Historical Materialism – izvještaj s 1. dana konferencije

U Londonu je od 10. do 13. studenog u tijeku godišnja konferencija “Historijski materijalizam”, redovito okupljanje vodećih svjetskih lijevih mislilaca, ove godine s naslovom “Prostori kapitala, trenuci borbe” i s ciljem da “stvori prostor kolektivnog osmišljavanja, makar i sukobljenih, strateških koncepata poveznica između društvenoekonomskih promjena i emancipatorne politike.” Svakodnevno s konferencije za Slobodni Filozofski izvještava Toni Prug.


Plenarne sesije bile su razočaravajuće, što je se moglo očekivati – čistom se filozofijom teško može odgovoriti na pitanje što bi i kako trebalo raditi u pogledu napredaka ljevice iz ugla trenutne krize i popularizacije lijeve kritike i sve šire upotrebljavanih direktnodemokratskih (dirdem) metoda, ali ni aktivistički pogled nije bio puno konstruktivniji (osim poziva da se izađe na ulice 30. studenog kad u Engleskoj štrajka 3 milijuna radnika).

Panagiotis Sotiris i Joel Geier spomenuli su dirdem kao nezaobilazan element buduće ljevice. Geier drži da je pobuna u Wisconsinu ranije ove godine bila ključna za spoj direktne akcije, direktne demokracije, okupacije i sindikata u Americi (“nove” i stare metode na ljevici); situacija u Grčkoj i Italiji je prozvana auto-pilot momentom kada se politika ukida, a profesionalni neoliberalni bankari preuzimaju vlast. Demokratska maska liberalnog kapitalizma je pala: medijacija i legitimacija prema interesima kapitala trenutno nije potrebna jer je kriza izrodila odnose moći ogoljene do kosti. Alberto Toscano je izvrnuo jučerašnji tweet Nouriela Roubinija („Italija umjesto kapitalizma“): “kapitalizam je ne samo prevelik da propadne, vec i prevelik da ga se spasi”. Povijest SAD-a je izgrađena na grandioznim narativima (sloboda, demokracija, nezavisnost), no to su bili narativi zaborava kojima se postojanje cijelih naroda i njihovih načina života (Indijanci su u nekim dijelovima SAD-u imali za tadašnje vrijeme visoko razvijenu poljoprivredu) brisalo kao da ga nikad nije bilo (Roxanne Dunbar-Ortiz). Unatoč analitičkoj organičenosti termina 99%, recentni protesti i okupacije moraju dobiti podršku ljevice, a direktni angažman je zadatak svih revolucionarnih marksista (Joel Geier). Na pitanje o mogućnosti da narod u SAD-u stane iza radikalnijih političkih programa koji bi bili u korist 99%, jedan od panelista je odgovorio da je to teško moguće zbog financijalizacije radnika i kućanstava čije su obveze i imovina, tj. ukupan balans i dugoročni financijski dobitak, upleteni duboko u strukturu nereguliranog kapitalizma u SAD-u.

Dobri su bili paneli o financijama i financijalizaciji, pogotovo prvi: John Weeks je bio izvrstan, a Leda Paulani jako dobra – centralno mjesto oba izlaganje je bila tvrdnja, izrečena međutim sasvim drugačijom terminologijom, da je financijski kapital (prividno) autonoman od proizvodnih sektora roba. Zbog te prividne autonomnosti financijski špekulanti idu do kraja, osjećajući da su u rudniku zlata. No u nekom trenutku zakon vrijednosti uspostavi balans ukidajući nasilno privid vrijednosti financijskih dobara (poput novih vrsta vrijednosnica). Ti su momenti ono sto doživimo kao krize ekspanzije kapitala (Weeks priznaje samo dvije krize, onu 1930-ih i današnju). Neoklasični analitičari to vide kao gubitak, rušenje vrijednosti. No Weeks inzistira da tu vrijednosti nikad i nije bilo – Meadway je na drugom panelu vrlo slično objasnio rušenje sekuritiziranih lanaca i njihovu prividnu vrijednost. Weeks inzistira na tome da svjetske krize nema: radi se o krizi dereguliranog modela kapitalizma, modela kojim su zapadne sile, pogotovo SAD, na pladnju servirale Kini i ostalim zemljama u razvoju otvorenu borbu za buduća vodeća mjesta u svjetskom poretku. Predavanja su bila slojevita, pogotovo rasprava. Za Weeksa je u srži krize tehnološka promjena koja velikom brzinom devalvira postojeće zalihe kapitala (zalihe roba, novac, postojeća ulaganja u tehnologiju i sve ostale vrste kapitala). Povijest nam govori da do pada ni jednog svjetskog imperija i promjene u svjetskom vrhu nije došlo mirnim putem. Opasnost novih ratova među svjetskim silama je realna. O tome, kaže Weeks (samo djelomično u šali), pričat ćemo sljedeće ljeto.

Na drugom panelu, Özlem Onaran je empirijski pokazala rezove štednje u brojkama i grafikonima – predvidljivo i dosadno za slušaoce, ali bitan te jako koristan rad i materijal. Na pitanje tko plaća rezove, Onaran odgavara rezolutno i empirijski potkovano: u državama Evrope u pravilu između 70-80% cjelokupnog prikupljenog poreza dolazi od plaća. Dakle državu, grubo rečeno, plaćaju radnici svojim radom [1]. Istovremeno, dofinanciraju se gubitničke banke, dok se budžeti radnicima najbitnijih državnih elementa – javnih dobara, poput obrazovanja zdravstva, skrbi – drastično smanjuju uzrokujući veliki gubitak radnih mjesta i usluga koje ti sektori nude.

James Meadway je naglasio da ne možemo sadašnju krizu promatrati kao klasičnu bankarsku krizu u kojoj ulagači i štediše odjednom svi zajedno podignu svoja sredstava (run on banks). U tim klasičnim slučajevima radi se o nepovjerenju u isplaćivanje bankovnih obveza (prema ulagačima, štedišama). Danas je ipak riječ o nestanku povjerenja u drugu stranu obračunske tablice: imovina banaka, složeni financijski proizvodi su ti čija se vrijednost naglo ruši kao kula od karata i koji su okidač nedostatka povjerenja u čitave banke. Nepovjerenje nastaje zbog imovine, a ne zbog obveza banaka.

Jeff Powell je govorio o Meksiku, no kao da je predavao o Hrvatskoj: a) ekstreman porast financijalizacije kućanstava (udio kućanstava u cjelokupnom kreditiranju banaka se penje sa 10% 2000. godine na oko 50% 2010.), b) banke u stranim rukama 84%, c) paradoks da unatoč eksploziji financijalizacije ključni agenti razvoja, poput strateški važnih domaćih firmi, nemaju sredstava, jer strane banke ne zanimaju takva ulaganja; d) radnici su financijalizirani kroz imovinu: nekretnine, mirovinski fondovi, dionice… Vrijednost istih dugoročno raste, pri tome vezujući buduće blagostanje radnika za uspješnost kapitalizma u cjelini; tako se relativno male rizike koje je do nastupa neoliberalizma preuzimala država prebacuje u obliku puno većih, individualno plasiranih rizika na radnike; e) Powell je rekao da situacija nije gora nigdje u svijetu, osim nekoliko istočnoevropskih zemalja (to je onako usput spomenuo).

Toni Prug


[1] vidi također Anwar Shaikh, “Who Pays for the “Welfare” in the Welfare State? A Multicountry Study”; Social Research, Vol. 70, Broj 2, Ljeto 2003, stranice 531-550, http://homepage.newschool.edu/~AShaikh/welfare_state.pdf

Vezani članci

  • 20. rujna 2020. Resetiranje države blagostanja "Potrebno je potpuno resetiranje – redizajn države blagostanja za digitalno doba, ali tako da se, umjesto da poštimavamo detalje na lešini koju smo naslijedili, vratimo temeljnim principima koji su inspirirali socijaldemokrate sredinom 20. stoljeća."
  • 20. rujna 2020. Stručnost na temelju iskustva: sustav socijalne sigurnosti trebali bi osmišljavati tražitelji naknada "Povjerenstvo koje je u potpunosti sačinjeno od osoba sa življenim iskustvom sustava socijalnih naknadi pokrenulo je radni plan kako bi preuredilo sustav socijalne sigurnosti."
  • 20. rujna 2020. Sto godina Addisonovog zakona "Prije jednog stoljeća, Addisonov zakon naložio je državi odgovornost za stambene kapacitete radničke klase – i utro put izgradnji stotina tisuća državnih jedinica socijalnog stanovanja."
  • 13. rujna 2020. Protiv britanske kozmičke desnice u usponu ljevica se mora boriti razumom "Jednom kada prihvatimo da smo svi uvučeni u probleme s kojima se suočava cijeli svijet, njihovo rješavanje postaje puno zahtjevniji zadatak od pukog svrgavanja neke tajne kabale. Međutim, to ipak znači da možemo adresirati i ponuditi bolja objašnjenja i rješenja za stvarne svjetske probleme i iskustva zbog kojih ljudi mogu završiti u zečjoj rupi ekstremno desnih teorija zavjere."
  • 13. rujna 2020. Darovna ili podatkovna platforma? Kapitalistička gostoljubivost i novi platni zid Couchsurfinga "Couchsurfing je od 2010. do 2011. godine prolazio transformaciju. Kasnije se ispostavilo da se korisnicima i korisnicama lagalo. Pretvara li se Couchsurfing.com u platformu za marketing i prikupljanje podataka kojima bi se trebalo puniti jedan drugi biznis? Važno je da budemo svjesni posljedica ako je ovaj scenarij točan. Vrijeme će pokazati kakva se podvala krije iza aktualne strategije."
  • 11. rujna 2020. Društvena zaraza: mikrobiološki klasni rat u Kini "Dok sekularna kriza kapitalizma poprima naizgled neekonomski karakter, nove epidemije, glad, poplave i druge „prirodne“ katastrofe koristit će se kao opravdanje za proširivanje državne kontrole, a odgovor na te krize sve će više funkcionirati kao prilika za vježbanje novih i neisprobanih protupobunjeničkih mjera. Dosljedna komunistička politika mora moći zajedno sagledati obje te činjenice. Na teorijskoj razini to znači razumijevanje činjenice da je kritika kapitalizma osiromašena ako se odvaja od prirodnih znanosti. No, na praktičnoj razini to također podrazumijeva da je jedini politički projekt koji je danas moguć onaj koji je sposoban orijentirati se na terenu definiranom globalnom ekološkom i mikrobiološkom katastrofom, kao i djelovati u ovom stanju neprestane krize i atomizacije."
  • 6. rujna 2020. Znati što je ispravno, a činiti suprotno: Asistentica i rad "Film Asistentica, redateljice Kitty Green, u startu je dočekan kao film #metoo pokreta. Teško je ne gledati ga na ovaj način. Film o kojem njegova redateljica/scenaristica govori kao „scenariziranoj ne-fikciji“ bavi se jednim danom u životu asistentice holivudskog producenta, koji se u svakom smislu doima kao tip sličan Harvey Weinsteinu, sve do zalihe injekcija alprostandila koju drži u uredu. Film je zanimljiv jer ni u jednom trenutku ne prikazuje ovog lika, zadržavajući se na zvuku njegova glasa dok se dere i na prikazu njegovih manipulativnih e-mailova. Film ne zanimaju poslovične „trule jabuke“, kako kaže Green, nego strukturni uvjeti koji omogućuju takve osobe."
  • 6. rujna 2020. Striptizete su radnice koje imaju moć sindikalnog udruživanja "Striptizetama i vozačima_cama Ubera zajednička je barem jedna stvar: žrtve su pogrešne klasifikacije svojih šefova, koja sve više uzima maha. Međutim, Brandi Campbell, plesačica za odrasle iz Ohia, borila se protiv takve prakse na sudu i pobijedila. Zakon je u tom pogledu jasan: striptizete su radnice koje imaju pravo na sindikalno udruživanje i štrajk."
  • 6. rujna 2020. Pesticidi ubrzavaju širenje smrtonosnih parazita "Čak i niske koncentracije pesticida mogu povećati transmisiju i oslabiti napore da se obuzda druga najčešća parazitska bolest"

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve