Kriza kao kapitalistička prilika

Ursula Huws je, između ostalog, direktorica konzultantskog poduzeća za socijalna i ekonomska istraživanja Analytica. U sklopu serije priloga kojima je portal New Left Project popratio zbornik Socialist Registera za 2012. godinu – The Crisis and the Left (Kriza i ljevica). Huws je razgovala s Edom Lewisom o svom članku “Kriza kao kapitalistička prilika: nova akumulacija kroz komodifikaciju javnih usluga”.

Možete li nam dati pregled argumentacije u Vašem članku?

Mislim da se ljevica, a britanska ljevica u svakom slučaju, usredotočila na sagledavanje financijske krize kao nečega što ima veze s bankama i što ima veze s financijalizacijom i financijskom ekonomijom. Sve političko djelovanje koje smo u zadnje vrijeme/nedavno imali prilike vidjeti – uključujući pokret Occupy koji bezostatno podržavam – mahom je usredotočeno na to da su banke negativci, na to kako promijeniti bankovni sistem, kako ga učiniti odgovornim itd. Malo se pažnje poklanja tome što se događalo u onom što bismo mogli nazvati “realna ekonomija”. To je komplicirana sintagma: o financijskom kapitalu i industrijskom kapitalu običavalo se govoriti kao da se radi o dvije odvojene stvari, što je vjerojatno bio slučaj prije sto godina, ali stvarnost je takva da se industrijski kapital sve više ponaša kao financijski kapital. Tako imamo transnacionalne kompanije čije matične kompanije imaju sjedišta po poreznim oazama, stvarajući unutarnji globalni prostor kroz koji prenose profite, izbjegavajući plaćanje poreza i sve više se ponašajući poput banaka.

Pa ipak, nešto takvo kao realna ekonomija postoji, u smislu da se kapitalizam zapravo oslanja na proizvodnju stvarnih tržišnih roba koje konzumiraju i proizvode ljudi u stvarnom svijetu – da upotrijebim tu pomalo zastarjelu frazu. Kapitalizam, neovisno o tome što čine banke, periodički zapada u krize što je posljedica opadajuće stope profita i previše akumulacije. Nije to novi uvid – Rosa Luxemburg vrlo je rječito pisala o tome kako se kapitalizam uvijek mora širiti izvan svojih granica. Njen veliki uvid je da su nužna tržišta izvan kapitala, jer (budući da se višak vrijednosti mora izvlačiti iz radne snage) nikada neće biti moguće da radnici otkupe sva dobra koja proizvedu – ukupan iznos njihovih nadnica uvijek će biti manji od vrijednosti tih dobara. Stoga kapital mora naći nova tržišta izvan svojih granica, primjerice širenjem u dijelove svijeta koji su pretkapitalistički, a kojih je ostalo vrlo malo u svijetu. Kapital se mora širiti izvan svojih granica i zbog drugih razloga. Mora nalaziti nove izvore poslušne radne snage koja će imati manje zahtjeve. Mora stalno tražiti nove izvore sirovina. A u današnje doba sve više mora tražiti i nove lokacije gdje će odlagati otpad koji nastaje iz sve te proizvodnje materijalnih stvari (koja eksponencionalno raste unatoč svoj toj govoranciji o “laganoj ekonomiji”), dapače danas se diljem svijeta proizvede više materijalnih stvari nego li ikada prije u povijesti. No, kapital također konstantno treba nove stvari koje će komodificirati. To je ono što marksisti nazivaju prvobitnom akumulacijom. U prošlosti su nove tržišne robe nastajale iz različitih aspekata prirode, iz ljudskog tijela – primjerice stvaranjem novih tržišnih roba pomoću lijekova ili kozmetičke kirurgije. Kapital je iznimno inventivan u svojoj sposobnosti da stvara nove robe manje više ni iz čega. Međutim, moj je argument da se u ovom trenutku odvija jedan drugi tip komodifikacije.

Naime, posve je očito da se istovremeno s razdobljem financijske krize odvijala i jedna druga kriza u realnoj ekonomiji koja ima kompleksne veze s njom. Primjerice, pogledate li statistike za godinu 2006-2007., shvatit ćete da se tada odvijala najbrža koncentracija kapitala ikada. U toj se godini tržišni udio multinacionalnih kompanija drastično povećao te se također povećao njihov udio u globalnoj zaposlenosti, a spajanja i preuzimanja popela su se na rekordne razine. No, dok je tekla ta ogromna koncentracija moći transnacionalnih korporacija u globalnoj ekonomiji, zapravo se dogodio pad u realnim investicijama u razvoj nove proizvodnje – poznatim kao green field investicijama. Sav taj novac se prelijevao uokolo, sve su te kompanije kupovale druge kompanije i dogodio se ogroman porast udjela transnacionalnih kompanija u stopama globalne proizvodnje, udjela u globalnoj zaposlenosti kojom dominiraju – ali one su pritom samo gutale postojeće kapacitete. One su proždirale druge kompanije, a da pritom nije bilo dovoljno nove proizvodnje. Zbog toga se dogodila kriza akumulacije. Gdje su tu onda mogle nastati nove tržišne robe?

Već barem petnaestak godina, a da nitko nije ni primijetio taj trend, javni je sektor najveće polje ekspanzije za multinacionalne kompanije. Komodifikacija javnih usluga nije prvobitna akumulacija kakvu mi poznajemo – u kojoj se stvaraju nove tržišne robe u aspektima života koji su prethodno bili izvan novčane ekonomije, kao što je rad u domaćinstvu ili tijelo, već je to zapravo komodifikacija kolektivne stečevine radničke klase. Pojednostavljeno rečeno socijalna država je ono što su radnici uspjeli preoteti od kapitala. To je njihov udio u višku vrijednosti, udio koji su naše majke i očevi, bake i djedovi reaproprirali herojski – ne postavljajući kratkoročne ekonomske zahtjeve, već postavljajući zahtjeve u ime čitave radničke klase. Upravo se to sada eksproprira. I za te transnacionalne kompanije financijska kriza je kao božićni dar – sjajna prilika da se primora vlade da komodificiraju značajne dijelove javnog sektora, da stvore novo polje akumulacije kapitala na ime rezanja proračuna ne bi li se sredile javne financije.

Popričajmo o procesu komodifikacije javnih službi. Kako dolazi do toga?

Proces komodifikacije možemo sagledati iz šireg historijskog zahvata. To je proces koji se odvija u nekoliko stadija. Prije svega trebamo shvatiti da se svekolika ekonomska aktivnost temelji na ljudskoj domišljatosti, vještinama, znanju i kreativnosti koji su nužni za bilo kakav ekonomski proces. U prvom stadiju komodifikacije procesi se moraju standardizirati. Ako nisu standardizirani, onda u stvari imate posla s takozvanom zanatskom proizvodnjom – obučenog čovjeka koji, primjerice, proizvodi košaru, pa zatim još jednu i još jednu – ali troškovi proizvodnje svake pojedine košare ostaju isti. Čim imate standardizaciju radnih procesa i mogućnost uvođenja podjele rada, kapitalist može investirati novac u mašineriju koja će masovno izrađivati košare, pretvoriti radnike u proizvodne jedinice na proizvodnoj liniji i proizvesti pritom masu košara. Profit po svakoj pojedinoj košari umnaža se razmjerno tome koliko ih prodate što je iz temelja različito od pretkapitalističke, predkomodificirane zanatske proizvodnje u kojoj bez obzira na to koliko košara proizvedete uvijek generirate isti profit po košari. Ta logika masovne proizvodnje čini bit komodifikacije. I ona se ne odnosi samo na materijalna dobra, ona se može odnositi, primjerice, i na policu osiguranja koja isto tako može biti tržišna roba.

Većina javnih usluga uključuje dosta rada temeljenog na implicitnom znanju i nije ga jednostavno standardizirati. Procedura standardizacije tih procesa na način koji bi omogućio da ih se učinkovito proizvodi po modelu proizvodne linije, uz angažman sve manje i manje stručnog rada je stoga duga i teška. Prvi stadij komodifikacije je kodifikacija tog implicitnog znanja radnika i njegovo standardiziranje tako da se procesi – umjesto da radnik koristi svoju inicijativu, kreativnost i vještine – provode na standardiziran način i način koji se može reproducirati ne bi li ih mogli izvršavati sve nestručniji i nestručniji radnici.

A onda kada su standardizirani njima se može upravljati prema rezultatima. Tada dolazi do uvođenja raznoraznih indikatora izvedbe, tako da se radnike, namjesto da im se plati plaća i dâ povjerenje da rade svoj posao na profesionalan i predan način (promatramo li nekomodificirane javne usluge koje se pružaju radi njihove uporabne vrijednosti, vidjet ćemo da radnici u javnom sektoru teže biti krajnje predani), sve ih se više ocjenjuje prema onom što proizvedu, a što se mjeri tim indikatorima izvedbe ili proizvodnim normama. A onda kada se nekim radom može upravljati prema rezultatima, tada postaje spreman za outsourcing i svatko ga može obaviti. Sve što trebate je pobrojati rezultate – i zadati ciljeve: “X operacija zamjene kuka” ili “X posjeta domu za starije i nemoćne” ili o čemu god već da se radi. Time se ona vrsta standardizacije koju imamo, recimo, u tvornici može primijeniti i na javne službe. Dakle, prvi stupanj komodifikacije javnih službi je standardizacija, a ta standardizacija ne odvija se samo unutar nacionalnog konteksta. Tu se radi o kompanijama koje imaju globalnu podjelu rada za što je podloga standardizacija uključujući međunarodnu standardizaciju (ISO standarde) koja određuje minimalne standarde kvalitete ili specificira pojedinačne procedure, a potrebno je i osigurati da se stručne kvalifikacije globalno prizna ne bi li rad mogli obavljati ljudi s odgovarajućim vještinama bilo gdje u svijetu. Možete ili poslati neki posao u inozemstvo, što se naziva offshoringom, ili možete dovesti imigrantske radnike da obave taj posao.

Dakle, prvi stadij procesa komodifikacije je standardizacija. Drugi stadij je upravljanje prema rezultatima. Treći stadij je kada razdvojite procese i organizacije. Neki radni zadatak možete obaviti bilo gdje u svijetu gdje imate ljude s odgovarajućim vještinama i gdje imate infrastrukturu da ga izvršite, jer svime time možete upravljati na daljinu. Tako de facto uvodite globalni lanac vrijednosti u dijelove ekonomije koji ih povijesno nisu imali. Ono čemu svjedočimo posljednjih petnaestak godina – dijelom zbog kraja Hladnog rata, dijelom zbog globalnog uvođenja informacijskih i komunikacijskih tehnologija, a dijelom zbog poraza radničke klase u većini razvijenih zemalja, barem u privatnom sektoru – zapravo je stvaranje globalne rezervne armije rada.

Uslijed standardizacije mnoge usluge koje treba javni sektor, kao što je informatička podrška ili obračun plaća, sve više su identične uslugama koje treba privatni sektor. I tu onda imamo taj novi soj multinacionalnih korporacija koje su stasale na pružanju tih outsourced usluga i imaju svoju unutarnju globalnu podjelu rada u kojoj se jedan dio posla odvija u zemljama u razvoju, a drugi bliže klijentu. One imaju ogromnu fleksibilnost u tome hoće li na radna mjesta dovesti radnike-imigrante ili će radna mjesta poslati radnicima u inozemstvo. Te kompanije sve više operiraju na globalnoj razini što im omogućuje da izbjegavaju plaćanje poreza.

Te su kompanije izričito ciljale javni sektor, ali na poprilično prikriven način – barem u posljednjih deset godina. Budući da se servisne djelatnosti običava uzimati kao sporedne funkcije, događa se sljedeće: recimo da se neki vladin odjel odluči na oustourcing čišćenja, sindikat javnih službi će razmišljati: “pa čistači nisu naša temeljna radna snaga, mislimo da je to šteta, poduzet ćemo sve što možemo, ali oni za koje brinemo su zapravo porezni inspektori i slične službe”. Tako se sve više i više segmenata radništva miče s javne plaće, šalje u outsourcing i pretvara u zaposlenike globalnih kompanija. I u mnogim slučajevima u kojima dolazi do toga, dolazi neprimijećeno, jer se radi samo o transferu osoblja. Zapravo se ne otpušta ljude, već se kaže “dobro, dat ćemo ovaj ugovor firmama poput Accenture, Serco, Siemens Business Services ili Cap Gemini”. Ali još uvijek će biti potrebne vještine tih radnika, barem u prvom razdoblju. Pretpostavimo tako da neka kompanija dobije ugovor da pruža vanjsku informatičku podršku – u toj ćete kompaniji zateći radnike koji su tamo premješteni iz javnih službi, iz lokalne uprave, iz BBC-a, iz banke Barclays ili iz industrijske kompanije poput Fujitsua kako sjede jedan pored drugoga, a imaju posve različite naslijeđene uvjete zaposlenja.

Pritom sindikat misli da je odradio svoj posao u zaštiti radnika zato što postoji TUPE regulativa [Transfer of Undertakings (Protection of Employment) – Prijenos posla (zaštita radnog mjesta)] koja štiti njihova prava i uvjete prilikom premještaja. Tako da za sindikate nije tema “borimo se protiv outsourcinga“, već “osigurajmo da oni zadrže mirovinsko osiguranje ili što već” ili druga prava prilikom outsourcinga u tu kompaniju. Ali problem s TUPE regulativom jest da je ona koncipirana kako bi regulirala jednokratnu promjenu poslodavca – prvotno za situacije spajanja ili preuzimanja. A s ovim se radnim ugovorima događa da se oni obnavljaju svakih pet ili već koliko godina i da svaki put kada dođu na obnovu postoji opasnost da će se uvjeti zaposlenja dalje pogoršati.

Taj proces se čini središnjim u stvaranju prekarne radne snage u javnom sektoru…

Riječ je o transformaciji radnika u javnom sektoru u radnike u privatnom sektoru. Ali to nije samo promjena njihovog statusa, to je također njihova transformacija u zaposlenike globalnih kompanija koje imaju globalnu podjelu rada, guranje u izravno natjecanje u sve standardiziranijim radnim procesima s radnicima u onim dijelovima svijeta u kojima su nadnice niske, čime ih se proletarizira.

Ranije ste spomenuli da je financijska kriza kapitalu dala priliku da se nastavi širiti u javni sektor. Kako?

Budući da su nacionalne vlasti bile primorane spašavati banke, to je stvorilo snažan imperativ da se režu proračuni javnog sektora. A taj novi soj multinacionalki, koji svoju budućnost vidi nadasve u razvijanju tržišta unutar polja javnog sektora, uvidio je da se radi o sjajnoj prilici zato što je razumio da će se pritisak na javne proračune u javnim politikama pretočiti u pritisak da se outsourcingom štede sredstva. Outsourcing se smatra načinom uštede sredstava, iako postoji mnoštvo načina kako outsourcing ne štedi sredstva. Pojavila se retorika koja pretpostavlja da je privatni sektor učinkovitiji – toliko se usadila u shvaćanje ljudi kao neki novi common sense koji govori “uvijek će biti jeftinije ako neka aktivnost ode u outsourcing“. Tako da su to multinacionalke shvatile kao zlatnu priliku da dobiju puno, puno novih ugovora.

Trebate imati na umu da je do 2007. outsourcing u javnom sektoru u Velikoj Britaniji već bio pozamašna industrija, industrija koja je činila 6% BDP-a, čime je bila veća od, primjerice, prehrambene industrije ili industrije pića. Već tada je to bio ogroman sektor, s visokom dodanom vrijednošću, koji je tražio prostor za ekspanziju. Pogledate li dokumente koji su nastali u razdoblju prije krize, tu je već postojao vrlo jasan konsenzus da je ulazak u tržište javnog sektora način da se prošire te kompanije koje se bave outsourcingom poslovnih usluga, ali isto tako kompanije koje podugovaraju radnu snagu poput Manpowera ili Addeca.

Ne samo da je to bio glavni prostor ekspanzije, već su se te kompanije usmjerile na zdravstvo i obrazovanje kao dva područja s najširim potencijalom za ekspanziju. Stoga ne mislim da je bilo kakva slučajnost da smo, nezavisno od rezova, suočeni i s inicijativama koje imaju cilj nasilno otvoriti vrata, recimo, prodoru američkih privatnih sveučilišta na britansko tržište ili pak raznoraznim drugim oblicima privatnog pružanja usluga prije svega u zdravstvu ili obrazovanju, ali i u drugim sektorima. Postoji pozamašan potencijal za kontinuiranu ekspanziju; 6% BDP-a može zvučati puno, ali javna potrošnja, kada se sve uzme u obzir, čini oko 47% BDP-a, tako da su prilike ogromne.

Kakav je utjecaj ta komodifikacija imala na radnike?

Radnici u javnom sektoru bili su jedini preostali radnici koji su imali “pristojne” uvjete zaposlenja. To je, dakako, vrlo pojednostavljeno gledanje. Ali, u osnovi, radnici koje je zgnječila vlada Margaret Thatcher bili su radnici u privatnom sektoru (iako, doduše, možemo reći da su rudari bili u javnom sektoru, ali radilo se o radnicima u proizvodnji), dočim su radnici u javnom sektoru ostali snažno sindikalno organizirani – primjerice, u svim zemljama EU osim Belgije postoji veća zastupljenost sindikalnog članstva u javnom sektoru nego li u privatnom sektoru. Radnici u javnom sektoru imaju duže godišnje odmore, ne nužno veću plaću, ali bolje ugovore u pogledu ravnoteže odnosa život-rad, sporazume o jednakim mogućnostima. Imaju i sigurnost zaposlenja, imaju dobro postavljene procedure kolektivnog pregovaranja.

Također, često imaju više autonomije: izgleda da je cilj standardizacije ograničavanje autonomije, zar ne?

Apsolutno!

I sva su ta radna prava postupno narušavana. Moraju raditi prema indikatorima izvedbe, procedure su manje-više postale standardizirane, sve više upravljanje i disciplinirane prema evaluacijskim tablicama i drugim numeričkim instrumentima.

Na neki način te tendencije ne pogađaju izravno samo radnike u javnom sektoru, već i sve ostale radnike jer su svi radnici imali koristi od standarda radnih prava koje su diktirali radnici u javnom sektoru. Nadalje, trenutne tendencije ne pogađaju sve radnike kao radnike. One pogađaju cjelokupnu radničku klasu kao radničku klasu. Jer ono što se komodificira jest kolektivna stečevina radničke klase u formi tih socijalnih usluga za koje smo se svi borili. Tako da je to, ako hoćete, trostruki baksuz.

Kako se Vaša analiza odnosi prema suvremenoj politici ljevice?

Sada se otvara prilika za djelovanje koja neće dugo trajati. U prvim stadijima, kada se radnike transferira u outsourcing kompanije, oni su još uvijek potrebni, njihove vještine još nisu u potpunosti standardizirane. Još nisu unijeli svojih deset odgovora na najčešće postavljana pitanja u bazu podataka kako bi bilo koji privremeni zaposlenik koji će ih zamijeniti mogao odgovoriti na te upite. Postoji proces kojim, čak i nakon što je provedena privatizacija, oni još uvijek zadržavaju industrijsku snagu, utoliko što njihovo znanje još nije u potpunosti zabilježeno i kodificirano. U tom stadiju mnogi su još uvijek članovi sindikata i poprilično su bijesni jer više nisu radnici u javnom sektoru, a došli su u javni sektor upravo zato što su željeli biti radnici u javnom sektoru. Željeli su raditi posao koji je koristan za društvo, a ne posao koji samo stvara bogatstvo za direktore kompanija. Čini mi se da bi sindikati sada trebali raditi upravo na tome da pokrenu veliku kampanju kako bi organizirali te radnike – trebamo se uhvatiti u koštac s tim kompanijama.

Ima u tome jedna egzistencijalna ironija. Starija generacija na britanskoj ljevici uglavnom su radnici u javnom sektoru – pogledamo li tko čini klasnu bazu ljevice, to su učitelji, to su socijalni radnici. U 1970-ima svi su se oni očajno vezivali u uske krugove pokušavajući uvjeriti same sebe da su članovi globalnog proletarijata. Argument je glasio: “idemo se konfrontirati s poslodavcima na radnom mjestu, uhvatiti se s kapitalom u njegovom srcu, tamo gdje imamo industrijsku snagu, tamo gdje možemo uskratiti svoj rad i postići nešto”. Ali sada su oni odjednom, konačno, zbilja i postali dijelom globalnog proletarijata. No, pritom su izgleda zaboravili taj sindikalistički argument. To je kratkotrajna prilika za djelovanje bez povijesnog presedana, da se zapravo “radnici svih zemalja ujedinite se” stvarno provede u djelo i da se konfrontiramo s nekima od tih kompanija.

Naravno, ljudi na ljevici su aktivni na raznorazne druge načine. Između ostalog, proklamacijama “ne rezovima”. Međutim, “ne rezovima” je krivi slogan po mom mišljenju. Tvrditi da su problem rezovi znači promašiti poantu. To, naime, nema veze s veličinom proračuna – iako evidentno ne mislim da proračun nije problem, ne želim reći da se ne treba boriti protiv rezova – jer samo kazati “sve će biti uredu ako se poveća proračun” znači posve promašiti poantu procesa koji se tu se odvija. Po mom mišljenju slogan bi trebao barem glasiti “ne outsourcingu, ne rezovima”.

Postoje veliki dijelovi kapitala kojima je u interesu da postoji veliki javni sektor. Ako pogledate izdanja granskih industrijskih organizacija, posve je jasno da su one zabrinute zbog rezova s obzirom da bi to moglo značiti manje ugovora, ali apsolutno im gode rezovi s obzirom da oni prisiljavaju državnu upravu da kritički sagleda proračune i pronađe načine kako uštediti sredstva i provesti outsourcing. One obožavaju svaki argument koji tvrdi da je outsourcing glavni način uštede sredstava. Dočim ljudi na ljevici još nisu pokopčali da su javne usluge sada postale dijelom pozamašnog novog polja akumulacije globalnog kapitala.

Dakle slažete se sa standardnim ljevičarskim narativom da su rezovi klasni projekt za interese kapitala? Ima li poslovna klasa interesa za povećanim, ali komodificiranim javnim sektorom?

Poslovna klasa ima interesa za povećanim javnim sektorom, ali samo ako taj povećani javni sektor ima poslušnu radnu snagu koja je de facto dio novog, obespravljenog globalnog proletarijata. Radnici u javnom sektoru sada postaju dijelom tog novog, obespravljenog globalnog proletarijata te se konačno trebaju suočiti s tom činjenicom, početi se organizirati kao proletarijat i prestati se zabavljati otkrivanjem načina kako organizirati ekonomiju u interesu kapitala. Možda sam ja samo staromodna sindikalistica, ali doima se kao da su ljudi odustali od toga da pokušaju nešto tako neposredno i evidentno kao što je konfrontacija s kapitalom na radnom mjestu.