Direktna demokracija – Između utopije i stvarnosti

Iz temata Direktno demokratski modeli danas objavljenog u Zarezu br. 307. prenosimo tekst Mate Kapovića, lingvista i aktivista s Filozofskog fakulteta, u kojem uz kratku retrospektivnu analizu društvenog okvira, nudi skicu terenski funkcionalnog direktnodemokratskog modela.


Političari, politolozi, sociolozi, novinari zadnja dva desetljeća govore o tome kako je Hrvatska na početku 1990-ih postala demokratska zemlja i kako sada samo čekamo da se demokracija u nas, u blatu divljeg Balkana, i do kraja normalizira i da se smire naše divlje tranzicijske vode. To će dugotrajno putovanje svršiti, gdje drugdje, nego u Europskoj uniji, gdje teče med i mlijeko, a čiji demokratski deficit rečeni stručnjaci spremno zanemaruju [vidi J. Miloš, “Vodič kroz europsku demokraciju”, Zarez br. 302]. No jasno je da je demokracija ovog našeg, kao i inozemnog, kapitaloparlamentarizma, kako ga zove Badiou, puka iluzija. Sav je diskurs o demokraciji i prelako odbaciti kao čistu ideologiju i odraz oportunizma manjine koja od njega više ili manje, izravno ili neizravno, profitira. Iako se to vrlo lako može uvidjeti i na “uređenom Zapadu”, kod nas je to, zbog recentnosti naše primitivne akumulacije kapitala, još vidljivije. Jasno je da nema prevelike razlike, mutatis mutandis, između naše prvobitne akumulacije u 1990-ma i one koja se dogodila u zapadnim zemljama prije više stotina godina. No ipak je njezino nasilje, zbog čiste vremenske blizine, u tzv. tranzicijskim zemljama puno jasnije, što nužno olakšava i raskrinkavanje naše lokalne verzije liberalne predstavničke demokracije. Za razliku od intelektualnih “elita” i medijskih radnika koji su duboko uronjeni u dominantnu ideologiju, “obični ljudi”, kako god da ih nazovemo, iako još ne mogu jasno artikulirati opoziciju ili konkretne zamjerke trenutnom političko-ekonomskom sustavu, nešto slabije probavljaju i internaliziraju rečenu propagandu o demokraciji. To je vidljivo u prosvjedima u ožujku 2011. širom Hrvatske, kao i u tolikom broju ljudi koji ne glasaju, koji ne znaju za koga će glasati, koji misle da su sve stranke i političari isti i koji ne vjeruju da se izborima može išta bitno objasniti. Da je to realnost, pokazuje i sve veća zabrinutost ideoloških dušobrižnika zbog takvih stavova širokih narodnih masa.

Drugo ime za kapitalizam

Što je zapravo nedemokratično u trenutnom sistemu? Stvar je razmjerno jednostavna. U 1990- ima se dogodila provedba onoga što je Franjo Tuđman pojednostavljeno nazvao modelom “200 bogatih obitelji”, koji danas i mnogi pripadnici intelektualne “elite” i establišmenta osuđuju kao skandaloznu ideju, ne shvaćajući pritom da je taj model zapravo samo drugo ime za kapitalizam. Da bi do restauracije kapitalizma došlo, poduzeća, tvornice, hoteli i ostalo što je bilo u društvenom vlasništvu, tj. u vlasništvu svih nas, moralo se privatizirati. Kako je vrijednost sveukupnoga društvenoga vlasništva bila prevelika da bi se privatizirala po realnim cijenama – u Jugoslaviji nije bilo bogataša, a ni u inozemstvu nije bilo tolikih sredstava – privatizacija se ni nije mogla drugačije odviti nego što jest: podjelom društvenog vlasništva podobnima (tj. predstavnicima odabranih “200 obitelji”) ili prodajom u bescjenje, bilo da je riječ o domaćim ili stranim novopečenim vlasnicima. Pritom je potpuno svejedno je li to bilo po tadašnjim zakonima ili ne (a često ni nije bilo) jer su te zakone donosili isti oni koji su se njima okoristili. Takva je privatizacija (koja se danas potpuno normalno, čak i u mainstream medijima, naziva privatizacijskom pljačkom) dovela do stvaranja nove domaće kapitalističke klasa. Uz njih su formirane i nove političke stranke, a nominalno demokratski izbori se održavaju svake četiri godine. No njihova demokratičnost postoji samo na papiru. Teoretski se na izborima može bilo tko kandidirati, ali u praksi je jasno da se bez golemih financijskih sredstava na izborima ne može pobijediti – ništa drugačije nije ni u SAD-u ili u zapadnoj Europi, dakako. Bilo tko se može kandidirati na izborima, no bez jumbo plakata, skupih reklama na TV-u i predizbornih mitinga i javnih kampanja, potpuno je jasno da se na njima ne može pobijediti. To se zorno vidi i u činjenici da osobno bogatstvo praktički automatski osigurava bar ograničen uspjeh na izborima, kao što se vidi u slučaju Keruma ali i Vidoševića i Mikšića. Pobjeda na izborima je, dakle, u potpunosti vezana uz centre financijske moći, a oni se kod nas nalaze u neokapitalističkoj klasi za koju maloprije rekosmo kako je do tih sredstava došla. Oni, naravna stvar, financiraju onoga tko će se zalagati za njihove interese. Takva se “demokracija”, stoga, sastoji od toga da svake četiri godine imamo priliku zaokružiti jedno od imena na papiru, iz stranaka koje više-manje provode i zastupaju identičnu ekonomsku neoliberalnu politiku, a koja radi protiv interesa većine a u korist sitne gospodarsko-političke “elite”. Kada jednom nekoga od tih političkih klonova, koje su lokalni kapitalisti odlučili podržati, izaberemo, sljedeće četiri godine, do novih izbora, oni mogu raditi praktički što god hoće – ne može ih se smijeniti niti su oni ikako obavezani provoditi svoja predizborna obećanja. U takvu sustavu, u kojem je “pravo da se bude biran” izravno vezano uz mogućnost financiranja toga prava, nepotrebno je uopće i spominjati mrtve koji glasaju ili manipulacije izbornim jedinicama i sl.

Materijalni i politički interesi manjine

Posve je zamislivo da bi se čak i predstavnička “demokracija” mogla vrlo jednostavno organizirati puno demokratičnije, tako da ne ovisi o financijskim sredstvima. Moguće je npr. zamisliti sljedeći sustav.
Sav je diskurs o demokraciji i prelako odbaciti kao čistu ideologiju i odraz oportunizma manjine koja od njega više ili manje, izravno ili neizravno, profitira
Sve privatne reklame i privatno financiranje kampanjâ je zabranjeno. Svak se može kandidirati za izbore na način da se za kandidaturu skupljaju potpisi na internetu i na javno dostupnim mjestima (primjerice u općinama i na za to predviđenim mjestima), a svi koji skupe dovoljan broj glasova onda dobivaju pravo sudjelovati na svakodnevnim raspravama u javnim medijima (TV-u, radiju, internetu) i širom države na trgovima i u javnim dvoranama (jasno, bez ikakve naplate). Nakon toga, birači biraju svoje predstavnike. Na ovakav bi se ili sličan način i sustav predstavničke demokracije mogao bitno demokratizirati, no za to ne postoji politička volja jer o sadašnjem sustavu i njegovoj inherentnoj nedemokratičnosti ovise vrlo realni materijalni i politički interesi. No i u ovakvu bi izbornom sistemu ostala činjenica da se predstavnici biraju jednom u četiri godine, a da se na ono što oni u međuvremenu odlučuju teško ili nikako ne može utjecati. Prave bi promjene ipak morale biti još dublje. Nezadovoljstvo ekonomskom politikom i općenito socijalno-političkim stanjem su uzrok velikih prosvjeda u ožujku 2011. godine. Nezadovoljstvo se naroda partitokratskim sustavom jasno očitovalo paljenjem zastavâ i vlasti i oporbe. No ono što se često ponavlja jest – što je rješenje? Čak i mediji i intelektualna “elita” često cinično zapitkuju mogu li se sami izbori doista smatrati pravim rješenjem? Ako smo i protiv HDZ-a i protiv SDP-a, što dalje? Odgovor na to se može vidjeti na transparentima širom zemlje – direktna demokracija. Direktna demokracija (dirdem skraćeno) sve više postaje buzzword koji se već javlja ne samo u zahtjevima raznorodnih i nepovezanih prosvjednika diljem zemlje nego čak i u mainstream medijima. Premda mnogi još nisu potpuno svjesni što je tu točno posrijedi, širi se ideja da bi to moglo biti toliko željeno rješenje. “Ne trebamo lidera da bismo odlučivali” – poručuje drugi transparent. No je li to doista i moguće, pogotovo na širim društvenim razinama?

Pojam direktne demokracije u Hrvatskoj su u javnost lansirali, prije narodnih prosvjeda 2011. godine, pobunjeni studenti tijekom svojih blokada 2009. godine boreći se za besplatno obrazovanje [vidi M. Kapović, “Dvije godine borbe za besplatno obrazovanje i razvoj novog studentskog pokreta u Hrvatskoj”, Zarez br. xxx (kraj 2010)]. Studenti su bili organizirani nehijerarhijski, horizontalno, bez vođâ i bez predstavnikâ, kroz plenume i radne grupe – o svemu se odlučivalo kolektivno većinom glasova. Ono što je jasno jest da bi se takav model direktnodemokratskog odlučivanja mogao vrlo lako s upravljanja blokiranim fakultetom mogao primijeniti i na upravljanje tvornicama, poduzećima, hotelima, lokalnim zajednicama, institutima i sl. Ovdje valja upozoriti na nešto što se kod nas često krivo shvaća. Direktna demokracija nije sama po sebi nikakav novum u svjetskom okviru ni u studentskim borbama ni u pokretima za socijalnu pravdu općenito. Studentske blokade u svijetu odavno većinom funkcioniraju putem direktne demokracije, pri čemu se ono što je kod nas 2009. prozvanom plenumom vani naziva drugim nazivima, npr. na engleskom obično nazivom general assembly (zanimljivo je da su kasnije pobunjeni austrijski studenti, u jesen 2009, kao i hrvatski studenti, za svoja dirdem tijela također uzeli riječ Plenum, koja postoji i u njemačkom, no nije jasno je li tu riječ o slučajnosti ili o čemu drugom). Općenito, razni su pokreti, ne samo studentski, u povijesti vrlo često primjenjivali dirdem način odlučivanja kao sredstvo autolegitimacije odozdo. Ono što je pak u hrvatskom slučaju novost nije, dakle, sama primjena direktne demokracije, nego njezina izrazita organiziranost i funkcionalnost, što je potanko opisano u Blokadnoj kuharici, koja je u međuvremenu prevedena na engleski, njemački i srpski s izdanjima u UK/SAD-u, Austriji i Srbiji te postaje sve češćom referencom širom svijeta. Studentski je hrvatski primjer pokazao da dirdem ne samo da funkcionira i da je riječ o sustavu koji je daleko pravedniji i demokratskiji od predstavničkoga, nego i da se kroza nj donose bolje odluke, da su ljudi informiraniji i uključeniji i da se mogućnost pritiska na pojedince i korupcija gotovo pa u potpunosti sprječavaju, što je inače jedan od najtežih problema npr. u sindikatima i seljačkim organizacijama.

Plenumsko odlučivanje na mikrorazinama

Ovdje je zanimljivo spomenuti i jedan povijesni primjer. U inače vrlo dobroj knjizi The Bolsheviks in Power (2007: 55) A. Rabinowitch, govoreći o petrogradskom sovjetu 1917, ističe da se u njemu isprva redovno sastajalo po nekoliko stotina izabranih delegata tvornicâ i vojnih jedinica (od njih ukupno više od tisuću), no da je takav sovjet jednostavno bio prevelik da bi služio kao tijelo za odvijanje razumne rasprave i donošenje odlukâ te da su njegove plenarne sjednice, uz neke iznimke, u kasnijoj fazi djelovanja uglavnom bile više informativno-mobilizacijske naravi, nego što su bili ozbiljni sastanci na kojima su se donosile važne odluke. Tu, dakle, vidimo da Rabinowitch praktički a priori odbija ideju da više stotina ljudi može raspravljati i učinkovito donositi odluke (premda to inače opovrgavaju i drugi ruski primjeri, kao i primjeri mnogočlanih tijela u predstavničkoj demokraciji). No plenum je Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na kojem je na vrhuncima blokade sudjelovalo i po gotovo 1000 ljudi, opovrgao takve predrasude jer je, unatoč velikom broju sudionika, bio vrlo učinkovit i uspješno je funkcionirao. Tomu je, sasvim sigurno, pridonijela i sjajna organizacija (moderatori, javni zapisnik, redari…) i tehnička pomagala (kao mikrofoni, kompjuter, projektor…).

Kako smo vidjeli na primjeru plenuma FF-a, na mikrorazinama se plenumsko odlučivanje može provesti bez većih problema, no kako direktnu demokraciju primijeniti na drugim razinama, npr. na nacionalnoj razini, jer to je očito ono što se traži u zahtjevima za direktnom demokracijom na prosvjedima. Je li to uopće realno? Očito je da plenumi i radne grupe mogu funkcionirati na mikrorazinama (fakultetima, tvornicama, poduzećima, općinama…), ali ne i na razini čitave zemlje. Tu je, dakle, potreban drugačiji model dirdema. No prije nego što se krenemo baviti time kako bi dirdem bio ustrojen na razini čitave zemlje, treba se osvrnuti na drugo pitanje u vezi s realnošću direktne demokracije na široj razini. Postoji li gdje na svijetu takav direktnodemokratski ustroj o kakvom govorimo? Odgovor je – ne. Postoje mnogi primjeri gdje neki aspekti dirdema postoje u ograničenim okolnostima (npr. frekventni i mnogobrojni referendumi u Švicarskoj, participatorni budžet u brazilskom Porto Alegreu, lokalna vijeća u Venecueli itd.), no ne postoji ni jedan primjer države gdje bi predstavnička “demokracija” bila u potpunosti zamijenjena direktnom demokracijom, tj. izravnom vladavinom naroda bez predstavnikâ.

Direktna demokracija nije rješenje samo po sebi, borba za dirdem je nužno povezana s borbom za socijalnu i pravdu, i jednakost

Ipak, to nije nikakav argument protiv dirdema – ne tako davno, prije 100-150 godina, slična se argumentacija rabila i protiv davanja prava glasa ženama i siromašnima na izborima, a još prije se sličnim argumentima branilo feudalizam, robovlasništvo itd. Da ne govorimo da se primjerice u Kataloniji 1936. teško moglo zamišljati upotrebu interneta u provedbi direktne demokracije i uopće postojanje takvih komunikacijskih sredstava.

Dirdem na nacionalnoj razini

Tu onda dolazimo do konkretnog pitanja kako bi dirdem točno funkcionirao na nacionalnoj razini? Naravno, nemoguće je unaprijed donositi i zamišljati potpuno definirane modele, no moguće je dati nekoliko skica kako bi takav sustav mogao izgledati. Na lokalnoj razini – u općinama/četvrtima većih gradova, manjim gradovima (do nekoliko tisuća ljudi), selima, fakultetima, tvornicama, poduzećima i sl. – dirdem bi najjednostavnije mogao biti ustrojen plenumski, tako da se svi zainteresirani redovno okupljaju, raspravljaju i donose odluke. Naravno, to ne znači da bi svi nužno i morali sudjelovati svaki put, nego samo da bi na to, kao članovi dotične zajednice, imali pravo. Plenumi bi raspravljali o najbitnijim pitanjima ili o pitanjima o kojima bi članovi zajednice zahtijevali raspravu, manje bitna ili kompleksnija pitanja bi se rješavala na otvorenim radnim grupama (čije bi odluke plenum morao potvrditi), dok bi neke od njih, kao i pitanja tehničke naravi, rješavali javni službenici (birokrati), koji bi bili u svakom trenu smjenjivi na plenumima ako ljudi njima ne bi bili zadovoljni, a koji bi zamijenili sadašnje političare. Na regionalnoj i nacionalnoj razini očito ne bi postojala mogućnost da se svi nađu na plenumu i raspravljaju pa bi se tu u pomoć morala pozvati tehnologija, tj. glasanje preko interneta. E-glasanje je, u ovom ili onom obliku, već itekako prisutno u svijetu – dovoljno je spomenuti primjer da je u Estoniji početkom 2011. preko interneta glasalo preko dva milijuna birača, a slični se primjeri upotrebe tehnologije u glasanju mogu naći i drugdje, npr. SAD-u, Kanadi, Nizozemskoj, Brazilu, Indiji itd. Tehnološki to ne samo da je izvedivo, nego takva tehnologija već postoji. Važna paralela je tu e-bankarstvo – ako znamo da se sigurno mogu prebacivati novci s računa na račun, nema nikakve sumnje da se može tehnološki osigurati i e-glasanje, koje, uostalom, u svijetu već i postoji, mada nigdje u funkciji potpunog dirdema o kojem govorimo. Moguć prigovor je da nemaju svi pristup internetu, no to je vrlo slaba kritika – pristup internetu bi trebao postati jedno od ljudskih prava, kao u Finskoj, i, u slučaju uvođenja e-glasanja, svi bi morali moći imati pristup internetu i informatički se opismeniti, što je, uostalom, jedan od preduvjetâ za razvoj ikakve moderne demokracije. U prijelaznom razdoblju bi se to moglo rješavati tako da bi ljudi koji nemaju kompjutera glasali u općinama, lokalnim školama, preko mobitela i sl. Putem e-glasanja bi se glasalo o svim bitnijim pitanjima u zemlji, kao i o problemima o kojima bi ljudi htjeli glasati (na internetu bi se mogli skupljati glasovi/ potpisi za otvaranje određenog pitanja, a svaki bi čovjek mogao dati prijedlog o čemu bi trebalo glasati), dok bi tehnička i svakodnevna pitanja rješavali u svakom trenutku smjenjivi izabrani javni službenici. Svakom glasanju bi trebala nužno prethoditi javna rasprava, ali u pravom smislu te riječi a ne kao danas – na internetu, lokalnim plenumima i radnim grupama, u javnim medijima i prostorima, čije bi se primjedbe onda prilikom glasanja i formuliranja pitanja uvažavale. Javni mediji, neovisni o političkim strukturama i kapitalu, preduvjet su funkcioniranja pravog demokratskog društva [vidi M. Kapović, “Mediji kao organ tranzicije”, Zarez siječanj 2010]. U ovakvom bi sustavu sabor postao nepotreban, kao i političke stranke, no one bi mogle opstati, zajedno s nevladinim udrugama i sličnim organizacijama, kao interesno-lobističke skupine koje bi, kao i svi ostali glasači, imale pravo zagovarati određena rješenja, no, naravno, njihova promocija ne bi smjela nikako biti vezana uz financijska sredstva jer bi to bilo suprotno samoj ideji demokracije.

Legalizirana korupcija

No sama direktna demokracija nije rješenje samo po sebi, borba za dirdem je nužno povezana s borbom za socijalnu i pravdu i jednakost. To je dobro krajem 2010. istakla inicijativa Okupirana Dalmacija, postavljajući kao svoje ciljeve dirdem i materijalnu jednakost. Posve je jasno da sama direktna demokracija, uz većinu imovine i resursâ u vlasništvu malobrojne ekonomske “elite” i uz medije u privatnom vlasništvu, ne bi bila rješenje. Kapitalizam je, kao što je glasila jedna od poruka s transparenata u već spomenutim prosvjedima, “legalizirana korupcija” i kao takav je nespojiv s idejom prave demokracije. Također, radnik koji cijeli dan mora raditi i boriti se za goli opstanak nema ni vremena ni mogućnosti informirati se i aktivno sudjelovati u političkom životu i odlučivanju. S druge strane, opstanak je bilo kakvog postkapitalističkog društva, kao što nas povijest zorno uči, nemoguć bez direktne demokracije. Na kraju, ne treba posebno ni napominjati da u ovakvim nastojanjima valja djelovati, koliko god je to moguće, međunarodno jer se problemi trenutnog političko-ekonomskog sistema ne mogu riješiti u okvirima samo jedne zemlje iako pojedini lokalni primjeri mogu biti uzor i poticaj i za druge da se aktiviraju.

Je li sustav koji smo opisali utopijski? Možda, no činjenica jest da je on politički i tehnološki sasvim izvediv, a da bismo se za nešto borili potrebna nam je koliko-toliko jasna vizija za što se borimo. Ne treba zaboraviti, kao što smo već spominjali, da su prije 100 godina, u trenutku kada su monarhije još bile uobičajena stvar, a žene su malogdje imale pravo glasa, opće pravo glasa, a da ne govorimo o tehnologijama kao što su internet i mobiteli, izgledali i više nego utopijski. Ono što je danas utopija već sutra može biti realnost. U svakom slučaju, do boljeg društva nećemo doći sjedeći u svojim foteljama skrštenih ruku, nego samo ako se sami za njega izborimo.

Vezani članci

  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 31. kolovoza 2021. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (prvi dio) Pitanje porijekla neke zaraze otvara prostor za simplifikacije, moralnu paniku, teorije zavjere, antivaksersku propagandu i stigmatiziranje već marginaliziranih skupina. Razmatranje povijesti HIV-a pokazuje na koji se način taj virus životinjskog porijekla iz okoline rijeke Kongo kretao do Kariba i SAD-a te kakvu je ulogu u tome imalo nedostatno kolonijalno javno zdravstvo. Iako je pandemija AIDS-a posebice pogađala određene pozicije u mapama seksualnosti i rada (gej muškarce, karipske migrantkinje i migrante, kućanske i seksualne radnice, siromašne korisnike i korisnice intravenoznih droga), iz historijsko-strukturne analize jasno je da njezin uzrok nisu bile specifične skupine ljudi već globalni politički i socioekonomski kontekst.
  • 31. kolovoza 2021.
    Featured Video Play Icon
    Šta je sve od crno-feminističkog značaja?
    Ako se Crni feminizam ne misli iz perspektive zasebnih opresija, isključivo kao feminizam za Crne žene, već iz emancipatorne perspektive univerzalnosti u kojoj se različite osi dominacije i eksploatacije promišljaju kao čvrsto uvezane u sistem kapitalizma, onda Crni feminizam postaje označitelj za ujedinjene antikapitalističke borbe. Na taj način i okupacija Palestine i diskriminacija trans osoba i ukidanje policije te drugih kapitalističkih institucija, kao i kolektivna briga itsl., čine polje crno-feminističke borbe, o čemu na panelu o paralelama između Crnog feminizma i pokreta Black Lives Matter govore Charlene Carruthers, Reina Gossett i Barbara Smith.
  • 22. kolovoza 2021. Antispecizam u teoriji i praksi Karnizam je znanstveno nedokaziva dogma prema kojoj je životinjsko meso nužan sastojak zdrave ljudske prehrane, i kao takav tvori čvrstu jezgru specizma, diskriminacije na osnovi biološke vrste, utemeljene na antropocentričkoj paradigmi koja razdvaja ljude od životinja. Onkraj štetnog utjecaja omnivorske prehrane na klimu, zoonotskih korijena globalnih pandemija, i drugih pragmatičnih razloga za prelazak na biljojednu prehranu, nužno je da antispecizam i veganstvo kao njegovu praksu, umjesto kao životni ili potrošački stil, postavimo kao etički problem i predmet intersekcijski koncipiranog progresivnog antikapitalističkog društvenog pokreta koji transgeneracijski zatočene, iskorištavane, mučene i ubijane ne-ljudske životinje strukturno konceptualizira kao dio proletarijata.
  • 30. lipnja 2021. Interseks osobe i njihovi problemi Interseks stanja obično se razumijevaju kao stanja koja variraju „između“ ženskog i muškog spola, i čija genetska, kromosomska, hormonska, i anatomska (ne)preklapanja uzdrmavaju binarnu konstrukciju „ženske“ i „muške“ spolnosti. Patrijarhalna proizvodnja medicinsko-biologijskog znanja ne samo da diskurzivno gura interspolne osobe u identitetske kutije „ženskosti“ i „muškosti“ te produbljuje njihovu marginalizaciju, već nameće i opasne prakse sakaćenja tijela koja se ne uklapaju u dominantnu taksonomiju. Raspršivanje ustajalih mitova možemo započeti ozbiljnijim informiranjem o iskustvima interseks osoba, kao i povezivanjem s organizacijama koja štite njihova prava.
  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve