te postaje sve češćom referencom širom svijeta. Studentski je hrvatski primjer pokazao da dirdem ne samo da funkcionira i da je riječ o sustavu koji je daleko pravedniji i demokratskiji od predstavničkoga, nego i da se kroza nj donose bolje odluke, da su ljudi informiraniji i uključeniji i da se mogućnost pritiska na pojedince i korupcija gotovo pa u potpunosti sprječavaju, što je inače jedan od najtežih problema npr. u sindikatima i seljačkim organizacijama.

Plenumsko odlučivanje na mikrorazinama

Ovdje je zanimljivo spomenuti i jedan povijesni primjer. U inače vrlo dobroj knjizi The Bolsheviks in Power (2007: 55) A. Rabinowitch, govoreći o petrogradskom sovjetu 1917, ističe da se u njemu isprva redovno sastajalo po nekoliko stotina izabranih delegata tvornicâ i vojnih jedinica (od njih ukupno više od tisuću), no da je takav sovjet jednostavno bio prevelik da bi služio kao tijelo za odvijanje razumne rasprave i donošenje odlukâ te da su njegove plenarne sjednice, uz neke iznimke, u kasnijoj fazi djelovanja uglavnom bile više informativno-mobilizacijske naravi, nego što su bili ozbiljni sastanci na kojima su se donosile važne odluke. Tu, dakle, vidimo da Rabinowitch praktički a priori odbija ideju da više stotina ljudi može raspravljati i učinkovito donositi odluke (premda to inače opovrgavaju i drugi ruski primjeri, kao i primjeri mnogočlanih tijela u predstavničkoj demokraciji). No plenum je Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na kojem je na vrhuncima blokade sudjelovalo i po gotovo 1000 ljudi, opovrgao takve predrasude jer je, unatoč velikom broju sudionika, bio vrlo učinkovit i uspješno je funkcionirao. Tomu je, sasvim sigurno, pridonijela i sjajna organizacija (moderatori, javni zapisnik, redari…) i tehnička pomagala (kao mikrofoni, kompjuter, projektor…).

Kako smo vidjeli na primjeru plenuma FF-a, na mikrorazinama se plenumsko odlučivanje može provesti bez većih problema, no kako direktnu demokraciju primijeniti na drugim razinama, npr. na nacionalnoj razini, jer to je očito ono što se traži u zahtjevima za direktnom demokracijom na prosvjedima. Je li to uopće realno? Očito je da plenumi i radne grupe mogu funkcionirati na mikrorazinama (fakultetima, tvornicama, poduzećima, općinama…), ali ne i na razini čitave zemlje. Tu je, dakle, potreban drugačiji model dirdema. No prije nego što se krenemo baviti time kako bi dirdem bio ustrojen na razini čitave zemlje, treba se osvrnuti na drugo pitanje u vezi s realnošću direktne demokracije na široj razini. Postoji li gdje na svijetu takav direktnodemokratski ustroj o kakvom govorimo? Odgovor je – ne. Postoje mnogi primjeri gdje neki aspekti dirdema postoje u ograničenim okolnostima (npr. frekventni i mnogobrojni referendumi u Švicarskoj, participatorni budžet u brazilskom Porto Alegreu, lokalna vijeća u Venecueli itd.), no ne postoji ni jedan primjer države gdje bi predstavnička “demokracija” bila u potpunosti zamijenjena direktnom demokracijom, tj. izravnom vladavinom naroda bez predstavnikâ.

Direktna demokracija nije rješenje samo po sebi, borba za dirdem je nužno povezana s borbom za socijalnu i pravdu, i jednakost

Ipak, to nije nikakav argument protiv dirdema – ne tako davno, prije 100-150 godina, slična se argumentacija rabila i protiv davanja prava glasa ženama i siromašnima na izborima, a još prije se sličnim argumentima branilo feudalizam, robovlasništvo itd. Da ne govorimo da se primjerice u Kataloniji 1936. teško moglo zamišljati upotrebu interneta u provedbi direktne demokracije i uopće postojanje takvih komunikacijskih sredstava.

Dirdem na nacionalnoj razini

Tu onda dolazimo do konkretnog pitanja kako bi dirdem točno funkcionirao na nacionalnoj razini? Naravno, nemoguće je unaprijed donositi i zamišljati potpuno definirane modele, no moguće je dati nekoliko skica kako bi takav sustav mogao izgledati. Na lokalnoj razini – u općinama/četvrtima većih gradova, manjim gradovima (do nekoliko tisuća ljudi), selima, fakultetima, tvornicama, poduzećima i sl. – dirdem bi najjednostavnije mogao biti ustrojen plenumski, tako da se svi zainteresirani redovno okupljaju, raspravljaju i donose odluke. Naravno, to ne znači da bi svi nužno i morali sudjelovati svaki put, nego samo da bi na to, kao članovi dotične zajednice, imali pravo. Plenumi bi raspravljali o najbitnijim pitanjima ili o pitanjima o kojima bi članovi zajednice zahtijevali raspravu, manje bitna ili kompleksnija pitanja bi se rješavala na otvorenim radnim grupama (čije bi odluke plenum morao potvrditi), dok bi neke od njih, kao i pitanja tehničke naravi, rješavali javni službenici (birokrati), koji bi bili u svakom trenu smjenjivi na plenumima ako ljudi njima ne bi bili zadovoljni, a koji bi zamijenili sadašnje političare. Na regionalnoj i nacionalnoj razini očito ne bi postojala mogućnost da se svi nađu na plenumu i raspravljaju pa bi se tu u pomoć morala pozvati tehnologija, tj. glasanje preko interneta. E-glasanje je, u ovom ili onom obliku, već itekako prisutno u svijetu – dovoljno je spomenuti primjer da je u Estoniji početkom 2011. preko interneta glasalo preko dva milijuna birača, a slični se primjeri upotrebe tehnologije u glasanju mogu naći i drugdje, npr. SAD-u, Kanadi, Nizozemskoj, Brazilu, Indiji itd. Tehnološki to ne samo da je izvedivo, nego takva tehnologija već postoji. Važna paralela je tu e-bankarstvo – ako znamo da se sigurno mogu prebacivati novci s računa na račun, nema nikakve sumnje da se može tehnološki osigurati i e-glasanje, koje, uostalom, u svijetu već i postoji, mada nigdje u funkciji potpunog dirdema o kojem govorimo. Moguć prigovor je da nemaju svi pristup internetu, no to je vrlo slaba kritika – pristup internetu bi trebao postati jedno od ljudskih prava, kao u Finskoj, i, u slučaju uvođenja e-glasanja, svi bi morali moći imati pristup internetu i informatički se opismeniti, što je, uostalom, jedan od preduvjetâ za razvoj ikakve moderne demokracije. U prijelaznom razdoblju bi se to moglo rješavati tako da bi ljudi koji nemaju kompjutera glasali u općinama, lokalnim školama, preko mobitela i sl. Putem e-glasanja bi se glasalo o svim bitnijim pitanjima u zemlji, kao i o problemima o kojima bi ljudi htjeli glasati (na internetu bi se mogli skupljati glasovi/ potpisi za otvaranje određenog pitanja, a svaki bi čovjek mogao dati prijedlog o čemu bi trebalo glasati), dok bi tehnička i svakodnevna pitanja rješavali u svakom trenutku smjenjivi izabrani javni službenici. Svakom glasanju bi trebala nužno prethoditi javna rasprava, ali u pravom smislu te riječi a ne kao danas – na internetu, lokalnim plenumima i radnim grupama, u javnim medijima i prostorima, čije bi se primjedbe onda prilikom glasanja i formuliranja pitanja uvažavale. Javni mediji, neovisni o političkim strukturama i kapitalu, preduvjet su funkcioniranja pravog demokratskog društva [vidi M. Kapović, “Mediji kao organ tranzicije”, Zarez siječanj 2010]. U ovakvom bi sustavu sabor postao nepotreban, kao i političke stranke, no one bi mogle opstati, zajedno s nevladinim udrugama i sličnim organizacijama, kao interesno-lobističke skupine koje bi, kao i svi ostali glasači, imale pravo zagovarati određena rješenja, no, naravno, njihova promocija ne bi smjela nikako biti vezana uz financijska sredstva jer bi to bilo suprotno samoj ideji demokracije.

Legalizirana korupcija

No sama direktna demokracija nije rješenje samo po sebi, borba za dirdem je nužno povezana s borbom za socijalnu i pravdu i jednakost. To je dobro krajem 2010. istakla inicijativa Okupirana Dalmacija, postavljajući kao svoje ciljeve dirdem i materijalnu jednakost. Posve je jasno da sama direktna demokracija, uz većinu imovine i resursâ u vlasništvu malobrojne ekonomske “elite” i uz medije u privatnom vlasništvu, ne bi bila rješenje. Kapitalizam je, kao što je glasila jedna od poruka s transparenata u već spomenutim prosvjedima, “legalizirana korupcija” i kao takav je nespojiv s idejom prave demokracije. Također, radnik koji cijeli dan mora raditi i boriti se za goli opstanak nema ni vremena ni mogućnosti informirati se i aktivno sudjelovati u političkom životu i odlučivanju. S druge strane, opstanak je bilo kakvog postkapitalističkog društva, kao što nas povijest zorno uči, nemoguć bez direktne demokracije. Na kraju, ne treba posebno ni napominjati da u ovakvim nastojanjima valja djelovati, koliko god je to moguće, međunarodno jer se problemi trenutnog političko-ekonomskog sistema ne mogu riješiti u okvirima samo jedne zemlje iako pojedini lokalni primjeri mogu biti uzor i poticaj i za druge da se aktiviraju.

Je li sustav koji smo opisali utopijski? Možda, no činjenica jest da je on politički i tehnološki sasvim izvediv, a da bismo se za nešto borili potrebna nam je koliko-toliko jasna vizija za što se borimo. Ne treba zaboraviti, kao što smo već spominjali, da su prije 100 godina, u trenutku kada su monarhije još bile uobičajena stvar, a žene su malogdje imale pravo glasa, opće pravo glasa, a da ne govorimo o tehnologijama kao što su internet i mobiteli, izgledali i više nego utopijski. Ono što je danas utopija već sutra može biti realnost. U svakom slučaju, do boljeg društva nećemo doći sjedeći u svojim foteljama skrštenih ruku, nego samo ako se sami za njega izborimo.

Vezani članci

  • 2. kolovoza 2020. Pobuna protiv laži opasnih po život Prosvjedi u Srbiji početkom srpnja bili su potaknuti nizom laži i manipulacija kojima je vlast pokušala prikriti katastrofalno upravljanje pandemijom koronavirusa. Učinivši si medvjeđu uslugu pobjedom na izborima na kojima je parlament ispražnjen od opozicije, Vučićeva ambicija da održi privid demokracije u državi kojom vlada autokratski dodatno je dovedena u pitanje uslijed žestoke represije policijskih snaga protiv heterogene mase ljudi koja je izašla na ulice da iskaže svoje nezadovoljstvo na jedini preostali način u Vučićevoj Srbiji.
  • 2. kolovoza 2020. „Zašto glumiš marksista?“ "Biti „kapital“ nije supstantivna kvaliteta. Društveni odnosi kapitalizma pretvaraju stroj u kapital, što on nikako nije sam po sebi. Primjerice, krušna peć u kooperativnoj pekari u Montreuilu nije kapital, zato što je ugrađena u kooperativne i nenadničke društvene odnose. Međutim, ista krušna peć u industrijskoj pekari postaje kapital. Ista krušna peć. Kapital na jednom mjestu, ne-kapital na drugom. Biti kapital nije supstantivno svojstvo stvari."
  • 31. srpnja 2020. Iza leđa korone: rad, kuća i vrijeme Višak vremena za dokolicu, prividno nataložen u kućanstvima tijekom pandemije korona virusa, zakriva diferencijaciju rada po klasnim, rodnim i rasnim linijama, što autorica razmatra na podlozi teorije socijalne reprodukcije. Uz intenzifikaciju kućanskog, javnog odnosno komodificiranog orodnjenog reproduktivnog rada, na pretpostavljeni stambeni prostor eksternaliziran je i dio proizvodnog rada, bez adresiranja svih njegovih materijalnih dimenzija i pojačano prekarne izvedbe, dok je istovremeno veliki broj radnica i radnika van kućanstava nastavio obavljati onaj rad koji je neophodan za svakodnevno namirivanje potreba društva.
  • 26. srpnja 2020. Liberali još uvijek misle da će utvrđivanje činjenica zaustaviti desnicu "Za današnje liberale, standardni pristup borbi protiv desnice provjera je činjenica koje iznosi. Međutim, konzervativci nisu natjecatelji u debati: vode političku borbu i usmjereni su na pobjedu. Utvrđivanje činjenica neće nas spasiti."
  • 26. srpnja 2020. Toplinski valovi globalno su sve dulji i učestaliji "Nova studija donosi „nedvosmislene indikatore“ da globalno zagrijavanje nije samo u tijeku, već da i ubrzava. Znanstvenici i znanstvenice inzistiraju kako je „vrijeme za pasivnost prošlo“."
  • 26. srpnja 2020. Službeno je – Steven Pinker priča gluposti "Kada Steven Pinker uporno tvrdi da se stanje u svijetu sve više poboljšava, dobar dio njegova argumenta temelji se na tvrdnjama o smanjenju globalnog siromaštva. Međutim, novi izvještaj UN-ova stručnjaka za temu siromaštva poništava navedeni argument, demonstrirajući kako je globalno siromaštvo ostalo gotovo nepromijenjeno tijekom posljednjih četrdeset godina."
  • 19. srpnja 2020. Kako je Heidegger postao glavni filozof ekstremne desnice? "U Njemačkoj je Heideggerova popularnost na ekstremnoj desnici povezana s načinima na koje njegova filozofija legitimizira regionalni environmentalizam, populizam i kulturni rasizam ekstremne desnice. Njegova vizija nacionalnog tubitka (Dasein), specifičnog kolektivnog bića utemeljenog na zajedničkom duhu, tradiciji i uronjenost u lokalno, pruža suvremenoj njemačkoj ekstremnoj desnici viziju bijelog identiteta koji ujedinjuje „narod“ i „elitu“ na temelju privrženosti lokalnom i „običnim ljudima“ te njegovu glorifikaciju putem rasijalizacije inferiornog kulturnog i religijskog „Drugog“."
  • 19. srpnja 2020. Izvještaj s 218. plenuma Filozofskog fakulteta + izjava za medije Na 218. plenumu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, održanom 13. srpnja, raspravljalo se o nepravilnostima u procesu izbora dekana FFZG-a i održavanju sjednice Senata na kojoj je valjalo odlučiti hoće li kandidatura većinski izglasanog profesora Jovanovića biti prihvaćena, o prirodi smjene dekanice Filozofskog Vesne Vlahović-Štetić i postavljanja o. d. dekana Miljenka Šimprage na čelo istog. Izglasane su tri točke (odbijanje razrješenja dekanice i postavljanja Šimprage za o. d. dekana, te umjesto njega potvrđivanje demokratski izabranog o. d. dekana Bagića), koje su usmjerene prema Senatu. Uspostavljene su radne grupe i najavljene daljnje akcije te širenje fronte.
  • 19. srpnja 2020. Ne možemo govoriti o rasizmu bez razumijevanja bjelačkosti "Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve