Balkanski forum: Drugačiji Balkan je moguć!

Prvi Balkanski forum, održan u sklopu Subversive Foruma 17. i 18. svibnja 2012., okupio je više od 40 progresivnih organizacija i pokreta iz čitave regije. Tijekom dva dana intenzivnih diskusija, sudionici panela zajedno s publikom analizirali su trenutne socijalne borbe na Balkanu, identificirali neuralgične točke raširene krize neoliberalnog ekonomskog poretka i predstavničke demokracije u ovoj regiji te, konačno, definirali potencijalne strategije otpora i političkih akcija.

Parafrazirajući slogan Svjetskog socijalnog Foruma, Balkanski forum potvrđuje da je ‘drugačiji Balkan moguć!’ Sudionici su pokrenuli proces koji će omogućiti da Forum djeluje kao platforma za zajedničku suradnju koja će proizvesti i konkretne socijalne, ekonomske i političke prijedloge i rješenja.

Prvi Balkanski forum ističe ključnu važnost sljedećih pitanja: socijalne pravde, otpora neoliberalnoj agendi, borbe za zajednička dobra, problema ekonomskih odnosa i deindustrijalizacije, radničke borbe i, u konačnici, ističe krizu predstavničke demokracije i potrebu za potpunom demokratizacijom balkanskih društava.

Socijalna pravda


Posljednja dva desetljeća postsocijalističke ‘tranzicije’ prema ekonomiji slobodnog tržišta obilježena su razornim efektima neoliberalnih politika koji se očituju u masovnoj privatizaciji industrija u društvenom ili državnom vlasništvu te javnih resursa. Pored toga, poticanje bezobzirnog konzumerizma išlo je ruku pod ruku s rastućim privatnim i javnim dugom, što je posljedično ugrozilo sposobnost balkanskih država za autonomno ekonomsko odlučivanje i upravljanje. Mjere štednje nisu ništa novo za Balkan: narodi Balkana već desetljećima žive pod režimima strogih mjera štednje. Životi mnogih ljudi praćeni su siromaštvom i oduzimanjem privatne imovine, a nasilni sukobi, teški uvjeti života i tragedije rezultirali su razvijanjem opće političke apatije. Uza sve to, današnje mjere štednje nametnute kroz zahtjeve Europske unije i MMF-a jačaju nacionalističke pokrete i ekstremnu desnicu. Tom se trendu mora suprotstaviti kroz antinacionalističke mreže solidarnosti širom Balkana.

Na periferiji Europske unije svjedočimo uništenju posljednjih ostataka javnih i prirodnih resursa (energije, vode, infrastrukture) i teških industrija kao što su brodogradilišta i čeličane. U ovakvoj situaciji, val štrajkova i protesta zahvatio je skoro sve balkanske zemlje, od Rumunjske i Hrvatske do Slovenije, Bugarske i Crne Gore. Međutim, današnje socijalne borbe su još uvijek izolirane te im nedostaje zajednički narativ koji ih može povezati i tako ojačati njihov politički i društveni utjecaj. Balkanski forum potvrđuje da postoji zajedničko polazište i da je udruživanje ljevičarskih organizacija i pokreta neophodno. U aktualnim borbama moraju se odbaciti umjetne granice stvorene unutar Balkana, bilo one između ‘istočnog’ i ‘zapadnog’ Balkana ili između EU članica, EU kandidata i (polu)protektorata pod upravom međunarodne zajednice. Zajednički problemi ovih zemalja zahtijevaju zajedničke prekogranične akcije temeljene na zajedničkim vrijednostima socijalne pravde i potpune demokratizacije. Spontani i grass-root pokreti moraju udružiti snage sa svim progresivnim akterima te tako vršiti zajednički pritisak na neželjeni i štetni status quo u političko-ekonomskom sustavu. Povrh toga, problemi kao što su zaštita ljudskih prava, antinacionalizam, antifašizam, promicanje prava manjina te borba za ravnopravnost spolova moraju ostati sastavni dio bilo koje ljevičarske strategije.

Otpor


Iako se identične neoliberalne politike primjenjuju na cijelom Balkanu, one se razlikuju po jačini jer ovise o lokalnim okolnostima koje su uvjetovane različitim socijalističkim i postsocijalističkim nasljeđem te etničko-nacionalističkim sukobima. Stoga je ključno razumjeti kako su implementacije neoliberalnih politika artikulirane i ideološki legitimirane u javnim sferama različitih balkanskih zemalja. Eurointegracijski proces korišten je od strane lokalnih političkih aktera kako bi se opravdalo daljnje neoliberalne reforme. Njih potiče i sam Bruxelles u ime stvaranja slobodne tržišne ekonomije bez državnog i javnog uplitanja.

U mnogim balkanskim zemljama jedna od glavnih prepreka značajnom otporu i dalje je nacionalizam kao konzervativna i diskriminirajuća ideologija te kao mobilizacijska snaga. Svaki dan svjedočimo raširenom povijesnom revizionizmu, usponu fašističkih grupa, kao i otvorenom rasističkom govoru usmjerenom protiv etničkih manjina, a naročito protiv romske populacije.

Ipak, možemo prepoznati i snažan otpor koji se razvija odozdo u svim balkanskim državama. Prvi put u više od 20 godina, građani odlučno zauzimaju mjesto u javnim sferama života, pogotovo u urbanom prostoru, kako bi artikulirali svoje zahtjeve. Novi pokreti otpora traže promjenu u odnosu moći i predstavljaju izazov dominantnom javnom i medijskom diskursu koji promovira neoliberalnu ekonomsku politiku te u isto vrijeme nastoji politički demobilizirati građane čija je uloga u ‘demokraciji’ svedena na tek povremeni izlazak na izbore koji su sami po sebi monopolizirani od strane vladajuće oligarhije.

Do nekih od najuspješnijih mobilizacija dolazi zahvaljujući partikularnim borbama oko jednog političkog ili društvenog problema. Te se borbe svakako moraju nastaviti, ali da bi bile uistinu uspješne, nužno je uspostaviti međusobnu suradnju među pokretima. Stoga je ohrabrujuće vidjeti prosvjednike koji se udružuju protiv privatizacije, mjera štednje, komodifikacije obrazovanja, korumpiranih vlada i smanjenja demokracije (zahtijevajući ‘pravu’, pa i direktnu demokraciju) te policijske brutalnosti, kao i protiv nasilja diljem Balkana. Studenti, radnici, seljaci, urbani i ekološki aktivisti povremeno se povezuju i provode uspješne zajedničke akcije. Ovakvi pokreti imaju jaku energiju, ali im i dalje nedostaje politička infrastruktura kako bi izvršili snažniji utjecaj na trenutni politički sustav.

Zajednička dobra


Zajednička dobra su glavni pokretači društvenih pokreta i borbi na cijelom Balkanu. Privatizacija, komercijalizacija i ograničavanje pristupa javnim vodoopskrbnim sistemima, javnim komunalnim poduzećima, zdravstvenom sustavu, visokom obrazovanju, poljoprivrednim zemljištima , javnom prostoru i prirodnim resursima dovode u opasnost ljudsku egzistenciju i okoliš. Posljednjih nekoliko desetljeća bili smo svjedoci nezakonitih prijenosa državnih industrija, resursa i bogatstva u privatni sektor, često pod krinkom i u sjeni nacionalističkih i etničkih sukoba. Pomoću aktualne ekonomske krize, privatni kapital se pokušava što radikalnije proširiti na nekomercijalizirane sustave socijalne skrbi i javnih resursa kako bi ostvario monopol, izvukao profit te stvorio tržište u kojem socijalne službe postaju nedostupne širokim slojevima stanovništva. Tako ne iznenađuje činjenica da se posve različite društvene skupine, koje intenzivno rade na prevladavanju društvene fragmentacije izazvane kapitalom i njegovim proturječnim prioritetima, sada udružuju kako bi obranile te službe i resurse.

Kroz diskusiju o javnim resursima, kolektivnom upravljanju i stvaranju društvenih organizacija po novim principima, ideja zajedničkog dobra pruža novu perspektivu i načine mobilizacije, pokazujući da prostor djelovanja može ići dalje od binarnog principa javnog i privatnog te dihotomije države i tržišta. Zadatak pred nama je socijalizacija i resocijalizacija usluga i resursa kojima upravlja društvo za dobrobit tog istog društva u cilju društvene pravde i održivosti.

Drugim riječima, progresivne snage suprostavljaju se trenutnim vlasničkim odnosima, ugovorima i tržištima koji upravljaju i eksploatiraju zajednička i javna dobra diljem Balkana te se umjesto toga zalažu za oblike društvenog upravljanja. Presudno je ponovno učvrstiti društvene norme, povjerenje i solidarnost u promišljanje o načinu upravljanja gradovima, obrazovnim sustavom i internetom. Izgradnjom saveza među postojećim pokretima koji se bore za zajednička dobra, Balkanski forum želi ojačati održive, demokratske i pravedne kolektivne prakse.

Radničke borbe


Posljednja dva desetljeća privatizacijskih kampanja različitog inteziteta bila su ekonomski i socijalno pogubna. Degradacijom radnih uvjeta uništavaju se ljudsko znanje i sposobnosti. Radnicih svih sektora postaju međusobna konkurencija na tržištu rada koje se konstantno smanjuje. Ovakva situacija često dovodi do očajničkih poteza. Privremeni rad postaje sve raširenija pojava, što ima negativan utjecaj pogotovo na žene koje najčešće trpe dvostruku opresiju: rad u teškim radnim uvjetima (kao i razliku u plaćama među spolovima) i podređeni položaj u kućanstvu. Solidarnost između sindikata, organizacija, pojedinih aktivista, znanstvenika, prekarnih radnika i nezaposlenih potrebnija je nego ikad.

Unatoč medijskim kampanjama protiv nezavisnih sindikata i aktivista, raste potpora javnosti radničkim borbama. Važno je suprostaviti se negativnim medijskim kampanjama (mediji su često u vlasništvu domaćih ili stranih korporacija), inertnoj akademskoj zajednici i pristranom državnom aparatu pod kontrolom vladajućih partija koje su često povezane s različitim poduzetničkim krugovima, pa čak i mafijom. Unatoč ovim poteškoćama, svjedoci smo različitih uspješnih modela radničkih borbi protiv deindustrijalizacije i privatizacije kao što su radničko dioničarstvo i aktivno upravljanje radnim mjestima (npr. Jugoremedija u Srbiji) ili antiprivatizacijski pritisci koji su rezultirali partnerskim odnosom između države (glavnog dioničara) i radnika kao dijela proizvodnog i upravljačkog procesa u svojim poduzećima (npr. Petrokemija u Hrvatskoj).

Međutim, pod krinkom ‘socijalnog dijaloga’ u kojem su radnici svih sektora iznova poraženi, podijeljeni i izdani, prava klasna borba jača. Konstantno svjedočimo štrajkovima, blokadama i okupacijama, ponekad inspiriranim latinoameričkim primjerima, ali i represivnim akcijama države (kao što su nedavna uhićenja radnika Jadrankamena u Hrvatskoj nakon zauzimanja tvornice). Pitanje vlasništva i demokratskog upravljanja ponovno postaje pitanje od krucijalnog značaja za našu budućnost.

Demokracija


U kontekstu smanjenja demokracije diljem svijeta, nametnutih ‘tehnokratskih’ vlada bez demokratskog legitimiteta i odgovornosti te snažnog utjecaja bankarskog i poslovnog sektora na političke procese, pitanje demokracije, njezino značenje i modeli moraju postati krucijalno političko pitanje i na samom Balkanu. Modeli izborne i parlamentarne demokracije, koje uvode i prakticiraju postsocijalističke balkanske zemlje, u posljednjih dvadeset godina pokazuju se kao ništa više od korumpiranih partitokracija i neupitne vlasti političkih i ekonomskih oligarhija.

S druge strane, mnogi ljevičarski i progresivni pokreti i akteri već uspješno eksperimentraju s modelima radikalne demokracije. Studentske pobune u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i Bosni i Hercegovini vrijedan su primjer samoupravljanja i političke akcije koji svjedoči ponovnoj izgradnji društvenih veza i solidarnosti. Borba za nove oblike demokracije postupan je proces intenzivne socijalizacije i jačanja socijalnih aktera. Različite metode radikalne demokracije stvaraju nove političke subjekte i kao takve moraju biti podržane. Direktna demokracija je inovativna metoda koju treba stalno iznova definirati. Inkluzivni karakter ovih metoda i odbacivanje jednostavnog shvaćanja vlasti većine promiču šire uključivanje ne samo građana već i manjina kao što su LGBT, Romi, imigranti, etničke manjine itd. Direktna i participativna demokracija dolaze u različitim formama, od građanskih plenuma u okupiranim prostorima (trgovi, sveučilišta, tvornice) ili na općinskoj i regionalnoj razini na kojima se donose odluke o svakodnevnom upravljanju, do općinskih i gradskih participativnih budžeta te konkretnih akcija kao što su peticije za referendum o bitnim društvenim, političkim i ekonomskim pitanjima (npr. o Zakonu o radu ili upravljanju zajedničkim dobrima). Ideal direktne demokracije kao procesa donošenja odluka ipak često nailazi na proceduralne i organizacijske probleme. Potrebno je delegiranje određenih zadataka radnim grupama i mandatiranim delegatima koji su izravno odgovorni direktnodemokratskim tijelima i javnosti kako bi direktnodemokratski proces bio uistinu produktivan.

Balkanski forum naglašava činjenicu da jedan od najbitnijih frontova borbe za demokraciju predstavlja širenje participacije u ekonomiji, industriji i na radnom mjestu. Prava demokracija ne može postojati u političkim niti u društvenim sferama bez participacije na radnim mjestima, koja su najčešće hijerarhijski organizirana, upravo zato što većina ljudi na njima provodi najveći dio svojih života. Drugim riječima, prava demokracija je nemoguća bez razvoja modela ekonomske i industrijske demokracije.

Prava i radikalna demokracija ostaje ideal ljevičarskih i progresivnih snaga širom svijeta, uključujući i Balkan, ideal koji poprima različite oblike ovisno o u konkretnim društvenim i političkim uvjetima mjesta (države, regije, institucije, radnog mjesta) na kojem se primjenjuje. Balkanski forum radikalne demokratske prakse vidi kao alternativan i primjenjiv model koji bi mogao služiti kao prijeko potreban korektiv i protuteža dominantnom modelu predstavničke izborne demokracije koja je danas pogođena krizom legitimiteta. U ovom povijesnom trenutku, političke snage ljevice trebale bi razmotriti modele u kojima demokratski pritisci odozdo i nezavisni horizontalno organizirani pokreti i politički akteri mogu djelovati u suradnji s postojećim strukturama trenutnog predstavničkog sustava. Balkanski forum naglašava da stvarne demokratske prakse ostaju neizostavan dio borbe za ostvarenje ili utjecaj na šire društvene, ekonomske i političke promjene.

Na Drugom Balkanskom forumu, koji će se održati u Zagrebu između 12. i 18. svibnja 2013. godine, dodatno će se definirati strategije suradnje i djelovanja te konkretni odgovori na gore navedena pitanja.

Preuzeto sa stranice Subversive Film Festivala

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve