Marko Kržan: Socijalna država – jedini realno postojeći sustav općeg blagostanja

Marko Kržan je student doktorskog studija sociologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Njegov prilog o socijalnoj državi kao jedinom realno postojećem sustavu općeg blagostanja prvi je iz serije uvida u suvremenu društvenu, političku i ekonomsku problematiku koji će se redovito objavljivati na portalu Mi smo univerza.


Ako hoćemo predvidjeti posljedice djelomično već provedenog i istovremeno najavljenog mijenjanja propisa o djelovanju socijalne države, potrebni su nam alati za analizu njenih povijesnih učinaka. Za početak nam je dovoljna usporedba između različitih apstraktnih modela socijalne politike. Od ostalih vrsta socijalne politike, socijalna država (welfare state) se razlikuje po svojoj dvostrukoj univerzalnosti. Socijalna država nije univerzalna samo zato što su mjere i usluge dostupne svima, već upravo zbog toga što se provode na najvišoj mogućoj razini. Po toj dvostrukoj univerzalnosti socijalna država se razlikuje od “socijale” u užem smislu koja je namijenjena onima u najnepovoljnijem položaju i koja osigurava minimalnu razinu blagostanja, kao i od modelâ poput univerzalnog osnovnog dohotka i negativnog poreza na dohodak.

U najčešćoj verziji učinak tih dviju mjera je vrlo sličan redistributivnoj funkciji koju obavlja klasična socijalna država sa svojim socijalnim naknadama iz osiguranja (“transferi” koji su kod nas sada skoro potpuno integrirani u novčanoj socijalnoj pomoći): (i) saldo prihoda kućanstava s malim dohotkom je pozitivan – kad od njih oduzmemo poreze (porez na dohodak) i prihode, njihov dohodak je veći nego što bi bio da je nastao samo iz njihove tržišne pozicije; (ii) saldo prihoda kućanstava sa srednjim dohotkom je neutralan – prihodi i porezi se poništavaju; (iii) saldo prihoda bogatih kućanstava je negativan, tj. porezi premašuju prihode.

Iz toga slijedi da takvi prijedlozi mogu doprinijeti poboljšanju sustava socijalnih naknada jer bi se bez preraspodjele na štetu manje bogatih mogla povećati dostupnost sredstava koje sada prima samo 60-80% onih kojima su potrebna. Bilo bi pogrešno očekivati ​​da takav sustav može u potpunosti zamijeniti postojeći sustav socijalnih naknada. Određenim društvenim skupinama – nesposobnima za rad ili teško zaposlivim ljudima i onima koji ovise o njima – univerzalna naknada, čak i ako bi bila relativno visoka, ne bi omogućila zadovoljenje životnih potreba. Još uvijek bi bili potrebni dodatni “transferi” i usluge, i s njima danas tako često – i sasvim nepotrebno – demoniziran administrativni aparat.

Prava univerzalnost, tipična za socijalnu državu, proizlazi upravo iz tih dodatnih transfera i još češće – usluga. Preraspodjela dohodaka (unutar socijalne države ili modela, kao što je univerzalni osnovni dohodak) sasvim je izražena, ali njezini opipljivi rezultati ne zahvaćaju sve, već samo najsiromašnije dijelove stanovništva kojima osigurava minimalnu razinu blagostanja. Socijalna država nije samo izjednačavanje novčanih prihoda kroz progresivno oporezivanje (iako je tu još puno “rezervi”), plaćanje naknada i sindikalne aktivnosti, nego i izjednačavanje realnih dohodaka. Realni dohodak su robe i usluge koje je pojedinac stvarno dobio, bez obzira na to je li ih platio ili nije. Socijalna država je društveno-ekonomski poredak u kojem većina stanovništva u osnovnim područjima života koristi slične usluge koje se pružaju na najvećoj mogućoj razini i bez izravnih plaćanja. Primjeri su svuda oko nas. U našem zdravstvenom sustavu je još uvijek na snazi praksa da – barem kada je riječ o najsloženijim zahvatima – najsiromašnije i najbogatije liječe u istim institucijama, istim metodama koje se smatraju optimalnima. To nije samorazumljivo: u zemljama s izraženim klasnim razlikama – što s jedne strane uključuje imperijalistički SAD i Veliku Britaniju, a s druge zemlje Trećeg svijeta – elitne su zdravstvene ustanove i metode monopol bogatih ili pak pacijenata koji uspiju dobiti njihovu milostinju. Na slične razlike nailazimo i u obrazovanju ili socijalnoj skrbi; kod nas su do nedavno siromašni i bogati i studirali i provodili starost u istim institucijama. Ni to nije samorazumljivo, i tu postoji alternativni sustav koji se dijeli na državne institucije koje su univerzalne, ali pružaju tek minimum od kojeg svatko pokušava pobjeći, i privatne institucije koje zajedno s prestižem pojačavaju socijalnu isključivost.

Socijalna država klasičnog tipa je, dakle, mehanizam izjednačavanja članova društva kao potrošača, to je kod pristupa resursima u širokom smislu. Povijesno gledano, nastala je kombinacijom ekonomskih promjena u kapitalističkom sektoru (industrija orijentirana na proizvodnju robe široke potrošnje i izjednačavanje novčanih prihoda što je posljedica rada sindikata) i osnivanjem nekapitalističkog (“etatističkog”) uslužnog sektora. Rezultat je bio nastanak zajedničke materijalne kulture – koju ne smijemo miješati s iluzornim, ideološki zajedničkim kulturama nacionalističkih i vjerskih ideologija – i s njom povezano ukidanje razlika između klasa. Ovaj proces je u obje dimenzije najviše napredovao u zemljama realno postojećeg socijalizma u kojima ga je empirijska sociologija prepoznala kao povećavanje društvene mobilnosti i smanjivanje elitizacije (samoregrutacije elita). U zlatnih trideset godina prije strukturne krize 1970-ih godina – jedinom razdoblju kapitalističkog razvoja u centru kada je s produktivnošću rada raslo blagostanje radnih ljudi – napredovao je i u zemljama kapitalističkog centra. Promijenjeni zahtjevi reprodukcije kapitalizma u centru, što određuju zahtjeve njegove reprodukcije na globalnoj razini, potkopali su socijalnu državu i u centru i još više na periferiji, te pokazali da je socijalna država ovisna o uvjetima reprodukcije kapitalističke ekonomije koji ju okružuju sa svih strana. Ova ovisnost se računovodstveno očituje u javnofinancijskoj bilanci prihoda i rashoda. Neovisno o proizvodnim odnosima unutar industrije socijalne države, njihov je input – način proizvodnje i radna snaga – roba koju se mora plaćati novčanim prihodima koji su preuzeti od poreza novčanih tokova robnog gospodarstva pa nije slučajno da je uspon socijalne države – jednakosti potrošača – povezan s promjenama u proizvodnim odnosima. U njima je ojačao element planiranja, zajedno s počecima jednakosti pristupa sredstvima za proizvodnju – iako još uvijek u administrativno-etatističkom obliku. Ideološka moć socijalne države kao jedne od “probojnih točaka” u okviru kapitalizma (Marx) njena je univerzalnost: povećanje sudjelovanja i rast razine usluga s rastom tehničkih mogućnosti nemaju internih ograničenja. Suton socijalne države pod pritiskom imperijalističke globalizacije i financijalizacije ​​– koji na sreću još uvijek nije konačan – jasno nas uči da se izolirani prodor ne može održati. Demontaža socijalizirane (ili, što je bliže stvarnosti, ograničeno regulirane) ekonomije dovodi do “neodrživosti” socijalne države, koja ima tendenciju da se promijeni u “socijalu”.

Marko Kržan
Preveo Goran Lončar
Na slovenskom objavljeno na stranici Mi smo Univerza

Vezani članci

  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 24. svibnja 2020. Okolišna perspektiva ljudske povijesti "Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd. Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije."
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
  • 11. travnja 2020. Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve