Snimke predavanja Alberta Toscana: Against Equality: From Right to Left i panela Transformations of Equality, 26.8.2011.

SkriptaTV s ovogodišnje Zelene Akademije donosi snimku uvodnog predavanja Alberta Toscana od 26. kolovoza 2011. pod nazivom Against Equality: From Right to Left. Nakon predavanja, na panelu Transformations of Equality su uz Toscana govorili Karin Doolan i Mislav Žitko, a moderirao je Ozren Pupovac. Osvrte Ante Jerića na predavanje i Lede Sutlović na panel prenosimo s Kulturpunkt.hr.




Aberacije jednakosti


Alberto Toscano, filozof i predavač na londonskom sveučilištu Goldsmiths, u zaključnom predavanju ovogodišnje Zelene akademije, pratio je razvoj ideje jednakosti u posljednja dva stoljeća.


Jednakost je bojno polje. Govoriti o “jednakosti šansi” je razumno, dok je govoriti o “jednakosti inteligencija” suludo. Očigledno je, ako upotrijebimo zdrav razum, kako nijedna od sintagmi ne korespondira s našom stvarnošću. Iz nekog razloga jednakost šansi je pretpostavka društvenog režima koja se širi u svim raspoloživim formatima, a jednakost inteligencija suluda zamisao getoizirana u par knjiga ostarjelih pariških profesora. Predavanje Alberta Toscana naslovljeno Against Equality: From Right to Left počelo je razmatranjem nepripitomljene jednakosti koja je isključena iz poretka zdravog razuma. Geneaološku liniju ideje koja smatra da bi bi se društvo utemeljeno na jednakosti urušilo pod teretom vlastitih obećanja pratili smo s Toscanom u luku od zadnja dva stoljeća. Patologiziranje ideje jednakosti u tom vremenskom okviru kreće od Burkeovih Razmišljanja o Francuskoj revoluciji koja su, s jednostavnom tezom i pripadajućim arsenalom kontrarevolucionarne retorike, postala opće mjesto konzervativne ideologije. Dva su aspekta njegove kritike aktivna do današnjih dana: jednakost kao apstrakcija i jednakost kao suprotnost ljudskoj prirodi.

Jednakost je Burkeu apstrakcija političke teorije čije projiciranje na međuljudske odnose može imati katastrofalne posljedice. Jakobince predstavlja kao moderne fanatike, izlomljenu sliku vlastitog postanka, koji žučljivo napadaju religiju u maniri najvjernijih redovnika. Njihov revolucionarni pothvat Burke vidi kao svođenje kompleksnih međuljudskih odnosa na metafizičku apstrakciju. Revolucionarne ideologe optužuje za uprizorenje monstruozne fikcije u kojoj se međuljudski odnosi tretiraju kao da su matematički teoremi ili geometrijski likovi što, na kraju posljednjeg čina, završava prizorom giljotine. To je najčešći prigovor hvaljenju egalitarističnih tendencija do današnjih dana. Kao dobar primjer, kojeg Toscano navodi na drugom mjestu[1], može poslužiti nekoliko rečenica iz recenzije Badiouove knjige Čega je Sarkozy ime, objavljene u britanskom Observeru: “Dakle, kad s odobravanjem citira Maoa i oklijeva u osudi zla koje je pratilo Kulturnu revoluciju, teško je ne biti ponosan na praktični anglosaksonski empirizam koji nas je cijepio protiv tiranije čiste političke apstrakcije.” Jednakost kao suprotnost ljudskoj prirodi, misao prisutna u Burkea, najpoznatiji je suvremeni izraz dobila u djelu Kraj povijesti i posljednji čovjek. Koristeći se Platonovim konceptom thymosa, psihološkim fenomenom nesvodljivim ni na nagon niti na razum, Francis Fukuyama želju za priznanjem koja potiče ljude da se nameću jedni drugima vidi kao konstitutivno načelo svih političkih poredaka. Oni nastaju kao rezultanta vektora megalothymia i isothymia ili, ako hoćete, kao kompromis između dviju čovjekovih želja; prve da bude priznat kao superioran drugim ljudima i druge da bude priznat jednakim drugim ljudima. Fukuyamina knjiga, pisana kao evanđelje liberalne demokracije, ima jasnu ideju o ljudskoj naravi i političkom poretku koji mu najbolje odgovara. Toscanu je, sasvim razumljivo, na stranicama Kraja povijesti i posljednjeg čovjeka najzanimljivija opaska kako će najveću prijetnju demokraciji u budućnosti vjerojatno predstavljati razuzdana isothymia. Emancipacijski projekti utemeljeni na fanatičkoj želji za ukidanjem svakog očitovanja nejednakosti morat će prestati, prije ili kasnije, suočivši se s granicama koje je nametnula sama priroda. Transcendentalni označitelj uvjet je ovog podtipa antiegalitarističkog diskursa.

Kritika jednakosti kao apstrakcije nije, kako sugerira sam naslov predavanja, prerogativ desnice. Kad se rasprava o jednakosti preseli na ljevicu, nužno je pogledati pokušaje preciznijeg određenja pojma. U Kritici Gotskog programa Marx je, razmišljajući o aktivaciji pojma pravednosti unutar polja političke ekonomije, napao socijaldemokratski ideal po kojem jednakost označava poštenu raspodjelu viška vrijednosti. Poimanje jednakosti koje implicira naglašavanje distribucionističkog aspekta komunizma još je uvijek natopljeno apstrakcijama koje dominiraju buržoaskim društvom. Jednakost je vezana za rad, a rad je – zbog niza različitih prirodnih i kulturnih uvjeta koji određuju proizvodni proces – izvor nejednakosti. Ulog u akademskoj igri na ljevici je puno veći nego što se u prvi mah čini: jednakost se poima kao načelo koje se ne smije prometnuti u perpetuiranje nejednakosti pri čemu je razmjenska vrijednost kao osnova međuljudskih odnosa potpuno diskreditirana. To je, prema Toscanu, polazišna točka filozofa poput Alaina Badioua ili Jacquesa Rancièrea koji pokušavaju promišljati jednakost bez oslanjanja na sumjerljivost rada čija je reprezentacija novac. Badiou, čijem je radu u ovom izlaganju Toscano posvetio razmjerno malo vremena, kritizira kapitalizam kao skup uvjeta percepcije mogućeg svijeta: “Ono što je, iznad svega, presudno jeste održati istorijsku hipotezu sveta oslobođenog od zakona profita i privatnih interesa. Sve dok se nalazimo u poretku intelektualnih reprezentacija podređenih ubeđenju da se s time ne može prekinuti, da je u pitanju zakon sveta, nikakva politika emancipacije nije moguća. To je ono što sam predložio da nazovemo hipotezom komunizma. Ona je, zapravo, suštinski negativna, jer je izvesnije i važnije reći da svet kakav jeste nije nužan, nego reći ‘na prazno’ da je drugačiji svet moguć. To je pitanje modalne logike: ona koja se, politički gledano, namaće, kreće se od ne-nužnosti prema mogućnosti. I to iz vrlo jednostavnog razloga, ukoliko prihvatimo neophodnost razularene kapitalističke ekonomije i parlamentarne politike koja je podržava, naprosto ne možemo da vidimo druge mogućnosti u situaciji.”[2] Jednakost za Badioua nije telos – cilj koji društvo treba dosegnuti – nego aksiom ili, u Rancièreovim terminima, pretpostavka djelovanja.

Nakon uvođenja ideje o jednakosti kao načelu djelovanja, Toscanu je bilo posebno stalo da prisutnima približi, koliko je to bilo moguće u kratkom vremenu koje je imao na raspolaganju, razloge Rancièreove duboke sumnjičavosti prema društvenim znanostima. Njegov specifični intelektualni put počeo je izlaskom iz Althusserove sjene. Teorija Rancièreova učitelja nije predviđala, najjednostavnije rečeno, emancipaciju potlačenih koji prethodno ne bi bili upoznati s mehanikom moći kojom su uvjetovani. Sporno mjesto nije samo mogućnost ustanka onih potlačenih koji nemaju razvijenu klasnu svijest, onih koji ne znaju, već nešto mnogo važnije: ako je temeljna pretpostavka nejednakost, onda je analiza uzroka nemoći – bez obzira na plemenite namjere – u funkciji osiguravanja nejednakosti. To posebno do izražaja dolazi u Rancièreovoj kritici Bourdieuove analize socijalne imobilnosti na primjeru obrazovanja.[3] Deterministička teza sociologa jest da obrazovne institucije isključuju ljude uvjeravajući ih da obrazovni sistem ne isključuje. Na taj način isključeni prihvaćaju svoje stanje bez otpora. Kad bi samo znali da je njihova marginalizacija sistemski efekt mogli bi se pobuniti protiv samog sistema. Rancière napada performativnost Bourdieuove analize koja je tek razvijena fotografija negativa analiziranog stanja. Jednakost koja nije odredište puta bez kraja, već njegovo ishodište – mjesto s kojeg treba krenuti već danas – Rancière je opisao u knjigama Noć proletera i Učitelj neznalica: pet lekcija iz intelektualne emancipacije.

Toscano je uputio na potonju koja opisuje čudni slučaj Josepha Jacotota, lektora francuske književnosti sveučilištu u Louvainu, aberacije koja je postala puno više od zaboravljene crtice u povijesti obrazovanja. Isplati se na ovom mjestu citirati početne retke Učitelja neznalice da bismo vidjeli kako je za Rancièrea moment jednakosti potpuno kontingentan: “Joseph Jacotot je poznavao zakone gostoprimstva te je računao na mirne dane u Louvainu. Slučaj će odlučiti drugačije. Predavanja skromnog lektora studenti su zapravo brzo zavoljeli. Među onima koji su od njega htjeli izvući veću korist, dobar dio nije znao francuski. Joseph Jacotot pak uopće nije poznavao nizozemski. Nije dakle postojao jezik na kojemu bi ih on mogao poučavati onome što su od njega tražili. A ipak je htio udovoljiti želji studenata. Da bi to učinio, trebalo je između njih i njega uspostaviti minimalnu vezu neke zajedničke stvari. U to je doba u Bruxellesu objavljeno dvojezično izdanje Telemaha. Studentima je podijelio knjigu i uz pomoć tumača od njih zatražio da nauče francuski tekst pomažući se prijevodom. Kad su došli do polovice knjige, rekao im je da neprestano ponavljaju ono što su naučili te da ostatak knjige samo pročitaju kako bi ga isto mogli pročitati. To je bilo sretno rješenje, ali istodobno i u manjoj mjeri filozofski eksperiment nalik onima koji su u stoljeću prosvjetiteljstva bili posebno omiljeni. A Joseph Jacotot je 1818. godine još uvijek bio čovjek prošlog stoljeća.”[4] Diskurs znanja koji uspostavlja razliku između onih koji znaju i onih koji ne znaju sasvim je slučajno doveden u pitanje. Posljedice su bile zapanjujuće. Upravo je kontingencija jednakosti, odnosno prijeloma u kojem se svaka legitimnost suočava s očitom odsutnošću konačne legitimnosti, prijeporni moment u kojem su ulozi veliki. Može se puno dobiti ili izgubiti. Unatoč divljenju, Toscano nije bezrezervno oduševljen Badiouovom čistom politikom ili Rancièreovom antisociologijom. Biti njihov dosljedan učenik značilo bi u ime kontingentne jednakosti napustiti ideju ostvarivanja društva koje se oblikuje unutar postojećeg društva, napustiti ideju da političke pokrete određuju artikulacija problema i načini njihova rješavanja, a možda napustiti i ideju komunizma.

[1] Toscano, Alberto: The Politics of Abstraction: Communism and Philosophy. // The Idea of Communism / uredili Costas Douzinas & Slavoj Žižek; London: Verso, 2010. Str. 195 – 204.
[2] Pelletier, Caroline: Emancipation, Equality and Education: Ranciere’s Critique of Bourdieu and the Question Of Performativity; URL: http://eprints.ioe.ac.uk/3196/ (2011 – 09 – 5)
[3] Badiou, Alain: 4. maja 1968: tekst iz “Komunističke hipoteze”; Beograd: Biblioteka Sveske [Edicija Jugoslavije], 2009.
[4] Rancière, Jacques: Učitelj neznalica: Pet lekcija iz intelektualne emancipacije; Zagreb: Multimedijalni institut, 2010.; intervju s Rancièreom koji je za Kulturpunkt vodio Jerko Bakotin možete pročitati ovdje.

Ante Jerić, preuzeto s Kulturpunkt.hr



Jednakiji uvjeti za sve


U svjetlu naziva ovogodišnje Zelene Akademije – Kriza političke imaginacije, posljednja dva panela su, vrlo znakovito, tematizirala utjecaj tranzicije na ekonomiju kao i na obrazovne politike. Mi smo bili na potonjem.

U panelu Transformation of Equality, koji je moderirao Ozren Pupovac, sudjelovali su Karin Doolan iz Instituta za društvena istraživanja, član Akademske solidarnosti Mislav Žitko te Alberto Toscano, predavač na Odsjeku sociologije londonskog sveučilišta Goldsmiths.

Ključno izlaganje održala je Karin Doolan koja je izložila svoje istraživanje pod nazivom Inequality in Education – A Marginal Political Concern u kojem se bavila proučavanjem načina na koje se društvene nejednakosti reproduciraju u kontekstu hrvatskog visokoškolskog obrazovnog sistema. Kao ilustraciju aktualnosti teme navela je slučajeve nemira u Čileu i Londonu proizašlih iz dubokih društvenih podjela koje se smatraju direktnim rezultatom obrazovnih politika. Okvir izlaganja činili su empirijski podaci o socijalnoj nejednakosti u obrazovanju, objašnjenja podataka iz perspektive sociologije obrazovanja te pružanje alternativnog diskursa neoliberalnoj agendi u obrazovanju. Važno je naglasiti kako je svega nekoliko evropskih zemalja socijalno inkluzivno – Irska, Švicarska, Nizozemska, Finska -dok Hrvatska spada u grupu socijalno isključivih zemalja.

Istraživanje provedeno među studentima i studenticama prve godine studija na razini Sveučilišta u Zagrebu, nimalo iznenađujuće, otkrilo je vezu između socio-ekonomskog podrijetla, odluke za nastavkom obrazovanja i načina ulaska u sveučilište. Naime, studenti čiji su roditelji fakultetski obrazovani svoj nastavak studija objašnjavaju riječju prirodno, dakle takvo što nije racionalan izbor već logičan nastavak gimnazije. S druge strane, studenti čiji roditelji nisu fakultetski obrazovani i koji su pohađali strukovne škole, morali su prekinuti s obiteljskom obrazovnom prošlošću te uz podršku roditelja i profesora svladati gimnazijski program na kojem se temelji prijemni ispit (istraživanje je rađeno prije uvođenja državne mature). Ovi studenti morali su raditi protiv sistema kako bi uspjeli upisati fakultet, a također su skloniji izražavanju financijskih poteškoća od studenata prve skupine. Zaključak je kako je sistem slijep na spomenute nejednakosti te kako su nužne kompleksne obrazovne politike kako bi se uključilo studente/ice nepovoljnog društvenog položaja.

Današnje obrazovne politike idu uz bok dominantnim neoliberalnim narativima – vladine subvencije se reduciraju, studenti sami plaćaju školarine, ističe se cijena znanja, dok se uloga privatnog sektora unutar sveučilišta povećava. Također, sveučilišta su rekonstruirana kao pružatelji dobara dok su studenti svedeni na konzumente tih dobara pri čemu njihov faktor cijene regulira mjesto na kojem se nalaze na svjetskoj ljestvici kvalitete sveučilišta. Izgleda kako ni sama sveučilišta ne nastoje prikriti svoju novonastalu ulogu, pa tako University of Massachusets na svojoj web stranici ima kupovna kolica koja, prilikom upisivanja novog semestra, pokazuju koliko kolegija namjeravate kupiti. Bolonjska reforma sveučilišta u središte procesa stavlja studenta na kojem je potpuna odgovornost (ne)uspjeha studiranja. Drugim riječima, bolonjski proces u potpunosti počiva na meritokraciji gdje se neuspjeh tretira kao rezultat (ne)sposobnosti osobe pri čemu ostale strukturne ili političke zapreke ne igraju nikakvu ulogu u obrazovnom procesu. Doolan navodi kako je u 2011. godini 60% studenata plaćalo školarine pri čemu se u obzir uzimaju samo akademski, no ne i socijalni kriteriji. Ovakav sustav koji podržava plaćanja školarina od strane onih koji slabije napreduju zanemaruje čitav niz činjenica, poput dostupnosti materijala za rad, radnog vremena knjižnice, vremena konzultacija, broja studenata na broj profesora, studenata koji imaju djecu ili koji rade, itd. Faktori utjecaja na (ne)uspješnost studija moraju se staviti na političku agendu kako bi se djelomično skinuo teret sa pojedinca. Kapitalistička maksima kako su siromašni samo oni koji nisu dovoljno radili, postavlja u središte pojedinca kao racionalnog, sebičnog aktera koji jedino želi povećati svoj kapital.

Kao alternativu neoliberalizmu u obrazovanju navodi Marthu Nussbaum, odnosno njezinu knjigu Not for profit: Why Democracy Needs the Humanities u kojoj razlikuje dvije vrste obrazovanja: obrazovanje za profit, što je neoliberalna agenda, i obrazovanje za inkluzivno građanstvo koje podrazumijeva kritičko razmišljanje i kreativnost, znanje kao vrijednost po sebi i kao javno dobro, suradnju naspram kompeticije, itd. Za kraj izlaganja, ali i kao zaključak cijelog tjedna Doolan je naglasila da je potrebno transformirati ne samo obrazovanje, već društvo kao cjelinu. Osvrnula se i na studentske proteste te istaknula kako je to prva inicijativa u Hrvatskoj koja je išla iznad partikularnih interesa. Obrazovanje smatra još jednom od neoliberalnih žrtava koje je prekompleksno da bi se njegov ne/uspjeh ostavio na odgovornost isključivo pojedincu.

Mislav Žitko je govorio o potencijalnim implikacijama studentskih protesta na društvo u cjelini. U početku promatrano kao vježba Rancièreove “spontane pobune” te okarakterizirano kao “autentičan politički događaj” od strane Rastka Močnika, studentski protesti u kratkom su vremenu došli do razine na kojoj ih je trebalo priznati kao novu političku snagu. Takvo je priznanje tražilo artikulaciju i formulaciju argumenata o razlozima same blokade, o tome zašto je ona legitimna te ekonomski i politički bitna. Žitko je također spomenuo poziciju lijeve političke opcije u Hrvatskoj koja je tranzicijskim procesima većinom završila unutar sveučilišta pritom ostavivši sferu politike i ekonomije drugima. Upravo u tome vidi značaj blokade i djelovanja plenuma koji su pružili nove modele, odnosno pokazali načine preuzimanja drugih institucija pored sveučilišta i njihove rekonstrukcije, što bi cijelu borbu učinilo politički još efikasnijom. Ostaje pitanje koliko će lijeva politička opcija ovakva iskustva znati prepoznati i iskoristiti.

Alberto Toscano je podržao ovakvu liniju razmišljanja istaknuvši kako načini okupacije sveučilišta pokazuju načine reformiranja društva prema istom modelu – sudjelovanje studenata u odlukama sveučilišta dalo bi se preslikati na sudjelovanje radnika u odlukama menadžmenta, no ipak, teško je očekivati poziciju u kojoj će se moći kontrolirati budžetska sredstva. Usporedivši prošlogodišnje studentske prosvjede u Britaniji s onima u Hrvatskoj, rekao je kako u Hrvatskoj takvo što ima subverzivniji potencijal budući da ovdje sveučilišta spadaju pod nadležnost države te se njihovom okupacijom istovremeno okupira i dio državnog teritorija dok se u Britaniji takvim činom okupira mali privatni teritorij. Također smatra pozitivnim što su studenti tijekom blokade govorili o repolitizaciji radničkih tema. U kontekstu sveučilišta kao reproduktora postojećeg društvenog poretka problematičnim nalazi smanjenje financiranja humanističkih disciplina. Postojećoj situaciji u kojoj se studenti tretiraju kao konzumenti, a predavači kao natjecatelji teško je naći alternativu. Smatra da sveučilište, iako reproduktor socijalnih nejednakosti, posjeduje taktičku ulogu u društvu budući da ono ostaje posljednjom oazom liberalnog humanizma.

Panel je identificirao problematične točke visokoobrazovnog sustava u Hrvatskoj te ponudio s jedne strane konkretna, a s druge pomalo utopijska rješenja trenutne situacije. Uzme li se u obzir činjenica kako je bolonjska reforma konstruirana po uzoru na anglosaksonski obrazovni sistem iz razloga konkurencije istom, posljedice takvog ujednačavanja politika bile su vidljive na samom početku procesa. Ipak, istraživanja poput predstavljenog ulijevaju nadu u mogućnost stvaranja dijaloga oko toga kakav obrazovni sustav želimo, odnosno kakvo društvo želimo da takav sustav inducira. Svakako je pozitivno da se o navedenoj problematici promišlja, ostaje samo za nadati se kako će mjerodavni rezultate takvog rada uzeti u obzir prilikom izrade javnih politika te time proizvesti jednakije uvjete za sve.

Leda Sutlović, preuzeto s Kulturpunkt.hr

Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve