Hegemonija i autoritarni neoliberalizam, 17.10.2013.
Pogledajte snimku predavanja Benjamina Opratka, istraživača Austrijske akademije znanosti pri Odsjeku za političke znanosti Sveučilišta u Beču, održanog u sklopu konferencije CRS-a “Dileme ljevice: poteškoće, strategije, perspektive”. Oslanjajući se na teorijski aparat Antonija Gramscija, Opratko otvara pitanja uspostavljanja neoliberalne hegemonije – načina na koji buržoazija organizira krhku ravnotežu prisile i pristanka, i trenutnih nastojanja različitih dominantnih snaga da je reorganiziraju u kontekstu njene organske krize.Nedoumica s kojom se suočava veliki dio europske ljevice – naime, činjenica političke marginalizacije u razdoblju najdublje krize kapitalizma – otvara mnogobrojna strateška i analitička pitanja. U ovoj raspravi ću pokušati pokazati da bi bilo produktivno postaviti neka od tih pitanja unutar teorijskog okvira kojeg je Antonio Gramsci razvio tokom prethodne velike krize dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Prvo i najvažnije pitanje hegemonije – dakle načina na koji buržoazija organizira krhku ravnotežu prisile i pristanka ne bi li stabilizirala historijski blok – bit će na taj način dotaknuto. Da bismo razumjeli krizu neoliberalizma potrebno je prvo raspraviti na koji je način hegemonija uopće uspostavljena, a zatim kako različite dominantne snage trenutno pokušavaju reorganizirati hegemoniju u kontekstu njene organske krize. Pritom nije tek riječ o mjerama štednje koje predstavljaju čišću i nasilniju inačicu neoliberalizma, nametnutu autoritarnim sredstvima. Ta su sredstva naime dio širokog spektra političkih, ideoloških i kulturnih elemenata s ciljem postizanja barem minimalne ili djelomične hegemonije nad potlačenim klasama. Spomenuti elementi moraju biti određeni unutar konkretnih nacionalnih prilika i uzeti za ishodišnu točku u pokušaju stvaranja alternative autoritarnom neoliberalizmu kojega europska buržoazija pokušava trenutno proizvesti.
