Željezna logika sistema – radnička klasa u Žici

Druga sezona američke serije Žica primarno se bavi sindikalizmom, odnosno kroz priču o izmišljenom Sindikatu lučkih radnika (International Brotherhood of Stevedores) tematizira deindustrijalizaciju i posljedice koje je ostavila na radničku klasu. Nezaposlenost, potplaćenost, bezperspektivnost i što je najgore suvišnost. Suvišnost u svijetu koji je odustao od proizvodnje i tako ostavio gomilu radnika na egzistencijalnoj vjetrometini.


Nekad smo proizvodili stvari. Gradili stvari, a danas samo guramo ruku u tuđi džep.
Frank Sobotka
Druga sezona američke serije Žica primarno se bavi sindikalizmom, odnosno kroz priču o izmišljenom Sindikatu lučkih radnika (International Brotherhood of Stevedores) tematizira deindustrijalizaciju i posljedice koje je ostavila na radničku klasu. Nezaposlenost, potplaćenost, bezperspektivnost i što je najgore suvišnost. Suvišnost u svijetu koji je odustao od proizvodnje i tako ostavio gomilu radnika na egzistencijalnoj vjetrometini. Sindikalno organiziranje lučkih radnika datira još od kraja 19. stoljeća, točnije 1892., kada je osnovano Međunarodno udruženje lučkih radnika (International Longshoremen’s Association) koje je već početkom 20. stoljeća imalo preko 100 000 članova. Ta najstarija organizacija lučkih radnika postoji i danas, djeluje na istočnoj obali SAD-a, broji preko 200 podružnica i okuplja 65 000 radnika.


Kriminal na dokovima


Najteže trenutke u svojoj povijesti ILA proživljava 1950-ih godina kada ih optužuju za suradnju s organiziranim kriminalom. Savezna istražna komisija je malo što od medijskih optužbi uspjela dokazati, ali ugled organizacije je bio nepovratno narušen što je rezultiralo izbacivanjem iz najveće savezne sindikalne centrale (Američke federacije rada) koja osniva paralelni sindikat. Film Na dokovima New Yorka Elije Kazana iz 1954. referirajući se na cijelu situaciju prikazuje njujoršku luku kao carstvo organiziranog kriminala maskiranog u sindikalno organiziranje. Jedan od dokera će plastično opisati situaciju objašnjavajući pravilo D&D (deaf & dumb): “Na dokovima sam cijeli život i ako sam nešto naučio onda je to: ne pitaj ništa, ne odgovaraj ništa”. Medijske hajke, pritisci od strane vlasti, automatizacija posla, deindustrijalizacija i pad brojnosti članstva (samo 12% američkih radnika je sindikalno organizirano) predstavljaju gabarite u kojima se kretalo američko radničko organiziranje posljednjih pedeset godina.

Baltimorska luka je početkom dvadesetog stoljeća bila šesta najveća luka na svijetu.
Medijske hajke, pritisci od strane vlasti, automatizacija posla, deindustrijalizacija i pad brojnosti članstva (samo 12% američkih radnika je sindikalno organizirano) predstavljaju gabarite u kojima se kretalo američko radničko organiziranje posljednjih pedeset godina.
U međuvremenu se štošta promijenilo: većina dokova je prazna jer ne može primati velike brodove. Nužne su velike investicije (dublji kanal prema otvorenom moru, novi navozi itd.) kako bi se luku proširilo i moderniziralo, ali velike investicije traže političku volju koja u dobu nenaklonjenom industriji ne postoji. Dokovi su predviđeni za gradnju luksuznih stambenih naselja. Sindikat je jedina organizirana snaga koja bi, da ima financijskih sredstava, mogla nešto učiniti, ali za lobiranje su nužne poveće svote. Što učiniti? Zaraditi novce na bilo koji način, što u ovom slučaju znači omogućiti šverc međunarodnoj kriminalnoj organizaciji koja preko luke uvozi narkotike, seksualno roblje, automobile itd. Za uzvrat se dobiva novac koji se može upotrijebiti za lobiranje.

Željezna logika sistema


Posao ide dobro sve dok se u jednadžbu ne uključi donacija lokalnoj crkvi. Župnik je ugledan član zajednice i mogao bi reći koju dobru je zadatak istražiti rad sindikata i po mogućnosti prišiti kakvu mračnu rabotu jer kako bi drukčije gologuzi sindikalisti imali novaca za darivanje crkve negoli kriminalom.

Željezna logika sistema kaže da organizirana radnička sila predstavlja ozbiljnu opasnost koju se na svaki način mora otkloniti. Razbijanje radničkih organizacija uz uklanjanje opasnosti po vladajuću oligarhiju donosi i druge sasvim opipljive pogodnosti izražene u sve većoj koncentraciji bogatstva u rukama elite. Deindustrijalizacija čini sve veći broj radnika nepotrebnim, radnih mjesta je sve manje, a pritisci u smjeru smanjivanja radnih prava onih koji još uvijek rade su sve veći. Koscenarist serije David Simon će u jednom intervjuu reći da ne vidi mogućnost promjene dokle god sa stola pada dovoljno mrvica za prehraniti siromašnu većinu.

Drugim riječima, Žica ne opisuje radnike koji se spremaju na revoluciju, nego potlačene koji se bore za egzistenciju unutar postojećeg sistema koji im ne ostavlja drugog izlaza osim kriminala. Na ponudu FBI agenta da prokaže suradnike i tako pomogne i sebi i sindikatu, sindikalni čelnik ukratko sažima poziciju vladajućeg sistema i radničke klase u njemu: “Vi biste pomagali mom sindikatu? Dvadeset i pet godina polako umiremo. Suhi dokovi hrđaju, navozi stoje prazni. Moji prijatelji i njihova djeca kao da boluju od raka. Nikakve pomoći cijelo to vrijeme. Ništa ni od koga… I sad biste vi pomagali nama. Pomogli meni!?”

Od proizvođača do lopova


Ono što ovu seriju čini osobitom jest želja da prokaže
Deindustrijalizacija čini sve veći broj radnika nepotrebnim, radnih mjesta je sve manje, a pritisci u smjeru smanjivanja radnih prava onih koji još uvijek rade su sve veći. Koscenarist serije David Simon će u jednom intervjuu reći da ne vidi mogućnost promjene dokle god sa stola pada dovoljno mrvica za prehraniti siromašnu većinu.
sistem, a pokaže radnike: da se čuje glas onih koji nisu pripušteni u mejnstrim medije. Snažan radnički sentiment serije se posebno očituje u prikazu svakodnevnog života: bar u kojem cijela sindikalna podružnica redovito pije, kultura nadimaka, odanost sindikatu i netrpeljivost spram policije, pomoć familijama unesrećenih drugova, priče kojima stariji radnici evociraju uspomene prenoseći sjećanje na mlađe. Radnici na dokovima Baltimorea ne ganjaju karijeru, nije im do bogatstva, ambicija ih ne zanima. Zanima ih da svaki dan bude dovoljno brodova za istovarivanje kako bi mogli biti plaćeni. Vidjeti na današnjoj televiziji prikaz radničke životne filozofije i još k tome predočen bez i najmanjeg ironijskog odmaka ili patroniziranja predstavlja pravu rijetkost. Duh koji vlada na dokovima najbolje oslikava razgovor koji u Kazanovom filmu vode braća Malloy. Stariji Charley, pripadnik mafijaške sindikalne elite savjetuje mlađeg Terryja: “Skoro ti je 30, vrijeme je da počneš misliti o ambiciji”, na što mu Terry odgovara: “Oduvijek sam mislio da mogu bez toga bar još neko vrijeme”.

Prokazati sistem znači pokazati njegove osnovne vrijednosti i način kako funkcionira. Formula koja se koristi su tokovi novca. Što se događa s novcem zarađenim od preprodaje droge na cesti, od podvođenja, od šverca? Ulaže se u legalne poslove, lobiranje, podmićivanje političara. Ne radi se o izuzecima nego o naravi samog sistema. Što se događa kada za temelj međuljudskih odnosa postaviš logiku profita i efikasnosti? Načelo solidarnosti se potiskuje na društvenu marginu među otpisane radnike. Bezinteresno je ispalo iz igre. Ukratko, obratimo li pažnju na kolanje novca, jako brzo počne zaudarati na temelje sistema u kojem živimo, sistema koji nema mogućnosti shvatiti zašto je sindikalnom čelniku dobrobit sindikata ispred vlastitog probitka: “Dajem vam i sebe. Što god trebate. Sve, samo ne sindikat. Sindikaliste ne odajem”. Žica uvjerljivo suprotstavlja vrijednosti radničke klase predatorskoj logici sistema koji ih tjera u borbu za goli opstanak. Crta razgraničenja između rada i profita teško da može biti jasnija. Sistem je nekadašnjim proizvođačima ostavio jedinu ulogu u kojoj su mu još potrebni: ulogu lopova.

Jovica Lončar
Objavljeno u Zarezu XIII/321 10. studenog 2011.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve