Povijesni kontekst razvoja poljoprivrede u Republici Hrvatskoj I.

Goran Đulić u svom tekstu “Povijesni kontekst razvoja poljoprivrede u Republici Hrvatskoj” donosi povijesni pregled poljoprivrede na teritoriju Hrvatske. Autor piše o razvoju poljoprivredne proizvodnje, usponima i padovima unutar pojedinih grana te trendovima u poljoprivredi.

Tijekom prošlog stoljeća domaća poljoprivreda prošla je kroz tri rata koji su ostavili duboke i teške posljedice na volumen poljoprivredne proizvodnje. U prošlom se stoljeću proizvodnja gotovo utrostručila, ali je u devedesetim godinama vraćena nekoliko desetljeća unazad. Napredak u poljoprivredni nije bio jednak u svim ovim razdobljima. Spor, ali stabilan rast poljoprivreda imala je prije Prvog svjetskog rata sa stopom rasta od 1,3% godišnje no on je presječen Prvim svjetskim ratom pa je proizvodnja nakon rata, između 1920. i 1924. bila za skoro 8% ispod one razine koja je dostignuta u predratnom razdoblju od 1910. pa do 1914.

Između dva svjetska rata dinamika poljoprivrednog razvoja se ubrzala i dosegla je razinu od 1,8% godišnje; međutim rat je prekinuo napredak, a nakon završetka rata, poljoprivreda se našla u novoj situaciji: kolektivizaciji. Posljedice po proizvodnju nakon Drugog svjetskog rata bile su puno gore nego uspoređujući sa brojkama nakon Prvog svjetskog rata. Od 1946. pa do 1950. proizvodnja je pala za čak 22% u odnosu na petogodišnje razdoblje prije početka drugog svjetskog rata. Nakon 1953. dolazi do napuštanja kolektivizacije, uvodi se slobodnije tržište za poljoprivredne proizvode, a dolazi i do rapidnog razvoja tehnologije (posebno nakon 1960. godine) što dovodi do brzog uspona. U trideset godina, od 1955. pa do 1985. godišnji rast poljoprivredne proizvodnje doseže odličnih 3,1% što se može okarakterizirati kao najuspješnije razdoblje razvoja poljoprivrede što je za posljedicu imalo i brzi napredak gospodarstva u cjelini i dinamičnu transformaciju same proizvodnje.

Osamdesetih godina dolazi do visoke inflacije, zatim slijedi raspad Jugoslavije te ratne prilike dovode do pada proizvodnje koja se nalazi za 15% ispod razine dosegnute u razdoblju prije raspada države. Napredak nije ostvaren ni u proteklom desetljeću, stalno uspoređujući petogodišnja razdoblja dolazimo do pokazatelja da sa svakim razdobljem poljoprivredna proizvodnja sve više i više tone i nestaje. Samim time dolazi ne samo do stagnacije već i nazadovanja.

Duga stagnacija ukupne poljoprivredne proizvodnje koja je potrajala dva desetljeća u totalnoj je kontradikciji s prirodnim potencijalima Hrvatske i tehnološkim inovacijama u suvremenoj poljoprivredi. To se odnosi na sve dijelove Hrvatske, a posebno na Slavoniju u kojoj se odvija najveći dio tržišne proizvodnje.

Proučavajući statistiku može se doći do mnoštva podataka koji mogu puno toga reći o promjenama koje su se dogodile u vidu korištenja poljoprivrednog zemljišta, kao i o intenzitetu poljoprivredne proizvodnje. Do 1939. godine poljoprivreda je ostvarivala razvoj širenjem poljoprivrednih površina i na marginalna tla, s obzirom da postoji višak poljoprivrednog stanovništva koji ne može naći posao u nepoljoprivrednim djelatnostima. U drugom dijelu dvadesetog stoljeća dolazi do potpuno obrnute situacije: odlaskom seljaka u gradove dolazi do napuštanja marginalnih zemljišta pa se sve manje koristi zemljišta za poljoprivredu. Ekonomski

U trideset godina, od 1955. pa do 1985. godišnji rast poljoprivredne proizvodnje doseže odličnih 3,1% što se može okarakterizirati kao najuspješnije razdoblje razvoja poljoprivrede što je za posljedicu imalo i brzi napredak gospodarstva u cjelini i dinamičnu transformaciju same proizvodnje.

napredak također je diktirao tempo smanjivanja poljoprivrednih zemljišta tako što se gradovi šire na njive u nekadašnjim predgrađima, aerodromi se grade na plodnim oranicama, ravnicama su provedene autoceste te korak po korak dolazi do smanjivanja. Prava slika napuštanja poljoprivrede dobiva se tek ako pogledamo kako se koriste oranice. 2001. godine od 1,457.000 hektara oranica i vrtova bilo je zasijano samo 1,091.573 hektara što znači da je čak četvrtina oranica ostalo nezasijano. Skoro trećina potencijalno visoko intenzivnih poljoprivrednih površina ostaje neiskorištena. Na početku 20. stoljeća tradicionalni ugari i nezasijane površine činili su svega 8,5% oranica. Površine pod vinogradima, voćnjacima, livadama također su smanjene za čak 15%. Ako se pogledaju činjenice dolazi se do zaključka da u drugoj polovici prošlog stoljeća dolazi do smanjivanja poljoprivrednog zemljišta za čak 11% između 1939. i 2001., a naročito onih pod intenzivnim kulturama. Zasijane površine u istom razdoblju smanjile su se za čak 30%. Od 1980. dolazi do ubrzanog napuštanja obrade zemljišta i otad započinje negativni proces koji nije zaustavljen. Popis poljoprivrednih površina iz 2003. govori o još strašnijim činjenicama jer prema njemu u Hrvatskoj postoji svega 802.000 hektara oranica i 27.700 hektara vinograda što nam govori o dubokoj krizi u kojoj se nalazi agrarni sektor.

Grane i djelatnosti u kojima nastupa stagnacija i nazadak proizvodnje

U kojim granama i djelatnostima dolazi do krize u poljoprivredi? Odgovor možemo sagledati iz analize dinamike proizvodnje glavnih kultura i proizvoda. Za početak prikaz poljoprivredne proizvodnje žita u 20. stoljeću s obzirom da je to najznačajniji segment poljoprivredne proizvodnje.

Žito

U prvih osamdeset godina proizvodnja se značajno povećala, čak se učetverostručila između 1900-4 i 1980-4, ali je u zadnjih dvadeset godina stagnirala, čak i nazadovala. Šokantni podatak je da potkraj devedesetih proizvodnja za čak 23% niža nego petnaest godina ranije. Danas je još uvijek za petinu niža nego u razdoblju od 1985. do 1989. Povećanje proizvodnje dovelo je i do bolje opskrbljenosti stanovništva. Prije Prvog svjetskog rata godišnje se proizvodilo 330 kg po stanovniku, a u osamdesetima čak 820 kg po stanovniku. Nakon toga proizvodnja nazaduje i početkom ovog stoljeća je na razini od 683 kg po stanovniku.

Industrijsko bilje

Impresivni napredak u proizvodnji žita nadmašen je u proizvodnji industrijskog bilja, konkretno uljarica i šećerne repe.

Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do razvoja proizvodnje suncokreta i soje uz već raniju uljanu repicu. Zahvaljujući tom izboru, poljoprivreda je osigurala porast potrošnje ulja među stanovništvom koje je počelo napuštati korištenje svinjske masti što je dovelo do povećane proizvodnje uljarica za čak trideset puta. Povećanje proizvodnje šećerne repe došlo je kao odgovor na rastuću potražnju za šećerom i slatkim proizvodima. S otvaranjem tržišta krajem osamdesetih dolazi do nazadovanja koje je prouzrokovao jeftin uvoz.

Grožđe, voće i maslinovo ulje

Slične tendencije u gore navedenim granama vrijede i za voćarsku proizvodnju u cjelini. Iz tablice se može vidjeti stanje u proizvodnji grožđa i voća. Proizvodnja grožđa stagnira već sedamdesetak godina, a kako se već dio proizvodnje konzumira kao stolno grožđe, smanjuje se i proizvodnja vina. Isto vrijedi i za proizvodnju šljiva i maslinova ulja koje je turistički boom na obali smanjio, od broja stabala pa do same obrade.

Ratarstvo

Ratarska proizvodnja je također doživjela ekspanziju, usprkos smanjenju oraničnih površina. Povećanim prinosima na zasijanim površinama dolazi do ekspanzije ratarske proizvodnje, prinosi pšenice su se utrostručili, prinosi kukuruza utrostručili dok je ječam imao sporiji rast.

Nakon ovih podataka nameće nam se pitanje, kako je došlo do takvog naglog povećanja najznačajnijih kultura? Tri su ključna faktora koja objašnjavaju ovaj fenomen.. Prvi je povećano korištenje mineralnih gnojiva, drugi je da dolazi do poboljšavanja u selekciji sjemena, a treći faktor je činjenica da su smanjivanjem sjetvenih površina izbacile one površine koje daju niske prinose. Postavlja se pitanje što je uzrok nazadovanja u devedesetima? Smanjenje uporabe mineralnih gnojiva u odnosu na umjetna gnojiva zatim sporiji pritok mehanizacije, izostanak racionalizacije proizvodnje i ono što je dovelo do kolapsa poljoprivredu, a to je otvaranje domaćeg tržišta inozemnoj konkurenciji. Voće i povrće već je na svim razinama ugroženo od strane inozemnih proizvoda, a oveći danak uzimaju i u proizvodnji mesa, mlijeka, ulja, šećera, vina te se tako zaoštrilo pitanje visokih troškova proizvodnje. Agrarna politika nije reagirala te je sve veći i veći broj proizvođača ulazilo u gubitke ili odustalo od proizvodnje. Proces nije dovršen, ali kakva je tendencija uskoro bi mogao biti. S članstvom u WTO-u i ulaskom u EU, predviđa nam se rumunjski scenarij: čak 80% prehrambenih proizvoda u Rumunjskoj inozemnog je podrijetla.

Stočarstvo

Kriza je posebno naglašena u stočarstvu. Iz tablice vidimo brojčano stanje stoke. Iz podataka možemo iščitati da se iz hrvatskog stočarstva u potpunosti izgubilo konjarstvo; mehanizacija je istisnula konja kao vučnu snagu te danas imamo sa 3% broja konja u odnosu na početak prošlog stoljeća.

Govedarstvo je također pogođeno, danas se u Hrvatskoj nalazi dvije petine grla u odnosu na razdoblje prije sedamdeset godina. Trend opadanja broja goveda započinje u sedamdesetima, produbljuje se s početkom rata, a nakon rata doživljava kulminaciju te su brojevi došli na najniže grane u 21. stoljeću. Takva tendencija smanjenja broja goveda je pokazatelj i smanjenog ulaganja proizvođača u poljoprivredu, ali i pokazatelj lošeg iskorištavanja kapaciteta u poljoprivredi; izgrađene štale čuvale su 1975. godine oko 1,250.000 komada krupne stoke, a sada ispod 500.000 pa se može zaključiti da se trenutno koristi samo dvije petine izgrađenih kapaciteta što djeluje na visinu troškova proizvodnje (konkretno, amortizacija, koja je konstantni trošak, neovisno o proizvodnji) smanjujući konkurentnu poziciju domaćih proizvođača, bilo na domaćem bilo na stranom tržištu.

Domaće govedarstvo bilo je u prošlom stoljeću okrenuto prema inozemnim tržištima. Uoči početka Prvog svjetskog rata, kontinentalni dio Hrvatske izvozio je prosječno godišnje čak 152 tisuće živih goveda i teladi, s težinom oko 35 tisuća tona žive vage. Bio je to najvažniji izvozni proizvod ondašnje Hrvatske. Tradicija izvoza dugo se održala pa je tako sredinom šezdesetih godina izvozila oko 45 tisuća tona goveđeg mesa (tzv. „baby beef“) na tržišta Zapadne Europe, posebno Italije i Engleske. Devedesetih godina, zbog smanjenog broja goveda, Hrvatska je prisiljena uvoziti goveđe meso unatoč smanjenoj potrošnji goveđeg mesa u zemlji. Kriza se manifestira i u proizvodnji mlijeka.

Proizvodnja se smanjila za čak trećinu pa je Hrvatska prisiljena uvoziti velike količine mlijeka i mliječnih prerađevina. Osim toga, vlasti je od zaštite domaće proizvodnje važniji krupni kapital što možemo vidjeti na primjeru ovogodišnjih zimskih prosvjeda seljaka kada su Ministarstvo poljoprivrede i Vlada stali na stranu francuskog Lactalisa koji je vlasnik Dukata.

Svinjarstvo je slabije zahvaćeno krizom poljoprivrede, zbog karaktera proizvodnje ( potrebe obitelji, jedan dio se proizvodnje temelji na potrebama obitelji proizvođača) no šteta je ipak učinjena jer se fond svinja, u odnosu na razdoblje prije rata, smanjio za 20% pa dolazi i do povećanja uvoza, a k tome, dolazi do prihvaćanja nakaradnih zakona iz EU legislative, poput onoga o zabrani cijepljenja svinja protiv svinjske kuge.

Ovčarstvo i kozarstvo, grane koje se baziraju na pašnjacima i pašnjačkom gospodarenju, pokazuju dugoročnu tendenciju smanjivanja broja grla, pa uspoređujući s brojem s početka prošlog stoljeća, danas smo na trećini broja stoke sitnog zuba. Također je bitno napomenuti i da se promijenio karakter proizvodnje; nema više mužnje ovaca, vuna nije više značajan novčani prihod pa rentabilnost osigurava jedino prodaja janjadi i kozlića.

Danas se u Hrvatskoj nalazi dvije petine grla u odnosu na razdoblje prije sedamdeset godina. Trend opadanja broja goveda započinje u sedamdesetima, produbljuje se s početkom rata, a nakon rata doživljava kulminaciju te su brojevi došli na najniže grane u 21. stoljeću.

Peradarstvo tijekom 20. stoljeća, zahvaljujući novom načinu uzgoja peradi, od tova pilića takozvanih brojlera pa do farmi jaja, prosperira. Između 1911. I 1985. broj peradi se učetverostručio, no nakon 1985., dolazi do stagnacije i broja preradi i proizvodnje. To ima svoju vezu u gubitku nekadašnjih tržišta i u vidu mesa i jaja. 2003. godine u odnosu na 1989. bilo je manje za čak 30%.

Na koncu, tu je i stočna proizvodnja iz koje se može vidjeti da se proizvodnja mesa brzo povećavala sve do petogodišta 1980-4., kad se primakla brojci od čak 280.000 tona a nakon toga nazaduje prije čemu je najveći pad u proizvodnji goveđeg i ovčjeg mesa.

Rapidan napredak u proizvodnji mlijeka, koja se utrostručila do petogodišta 1980-5. bio je zaustavljen, a početkom 21. stoljeća iznosi samo 65% proizvodnje s kraja osamdesetih. U proizvodnji jaja nije toliki pad, međutim i u tom dijelu je došlo do pada od čak 20%.

U stočarskoj proizvodnji od početka dvadesetog stoljeća pa sve do sredine osamdesetih, poljoprivrednici su se orijentirali prema rastućoj potražnji za stočarskim proizvodima. S padom standarda stanovništva u zadnjih 20 godina smanjila se domaća potražnja za kvalitetnijim proizvodima, a sa prelaskom na tržišnu ekonomiju dolazi do masovnog uvoza inozemne robe, u većini slučajeva upitne kvalitete, koja nižim cijenama ruši domaću proizvodnju. Samim time, produbljuje se ne samo kriza poljoprivredne proizvodnje već i dohodak poljoprivrednika.

Spori ili nikakav oporavak domaće poljoprivrede doveo je do deficita prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda u trgovinskoj bilanci Hrvatske u zadnjih petnaestak godina čime se još više pogoršalo stanje hrvatske platne bilance. Na svim stavkama poljoprivreda je u minusu osim stavke „pića i duhan“ u kojoj još uvijek postoji pozitivan rezultat.

Goran Đulić

Literatura:

Grbić, Čedo (1988), Seljačko pitanje. Zagreb: Porodica i domaćinstvo – list “Mjesna zajednica”.
Stipetić, Vladimir (1987), Poljoprivreda i privredni razvoj. Zagreb: Informator.
Stipetić, Vladimir (2005), “Razvitak poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj: tendencije, stanje i osnovni problemi”, U: Zbornik radova Ekonomskog fakulteta u Rijeci 23, 1; str. 25-49. Rijeka: Ekonomski fakultet.
Žimbrek, Tito i suradnici (2003), Agrarna politika Republike Hrvatske. Zbornik odabranih radova. Interna skripta.. Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za ekonomiku poljoprivrede i agrarnu sociologiju.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve