Temelji za novu latinoameričku politiku

Profesor na UNAM (Universidade Autônoma do México), povjesničar i novinar Guillermo Almeyra piše o odnosu međunarodnog financijskog kapitala prema latinoameričkim državama, zajedničkom putu koji predstoji zemljama Latinske Amerike do preobrazbe ekonomskog i političkog sustava i zasad provedivim reformističkim mjerama koje vode u tom smjeru.


Vlade koje se nazivaju „progresivnima“ održavaju tijesne veze s međunarodnim financijskim kapitalom i slijede neoliberalne politike. Državama koje takve vlade pokušavaju voditi u velikoj mjeri određuje i dirigira svjetsko tržište roba i kapitala; one ponajviše izvoze naftu, drvnu građu, rude, soju i bobičasto voće po cijenama koje su nametnute izvana posredstvom velikih međunarodnih oligopola u kombinaciji s, u najboljem slučaju, nekim različitim nedržavnim partnerskim tvrtkama poput Petrobrasa ili YPF-a, a iznimke su venecuelska PDVSA ili meksički Pemex koje ne podliježu nikakvom pravilu.

Osim toga u svim zavisnim državama koje provode neodevelopmentalističke mjere, neovisno o tome vode li ih „progresivne vlade“ ili ne, zemlja trpi sve veći strani utjecaj, a predatorsko megarudarstvo uništava čitave regije i način života lokalnog stanovništva te tako izaziva velike društvene sukobe. Na taj se način, uz cijelu svjetsku kapitalističku krizu koja dodatno povećava ekonomske napetosti, ta zavisnost još produbljuje, dok se budućnost zbog međunarodnog financijskog kapitala nalazi pod hipotekom.

Očito je da vlade ne mogu jednim potezom čarobnog štapića promijeniti karakter države ili gospodarskih struktura. Promjene su rezultat dugog procesa društvenih promjena potaknutih mobilizacijom naroda što one [vlade] jednim dijelom kanaliziraju i usmjeravaju. Dakle, neizbježan je prijelazni period u kojemu bi te važne reforme u potpunosti zahvatile kontinuitet ustrajne nedostatke, deformacije i bijedu koje je nametnulo čvrsto ispreplitanje oligarhijskih struktura moći i novih ropskih odnosa koje je postavio i učvrstio međunarodni financijski kapital.

Društveni pokreti koji pomažu u preoblikovanju i promjeni društvenih pokreta, jamstvo su da će taj – neizbježno krivudav – prijelazni proces napredovati, a ne stagnirati. Što je najvažnije, on počiva na nezavisnoj borbi protiv kapitalističkih snaga, kao i same države. Vlada koja namjerava podčiniti društvene pokrete i ukinuti njihovu nezavisnost djelomično mijenja vodstva državnih aparata i tako oslabljuje vlastite temelje u borbi da se obračuna s prošlošću i dobije veća nezavisnost u odnosu na međunarodni financijski kapital i njegove agente.

Ipak, činjenica da je nemoguće jednim udarcem izbrisati zavisnost o svjetskom tržištu i o financijskom kapitalu ne znači da nema drugog lijeka doli izvoziti još više robe poput soje, apelirati za nepredatorsko rudarstvo ili rabiti zemlju za proizvodnju biosagorivih proizvoda za prljavu automobilističku industriju.

Baš suprotno: moguće je primijeniti mjere koje bi u isto vrijeme reducirale ovisnost o šaci velikih kompanija koje kontroliraju ekonomiju i koje bi stvorile uvjete za obnovu okoliša i teritorija prema nacionalnim potrebama (očuvanje okoline, stvaranje kvalificiranih radnika, preraspodjela zemljišta i promjene u raspodjeli sredstava – sve što se i sada radilo isključivo za dobit velikih tvrtki i svjetskog tržišta).

Primjerice, umjesto da se gaze urođeničkih prava, autonomije i Ustav nalaganjem izgradnje drugog kraka ceste kroz Tipnis (prema aktualnom nacrtu), bolivijska bi vlada mogla usmjeriti taj put prema drugoj regiji jer bi time demonstrativno raskinula s autoritarnim odlučivanjem i novorazvojnim mjerama, izbjegla podjelu pokreta seljaka i postavila zajedničku izgradnju nove države iznad svojih vlastitih interesa te bi sačuvala kredibilitet u očima jednog velikog i važnog dijela naroda bez obzira što bi to bilo sporije, skuplje i teže. Tako sagrađena cesta pomogla bi protjecanju robe i otvaranju Bolivije trgovini na dva oceana, a osnažila bi i potencijalni antikapitalistički element: solidarnost raznih dijelova bolivijskog naroda, autonomiju te izgradnju lokalnih demokratskih snaga.

Izvlaštenje financijskog sektora također je reformistička mjera (usvojio ju je i François Miterrand) baš kao što bi to bila i temeljita agrarna reforma koja bi dodijelila zemlju milijunima seljaka u Brazilu i državni monopol na vanjsku trgovinu. No, kada bi se te mjere rabilo za nacionalni razvoj (umjesto za bogaćenje jednih te istih) i prekidanje vlasti nekolicine oligopola koji kontroliraju izvoz (kao što je to učinila Perónova vlada, koja nije bila baš socijalistička kad je stvorila IAPI) – ili kad bi ju (vanjsku trgovinu, op. prev.) kontrolirala devizna politika (što je učinila Venezuela da bi izbjegla izvoz kapitala). Druge bi moguće reforme bile, primjerice, zakon o zaštiti voda i javnih dobara, kao što je zakon o poticanju obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koji je, nakon što je zadržao radnike u zemlji, smanjio migracije te izmjenom i raznolikošću usjeva i racionalnom potrošnjom vode zaštitio okoliš te osigurao opskrbu hranom na nacionalnoj razini. Ipak, očito je da ovakav tip reformi nije usmjeren k očuvanju, već svakako k pripremi promjene sustava, a protiv toga se financijski kapital bori svim sredstvima.

Očito je da njegova primjena ovisi o odnosima snaga među klasama koje supostoje u svakoj zemlji, o razini svijesti i razini mobilizacije radnika, o opstanku „plebejskog“ sektora (u krilu „progresivnih“ vlada, što nije uvijek slučaj) koji bi bio mudriji i koji bi, zajedno s narodnim sektorima, tvorio čvrsti blok otvorivši put turbulentnom vremenu tranzicije. Ključni je problem, dakle, stvoriti takav blok projektom vlastite tranzicije te na isti način razdvojiti, u trenutnoj magmi „progresivnih’“ vlada, one koji stvarno žele narodnu promjenu, ali se trenutno podčinjavaju konzervativnim birokratima, i reakcionare kojima je politika kapitala prirodna i koji drže da za nju nema moguće alternative.

Intelektualci koji u ime realizma i „manjeg zla“ bez prigovora prihvaćaju neodevelopmentalističke politike oslabljuju narodnu moć i osnažuju krupni kapital. Oni koji pravedno osuđuju takve politike, ali ne nude nikakvu drugu održivu teoriju kapitalizma koja je u stvarnosti nespojiva s kapitalom – jednako su nemoćni kao i oni prvi. Ni jedni ni drugi ne vjeruju da bi ovaj tip „revolucionarnih reformi“, ako ih se nametne potporom narodne mobilizacije, uvelike smanjio moć vladajućih klasa i promijenio odnos snaga u zemlji i regiji.

Spomenute mjere, kao i neke druge – kao što je ujedinjenje sredstava raznih zemalja kako bi se stvorilo jedinstveno Latinoameričko sveučilište koje ne bi proizvodilo stručnjake i profesionalce za kapital, nego nositelje budućeg znanstvenog i tehnološkog antikapitalističkog napretka, ili kao što je stvaranje zajedničkog tehnološkog centra koji ne bi bio podređen privatnim tvrtkama i koji bi proučavao i organizirao javna dobra i racionalnu upotrebu sredstava – povećale bi istovremeno proizvodnju i produktivnost te podučile narod kako rasporediti sredstva prema vlastitim potrebama i to na lokalnoj razini, da bi se povećala demokratičnost i kulturne stečevine. Zakon o radničkoj kontroli poslovnih knjiga dopustio bi smanjenje suspenzija i ostavki te bi racionalizirao industrijsku proizvodnju te bi se tako postavili temelji za restrukturiranje već od najnižih razina proizvodnog aparata.

Preobrazba ne može ostati u rukama tek nekolicine prosvijećenih: ili će je provesti oni koje se to direktno tiče ili je neće biti.

Guillermo Almeyra
Preveo Ivan Tomašić
Lektorirao Hrvoje Kovač
Na portugalskom objaveljno u Carta Maior

Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve