Historical Materialism – izvještaj s 1. dana konferencije

U Londonu je od 10. do 13. studenog u tijeku godišnja konferencija “Historijski materijalizam”, redovito okupljanje vodećih svjetskih lijevih mislilaca, ove godine s naslovom “Prostori kapitala, trenuci borbe” i s ciljem da “stvori prostor kolektivnog osmišljavanja, makar i sukobljenih, strateških koncepata poveznica između društvenoekonomskih promjena i emancipatorne politike.” Svakodnevno s konferencije za Slobodni Filozofski izvještava Toni Prug.


Plenarne sesije bile su razočaravajuće, što je se moglo očekivati – čistom se filozofijom teško može odgovoriti na pitanje što bi i kako trebalo raditi u pogledu napredaka ljevice iz ugla trenutne krize i popularizacije lijeve kritike i sve šire upotrebljavanih direktnodemokratskih (dirdem) metoda, ali ni aktivistički pogled nije bio puno konstruktivniji (osim poziva da se izađe na ulice 30. studenog kad u Engleskoj štrajka 3 milijuna radnika).

Panagiotis Sotiris i Joel Geier spomenuli su dirdem kao nezaobilazan element buduće ljevice. Geier drži da je pobuna u Wisconsinu ranije ove godine bila ključna za spoj direktne akcije, direktne demokracije, okupacije i sindikata u Americi (“nove” i stare metode na ljevici); situacija u Grčkoj i Italiji je prozvana auto-pilot momentom kada se politika ukida, a profesionalni neoliberalni bankari preuzimaju vlast. Demokratska maska liberalnog kapitalizma je pala: medijacija i legitimacija prema interesima kapitala trenutno nije potrebna jer je kriza izrodila odnose moći ogoljene do kosti. Alberto Toscano je izvrnuo jučerašnji tweet Nouriela Roubinija („Italija umjesto kapitalizma“): “kapitalizam je ne samo prevelik da propadne, vec i prevelik da ga se spasi”. Povijest SAD-a je izgrađena na grandioznim narativima (sloboda, demokracija, nezavisnost), no to su bili narativi zaborava kojima se postojanje cijelih naroda i njihovih načina života (Indijanci su u nekim dijelovima SAD-u imali za tadašnje vrijeme visoko razvijenu poljoprivredu) brisalo kao da ga nikad nije bilo (Roxanne Dunbar-Ortiz). Unatoč analitičkoj organičenosti termina 99%, recentni protesti i okupacije moraju dobiti podršku ljevice, a direktni angažman je zadatak svih revolucionarnih marksista (Joel Geier). Na pitanje o mogućnosti da narod u SAD-u stane iza radikalnijih političkih programa koji bi bili u korist 99%, jedan od panelista je odgovorio da je to teško moguće zbog financijalizacije radnika i kućanstava čije su obveze i imovina, tj. ukupan balans i dugoročni financijski dobitak, upleteni duboko u strukturu nereguliranog kapitalizma u SAD-u.

Dobri su bili paneli o financijama i financijalizaciji, pogotovo prvi: John Weeks je bio izvrstan, a Leda Paulani jako dobra – centralno mjesto oba izlaganje je bila tvrdnja, izrečena međutim sasvim drugačijom terminologijom, da je financijski kapital (prividno) autonoman od proizvodnih sektora roba. Zbog te prividne autonomnosti financijski špekulanti idu do kraja, osjećajući da su u rudniku zlata. No u nekom trenutku zakon vrijednosti uspostavi balans ukidajući nasilno privid vrijednosti financijskih dobara (poput novih vrsta vrijednosnica). Ti su momenti ono sto doživimo kao krize ekspanzije kapitala (Weeks priznaje samo dvije krize, onu 1930-ih i današnju). Neoklasični analitičari to vide kao gubitak, rušenje vrijednosti. No Weeks inzistira da tu vrijednosti nikad i nije bilo – Meadway je na drugom panelu vrlo slično objasnio rušenje sekuritiziranih lanaca i njihovu prividnu vrijednost. Weeks inzistira na tome da svjetske krize nema: radi se o krizi dereguliranog modela kapitalizma, modela kojim su zapadne sile, pogotovo SAD, na pladnju servirale Kini i ostalim zemljama u razvoju otvorenu borbu za buduća vodeća mjesta u svjetskom poretku. Predavanja su bila slojevita, pogotovo rasprava. Za Weeksa je u srži krize tehnološka promjena koja velikom brzinom devalvira postojeće zalihe kapitala (zalihe roba, novac, postojeća ulaganja u tehnologiju i sve ostale vrste kapitala). Povijest nam govori da do pada ni jednog svjetskog imperija i promjene u svjetskom vrhu nije došlo mirnim putem. Opasnost novih ratova među svjetskim silama je realna. O tome, kaže Weeks (samo djelomično u šali), pričat ćemo sljedeće ljeto.

Na drugom panelu, Özlem Onaran je empirijski pokazala rezove štednje u brojkama i grafikonima – predvidljivo i dosadno za slušaoce, ali bitan te jako koristan rad i materijal. Na pitanje tko plaća rezove, Onaran odgavara rezolutno i empirijski potkovano: u državama Evrope u pravilu između 70-80% cjelokupnog prikupljenog poreza dolazi od plaća. Dakle državu, grubo rečeno, plaćaju radnici svojim radom [1]. Istovremeno, dofinanciraju se gubitničke banke, dok se budžeti radnicima najbitnijih državnih elementa – javnih dobara, poput obrazovanja zdravstva, skrbi – drastično smanjuju uzrokujući veliki gubitak radnih mjesta i usluga koje ti sektori nude.

James Meadway je naglasio da ne možemo sadašnju krizu promatrati kao klasičnu bankarsku krizu u kojoj ulagači i štediše odjednom svi zajedno podignu svoja sredstava (run on banks). U tim klasičnim slučajevima radi se o nepovjerenju u isplaćivanje bankovnih obveza (prema ulagačima, štedišama). Danas je ipak riječ o nestanku povjerenja u drugu stranu obračunske tablice: imovina banaka, složeni financijski proizvodi su ti čija se vrijednost naglo ruši kao kula od karata i koji su okidač nedostatka povjerenja u čitave banke. Nepovjerenje nastaje zbog imovine, a ne zbog obveza banaka.

Jeff Powell je govorio o Meksiku, no kao da je predavao o Hrvatskoj: a) ekstreman porast financijalizacije kućanstava (udio kućanstava u cjelokupnom kreditiranju banaka se penje sa 10% 2000. godine na oko 50% 2010.), b) banke u stranim rukama 84%, c) paradoks da unatoč eksploziji financijalizacije ključni agenti razvoja, poput strateški važnih domaćih firmi, nemaju sredstava, jer strane banke ne zanimaju takva ulaganja; d) radnici su financijalizirani kroz imovinu: nekretnine, mirovinski fondovi, dionice… Vrijednost istih dugoročno raste, pri tome vezujući buduće blagostanje radnika za uspješnost kapitalizma u cjelini; tako se relativno male rizike koje je do nastupa neoliberalizma preuzimala država prebacuje u obliku puno većih, individualno plasiranih rizika na radnike; e) Powell je rekao da situacija nije gora nigdje u svijetu, osim nekoliko istočnoevropskih zemalja (to je onako usput spomenuo).

Toni Prug


[1] vidi također Anwar Shaikh, “Who Pays for the “Welfare” in the Welfare State? A Multicountry Study”; Social Research, Vol. 70, Broj 2, Ljeto 2003, stranice 531-550, http://homepage.newschool.edu/~AShaikh/welfare_state.pdf

Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve