Obrana javnog prostora u Splitu – Get Getanima

Stara jezgra grada Splita pod UNESCO-vom je zaštitom od 1979. godine, no njezini stanovnici – Getani – prisiljeni su održavanje objekata plaćati iz vlastitog džepa, a po potrebi im se prijeti eksproprijacijom. Prema Maji Miše, višoj asistentici na Odsjeku za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu, održivi Plan upravljanja Getom prvenstveno bi se trebao temeljiti na povratku stanovnika u Staru gradsku jezgru.


Stara jezgra grada Splita je utihnula. Završila je turistička sezona, rade se računice uspješnosti i pripreme za novu sezonu. Grad više nije, na svu sreću, pretrpan štekatima, raznobojnim prodajnim štandovima bižuterije, hot dogova, kukuruza i nema više, na opću radost, kvazi izložbenih prostora na Rivi. Grad izgleda pusto. Paradoksalno je da, iako se veselimo što napokon možemo slobodno šetati centrom grada i ne moramo izbjegavati „zamke“ u vidu stolova i stolica štekata koji su „niknuli“ preko noći, ipak to „pustilo“ grada zabrinjava. Zar grad živi samo preko turističke sezone? Naravno da ne. Međutim, „strategijom“ nadležnih službi, prvenstveno Odjela za Staru gradsku jezgru grada Splita, kojom se otvoreno zagovara da Dioklecijanova palača postane „muzej na otvorenom“ (otvoreni prostor koji suži za razgledavanje turistima) ne daje se nikakva šansa da grad „živi“ i izvan turističke sezone.[1]
Nesređena infrastruktura, odnosno neodržavanje sustava vodovoda, kanalizacije, popravljanje krovova, TV i internet signala te sve prisutniji pokušaji apartmanizacije i turističke komercijalizacije Stare gradske jezgre, učinili su životne uvjete unutar Stare gradske jezgre Splita nemogućima, što je posljedica iseljavanju stanovnika.
Ovakvim stavom, broj stanovnika u Staroj gradskoj jezgri Splita – Getana – kontinuirano opada. Prema podacima iz Kotara s biračkog popisa 2011. u odnosu na 2007. g. nestalo je 1700 stanovnika. Nesređena infrastruktura, odnosno neodržavanje sustava vodovoda, kanalizacije, popravljanje krovova, TV i internet signala te sve prisutniji pokušaji apartmanizacije i turističke komercijalizacije Stare gradske jezgre, učinili su životne uvjete unutar Stare gradske jezgre Splita nemogućima, što je posljedica iseljavanju stanovnika. Nesumnjivo je da iseljavanje stanovnika dovodi do niza problema. Osim socijalno-kulturoloških, zato što polako nestaje cijela populacija stanovnika s bogatom nematerijalnom kulturom, iseljavanje stanovnika uzrokuje zapuštanja i propadanja zgrada. U napuštenim zgrada dolazi do pothlađivanja kamena, a time rastu računi grijanja i hlađenja okolnih stanova. Tu i je problem sve većeg porasta napasnika (štakora i komaraca), a deratizaciju je teško provesti.[2] Nadalje, okretanje masovnom turizmu uzrokovalo je propast svega što nema veze s turizmom (obrti, usluge poput frizera, mesara, pekara,…) jer nema više lokalne klijentele. Troškovi parkinga za stanovnike Stare gradske jezgre puno su veći od prosjeka te iznose 1000 HRK mjesečno, a tek je desetak stanara došlo do povlaštenih stanarskih mjesta.

Za taj proces gentrifikacije odgovorna je nadležna služba za upravljanje Starom gradskom jezgrom ponašajući se kao maćeha prema stanovnicima. Plaćanje spomeničke rente, odnosno dio sredstava koje vlasnici stanova i poslovnih prostora unutar Stare gradske jezgre mjesečno izdvajaju za njezino održavanje, također spada u jedno od važnijih pitanja. U rasponu od 3 do 10 kuna po kvadratu, spomeničku rentu u dvije splitske zone plaćaju svi koji posjeduju gospodarske objekte. Grad u 2008. godini dodaje još nešto više od pet milijuna kuna iz proračuna.[3]

Iz godišnjeg izvještaja izvršenja Proračuna Grada Splita za 2009. g. (str. 54 i 55) razvidne su stavke proračuna vezane za Staru gradsku jezgru – stavke održavanja jezgre nema.

Za održavanje života u povijesnoj jezgri Splita ne izdvajaju se nikakva sredstva iz, primjerice, prikupljene spomeničke rente. Za razliku od Splita natječaje za korištenje spomeničke rente a u svrhu održavanja gradskih jezgri (obnove krovova i fasada) provode: Zagreb, Duga Resa, Varaždin, Rijeka, Pula, Karlovac, Opatija, dok Grad Split nikada nije raspisao javni natječaj za korištenje spomeničke rente.

No, Getani se s pravom pitaju gdje odlaze novci iz spomeničkih renti .
Iz godišnjeg izvještaja izvršenja Proračuna Grada Splita za 2009. g. (str. 54 i 55) razvidne su stavke proračuna vezane za Staru gradsku jezgru – stavke održavanja jezgre nema. Za održavanje života u povijesnoj jezgri Splita ne izdvajaju se nikakva sredstva iz, primjerice, prikupljene spomeničke rente.
U Alješevoj ulici trenutno se popravlja vodovod, ali za „investitore“, vlasnike apartmana, koji žele u potpunosti preobraziti Staru gradsku jezgru i u konačnici potjerati lokalno stanovništvo.[4] U cijeloj priči, paradoksalan je stav sadašnjeg voditelja Odjela za Staru gradsku jezgru da vlasnici stanova moraju sami održavati zgrade jer će im se u protivnom stanovi nacionalizirati, a istovremeno im se uskraćuju sredstva iz spomeničke rente.[5] Osim toga, već sam navela da im se uskraćuju osnovne komunalne usluge, troškovi života im se povećavaju te je evidentan nedostatak uslužnih djelatnosti koje nisu usko povezane uz turizam, a koje su i dovele do iseljavanja stanovnika iz Palače.

Dioklecijanova palača zajedno sa Starom gradskom jezgrom upisana je na UNESCO-vu listu zaštićenih svjetskih spomenika od 1979. g. Posljednjih nekoliko godina UNESCO, u namjeri da što bolje zaštiti spomenike, predložio je nadležnim nacionalnim službama (u slučaju Hrvatske: ICOMOS Hrvatska) da pristupe izradi Plana upravljanja spomenikom.[6] Izradi Plana upravljanja Starom gradskom jezgrom Splita pristupio je Odjel za Staru gradsku jezgru uz pomoć inozemne tvrtke SolaARC- Planing, Construction, Conservation. Plan se pisao bez uvida zainteresirane javnosti, a tek nakon što je Grad Split autorima isplatio milijun kuna,
U cijeloj priči, paradoksalan je stav sadašnjeg voditelja Odjela za Staru gradsku jezgru da vlasnici stanova moraju sami održavati zgrade jer će im se u protivnom stanovi nacionalizirati, a istovremeno im se uskraćuju sredstva iz spomeničke rente.
Plan je dati je na javnu raspravu. Tek uvidom u predloženi Plan upravljanja vidjela se njegova potpuna promašenost, nedostatak bilo kakve studije trenutnog stanja unutar Stare gradske jezgre Splita i izostanak interdisciplinarnog pristupa. U Planu se priznaje da proces gentrifikacije postoji, ali niti jednom rječju nisu predložili rješenje tog problema.[7] Štoviše, u potpunosti su ignorirali stanovnike Stare gradske jezgre, temeljeći svoj plan isključivo na konzervaciji arhitektonskih spomenika i nepokretne materijalne baštine. Da, namjerno naglašavam arhitektonskih spomenika, jer su u potpunosti zanemarili da je Stara gradska jezgra i zaštićeni arheološki lokalitet s nepokretnom materijalnom baštinom. U potpunosti su izostavili i ostale čimbenike koji se moraju poštovati u upravljanju spomenikom svjetske vrijednosti kao što su sociološke i ekonomske studije, studije nematerijalne baštine, studije prometa i infrastrukture i monitoringe razvoja koje su dužni poštovati, jer će se u protivnom proces iseljavanja i propadanja Stare gradske jezgre nastaviti. Pored toga, kroz Plan upravljanja nameću se novi troškovi stanarima (za fasade, krovove, škure,…).

Istina, Plan upravljanja nije prošao na Gradskom vijeću, upravo zahvaljujući naporima Građanske inicijative Split, koja je okupila sveučilišne profesore i koji su napisali Kritiku Plana upravljanja. Međutim, ostaje pitanje što će biti s Planom upravljanja. Hoće li se Plan u potpunosti odbaciti i ako se to dogodi, što će biti s nadležnom službom koja je takav neadekvatan plan donijela, a naravno tu je i pitanje o milijun kuna.

U Planu se priznaje da proces gentrifikacije postoji, ali niti jednom rječju nisu predložili rješenje tog problema. Štoviše, u potpunosti su ignorirali stanovnike Stare gradske jezgre, temeljeći svoj plan isključivo na konzervaciji arhitektonskih spomenika i nepokretne materijalne baštine.
Grad Split uputio je javni poziv svim zainteresiranim registriranim udrugama (a ne neformalnim inicijativama građana) da se uključe u „popravljanje“ prijedloga Plana upravljanja. Ponovno su Getani „izvisili“, ali splitski dišpet je proradio. Getani su se u posljednja dva mjeseca organizirali u udrugu „Genuis loci“ (hrv. duh mjesta) i podigli su svoj glas. Pisali su peticije Gradu i UNESCO-u, slali mailove i uspjeli su probuditi birokrate u Parizu.[8] Dopis iz UNESCO-a na adresu Getana ne nudi puno, ali je značajan jer će Odjel za staru gradsku jezgru itekako morati uključiti stanovnike u sve procese odlučivanja.

Vratimo se na Plan upravljanja, dokument koji bi trebao definirati strategiju održivog razvoja Stare gradske jezgre, kako života stanovnika tako i turizma. Pitanje je u kojem će smjeru krenuti. U izradu novog Plana upravljanja uključilo se 12 udruga sa svojim predstavnicima, zatim predstavnici obrtnika, Građanske inicijative Split, Grada i Ministarstva kulture, te stanara, čime je postignut konsenzus da predloženi Plan upravljanja od strane nadležne službe, koji nije uključivao niti jednu od navedenih skupina, treba u potpunosti odbaciti i pristupiti izradi novog. Upravo je to ključan trenutak u kojem treba stati u obranu javnog prostora, života Getana i ne dozvoliti interesima kapitala da „očisit“ Staru gradsku jezgru, oduzme joj dušu i pretvori je u jeftinu turističku atrakciju. Sudeći prema prošloljetnom „vašaru“ splitske Rive i „kičastoj“ proslavi Dana Dioklecijana, Stara gradska jezgra dobrano je već zakoračila u smjeru turističkog Disneylanda. Hoće li stanari i ostali imati snage i vizije stvari preokrenuti – iskreno se nadam da hoće.

Održivi Plan upravljanja prvenstveno bi se trebao temeljiti na povratku stanovnika u Staru gradsku jezgru, a da bi se to postiglo, potrebno je nužno poboljšati životne uvjete; infrastrukturu, vratiti uslužne djelatnosti koje nisu isključivo vezane za turizam te oživiti kulturne i društvene sadržaje. Usporedimo li Plan upravljanja UNESCO jezgre Durhama i Batha u Velikoj Britaniji, vidimo da turizam i konzervacija spomenika nisu primarni ciljevi održivog plana upravljanja.[9] Ti se planovi upravljanja prvenstveno temelje na povratku stanovnika u staru jezgru grada. Povratak stanovnika znači otvaranje trgovina,
Održivi Plan upravljanja prvenstveno bi se trebao temeljiti na povratku stanovnika u Staru gradsku jezgru, a da bi se to postiglo, potrebno je nužno poboljšati životne uvjete; infrastrukturu, vratiti uslužne djelatnosti koje nisu isključivo vezane za turizam te oživiti kulturne i društvene sadržaje.
tradicionalnih obrtničkih radionica, vrtića, škola, otvaranje biblioteka, odnosno svega onoga što čini život stanovnika održivim, a što se godinama zatvaralo unutar Stare gradske jezgre Splita. Osim toga, proučavanje i istraživanje Dioklecijanove palače u specijaliziranim knjižnicama vratilo bi studentsku populaciju u jezgru, a da i ne spominjem koliko bi inozemnim studentima bilo interesanto preko zime boraviti u Splitu. Svi ovi čimbenici se moraju uzeti u obzir u održivom razvoju, tako da Stara gradska jezgra ne ovisi o trajanju turističke sezone i njezinih prihoda, koji bi se samim time mogli pretočiti na ostale dijelove grada.

Stara jezgra Splita, Get i Getan identitet su Splita. Očuvati tradiciju getski kala, furbarija iz butigi, tiramola ili jednostavno genius loci Geta od pritiska komercijalizacije trebala bi biti najvažnija zadaća svih institucija u gradu Splitu, ali i nadležnih ministarstava. Stoga je važno naglasiti samoorganiziranje Getana, koji su prepoznali važnost zajedničkog djelovanja u očuvanju javnog dobra i javnog prostora, zaštićenih spomenika i života ljudi u njima.

Maja Miše

Bilješke

[5] “Nacionalizacija stanova u Getu“, Slobodna Dalmacija
[6] Ova više savjetodavna uloga UNESCO-a pokazala se na primjeru Getana i žalbi oko izgradnje na bastionu Contarini, kada je sve žalbe UNESCO proslijedio nadležnim službama u Ministarstvu kulture RH, dok jedino u slučaju velikog interesa javnosti, UNESCO može izravno reagirati.
[7] Sve o prijedlogu Plana Upravljanja Starom gradskom jezgrom Splita i Kritika Plana upravljanja: http://www.gi-split.org/p/plan-upravljanja.html

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve