1% najbogatijih kao najveći uništavatelji bogatstva u povijesti

Mnogi od današnjih bogataša do svog su položaja došli zbog sposobnosti da zgrabe određene poslove. To je više posljedica nemilosrdnog izrabljivanja drugih i slučajnog rađanja na nekom mjestu nego što je do talenta i inteligencije, pošto takve poslove u velikoj većini slučajeva obavljaju oni koji su rođeni na određenom mjestu ili u određenoj klasi.


Ukoliko je bogatstvo neminovna posljedica napornog rada i poduzetništva, onda bi svaka Afrikanka bila milijunašica. Tvrdnje koje 1% najbogatije populacije iznosi o sebi – da imaju izvanrednu inteligenciju, kreativnost ili nagon – primjeri su pogrešne autopercepcije, tj. pripisivanja samima sebi rezultata za koje nisu zapravo zaslužni. Mnogi od današnjih bogataša do svog su položaja došli zbog sposobnosti da zgrabe određene poslove. To je više posljedica nemilosrdnog izrabljivanja drugih i slučajnog rađanja na nekom mjestu nego što je do talenta i inteligencije, pošto takve poslove u velikoj većini slučajeva obavljaju oni koji su rođeni na određenom mjestu ili u određenoj klasi.

Otkrića psihologa Daniela Kahnemana, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju poražavajuća su za vjerovanja koja financijski teškaši gaje o sebi. Otkrio je kako je njihov prividni uspjeh kognitivni privid. Na primjer, proučavao je postignuća 25 financijskih savjetnika kroz razdoblje od osam godina. Došao je do rezultata kako je dosljednost njihovog radnog učinka ravna nuli. “Rezultati su više nalikovali natjecanju u bacanju kocke no igri koja je zahtijevala vještinu.” Oni koji su dobili najveće bonuse jednostavno su imali sreće.

Takvi su se rezultati naširoko ponavljali. Pokazali su kako trgovci i upravljači fondovima na čitavom Wall Street-u dobivaju svoje ogromne naknade s jednakim uspjehom koji bi postigla i čimpanza odlučujući na temelju bacanja novčića. Kad je na to Kahneman pokušao ukazati, ignorirali su ga. “Privid vještine… je duboko ukorijenjen u njihovoj kulturi.”

Toliko o financijskom sektoru i njegovim sjajno obrazovanim analitičarima. Što se tiče ostalih tipova poslova, recite vi meni. Ima li vaš šef sposobnosti rasuđivanja, viziju i upravljačke sposobnosti u većoj mjeri od ostalih zaposlenika ili je na taj položaj došao blefiranjem, muljanjem i zlostavljanjem?

U istraživanju objavljenom u zborniku Psychology, Crime and Law Belinda Board i Katarina Fritzon testirale su 39 viših upravitelja i glavnih direktora iz vodećih britanskih tvrtki. Usporedile su rezultate s istim testovima koje su ispunili pacijenti specijalističke bolnice Broadmoor, u kojoj su zatvoreni počinitelji ozbiljnijih zločina. Po pitanju pokazatelja psihopatskog ponašanja rezultati šefova bili su viši ili jednaki rezultatima pacijenata. Dapače, po dotičnim su kriterijima nadmašili čak i one pacijente kod kojih je ustanovljen psihopatski poremećaj ličnosti.

Psihopatska obilježja koja su kod šefova bila posebno prisutna, Board i Fritzon primjećuju, poprilično nalikuju karakteristikama koje tvrtke traže kod svojih zaposlenika. Oni kod kojih su ta obilježja često prisutna vrlo su vješti u laskanju i manipulaciji moćnim ljudima. Egocentričnost, snažan osjećaj da zaslužuju povlastice, spremnost na iskorištavanje drugih te nedostatak empatije i savjesti malo će vjerojatno naškoditi njihovim šansama u mnogim korporacijama.

U svojoj knjizi Snakes in Suits, Paul Baibiak i Robert Hare ukazuju na to da, kako se stare korporativne birokracije zamjenjuju prilagodljivijim, stalno promjenjivim strukturama, te kako se timski igrači manje vrednuju u odnosu na natjecateljski raspoložene hazardere, psihopatska će obilježja vjerojatnije biti odabrana i nagrađena. Čitajući njihov rad učinilo mi se kako će netko, ukoliko se s takvim osobinama rodi u siromašnoj obitelji, vjerojatno završiti u zatvoru, no, ako imate psihopatske osobine i rodite se u bogatoj obitelji, vjerojatnije je da ćete završiti u poslovnoj školi.

To ne znači da su svi direktori psihopati, već da ekonomija nagrađuje pogrešne vještine. Kao što su se šefovi riješili sindikata i počeli kontrolirati zakonodavce i porezne uprave, tako je razlika između produktivne i rentijerske više klase potpuno nestala. Glavni se direktori ponašaju poput vojvoda, izvlačeći iz svojih financijskih posjeda sume van svakih razmjera u odnosu na posao koji obavljaju ili na vrijednosti koje stvaraju; iznose koji ponekad u potpunosti iscrpljuju zaradu od poslova na kojima parazitiraju. Nisu ništa više zaslužni za dio tog bogatstva koje su prisvojili od naftnih šeika.

Mi ostali bismo, preko vlada i dodvoravajućih intervjua u medijima, trebali prihvatiti njihov mit o izabranosti, tj. uvjerenje kako imaju nadljudske sposobnosti. Vrlo bogati se često opisuju kao stvaratelji bogatstva, no oni parazitiraju nad zemljinim prirodnim bogatstvima te nad radom i kreativnosti svojih radnika, osiromašujući pritom i ljude i planet. Upravo smo zbog njih skoro bankrotirali. Stvaratelji bogatstva unutar neoliberalne mitologije upravo su jedni od najučinkovitijih uništavatelja bogatstva koje je svijet ikada vidio.

Ono što se dogodilo u proteklih 30 godina jest prisvajanje zajedničke svjetske riznice od strane šačice ljudi potpomognute neoliberalnim politikama koje su u bogatim nacijama prvi uveli Ronald Reagan i Margaret Thatcher. Sad ću vas obasuti brojkama. Žao mi je zbog toga, no ove se brojke trebaju urezati u naše umove. Između 1947. i 1979., produktivnost je u SAD-u porasla za 119%, dok je prihod donje petine stanovništva porastao za 122%. No između 1979. i 2009. produktivnost je porasla za 80%, dok je prihod donje petine pao za 4%. U otprilike istom razdoblju prihod gornjih 1% porastao je za 270%.

U UK-u iznos novca koji je najsiromašnija desetina zaradila smanjio se za 12% između 1999. i 2009, dok je iznos koji je zaradila najbogatija desetina porastao za 37%. Gini koeficijent, koji mjeri nejednakost u prihodima, porastao je u ovoj zemlji s 26 u 1979. na 40 u 2009.

U svojoj je knjizi Haves and the Have Nots Branko Milanović pokušao otkriti tko je bio najbogatija osoba u povijesti. Počevši od bogatog rimskog trijumvira Marka Licinija Krasa, mjerio je bogatstvo u odnosu na količinu rada svojih sunarodnjaka koju je bogataš mogao kupiti. Čini se da najbogatiji čovjek u zadnjih 2000. godina naš suvremenik. Carlos Slim koji bi mogao kupiti rad 440,000 prosječnih Meksikanaca. To ga čini četrnaest puta bogatijim od Krasa, devet puta bogatijim od Carnegiea i četiri puta bogatijim od Rockefellera.

Donedavno smo bili očarani samopripisivanjem zasluga kod šefova. Njihovi su sljedbenici na akademiji, u medijima, think tankovima i u vladi stvorili opsežnu infrastrukturu isprazne ekonomije i laskanja kako bi opravdali njihovo prisvajanje tuđeg bogatstva. Toliko smo postali uživljeni u ovu besmislicu da rijetko osporavamo njenu istinitost.

Trenutno se to mijenja. U nedjelju navečer svjedočio sam upečatljivoj raspravi na stepenicama katedrale Sv. Pavla između Stuarta Frasera, direktora Corporation of the City of London, još jednog predstavnika te korporacije, nemirnog svećenika Williama Taylora, Johna Christensena iz Tax Justice Networka, te ljudi iz pokreta Okupiraj London. Podsjećalo je donekle na rasprave u Putneyju iz 1647. Po prvi put nakon mnogo godina – pritom svaka čast korporativnim činovnicima na pojavljivanju – narod je financijsku moć pozvao izravno na odgovornost.

Osjećalo se kako se stvara povijest. Nezasluženo bogati su pod povećalom, a mi ostali zahtijevamo svoj novac natrag.

S engleskog preveo Velimir Gašparac
Objavljeno u Guardianu 7.11.20011.

Vezani članci

  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 28. lipnja 2020. Nemiri Stonewalla "Danas je prvi dan Mjeseca ponosa, proslave Stonewallskih nemira iz 1969. godine. Ustanci trenutno izbijaju diljem zemlje. Današnji bogati bijeli gej muškarci možda se protive „nasilju“, ali povijest LBGTQ+ pokreta pokazuje da se neredi ugnjetavanih ljudi tiču oslobođenja."
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.
  • 21. lipnja 2020. Voziti automobil u doba nejednakosti "Kada časopis poznatiji po recenzijama stranih superautomobila i domaćih nabrijanih vozila te uredničkoj politici koja izaziva kontroverze jedino kada napada terence (u prilog monovolumenima i automobilima) istakne priču o Oliveru, obiteljskom automobilu Jasona M. Vaughna marke Subaru, koji je prešao 418 000 kilometara, u članku pod naslovom “The Fear of Failure” („Strah od neuspjeha“), to je svakako znak da živimo u vremenima opscene nejednakosti."
  • 21. lipnja 2020. Prava definicija „privatnog vlasništva“ "Elite se pribojavaju uništenja vlastite imovine, ali još više strahuju od uništenja društvenih odnosa koji čine privatno vlasništvo mogućim. Dakle, strepe od svijeta bez policije."
  • 14. lipnja 2020. Neka vas „preispisivanje povijesti“ ne zabrinjava: upravo je to historičarski posao Rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku dočekano je, između ostalog, reakcijama koje hine zabrinutost za historiografiju. Međutim, svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji.
  • 14. lipnja 2020. Trudeauov odgovor na rad policije i rasnu pravdu samo je prazna gesta Platitude centrističkih političara poput kanadskog premijera Justina Trudeaua i njihovo korištenje prilika za simboličku kooptaciju antirasističkih društvenih pokreta slaba su zamjena za strukturno adresiranje mehanizama i institucija koje potiču i održavaju rasizam, fenomen koji nikako nije ograničen na kontekst SAD-a.
  • 14. lipnja 2020. Rezervna armija – pandemijsko izdanje "Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju."
  • 7. lipnja 2020. Rad od kuće nakon korona virusa osigurat će šefovima veću kontrolu nad radničkim životima Korist koju korporacijama donosi rad od kuće daleko nadilazi pogodnosti koje od takvog aranžmana imaju radnici i radnice. Unatoč tome što istraživanja pokazuju da ih većina jedva čeka vratiti se na tradicionalno radno mjesto, uštede koje se mogu ostvariti eksternaliziranjem nekretninskih i režijskih troškova na individualna kućanstva, uspješno provedeni eksperiment rada na daljinu tijekom pandemije i pritom zabilježeni porast učinkovitosti pružile su upravama velikih kompanija dovoljno povoda da krenu najavljivati prebacivanje na „digitalni standard“, koji radništvu predstavljaju kao povlasticu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve