Marko Kržan: Socijalna država – jedini realno postojeći sustav općeg blagostanja

Marko Kržan je student doktorskog studija sociologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Njegov prilog o socijalnoj državi kao jedinom realno postojećem sustavu općeg blagostanja prvi je iz serije uvida u suvremenu društvenu, političku i ekonomsku problematiku koji će se redovito objavljivati na portalu Mi smo univerza.


Ako hoćemo predvidjeti posljedice djelomično već provedenog i istovremeno najavljenog mijenjanja propisa o djelovanju socijalne države, potrebni su nam alati za analizu njenih povijesnih učinaka. Za početak nam je dovoljna usporedba između različitih apstraktnih modela socijalne politike. Od ostalih vrsta socijalne politike, socijalna država (welfare state) se razlikuje po svojoj dvostrukoj univerzalnosti. Socijalna država nije univerzalna samo zato što su mjere i usluge dostupne svima, već upravo zbog toga što se provode na najvišoj mogućoj razini. Po toj dvostrukoj univerzalnosti socijalna država se razlikuje od “socijale” u užem smislu koja je namijenjena onima u najnepovoljnijem položaju i koja osigurava minimalnu razinu blagostanja, kao i od modelâ poput univerzalnog osnovnog dohotka i negativnog poreza na dohodak.

U najčešćoj verziji učinak tih dviju mjera je vrlo sličan redistributivnoj funkciji koju obavlja klasična socijalna država sa svojim socijalnim naknadama iz osiguranja (“transferi” koji su kod nas sada skoro potpuno integrirani u novčanoj socijalnoj pomoći): (i) saldo prihoda kućanstava s malim dohotkom je pozitivan – kad od njih oduzmemo poreze (porez na dohodak) i prihode, njihov dohodak je veći nego što bi bio da je nastao samo iz njihove tržišne pozicije; (ii) saldo prihoda kućanstava sa srednjim dohotkom je neutralan – prihodi i porezi se poništavaju; (iii) saldo prihoda bogatih kućanstava je negativan, tj. porezi premašuju prihode.

Iz toga slijedi da takvi prijedlozi mogu doprinijeti poboljšanju sustava socijalnih naknada jer bi se bez preraspodjele na štetu manje bogatih mogla povećati dostupnost sredstava koje sada prima samo 60-80% onih kojima su potrebna. Bilo bi pogrešno očekivati ​​da takav sustav može u potpunosti zamijeniti postojeći sustav socijalnih naknada. Određenim društvenim skupinama – nesposobnima za rad ili teško zaposlivim ljudima i onima koji ovise o njima – univerzalna naknada, čak i ako bi bila relativno visoka, ne bi omogućila zadovoljenje životnih potreba. Još uvijek bi bili potrebni dodatni “transferi” i usluge, i s njima danas tako često – i sasvim nepotrebno – demoniziran administrativni aparat.

Prava univerzalnost, tipična za socijalnu državu, proizlazi upravo iz tih dodatnih transfera i još češće – usluga. Preraspodjela dohodaka (unutar socijalne države ili modela, kao što je univerzalni osnovni dohodak) sasvim je izražena, ali njezini opipljivi rezultati ne zahvaćaju sve, već samo najsiromašnije dijelove stanovništva kojima osigurava minimalnu razinu blagostanja. Socijalna država nije samo izjednačavanje novčanih prihoda kroz progresivno oporezivanje (iako je tu još puno “rezervi”), plaćanje naknada i sindikalne aktivnosti, nego i izjednačavanje realnih dohodaka. Realni dohodak su robe i usluge koje je pojedinac stvarno dobio, bez obzira na to je li ih platio ili nije. Socijalna država je društveno-ekonomski poredak u kojem većina stanovništva u osnovnim područjima života koristi slične usluge koje se pružaju na najvećoj mogućoj razini i bez izravnih plaćanja. Primjeri su svuda oko nas. U našem zdravstvenom sustavu je još uvijek na snazi praksa da – barem kada je riječ o najsloženijim zahvatima – najsiromašnije i najbogatije liječe u istim institucijama, istim metodama koje se smatraju optimalnima. To nije samorazumljivo: u zemljama s izraženim klasnim razlikama – što s jedne strane uključuje imperijalistički SAD i Veliku Britaniju, a s druge zemlje Trećeg svijeta – elitne su zdravstvene ustanove i metode monopol bogatih ili pak pacijenata koji uspiju dobiti njihovu milostinju. Na slične razlike nailazimo i u obrazovanju ili socijalnoj skrbi; kod nas su do nedavno siromašni i bogati i studirali i provodili starost u istim institucijama. Ni to nije samorazumljivo, i tu postoji alternativni sustav koji se dijeli na državne institucije koje su univerzalne, ali pružaju tek minimum od kojeg svatko pokušava pobjeći, i privatne institucije koje zajedno s prestižem pojačavaju socijalnu isključivost.

Socijalna država klasičnog tipa je, dakle, mehanizam izjednačavanja članova društva kao potrošača, to je kod pristupa resursima u širokom smislu. Povijesno gledano, nastala je kombinacijom ekonomskih promjena u kapitalističkom sektoru (industrija orijentirana na proizvodnju robe široke potrošnje i izjednačavanje novčanih prihoda što je posljedica rada sindikata) i osnivanjem nekapitalističkog (“etatističkog”) uslužnog sektora. Rezultat je bio nastanak zajedničke materijalne kulture – koju ne smijemo miješati s iluzornim, ideološki zajedničkim kulturama nacionalističkih i vjerskih ideologija – i s njom povezano ukidanje razlika između klasa. Ovaj proces je u obje dimenzije najviše napredovao u zemljama realno postojećeg socijalizma u kojima ga je empirijska sociologija prepoznala kao povećavanje društvene mobilnosti i smanjivanje elitizacije (samoregrutacije elita). U zlatnih trideset godina prije strukturne krize 1970-ih godina – jedinom razdoblju kapitalističkog razvoja u centru kada je s produktivnošću rada raslo blagostanje radnih ljudi – napredovao je i u zemljama kapitalističkog centra. Promijenjeni zahtjevi reprodukcije kapitalizma u centru, što određuju zahtjeve njegove reprodukcije na globalnoj razini, potkopali su socijalnu državu i u centru i još više na periferiji, te pokazali da je socijalna država ovisna o uvjetima reprodukcije kapitalističke ekonomije koji ju okružuju sa svih strana. Ova ovisnost se računovodstveno očituje u javnofinancijskoj bilanci prihoda i rashoda. Neovisno o proizvodnim odnosima unutar industrije socijalne države, njihov je input – način proizvodnje i radna snaga – roba koju se mora plaćati novčanim prihodima koji su preuzeti od poreza novčanih tokova robnog gospodarstva pa nije slučajno da je uspon socijalne države – jednakosti potrošača – povezan s promjenama u proizvodnim odnosima. U njima je ojačao element planiranja, zajedno s počecima jednakosti pristupa sredstvima za proizvodnju – iako još uvijek u administrativno-etatističkom obliku. Ideološka moć socijalne države kao jedne od “probojnih točaka” u okviru kapitalizma (Marx) njena je univerzalnost: povećanje sudjelovanja i rast razine usluga s rastom tehničkih mogućnosti nemaju internih ograničenja. Suton socijalne države pod pritiskom imperijalističke globalizacije i financijalizacije ​​– koji na sreću još uvijek nije konačan – jasno nas uči da se izolirani prodor ne može održati. Demontaža socijalizirane (ili, što je bliže stvarnosti, ograničeno regulirane) ekonomije dovodi do “neodrživosti” socijalne države, koja ima tendenciju da se promijeni u “socijalu”.

Marko Kržan
Preveo Goran Lončar
Na slovenskom objavljeno na stranici Mi smo Univerza

Vezani članci

  • 27. rujna 2020. Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti "Postoje razlozi za uživanje u pompi filma Black Is King, osobito u vrijeme akutne rasne traume. Ipak, njegova mistika kulturne autentičnosti i blagonaklone monarhije ne bi smjela zakloniti materijalnu stvarnost svakodnevnog života. Neoliberalno upravljanje, ekstraktivni kapitalizam te militarizam i dalje uzrokuju socijalnu i ekološku devastaciju u dijelovima Afrike, obaju Amerika i šire. Sučeljavanje s ovim isprepletenim stvarnostima znači razvijanje konkretne, globalne analize, uz istovremeno opiranje metafizičkim vizijama svijeta."
  • 27. rujna 2020. Privatizacija zdravstvene skrbi u Keniji "U Keniji si samo bogati i oni s političkim poznanstvima mogu priuštiti pristojnu zdravstvenu skrb. Sve ostale ozbiljna bolest ili automobilska nesreća dijeli od propasti."
  • 27. rujna 2020. Trump namjerava ukrasti izbore i jedino ga mi možemo spriječiti "Trump je pokazao svoje karte. Odlučan je da se zadrži na dužnosti neovisno o rezultatima izbora – bez naznaka od vodećih Demokrata da su voljni boriti se. To znači da je na nama da obranimo demokraciju. I trebamo krenuti odmah."
  • 20. rujna 2020. Resetiranje države blagostanja "Potrebno je potpuno resetiranje – redizajn države blagostanja za digitalno doba, ali tako da se, umjesto da poštimavamo detalje na lešini koju smo naslijedili, vratimo temeljnim principima koji su inspirirali socijaldemokrate sredinom 20. stoljeća."
  • 20. rujna 2020. Stručnost na temelju iskustva: sustav socijalne sigurnosti trebali bi osmišljavati tražitelji naknada "Povjerenstvo koje je u potpunosti sačinjeno od osoba sa življenim iskustvom sustava socijalnih naknadi pokrenulo je radni plan kako bi preuredilo sustav socijalne sigurnosti."
  • 20. rujna 2020. Sto godina Addisonovog zakona "Prije jednog stoljeća, Addisonov zakon naložio je državi odgovornost za stambene kapacitete radničke klase – i utro put izgradnji stotina tisuća državnih jedinica socijalnog stanovanja."
  • 13. rujna 2020. Protiv britanske kozmičke desnice u usponu ljevica se mora boriti razumom "Jednom kada prihvatimo da smo svi uvučeni u probleme s kojima se suočava cijeli svijet, njihovo rješavanje postaje puno zahtjevniji zadatak od pukog svrgavanja neke tajne kabale. Međutim, to ipak znači da možemo adresirati i ponuditi bolja objašnjenja i rješenja za stvarne svjetske probleme i iskustva zbog kojih ljudi mogu završiti u zečjoj rupi ekstremno desnih teorija zavjere."
  • 13. rujna 2020. Darovna ili podatkovna platforma? Kapitalistička gostoljubivost i novi platni zid Couchsurfinga "Couchsurfing je od 2010. do 2011. godine prolazio transformaciju. Kasnije se ispostavilo da se korisnicima i korisnicama lagalo. Pretvara li se Couchsurfing.com u platformu za marketing i prikupljanje podataka kojima bi se trebalo puniti jedan drugi biznis? Važno je da budemo svjesni posljedica ako je ovaj scenarij točan. Vrijeme će pokazati kakva se podvala krije iza aktualne strategije."
  • 11. rujna 2020. Društvena zaraza: mikrobiološki klasni rat u Kini "Dok sekularna kriza kapitalizma poprima naizgled neekonomski karakter, nove epidemije, glad, poplave i druge „prirodne“ katastrofe koristit će se kao opravdanje za proširivanje državne kontrole, a odgovor na te krize sve će više funkcionirati kao prilika za vježbanje novih i neisprobanih protupobunjeničkih mjera. Dosljedna komunistička politika mora moći zajedno sagledati obje te činjenice. Na teorijskoj razini to znači razumijevanje činjenice da je kritika kapitalizma osiromašena ako se odvaja od prirodnih znanosti. No, na praktičnoj razini to također podrazumijeva da je jedini politički projekt koji je danas moguć onaj koji je sposoban orijentirati se na terenu definiranom globalnom ekološkom i mikrobiološkom katastrofom, kao i djelovati u ovom stanju neprestane krize i atomizacije."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve