Historical Materialism – izvještaj s 1. dana konferencije

U Londonu je od 10. do 13. studenog u tijeku godišnja konferencija “Historijski materijalizam”, redovito okupljanje vodećih svjetskih lijevih mislilaca, ove godine s naslovom “Prostori kapitala, trenuci borbe” i s ciljem da “stvori prostor kolektivnog osmišljavanja, makar i sukobljenih, strateških koncepata poveznica između društvenoekonomskih promjena i emancipatorne politike.” Svakodnevno s konferencije za Slobodni Filozofski izvještava Toni Prug.


Plenarne sesije bile su razočaravajuće, što je se moglo očekivati – čistom se filozofijom teško može odgovoriti na pitanje što bi i kako trebalo raditi u pogledu napredaka ljevice iz ugla trenutne krize i popularizacije lijeve kritike i sve šire upotrebljavanih direktnodemokratskih (dirdem) metoda, ali ni aktivistički pogled nije bio puno konstruktivniji (osim poziva da se izađe na ulice 30. studenog kad u Engleskoj štrajka 3 milijuna radnika).

Panagiotis Sotiris i Joel Geier spomenuli su dirdem kao nezaobilazan element buduće ljevice. Geier drži da je pobuna u Wisconsinu ranije ove godine bila ključna za spoj direktne akcije, direktne demokracije, okupacije i sindikata u Americi (“nove” i stare metode na ljevici); situacija u Grčkoj i Italiji je prozvana auto-pilot momentom kada se politika ukida, a profesionalni neoliberalni bankari preuzimaju vlast. Demokratska maska liberalnog kapitalizma je pala: medijacija i legitimacija prema interesima kapitala trenutno nije potrebna jer je kriza izrodila odnose moći ogoljene do kosti. Alberto Toscano je izvrnuo jučerašnji tweet Nouriela Roubinija („Italija umjesto kapitalizma“): “kapitalizam je ne samo prevelik da propadne, vec i prevelik da ga se spasi”. Povijest SAD-a je izgrađena na grandioznim narativima (sloboda, demokracija, nezavisnost), no to su bili narativi zaborava kojima se postojanje cijelih naroda i njihovih načina života (Indijanci su u nekim dijelovima SAD-u imali za tadašnje vrijeme visoko razvijenu poljoprivredu) brisalo kao da ga nikad nije bilo (Roxanne Dunbar-Ortiz). Unatoč analitičkoj organičenosti termina 99%, recentni protesti i okupacije moraju dobiti podršku ljevice, a direktni angažman je zadatak svih revolucionarnih marksista (Joel Geier). Na pitanje o mogućnosti da narod u SAD-u stane iza radikalnijih političkih programa koji bi bili u korist 99%, jedan od panelista je odgovorio da je to teško moguće zbog financijalizacije radnika i kućanstava čije su obveze i imovina, tj. ukupan balans i dugoročni financijski dobitak, upleteni duboko u strukturu nereguliranog kapitalizma u SAD-u.

Dobri su bili paneli o financijama i financijalizaciji, pogotovo prvi: John Weeks je bio izvrstan, a Leda Paulani jako dobra – centralno mjesto oba izlaganje je bila tvrdnja, izrečena međutim sasvim drugačijom terminologijom, da je financijski kapital (prividno) autonoman od proizvodnih sektora roba. Zbog te prividne autonomnosti financijski špekulanti idu do kraja, osjećajući da su u rudniku zlata. No u nekom trenutku zakon vrijednosti uspostavi balans ukidajući nasilno privid vrijednosti financijskih dobara (poput novih vrsta vrijednosnica). Ti su momenti ono sto doživimo kao krize ekspanzije kapitala (Weeks priznaje samo dvije krize, onu 1930-ih i današnju). Neoklasični analitičari to vide kao gubitak, rušenje vrijednosti. No Weeks inzistira da tu vrijednosti nikad i nije bilo – Meadway je na drugom panelu vrlo slično objasnio rušenje sekuritiziranih lanaca i njihovu prividnu vrijednost. Weeks inzistira na tome da svjetske krize nema: radi se o krizi dereguliranog modela kapitalizma, modela kojim su zapadne sile, pogotovo SAD, na pladnju servirale Kini i ostalim zemljama u razvoju otvorenu borbu za buduća vodeća mjesta u svjetskom poretku. Predavanja su bila slojevita, pogotovo rasprava. Za Weeksa je u srži krize tehnološka promjena koja velikom brzinom devalvira postojeće zalihe kapitala (zalihe roba, novac, postojeća ulaganja u tehnologiju i sve ostale vrste kapitala). Povijest nam govori da do pada ni jednog svjetskog imperija i promjene u svjetskom vrhu nije došlo mirnim putem. Opasnost novih ratova među svjetskim silama je realna. O tome, kaže Weeks (samo djelomično u šali), pričat ćemo sljedeće ljeto.

Na drugom panelu, Özlem Onaran je empirijski pokazala rezove štednje u brojkama i grafikonima – predvidljivo i dosadno za slušaoce, ali bitan te jako koristan rad i materijal. Na pitanje tko plaća rezove, Onaran odgavara rezolutno i empirijski potkovano: u državama Evrope u pravilu između 70-80% cjelokupnog prikupljenog poreza dolazi od plaća. Dakle državu, grubo rečeno, plaćaju radnici svojim radom [1]. Istovremeno, dofinanciraju se gubitničke banke, dok se budžeti radnicima najbitnijih državnih elementa – javnih dobara, poput obrazovanja zdravstva, skrbi – drastično smanjuju uzrokujući veliki gubitak radnih mjesta i usluga koje ti sektori nude.

James Meadway je naglasio da ne možemo sadašnju krizu promatrati kao klasičnu bankarsku krizu u kojoj ulagači i štediše odjednom svi zajedno podignu svoja sredstava (run on banks). U tim klasičnim slučajevima radi se o nepovjerenju u isplaćivanje bankovnih obveza (prema ulagačima, štedišama). Danas je ipak riječ o nestanku povjerenja u drugu stranu obračunske tablice: imovina banaka, složeni financijski proizvodi su ti čija se vrijednost naglo ruši kao kula od karata i koji su okidač nedostatka povjerenja u čitave banke. Nepovjerenje nastaje zbog imovine, a ne zbog obveza banaka.

Jeff Powell je govorio o Meksiku, no kao da je predavao o Hrvatskoj: a) ekstreman porast financijalizacije kućanstava (udio kućanstava u cjelokupnom kreditiranju banaka se penje sa 10% 2000. godine na oko 50% 2010.), b) banke u stranim rukama 84%, c) paradoks da unatoč eksploziji financijalizacije ključni agenti razvoja, poput strateški važnih domaćih firmi, nemaju sredstava, jer strane banke ne zanimaju takva ulaganja; d) radnici su financijalizirani kroz imovinu: nekretnine, mirovinski fondovi, dionice… Vrijednost istih dugoročno raste, pri tome vezujući buduće blagostanje radnika za uspješnost kapitalizma u cjelini; tako se relativno male rizike koje je do nastupa neoliberalizma preuzimala država prebacuje u obliku puno većih, individualno plasiranih rizika na radnike; e) Powell je rekao da situacija nije gora nigdje u svijetu, osim nekoliko istočnoevropskih zemalja (to je onako usput spomenuo).

Toni Prug


[1] vidi također Anwar Shaikh, “Who Pays for the “Welfare” in the Welfare State? A Multicountry Study”; Social Research, Vol. 70, Broj 2, Ljeto 2003, stranice 531-550, http://homepage.newschool.edu/~AShaikh/welfare_state.pdf

Vezani članci

  • 12. srpnja 2020. Argumenti u korist javne prehrane Dok globalno 820 milijuna ljudi gladuje, a 57 milijuna u najbogatijim zemljama koristi besplatno dijeljenu hranu, najmanje trećina proizvedene hrane propada prije konzumacije. Postojeća proizvodnja, alokacija i priprema hrane bazirana je na tržišnim odnosima, kupovnoj moći pojedinaca i pojedinki te kućanskom radu. Javno zdravstvo, školstvo i skrb pokazuju da u nekim domenama postoje optimalnije i efikasnije solucije. Sustav javne prehrane dostupne cijelom stanovništvu mogao bi uključiti kapacitete privatnog sektora, osigurati pravedan otkup lokalno proizvedene hrane i staviti naglasak na ekološki održiva rješenja.
  • 12. srpnja 2020. Zašto su feminizam i antirasizam sastavni dijelovi klasne borbe "Ako na sistemsku emancipaciju i borbu protiv rasizma gledamo strukturno i kroz historijsko-materijalističku perspektivu, uvidjet ćemo i postati svjesni nečega posve drukčijeg: naime, da su rasizam i institucionalni patrijarhat među temeljnim podsistemima kapitalističke eksploatacije čovjeka od čovjeka, a ne neke po sebi postojeće usporedne institucije i pripojeni dijelovi tog sistema, što nam je još davno precizno objasnio i razložio upravo socijalistički feminizam, koji je sve te mehanizme odavno razotkrio. Feminizam u tom smislu nije potrebno instrumentalizirati i podređivati klasnoj borbi. Upravo suprotno: on funkcionira kao mjesto uvida i širenja svijesti (neosviještenih) socijalista i socijalistkinja. Iz svega navedenog proizlazi da je razdvajanje i umjetna podjela borbe za sistemsku emancipaciju žena i rasijaliziranih Drugih od klasne borbe nije samo kontraproduktivna, nego i nešto mnogo gore: (nesvjesni i nehotični) pucanj socijalista i socijalistkinja u vlastitu glavu, ali i srce."
  • 12. srpnja 2020. Vučićeva izborna Pirova pobeda Unatoč pokušajima da spuštanjem izbornog cenzusa za ulazak u Narodnu skupštinu i drugim intervencijama u izborni proces te mobilizacijom kapaciteta vlastite stranke fingira demokratsku pluralnost, a suočen s opozicijskim bojkotom izbora poveća izlaznost, kako bi svojoj predvidljivoj pobjedi prije svega u očima europske javnosti priskrbio demokratski legitimitet, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji u dobroj mjeri kroji politički život u zemlji, nije uspio u namjeri da izbjegne bjeloruski scenarij – parlament bez opozicije. U idućem tekstu, autor analizira aktualnu prosvjednu situaciju u Srbiji.
  • 5. srpnja 2020. Proučavanje Marxa nije za elitiste "Čitanje Marxove teorije nije samo za samodopadne naučenjake – samo pitajte milijune radnica i radnika čije su ideje o ulozi koju bi mogli imati u promjeni svijeta bile transformirane kako promišljanjem, tako i praksom."
  • 5. srpnja 2020. Želite se boriti protiv siromaštva? Dajte siromašnima novac. "Nedavno objavljena istraživanja potvrđuju da je stopa siromaštva pala u travnju i svibnju, zahvaljujući federalnoj pomoći uslijed pandemije korona virusa. Pomislili biste da će to uvjeriti tvorce politika da nastave s takvom pomoći, ali to se ne događa – naime, pristup SAD-a socijalnoj skrbi krivo je usmjeren i okrutan."
  • 5. srpnja 2020. Kratka povijest Jordana Petersona "Poruka Jordana Petersona je jednostavna: „zlo“ je inherentno ljudskoj vrsti, a dominacija određenih ljudi nad drugima biološki je utemeljena."
  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 28. lipnja 2020. Nemiri Stonewalla "Danas je prvi dan Mjeseca ponosa, proslave Stonewallskih nemira iz 1969. godine. Ustanci trenutno izbijaju diljem zemlje. Današnji bogati bijeli gej muškarci možda se protive „nasilju“, ali povijest LBGTQ+ pokreta pokazuje da se neredi ugnjetavanih ljudi tiču oslobođenja."
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve