Postoji kontekst londonskih nemira koji se ne može ignorirati
Otkad je koalicija došla na vlast prije tek nešto više od godinu dana u zemlji se dogodilo više studentskih prosvjeda, blokade desetaka sveučilišta, nekoliko štrajkova, marš sindikata na kojemu se okupilo pola milijuna ljude te sada – nemiri na ulicama glavnog grada (kojima su prethodili okršaji s bristolskom policijom u Stokes Croftu ranije ove godine). Svaki od tih događaja imao je drugačiji povod, no ipak – događaju se za vrijeme brutalnih rezova i nametnutih mjera štednje. Vlada dobro zna da svojim politikama provocira masovne nemire kakve nismo vidjeli od ranih osamdesetih. Izlazak naroda na ulice Tottenhama, Edmontona, Brixtona i drugdje posljednjih noći mogao bi biti predznak trajnih i ozbiljnih poraza britanske vlade.
Politike provođene u posljednjih godinu dana možda i jesu dramatično rasvijetlile podjelu između povlaštenih i obespravljenih (slojeva), no uzroci društvenih nemira prelaze te okvire. Smrt Mark Duggan 4. kolovoza (čini se da je ipak samo policija pucala, za razliku od prvih izvještaja o događaju) tek je još jedan tragičan događaj u dugoj povijesti odnosa londonske policije i običnih građana Londona, a naročito onih koji su pripadnici etničkih manjina ili crnci, te izdvajanje određenih područja i individualaca kako bi ih se nadziralo, pretraživalo i redovito uznemiravalo.
Jedan novinar napisao je da je bio iznenađen koliko ljudi u Tottenhamu ne samo da je znalo za Nezavisnu komisiju za prigovore na rad policije (eng. Independent Police Complaints Commission; dalje u tekstu IPCC) već je i bilo kritično spram njenog rada, no ništa od toga ne bi trebalo čuditi. Ako pogledamo brojke o smrtnim slučajevima u policijskom pritvoru (barem 333 od 1998. i nijedna osuda ijednog policajca za bilo koju od njih), mnogima će se, sasvim opravdano, učiniti da IPCC i sudovi više štite policiju već narod.
Spojimo li razumljivu sumnju i gnjev prema policiji koji proistječu iz iskustva velikog siromaštva i visoke nezaposlenosti, postat će nam jasno što je ponukalo narod da izađe na ulice. (Haringey, općina koja obuhvaća i Tottenham, ima četvrtu najvišu razinu siromašne djece u Londonu i stopu nezaposlenosti od 8.8 posto, što je dvaput više od državnog prosjeka, s jednim praznim radnim mjestom na svake 54 osobe koje traže posao u općini).
Oni koji osuđuju događaje u proteklih nekoliko dana u sjevernom Londonu i drugdje trebali bi napraviti jedan korak unatrag i uzeti u obzir širu sliku: zemlja u kojoj je najbogatijih 10 posto sada u 100 puta boljoj (financijskoj) poziciji nego siromašni, u kojoj se potošnja temeljena na osobnom dugu godinama gurala kao rješenje za posrnulu ekonomiju i u kojoj je, prema OECD-u, socijalna mobilnost gora nego u bilo kojoj drugoj razvijenoj zemlji.
Kao što su Richard Wilkinson i Kate Pickett ukazali u svojoj knjizi The Spirit Level: Why Equality is Better for Everyone, fenomeni koji se obično nazivaju „društvenim problemima“ (kriminal, bolest, pritvorska stopa, duševne bolesti) mnogo su češći u društvima nejednakosti nego u onima s boljom ekonomskom raspodjelom i manjim jazom između najbogatijih i najsiromašnijih. Desetljeća individualizma, natjecanja i sebičnosti koje je poticala država – spojeno sa sistematičnim uništavanjem sindikata i kriminalizacijom neistomišljenika koja neprestano raste – učinilo je Veliku Britaniju jednom od razvijenih zemalja s najvećom nejednakošću.
Slike gorućih zgrada, zapaljenih auta i opustošenih trgovina možda su plodno tlo za neumorne medije uvijek žedne novih priča i skupina koje mogu demonizirati, no ove događaje nećemo razumjeti ako ignoriramo historiju i kontekst ovih događaja.
The Guardian (8. kolovoza 2011.)