Ne ulazi se u kompromis s onim koga se može pobijediti

SkriptaTV i KOME donose tekst i snimku intervjua s Asbjørnom Wahlom. O državi blagostanja, nehijerarhijskim društvenim pokretima, političnosti sindikata i ideologiji klasnog kompromisa razgovarali smo drugoga dana konferencije Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija zajedničkih dobara (22-24. studenog 2012.) u organizaciji Centra za radničke studije, Prava na grad, Heinrich Böll Stiftunga i Multimedijalnog instituta Mama, na kojoj je Wahl održao uvodno predavanje “Uspon i pad države blagostanja”, koje možete pogledati u cijelosti.

Koji su bili povijesni uvjeti nastanka države blagostanja?

Kada analiziramo državu blagostanja, jedna od važnijih stvari koje valja imati na umu njezin je nastanak, budući da se pojavila kao posljedica vrlo specifičnog povijesnog kompromisa između radništva i kapitala, do kojeg je došlo sredinom prošlog stoljeća. Jedna od zanimljivih poanti koje sam spomenuo tijekom jučerašnjeg predavanja jest da čitava ideja države blagostanja nije postojala prije no što je država blagostanja nastala, jer su se sindikati i radnički pokreti zapravo borili za socijalizam. U tome nisu uspjeli.

No, uspjeli su postići neku vrstu kompromisa s kapitalom, zbog kojega su poslodavci i vlasnici kapitala udovoljili mnogim zahtjevima radničkog pokreta te su tako, zahvaljujući državi blagostanja, postigli značajan društveni napredak. S druge strane, država blagostanja nije konačno rješenje socijalnih problema u društvu. Ona je kompromis, svojevrsno kompenziranje manjkavosti kapitalističke ekonomije na brojnim područjima. Smatram da je ta dvojna priroda države blagostanja vrlo važna kako bismo razumjeli što se događa danas, kada se poslodavci i vlasnici kapitala povlače iz klasnog kompromisa i počinju napadati ono što su kao dio kompromisa, prethodno prihvatili.

Što su prednosti, a što ograničenja društvenih pokreta bez hijerarhije i vođa, poput pokreta Occupy Wall Street ili ¡Democracia Real YA! u političkoj borbi?

Čini mi se – a to su pokazala i naša iskustva s takvim pokretima – da su oni vrlo kratkotrajni. Teško je održavati visoku razinu mobilizacije ako nemate strukturu, organiziranje itd. A uz to, možda nisu dovoljno snažni kako bi parirali našim protivnicima jer se s druge strane nalaze veoma snažni interesi. Međunarodni kapital i multinacionalne tvrtke veoma su dobro organizirane, tako da ako stvarno želite pobijediti financijski kapital i golemu moć tih ekonomskih tijela, morate imati vrlo dobro organiziranu i strukturiranu organizaciju.

No naravno da je za borbu korisno da postoji mogućnost šire mobilizacije i privlačenja većeg broja ljudi. Veoma je važno moći spontano mobilizirati i organizirati se na takav način – ali to nikada neće biti dovoljno.

Sindikatima savjetujete da budu politički aktivni, no ne u sklopu stranaka. Možete li to pobliže objasniti?

Kada kažem da sindikati moraju biti političniji, to proizlazi iz trenutne situacije, koju obilježava duboka politička i ideološka kriza radničkih stranaka i ostalih stranaka u sklopu radničkog pokreta, zbog koje ne mogu zauzeti mjesto koje bi trebali zauzeti. Kako bi to djelomice nadoknadio, za sindikalni pokret je važno da postane političniji. Ne na način da se poveže s određenom političkom strankom; vrijedi upravo suprotno – veze s njima trebalo bi smanjiti jer stranke ne obavljaju svoju zadaću. Mislim da sindikati moraju biti političniji, shvatiti da snose i da moraju preuzeti puno širu odgovornost za društveni razvoj, ne samo za tradicionalne sindikalne interese poput borbe oko radnih uvjeta ili visine nadnica.

Ne mislim da je to dovoljno za budućnost. Mislim da moramo razvijati nove organizacije, no to se mora dogoditi tijekom borbe. Nove političke organizacije, koje su nam potrebne kako bismo političke borbe podigli na višu razinu, morat će proizaći iz borbe jer danas nemamo takve organizacije.

Ideja klasnog kompromisa još uvijek je ideološki snažna. Na kojim se mjestima učvršćuje?

Kompromisi su ujedno i potrebni i posve uobičajeni. Svi pregovori o visini nadnica kojima se bave sindikati završavaju kompromisom. Svi su kolektivni ugovori na izvjestan način kompromisi između radništva i kapitala. Nema ničeg neobičnog u pravljenju kompromisa.

Iza ideologije kompromisa stoje dublji razlozi, koji sežu do razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, kada su manje-više taktički koraci ulaženja u kompromise podignuti na razinu neke vrste ideologije socijalnog partnerstva, za koju se ispostavilo da je pogrešna. Prevladavajuće je mišljenje uglavnom bilo da je povijest teških sukoba, borbi, općih štrajkova i izbacivanja tvorničkih radnika iza nas, a ono što slijedi, postupno je razvijanje društva iz reforme u reformu do obećane zemlje.

Mislim da je ta duboko ukorijenjena ideologija „socijalnog partnerstva“ srž problema. Ona je dio nasljeđa sindikata i radničkog pokreta u kojima se prvenstveno i razvila. Stoga ne možemo reći da je sindikatima i radničkim strankama nametnuta izvana, već se ondje razvila u poslijeratnom razdoblju. O tim iskustvima u sindikalnom i radničkom pokretu potrebno je povesti vrlo ozbiljne rasprave.

Primjerice, osobno mi se preklinjanje Europske konfederacije sindikata za kompromis s europskim poslodavcima učinilo vrlo neobičnim. Za kompromis se ne preklinje. Do kompromisa dolazi ako imate dva jaka partnera koji ne mogu pobijediti jedan drugog. Ne ulazi se u kompromis s onim koga se može pobijediti. Jednostavno ga se pobijedi.

Razgovor vodio: Martin Beroš (Kolektiv za medijsku edukaciju KOME)
S engleskog preveo: Velimir Gašparac

Asbjørn Wahl savjetnik je pri Norveškom savezu javnih i komunalnih zaposlenika i predsjednik upravnog odbora norveške organizacije Kampanja za socijalnu državu. Također je potpredsjednik Sekcije radnika u cestovnom prevozu pri Međunarodnoj federaciji transportnih radnika i predsjednik Radne skupine o klimatskim promjenama pri toj federaciji. Član je i koordinacijskog odbora Foruma socijalna Europa, neformalne mreže progresivnih sindikalista u Europi, i djeluje u radu mreže Rad i globalizacija. Kao povjesničar i sociolog po obrazovanju objavio je brojne članke i knjige u Norveškoj i svijetu. Nedavno mu je izašla knjiga The Rise and Fall of the Welfare State (Pluto Press, London, 2011.). (Izvor)

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve