Osvrt Plenuma Filozofskog fakulteta u Zagrebu na aktualne političke i društvene događaje u zemlji
Plenum Filozofskog fakulteta reagira na novopristigle odluke i dokumente iz kuhinje MZOS-a kojima se nastavlja davno utabanim putevima daljne komercijalizacije javnog sektora. Međutim, smatrali smo dužnim uz “sektorske” neuralgije reagirati i na jačanje fašistoidne reakcije u našem društvu kroz različite kampanje usmjerene protiv etničkih i seksualnih manjina u Republici Hrvatskoj. Osvrt Plenuma Filozofskog fakulteta u Zagrebu na aktualne političke i društvene događaje u zemlji
Ugovor o namjenskom višegodišnjem financiranju visokog obrazovanja
Prije otprilike godinu dana sva hrvatska sveučilišta s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta potpisala su ugovore koji su nepromjenjivo zapečatili sudbinu svih studenata u zemlji na razdoblje od tri godine. Naime, na duže od tog razdoblja Vlada ni sama nije sigurna kakva joj se sudbina smiješi. Ti takozvani programski ugovori sadrže, kao u kakvoj igrici, ciljeve koje su sveučilišta dužna ispuniti da bi ostala u milosti Ministarstva po pitanju proračunskog financiranja visokog obrazovanja. Time je na teret sveučilišta prebačena obveza održavanja visokoškolskog sustava gotovo u cijelosti. Sveučilišta su zatim, uz zadržavanje jednog dijela nagradnog iznosa, teret ispunjenja ciljeva prebacila na fakultete, ali i nastavnike i studente, istovremeno očekujući od nas aktivno sudjelovanje u poboljšanju kvalitete visokoobrazovnog sustava te novčano participiranje kroz povećanje školarina, a sve to mimo naših studentskih obaveza. Od potpisivanja ugovora prošlo je tek nešto manje od godinu dana, a udio participiranja u troškovima studija za većinu studenta porastao je i po nekoliko tisuća kuna, unatoč ministrovim tvrdnjama da je upravo on omogućio besplatan studij svim redovitim studentima. Besplatno obrazovanje podrazumijeva potpuno javno financirano obrazovanje za sve studente na svim razinama studija, a ne potpuno socijalno neosjetljivo uvjetovanje financiranja ugovorima koji se u mnogočemu kose s postojećim programima studija. Valja napomenuti i da nas naši postojeći programi studija, koje je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, u mnogočemu ograničavaju u ostvarivanju uvjeta ugovora. Pitamo se jesu li u Ministarstvu toga bili svjesni u trenutku pisanja programskih ugovora?
Strategija obrazovanja znanosti i tehnologije
Brzopletim donošenjem tê i sličnih odluka, Vlada je jasno pokazala nedostatak vizije i dugotrajne strategije na području znanosti i visokog obrazovanja. No niti nakon završene dvomjesečne javne rasprave o Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije ne daje se naslutiti ikakav pozitivan pomak. Iz njihova prijedloga strategije jasno se vidi da se vlast pokušava izvući iz krize dopuštanjem pliva privatnog kapitala u javne sektore znanosti i (visokog) obrazovanja. U Strategiji se nekritički preuzima retorika dokumenata Europske unije („fleksigurnost“, „nove vještine“, „izvrsnost“, „liderstvo“, „kompetitivnost“ i sl.) koja se u drugim zemljama članicama dovodi u pitanje, posebno u kontekstu kriterija za ocjenjivanje studenata ili profesora i znanstvenika. Pojmovi „društvo“ i „gospodarstvo“ u Strategiji se koriste kao sinonimi, što smatramo pogreškom koja je nedopustiva u službenom dokumentu koji stvaraju stručnjaci. Obrazovanje i znanost pokušavaju se prilagoditi potrebama tržišta rada, no bez promišljanja o dugoročnim posljedicama takvoga razvojnog smjera, primjerice na sveučilištima ili u strukovnim školama. Različite znanosti stavljaju se u neravnopravan položaj u odnosu na STEM-područja. Predviđa se uplitanje HUP-a i HGK-a u mijenjanje i stvaranje sadržaja studijskih programa, a prenaglašena je uloga budućih poslodavaca, koji će upravljati „ljudskim resursima“ i „ljudskim kapitalom“. Strategija na znanje ne gleda kao na javno dobro niti navodi konkretne proračunske izdatke potrebne za provođenje mjera koje predlaže.
Znanje kao javno dobro
Još jednom je to potvrdio i premijer Milanović naznačujući kako je cilj Vlade nakon ulaska u Europsku uniju financiranje javnih investicija isključivo europskim fondovima, kako navodi, „da time ne opterećujemo proračun“. Konstatirao je i kako vladajućima nije u interesu „ulagati u nepotrebno visoko obrazovanje“ koje bi se trebalo otvoriti utjecaju privatnog sektora, tumačeći s podsmijehom studentske demonstracije od 2009. naovamo briljantnim zaključkom – „znanje je roba“. Ideja da će novac iz europskih fondova u kombinaciji s privatnim investicijama u potpunosti zamijeniti proračunska sredstva namijenjena visokom obrazovanju kao nečemu što bi trebalo biti temeljno javno dobro ostavlja javna sveučilišta na milost i nemilost tržištu i njegovim nepredvidivim oscilacijama koje ne odgovaraju dugoročnim društvenim potrebama za visokoobrazovanim kadrom najšireg spektra. Uz to, ideja da je ono što možda funkcionira za druge ujedno i bolje rješenje za nas potpuno je promašena baš u kontekstu usporedbe hrvatskog obrazovnog sustava s obrazovnim sustavom Velike Britanije, ili čak SAD-a, gdje studenti dugove za ogromne školarine nerijetko otplaćuju veći dio svoga radnog vijeka, provodeći ga tako u svojevrsnom dužničkom ropstvu. Odbijamo pristati na diktat tržišta koji vodi u gospodarsku podčinjenost i smjera obrazovanje učiniti servisom interesa krupnog kapitala kao alternativu javno financiranom visokom obrazovanju za koje se već dugi niz godina zalažemo. Ponavljamo: obrazovanje nije tek još jedna stavka u proračunu, nego vrijedno javno dobro na čijem održavanju treba inzistirati.
Zdravstveno osiguranje
Da neoliberalnim mjerama nema kraja vidjeli smo još jednom kada je Sabor po drugi put ove godine izglasao izmjenu Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju kojim se ograničava subvencioniranje istoga studentima, ovaj put na način da im se oduzima pravo na subvenciju nakon osam godina od prvog upisa studija, čak i ako se radi o redovnim studentima. U obrazloženju je kao cilj navedeno smanjivanje vremena potrebnog za završetak studija, no ono je ionako već ograničeno bolonjskim sustavom. Također, činjenica da studenti više ne mogu biti zdravstveno osigurani preko roditelja, već po osnovi studentskog statusa, otvorila je velik prostor za manipulaciju osnovnim pravima studenata, koji često spadaju u društvenu skupinu bez vlastitih stalnih prihoda i izravno ovise o tuđoj pomoći, prije svega o svojim obiteljima već pogođenima općim padom socijalnog standarda. Ova izmjena Zakona još je jedan nedopustiv oblik kresanja socijalnih prava mladih koji uz naplatu školarina i rezanje subvencija na prehranu vodi daljnjoj destrukciji takozvanog društva znanja i komercijalizaciji obrazovanja.
Sanacija Studentskog centra u Zagrebu
Pa iako je prvu polovicu mandata aktualne vlasti odredila konstanta stalnog pozivanja na grijehe prethodnih struktura koje su devastirale javni sektor i ostavili prazne perspektive za neke pozitivne politike, upravo u tom prostoru koji nedostaje vlada lijevog centra nastavila je jednakom trasom besperspektivnosti i konstantnog rezanja proračunskog financiranja javnog sektora. Primjer Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu najzornije pokazuje o kakvim politikama se zapravo radi. Odluka o postavljanju sanacijske uprave nije donesena niti vođena nekom socijalno osjetljivijom vizijom studentskog standarda i infrastrukture koja taj život nadograđuje, nego idejom njegova konačnog gašenja koje neće biti posljedica samo aljkavih politika i dogovora Sveučilišta i nekadašnje postave s Donjih Svetica nego i nedostatka ikakve sustavne politike aktualnog ministra. Dug SC-a nastao je prije svega nebrigom i antisocijalnim politikama države u svim dosadašnjim administracijama, a nastavak te nebrige dovest će do potpunog urušavanja cijelog sustava što se i sada može nazreti.
Agresivna neoliberalna politika Vlade premijera Milanovića
Da naša zvanično „socijaldemokratska“ vlada iz dana u dan nadmašuje sva „postignuća“ najgore antiradničke i antinarodne politike ikad viđene mogli smo primijetiti i kada je prije nekoliko tjedana ministar rada Mirando Mrsić, makar i samo u govoru, ukazao na svoje neslaganje s jednim od temeljnih civilizacijskih tekovina poput osmosatnoga radnoga vremena. I ministar financija Slavko Linić na slične načine neprestano doslovno ugnjetava narod, naročito neke njegove određene slojeve – i to one najranjivije, poput radnikā i studenata – svojim mjerama štednje i politikom privatizacijā, što seže čak do mjere koja predlaže povišenje stope PDV-a na temeljne potrepštine poput dječje hrane, ulja i isporuke vode, dok istovremeno oprašta dugove pojedinim medijskim magnatima. Na udaru su se nedavno našli i zaposlenici u sektoru obrazovanja i znanosti, a dugotrajnost štrajka liječnika dovoljno govori i o odnosu Vlade spram tako važnog sektora kao što je zdravstveni. Smatramo da su nužna veća izdvajanja za znanost, obrazovanje i zdravstvo jer se radi o sektorima na kojima počiva opstanak i razvoj društva u cjelini. Dokle god će se opraštati dugovi raznoraznim kapitalistima, priča o tome da „nema novaca“ bit će pusta izrabljivačka tlapnja.
Uza sve navedeno ne prolaze nezapaženo niti statistički podaci Europske unije prema kojima je 52,8% mladih u Hrvatskoj nezaposleno: umjesto šoka i nevjerice ovaj je podatak kod premijera Milanovića izazvao samo nevjericu. Dovođenjem u pitanje vjerodostojnosti objavljenih podataka o nezaposlenosti i komentarom u stilu „situacija je katastrofalna, ali nije ozbiljna“, Vlada je još je jednom pokazala cinizam i potpunu indiferentnost spram više od 350 tisuća nezaposlenih u državi. Pritom je puno važnije istaknuti kako je zastrašujuća brojka rezultat upravo antisocijalnih i diskriminatornih politika koje vladajuće vrhuške, neovisno o sporadičnim izmjenama saborskih i vladinih garnitura, uporno provode. Aktualne procedure promjene radnog zakonodavstva i društvene promjene statusa rada i radništva garantiraju jedino povećanje nezaposlenosti te istovremenu degradaciju prava nezaposlenih ljudi čiji će položaj biti još teži, mukotrpniji i još više ponižavajuć. U kontekstu porazne statistike o nezaposlenosti mladih valja se prisjetiti Zakona o poticanju zapošljavanja kojim je vlada prije godinu i pol namjeravala smanjiti stopu nezaposlenosti kod mladih: kao što je jasno vidljivo, tzv. volonterski rad nakon završetka škole ili studija, a zapravo eksploatacijski rad za mizernu naknadu od 1600 kn, nije smanjio nezaposlenost mladih niti im omogućio lakše pronalaženje stalnoga posla, naprotiv, nezaposlenost raste, a iskustva ljudi koji su bili prisiljeni pristati na rad bez zasnivanja radnog odnosa su poražavajuća: stalan, siguran i adekvatno plaćen posao nije im omogućen, a iza njih je godina dana ponižavajućeg rada i hrpa dugova koje treba platiti.
U međuvremenu je u saborsku proceduru upućen još jedan zakon koji narušava radnička prava, snižava cijenu rada te otvara prostor brojnim manipulacijama. Riječ je o Nacrtu prijedloga Zakona o privremenim poslovima. Tzv. vaučer-radnici moći će biti nezaposleni, umirovljenici, studenti, ali i zaposleni radnici te samozaposlene osobe, a njihova će prava određivati vrijednosni kuponi za takozvane jednostavne poslove.
Ovim se zakonom pod krinkom borbe protiv nezaposlenosti, siromaštva, socijalne isključenosti i sive ekonomije na mala vrata uvodi potpuna fleksibilizacija radnog zakonodavstva. Iako bi formalno povremeni poslovi trebali biti samo most prema trajnom zaposlenju, iskustva i podaci zemalja koje su ovakve zakone već implementirale (primjerice Njemačka i Austrija) govore da radnici ostaju zarobljeni u ovakvom zaposlenju s izrazito niskim nadnicama, a rad na crno raste jer su radnici često formalno uposleni kao povremeni, dok u stvarnosti rade puno radno vrijeme. U svjetlu hiperprodukcije zakonā kojima se mijenja i fragmentira radno zakonodavstvo također je važno istaknuti izrazito opasno inzistiranje na takozvanom outsourcingu, odnosno prijenosu ugovora o radu. Ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić najavio je tako da će se iz javnih službi izdvojiti službe poput čišćenja i kuhanja i predati u ruke privatnom sektoru. Outsourcing u praksi znači postupnu privatizaciju javnog sektora te rapidno pogoršanje kako radnih prava tako i same kvalitete usluge. Primjeri iz prakse pokazuju da su takvi radnici potplaćeni, a zbog uštede, kao u primjeru outsourceanih čistača u zdravstvenim ustanova dolazi do većeg broja infekcija s obzirom na to da radnici ne prolaze potrebne obuke, nisu dio kolektiva i moraju štedjeti na sredstvima za čišćenje.
Referendum o braku
Kao studenti i odgovorni građani ove države ovim putem upozoravamo i na aktualne konstitucionalne prijepore nastale uslijed nametanja regresivnih politika koje putem narodnog referenduma nastoje uskratiti ljudska prava nacionalnim i seksualnim manjinama. Aktualnu vlast smatramo dijelom odgovornom za stvaranje političkog, pravnog i socijalnog konteksta koji je do takvih tendencija doveo. Pravni vakuum nastao sramotnim mijenjanjem Zakona o referendumu zbog ulaska u EU te opće socijalno beznađe stvoreno nepostojanjem ikakve progresivne ekonomske politike plodno su tlo za bujanje desničarskih kratkovidnih inicijativa na kojima se crpi politički kapital retrogradnih pokreta i opozicijskih stranaka. Još jednom ponavljamo: direktna demokracija nije tek procedura. Riječ je o mehanizmu progresivnih političkih borbi koje će uvažavati postojeća ljudska prava i boriti se za unapređenje ljudskih prava naših sugrađana čija je egzistencija ugrožena zbog njihove etničke pripadnosti, seksualne orijentacije ili socijalnog statusa.
Ćirilica u Vukovaru i prijedlog Zakona o jeziku
No homofobni referendum nije jedini primjer porasta fašističkih tendencija u društvu suočenom s ekonomskom krizom; tu je i pitanje ćirilice u Vukovaru zbog koje su se pobunili raznorazni ksenofobni, proustaški nastrojeni desni ekstremisti. Iako se na prvi pogled čini kao nešto što nema direktne veze s padom životnoga standarda građanā, to je itekako povezano s općim nezadovoljstvom. Naime, slično kao i tridesetih godina u Vajmarskoj Njemačkoj, u sveopćoj se frustraciji traže „dežurni krivci“ na koje bi se uperilo prstom. Nacija i religija opet su se pokazale pogodnim sredstvom razbijanja klasne solidarnosti. Upravo takve sukobe perpetuira vlast jer su zbog svoje emocionalne nabijenosti pogodno sredstvo za stavljanje krucijalnih društvenih problema pod tepih. K tome, novi prijedlog Zakona o jeziku dodatno potpiruje jačanje hrvatskoga nacionalizma stavljajući jezike manjinā u vrlo inferioran položaj spram hrvatskoga, čime se krše njihova prava. Protivimo se takvom nacionalističkom prijedlogu zakona i podržavamo ćirilicu u Vukovaru, čime želimo ukazati na neopterećenost umjetnim podjelama (kao što je svaka nacionalna podjela) i uvažavanje prava onih koji bi mogli biti ugroženi pojačanim naviranjem fašističkih elemenata u društvu.
Dosta nam je povećanja društvene nejednakosti na svim razinama koje se perpetuira usvajanjem stava koji će, uz sustavno gaženje radničkih prava, prestankom ulaganja u visoko obrazovanje i zdravstvo i otvaranjem tih područja privatnom sektoru neupitno rezultirati činjenicom da će u budućnosti moći studirati samo manji broj ljudi – privilegirana klasa, stasala u tranzicijskim tržišnim sivim zonama. To bi definitivno značio kraj svake iluzije o „zemlji znanja“ i uopće o svijetu u kojemu znanje i rad predstavljaju išta više od puke razmjenske vrijednosti. Dosta nam je. Ne želimo da buduće generacije studenata i radnika budu svedene na izvor jeftine radne snage za europsko tržište.
Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu
