Hegemonija i autoritarni neoliberalizam, 17.10.2013.

Nedoumica s kojom se suočava veliki dio europske ljevice – naime, činjenica političke marginalizacije u razdoblju najdublje krize kapitalizma – otvara mnogobrojna strateška i analitička pitanja. U ovoj raspravi ću pokušati pokazati da bi bilo produktivno postaviti neka od tih pitanja unutar teorijskog okvira kojeg je Antonio Gramsci razvio tokom prethodne velike krize dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Prvo i najvažnije pitanje hegemonije – dakle načina na koji buržoazija organizira krhku ravnotežu prisile i pristanka ne bi li stabilizirala historijski blok – bit će na taj način dotaknuto. Da bismo razumjeli krizu neoliberalizma potrebno je prvo raspraviti na koji je način hegemonija uopće uspostavljena, a zatim kako različite dominantne snage trenutno pokušavaju reorganizirati hegemoniju u kontekstu njene organske krize. Pritom nije tek riječ o mjerama štednje koje predstavljaju čišću i nasilniju inačicu neoliberalizma, nametnutu autoritarnim sredstvima. Ta su sredstva naime dio širokog spektra političkih, ideoloških i kulturnih elemenata s ciljem postizanja barem minimalne ili djelomične hegemonije nad potlačenim klasama. Spomenuti elementi moraju biti određeni unutar konkretnih nacionalnih prilika i uzeti za ishodišnu točku u pokušaju stvaranja alternative autoritarnom neoliberalizmu kojega europska buržoazija pokušava trenutno proizvesti.