Postoji kontekst londonskih nemira koji se ne može ignorirati

Mlada britanska teoretičarka, Nina Power, u svom tekstu objavljenom u dnevnom listu The Guardian ocrtava socijalni, ekonomski i politički okvir u kojima su se desili nemiri u Engleskoj proteklog tjedna. Za razliku od većine mainstream medija (uključujući i javnu TV kuću) Powerova ukazuje na moguće razloge nereda koji se neće svesti na površne kategorizacije kao što su “kriminalne hulje”, “odrazi gang kulture” i sl.


Otkad je koalicija došla na vlast prije tek nešto više od godinu dana u zemlji se dogodilo više studentskih prosvjeda, blokade desetaka sveučilišta, nekoliko štrajkova, marš sindikata na kojemu se okupilo pola milijuna ljude te sada – nemiri na ulicama glavnog grada (kojima su prethodili okršaji s bristolskom policijom u Stokes Croftu ranije ove godine). Svaki od tih događaja imao je drugačiji povod, no ipak – događaju se za vrijeme brutalnih rezova i nametnutih mjera štednje. Vlada dobro zna da svojim politikama provocira masovne nemire kakve nismo vidjeli od ranih osamdesetih. Izlazak naroda na ulice Tottenhama, Edmontona, Brixtona i drugdje posljednjih noći mogao bi biti predznak trajnih i ozbiljnih poraza britanske vlade.

Politike provođene u posljednjih godinu dana možda i jesu dramatično rasvijetlile podjelu između povlaštenih i obespravljenih (slojeva), no uzroci društvenih nemira prelaze te okvire. Smrt Mark Duggan 4. kolovoza (čini se da je ipak samo policija pucala, za razliku od prvih izvještaja o događaju) tek je još jedan tragičan događaj u dugoj povijesti odnosa londonske policije i običnih građana Londona, a naročito onih koji su pripadnici etničkih manjina ili crnci, te izdvajanje određenih područja i individualaca kako bi ih se nadziralo, pretraživalo i redovito uznemiravalo.

Jedan novinar napisao je da je bio iznenađen koliko ljudi u Tottenhamu ne samo da je znalo za Nezavisnu komisiju za prigovore na rad policije (eng. Independent Police Complaints Commission; dalje u tekstu IPCC) već je i bilo kritično spram njenog rada, no ništa od toga ne bi trebalo čuditi. Ako pogledamo brojke o smrtnim slučajevima u policijskom pritvoru (barem 333 od 1998. i nijedna osuda ijednog policajca za bilo koju od njih), mnogima će se, sasvim opravdano, učiniti da IPCC i sudovi više štite policiju već narod.

Spojimo li razumljivu sumnju i gnjev prema policiji koji proistječu iz iskustva velikog siromaštva i visoke nezaposlenosti, postat će nam jasno što je ponukalo narod da izađe na ulice. (Haringey, općina koja obuhvaća i Tottenham, ima četvrtu najvišu razinu siromašne djece u Londonu i stopu nezaposlenosti od 8.8 posto, što je dvaput više od državnog prosjeka, s jednim praznim radnim mjestom na svake 54 osobe koje traže posao u općini).

Oni koji osuđuju događaje u proteklih nekoliko dana u sjevernom Londonu i drugdje trebali bi napraviti jedan korak unatrag i uzeti u obzir širu sliku: zemlja u kojoj je najbogatijih 10 posto sada u 100 puta boljoj (financijskoj) poziciji nego siromašni, u kojoj se potošnja temeljena na osobnom dugu godinama gurala kao rješenje za posrnulu ekonomiju i u kojoj je, prema OECD-u, socijalna mobilnost gora nego u bilo kojoj drugoj razvijenoj zemlji.

Kao što su Richard Wilkinson i Kate Pickett ukazali u svojoj knjizi The Spirit Level: Why Equality is Better for Everyone, fenomeni koji se obično nazivaju „društvenim problemima“ (kriminal, bolest, pritvorska stopa, duševne bolesti) mnogo su češći u društvima nejednakosti nego u onima s boljom ekonomskom raspodjelom i manjim jazom između najbogatijih i najsiromašnijih. Desetljeća individualizma, natjecanja i sebičnosti koje je poticala država – spojeno sa sistematičnim uništavanjem sindikata i kriminalizacijom neistomišljenika koja neprestano raste – učinilo je Veliku Britaniju jednom od razvijenih zemalja s najvećom nejednakošću.

Slike gorućih zgrada, zapaljenih auta i opustošenih trgovina možda su plodno tlo za neumorne medije uvijek žedne novih priča i skupina koje mogu demonizirati, no ove događaje nećemo razumjeti ako ignoriramo historiju i kontekst ovih događaja.

s engleskog prevela Marija Ćaćić
The Guardian (8. kolovoza 2011.)

Vezani članci

  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.
  • 13. ožujka 2021. Štrajk na niskim granama "Zbog pravnih i poslovnih praksi u SAD-u je iznimno teško pokrenuti štrajk. Šefovi i njihovi političari razumiju da su radnice i radnici bez opcije uskraćivanja rada gotovo bespomoćni, i stoga su postavili bezbrojne zapreke štrajkačkim aktivnostima. Međutim, za one među nama koji vjeruju da nije moguće izgraditi bolje društvo bez snažnijih sindikata, ovi simptomi su kobni. Jerry Brown, mentor Jane McAlevey u sindikalnoj podružnici 1199 New England Međunarodnog sindikata zaposlenih u uslužnim djelatnostima kaže da je štrajk mišić rada i ako ga redovno ne koristimo, on atrofira."
  • 14. veljače 2021. Kako mirovinski fondovi oblikuju financijalizaciju u Kolumbiji i Peruu "U ekonomijama u nastajanju koje su podvrgnute podređenim oblicima ekonomske i financijske integracije, i gdje su zastupljeni interesi visoko koncentrirane financijske industrije, takvi mirovinski fondovi mogu podbaciti kao katalizator dubokih, likvidnih i stabilnih domaćih tržišta kapitala. Umjesto toga, mogli bi doprinijeti financiranju privatiziranih oblika infrastrukture i nekretnina te ojačati hijerarhije globalnog financijskog svijeta."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve