Povijesni kontekst razvoja poljoprivrede u Republici Hrvatskoj I.

Goran Đulić u svom tekstu “Povijesni kontekst razvoja poljoprivrede u Republici Hrvatskoj” donosi povijesni pregled poljoprivrede na teritoriju Hrvatske. Autor piše o razvoju poljoprivredne proizvodnje, usponima i padovima unutar pojedinih grana te trendovima u poljoprivredi.


Tijekom prošlog stoljeća domaća poljoprivreda prošla je kroz tri rata koji su ostavili duboke i teške posljedice na volumen poljoprivredne proizvodnje. U prošlom se stoljeću proizvodnja gotovo utrostručila, ali je u devedesetim godinama vraćena nekoliko desetljeća unazad. Napredak u poljoprivredni nije bio jednak u svim ovim razdobljima. Spor, ali stabilan rast poljoprivreda imala je prije Prvog svjetskog rata sa stopom rasta od 1,3% godišnje no on je presječen Prvim svjetskim ratom pa je proizvodnja nakon rata, između 1920. i 1924. bila za skoro 8% ispod one razine koja je dostignuta u predratnom razdoblju od 1910. pa do 1914.



Između dva svjetska rata dinamika poljoprivrednog razvoja se ubrzala i dosegla je razinu od 1,8% godišnje; međutim rat je prekinuo napredak, a nakon završetka rata, poljoprivreda se našla u novoj situaciji: kolektivizaciji. Posljedice po proizvodnju nakon Drugog svjetskog rata bile su puno gore nego uspoređujući sa brojkama nakon Prvog svjetskog rata. Od 1946. pa do 1950. proizvodnja je pala za čak 22% u odnosu na petogodišnje razdoblje prije početka drugog svjetskog rata. Nakon 1953. dolazi do napuštanja kolektivizacije, uvodi se slobodnije tržište za poljoprivredne proizvode, a dolazi i do rapidnog razvoja tehnologije (posebno nakon 1960. godine) što dovodi do brzog uspona. U trideset godina, od 1955. pa do 1985. godišnji rast poljoprivredne proizvodnje doseže odličnih 3,1% što se može okarakterizirati kao najuspješnije razdoblje razvoja poljoprivrede što je za posljedicu imalo i brzi napredak gospodarstva u cjelini i dinamičnu transformaciju same proizvodnje.

Osamdesetih godina dolazi do visoke inflacije, zatim slijedi raspad Jugoslavije te ratne prilike dovode do pada proizvodnje koja se nalazi za 15% ispod razine dosegnute u razdoblju prije raspada države. Napredak nije ostvaren ni u proteklom desetljeću, stalno uspoređujući petogodišnja razdoblja dolazimo do pokazatelja da sa svakim razdobljem poljoprivredna proizvodnja sve više i više tone i nestaje. Samim time dolazi ne samo do stagnacije već i nazadovanja.

Duga stagnacija ukupne poljoprivredne proizvodnje koja je potrajala dva desetljeća u totalnoj je kontradikciji s prirodnim potencijalima Hrvatske i tehnološkim inovacijama u suvremenoj poljoprivredi. To se odnosi na sve dijelove Hrvatske, a posebno na Slavoniju u kojoj se odvija najveći dio tržišne proizvodnje.


Proučavajući statistiku može se doći do mnoštva podataka koji mogu puno toga reći o promjenama koje su se dogodile u vidu korištenja poljoprivrednog zemljišta, kao i o intenzitetu poljoprivredne proizvodnje. Do 1939. godine poljoprivreda je ostvarivala razvoj širenjem poljoprivrednih površina i na marginalna tla, s obzirom da postoji višak poljoprivrednog stanovništva koji ne može naći posao u nepoljoprivrednim djelatnostima. U drugom dijelu dvadesetog stoljeća dolazi do potpuno obrnute situacije: odlaskom seljaka u gradove dolazi do napuštanja marginalnih zemljišta pa se sve manje koristi zemljišta za poljoprivredu. Ekonomski
U trideset godina, od 1955. pa do 1985. godišnji rast poljoprivredne proizvodnje doseže odličnih 3,1% što se može okarakterizirati kao najuspješnije razdoblje razvoja poljoprivrede što je za posljedicu imalo i brzi napredak gospodarstva u cjelini i dinamičnu transformaciju same proizvodnje.
napredak također je diktirao tempo smanjivanja poljoprivrednih zemljišta tako što se gradovi šire na njive u nekadašnjim predgrađima, aerodromi se grade na plodnim oranicama, ravnicama su provedene autoceste te korak po korak dolazi do smanjivanja. Prava slika napuštanja poljoprivrede dobiva se tek ako pogledamo kako se koriste oranice. 2001. godine od 1,457.000 hektara oranica i vrtova bilo je zasijano samo 1,091.573 hektara što znači da je čak četvrtina oranica ostalo nezasijano. Skoro trećina potencijalno visoko intenzivnih poljoprivrednih površina ostaje neiskorištena. Na početku 20. stoljeća tradicionalni ugari i nezasijane površine činili su svega 8,5% oranica. Površine pod vinogradima, voćnjacima, livadama također su smanjene za čak 15%. Ako se pogledaju činjenice dolazi se do zaključka da u drugoj polovici prošlog stoljeća dolazi do smanjivanja poljoprivrednog zemljišta za čak 11% između 1939. i 2001., a naročito onih pod intenzivnim kulturama. Zasijane površine u istom razdoblju smanjile su se za čak 30%. Od 1980. dolazi do ubrzanog napuštanja obrade zemljišta i otad započinje negativni proces koji nije zaustavljen. Popis poljoprivrednih površina iz 2003. govori o još strašnijim činjenicama jer prema njemu u Hrvatskoj postoji svega 802.000 hektara oranica i 27.700 hektara vinograda što nam govori o dubokoj krizi u kojoj se nalazi agrarni sektor.

Grane i djelatnosti u kojima nastupa stagnacija i nazadak proizvodnje


U kojim granama i djelatnostima dolazi do krize u poljoprivredi? Odgovor možemo sagledati iz analize dinamike proizvodnje glavnih kultura i proizvoda. Za početak prikaz poljoprivredne proizvodnje žita u 20. stoljeću s obzirom da je to najznačajniji segment poljoprivredne proizvodnje.

Žito



U prvih osamdeset godina proizvodnja se značajno povećala, čak se učetverostručila između 1900-4 i 1980-4, ali je u zadnjih dvadeset godina stagnirala, čak i nazadovala. Šokantni podatak je da potkraj devedesetih proizvodnja za čak 23% niža nego petnaest godina ranije. Danas je još uvijek za petinu niža nego u razdoblju od 1985. do 1989. Povećanje proizvodnje dovelo je i do bolje opskrbljenosti stanovništva. Prije Prvog svjetskog rata godišnje se proizvodilo 330 kg po stanovniku, a u osamdesetima čak 820 kg po stanovniku. Nakon toga proizvodnja nazaduje i početkom ovog stoljeća je na razini od 683 kg po stanovniku.

Industrijsko bilje



Impresivni napredak u proizvodnji žita nadmašen je u proizvodnji industrijskog bilja, konkretno uljarica i šećerne repe.

Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do razvoja proizvodnje suncokreta i soje uz već raniju uljanu repicu. Zahvaljujući tom izboru, poljoprivreda je osigurala porast potrošnje ulja među stanovništvom koje je počelo napuštati korištenje svinjske masti što je dovelo do povećane proizvodnje uljarica za čak trideset puta. Povećanje proizvodnje šećerne repe došlo je kao odgovor na rastuću potražnju za šećerom i slatkim proizvodima. S otvaranjem tržišta krajem osamdesetih dolazi do nazadovanja koje je prouzrokovao jeftin uvoz.

Grožđe, voće i maslinovo ulje



Slične tendencije u gore navedenim granama vrijede i za voćarsku proizvodnju u cjelini. Iz tablice se može vidjeti stanje u proizvodnji grožđa i voća. Proizvodnja grožđa stagnira već sedamdesetak godina, a kako se već dio proizvodnje konzumira kao stolno grožđe, smanjuje se i proizvodnja vina. Isto vrijedi i za proizvodnju šljiva i maslinova ulja koje je turistički boom na obali smanjio, od broja stabala pa do same obrade.

Ratarstvo

Ratarska proizvodnja je također doživjela ekspanziju, usprkos smanjenju oraničnih površina. Povećanim prinosima na zasijanim površinama dolazi do ekspanzije ratarske proizvodnje, prinosi pšenice su se utrostručili, prinosi kukuruza utrostručili dok je ječam imao sporiji rast.




Nakon ovih podataka nameće nam se pitanje, kako je došlo do takvog naglog povećanja najznačajnijih kultura? Tri su ključna faktora koja objašnjavaju ovaj fenomen.. Prvi je povećano korištenje mineralnih gnojiva, drugi je da dolazi do poboljšavanja u selekciji sjemena, a treći faktor je činjenica da su smanjivanjem sjetvenih površina izbacile one površine koje daju niske prinose. Postavlja se pitanje što je uzrok nazadovanja u devedesetima? Smanjenje uporabe mineralnih gnojiva u odnosu na umjetna gnojiva zatim sporiji pritok mehanizacije, izostanak racionalizacije proizvodnje i ono što je dovelo do kolapsa poljoprivredu, a to je otvaranje domaćeg tržišta inozemnoj konkurenciji. Voće i povrće već je na svim razinama ugroženo od strane inozemnih proizvoda, a oveći danak uzimaju i u proizvodnji mesa, mlijeka, ulja, šećera, vina te se tako zaoštrilo pitanje visokih troškova proizvodnje. Agrarna politika nije reagirala te je sve veći i veći broj proizvođača ulazilo u gubitke ili odustalo od proizvodnje. Proces nije dovršen, ali kakva je tendencija uskoro bi mogao biti. S članstvom u WTO-u i ulaskom u EU, predviđa nam se rumunjski scenarij: čak 80% prehrambenih proizvoda u Rumunjskoj inozemnog je podrijetla.

Stočarstvo

Kriza je posebno naglašena u stočarstvu. Iz tablice vidimo brojčano stanje stoke. Iz podataka možemo iščitati da se iz hrvatskog stočarstva u potpunosti izgubilo konjarstvo; mehanizacija je istisnula konja kao vučnu snagu te danas imamo sa 3% broja konja u odnosu na početak prošlog stoljeća.



Govedarstvo je također pogođeno, danas se u Hrvatskoj nalazi dvije petine grla u odnosu na razdoblje prije sedamdeset godina. Trend opadanja broja goveda započinje u sedamdesetima, produbljuje se s početkom rata, a nakon rata doživljava kulminaciju te su brojevi došli na najniže grane u 21. stoljeću. Takva tendencija smanjenja broja goveda je pokazatelj i smanjenog ulaganja proizvođača u poljoprivredu, ali i pokazatelj lošeg iskorištavanja kapaciteta u poljoprivredi; izgrađene štale čuvale su 1975. godine oko 1,250.000 komada krupne stoke, a sada ispod 500.000 pa se može zaključiti da se trenutno koristi samo dvije petine izgrađenih kapaciteta što djeluje na visinu troškova proizvodnje (konkretno, amortizacija, koja je konstantni trošak, neovisno o proizvodnji) smanjujući konkurentnu poziciju domaćih proizvođača, bilo na domaćem bilo na stranom tržištu.

Domaće govedarstvo bilo je u prošlom stoljeću okrenuto prema inozemnim tržištima. Uoči početka Prvog svjetskog rata, kontinentalni dio Hrvatske izvozio je prosječno godišnje čak 152 tisuće živih goveda i teladi, s težinom oko 35 tisuća tona žive vage. Bio je to najvažniji izvozni proizvod ondašnje Hrvatske. Tradicija izvoza dugo se održala pa je tako sredinom šezdesetih godina izvozila oko 45 tisuća tona goveđeg mesa (tzv. „baby beef“) na tržišta Zapadne Europe, posebno Italije i Engleske. Devedesetih godina, zbog smanjenog broja goveda, Hrvatska je prisiljena uvoziti goveđe meso unatoč smanjenoj potrošnji goveđeg mesa u zemlji. Kriza se manifestira i u proizvodnji mlijeka.



Proizvodnja se smanjila za čak trećinu pa je Hrvatska prisiljena uvoziti velike količine mlijeka i mliječnih prerađevina. Osim toga, vlasti je od zaštite domaće proizvodnje važniji krupni kapital što možemo vidjeti na primjeru ovogodišnjih zimskih prosvjeda seljaka kada su Ministarstvo poljoprivrede i Vlada stali na stranu francuskog Lactalisa koji je vlasnik Dukata.

Svinjarstvo je slabije zahvaćeno krizom poljoprivrede, zbog karaktera proizvodnje ( potrebe obitelji, jedan dio se proizvodnje temelji na potrebama obitelji proizvođača) no šteta je ipak učinjena jer se fond svinja, u odnosu na razdoblje prije rata, smanjio za 20% pa dolazi i do povećanja uvoza, a k tome, dolazi do prihvaćanja nakaradnih zakona iz EU legislative, poput onoga o zabrani cijepljenja svinja protiv svinjske kuge.

Ovčarstvo i kozarstvo, grane koje se baziraju na pašnjacima i pašnjačkom gospodarenju, pokazuju dugoročnu tendenciju smanjivanja broja grla, pa uspoređujući s brojem s početka prošlog stoljeća, danas smo na trećini broja stoke sitnog zuba. Također je bitno napomenuti i da se promijenio karakter proizvodnje; nema više mužnje ovaca, vuna nije više značajan novčani prihod pa rentabilnost osigurava jedino prodaja janjadi i kozlića.

Danas se u Hrvatskoj nalazi dvije petine grla u odnosu na razdoblje prije sedamdeset godina. Trend opadanja broja goveda započinje u sedamdesetima, produbljuje se s početkom rata, a nakon rata doživljava kulminaciju te su brojevi došli na najniže grane u 21. stoljeću.
Peradarstvo tijekom 20. stoljeća, zahvaljujući novom načinu uzgoja peradi, od tova pilića takozvanih brojlera pa do farmi jaja, prosperira. Između 1911. I 1985. broj peradi se učetverostručio, no nakon 1985., dolazi do stagnacije i broja preradi i proizvodnje. To ima svoju vezu u gubitku nekadašnjih tržišta i u vidu mesa i jaja. 2003. godine u odnosu na 1989. bilo je manje za čak 30%.

Na koncu, tu je i stočna proizvodnja iz koje se može vidjeti da se proizvodnja mesa brzo povećavala sve do petogodišta 1980-4., kad se primakla brojci od čak 280.000 tona a nakon toga nazaduje prije čemu je najveći pad u proizvodnji goveđeg i ovčjeg mesa.

Rapidan napredak u proizvodnji mlijeka, koja se utrostručila do petogodišta 1980-5. bio je zaustavljen, a početkom 21. stoljeća iznosi samo 65% proizvodnje s kraja osamdesetih. U proizvodnji jaja nije toliki pad, međutim i u tom dijelu je došlo do pada od čak 20%.

U stočarskoj proizvodnji od početka dvadesetog stoljeća pa sve do sredine osamdesetih, poljoprivrednici su se orijentirali prema rastućoj potražnji za stočarskim proizvodima. S padom standarda stanovništva u zadnjih 20 godina smanjila se domaća potražnja za kvalitetnijim proizvodima, a sa prelaskom na tržišnu ekonomiju dolazi do masovnog uvoza inozemne robe, u većini slučajeva upitne kvalitete, koja nižim cijenama ruši domaću proizvodnju. Samim time, produbljuje se ne samo kriza poljoprivredne proizvodnje već i dohodak poljoprivrednika.

Spori ili nikakav oporavak domaće poljoprivrede doveo je do deficita prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda u trgovinskoj bilanci Hrvatske u zadnjih petnaestak godina čime se još više pogoršalo stanje hrvatske platne bilance. Na svim stavkama poljoprivreda je u minusu osim stavke „pića i duhan“ u kojoj još uvijek postoji pozitivan rezultat.


Goran Đulić


Literatura:


Grbić, Čedo (1988), Seljačko pitanje. Zagreb: Porodica i domaćinstvo – list “Mjesna zajednica”.
Stipetić, Vladimir (1987), Poljoprivreda i privredni razvoj. Zagreb: Informator.
Stipetić, Vladimir (2005), “Razvitak poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj: tendencije, stanje i osnovni problemi”, U: Zbornik radova Ekonomskog fakulteta u Rijeci 23, 1; str. 25-49. Rijeka: Ekonomski fakultet.
Žimbrek, Tito i suradnici (2003), Agrarna politika Republike Hrvatske. Zbornik odabranih radova. Interna skripta.. Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za ekonomiku poljoprivrede i agrarnu sociologiju.

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve