Snimke izlaganjâ: Iva Marčetić i Dora Levačić, 18.10.2013.

Pogledajte snimke izlaganjâ Ive Marčetić i Dore Levačić s konferencije CRS-a “Dileme ljevice: poteškoće, strategije, perspektive”. Marčetić je u izlaganju Prvo uzimamo kuću govorila o stanovanju i stambenim politikama iz perspektive odnosa rada i kapitala, dotičući arhitektonska rješenja i primjere urbanog planiranja u Jugoslaviji, Čileu i Venecueli, dok se Levačić osvrnula na nesposobnost povezivanja plaćenog i neplaćenog rada kao ključan nedostatak promišljanja rodne ekonomske nejednakosti, i često zanemarivanje feminizma pri izradi lijevih političkih agendi u izlaganju Feminizam između plaćenog i neplaćenog rada: političke implikacije.



Iva Marčetić:

Prvo uzimamo kuću
U zlatnom razdoblju Jugoslavije u Beogradu se gradilo oko 10000 stambenih jedinica godišnje. Tokom razdoblja takozvanog Crvenog Beča preko 60000 jedinica društvenog stanovanja niklo je u nešto više od deset godina. Venecuelansko Ministerio de Viviendas intenzivno naseljava tradicionalna buržoaska susjedstva izgradnjom prostora za radničku klasu. Čile je transformirao svoju stambenu politiku tokom desetogodišnjih pregovora između ministarstva građevine, benevolentnih arhitekata s harvardskim diplomama i stanovnika sirotinjskih naselja. U Manchesteru nalazimo slučajeve ljudi koji žive u prirodnim skloništima zbog ekonomske krize, to jest zbog nemogućnosti otplaćivanja kredita ili visokih najamnina. Ovrhe nad kućanstvima u Sjedinjenim Državama su promijenile društvene uvjete i funkcionalne mehanizme tamošnjih predgrađa, dok je tzv. “porez na spavaće sobe” i rast cijena najamnina u Velikoj Britaniji ostavio više od 50000 obitelji na ulici. Istražujući mehanizme koji rezultiraju implementacijom određenih stambenih politika i posljedicama koje takve politike mogu spriječiti, račvajući se kroz različita razdoblja i nacionalne strategije, ovo će izlaganje ispitati sam koncept stanovanja i njegovu ulogu u konstrukciji odnosa moći prenijetih, kroz arhitekturu i urbanizam, na zemlju. Usredotočujući se na prostorne odnose unutar grada, s naglaskom na pitanje stanovanja iz perspektive odnosa rada i kapitala, osvrnut ću se na uvjete reprodukcije u određenom trenutku i na određenom području. To će ujedno biti ulazna točka za ponovno promišljanje načina na koji ljevica vidi odnos političke moći i reprodukcije.


Iva Marčetić je diplomirala na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Od 2006. radila je u mnogobrojnim arhitektonskim uredima. Nakon kraće nezaposlenosti bila je istraživač Akademie Schloss Solitude u Stuttgartu 2011., te gostujući umjetnik Centra za nove medije Kuda.org u Novom Sadu 2013. godine. Kao članica Pulske grupe predstavljala je Hrvatsku na 13. Bijenalu arhitekture u Veneciji. Članica je Mladih antifašista Zagreba (MAZ) i dio uredništva časopisa Nepokoreni grad. Redovito objavljuje radove u nezavisnim medijima na teme politike stanovanja, te prostornih i političkih odnosa u gradu. Trenutno živi u Zagrebu.




Dora Levačić:

Feminizam između plaćenog i neplaćenog rada: političke implikacije
Ulazak žena na tržište rada nije donio nikakvu bitnu promjenu u pogledu temeljnih pitanja spolne podjele rada i ekonomske podređenosti žena. Žene su koncentrirane u lošije plaćenim sektorima djelatnosti, kao i na hijerarhijski nižim pozicijama unutar njih. Ovisno o geopolitičkom kontekstu, žene su nadzastupljene i na zaposlenjima na određeno vrijeme i u nepunom radnom vremenu.

Mainstream feminizam nije ponudio obuhvatnu analizu ekonomskog položaja žena, već se fokusirao na pojave poput “staklenog stropa” ili rodnog jaza u plaćama, tretirajući ih kao posljedice diskriminacije žena od strane muškaraca. Na taj se način pitanje rodne nejednakosti odvojilo od analize kapitalizma i posljedično otvorilo utjecaju neoklasične ekonomske znanosti koja legitimira rodne nejednakosti pripisujući ih individualnom slobodnom izboru. Smatrajući “ravnotežu između posla i obitelji” isključivo ženskim problemom stvaraju se ekonomske politike koje nastavljaju spolnu podjelu rada u kućanstvu i na tržištu rada.

Izlaganje će pokušati objasniti uzroke izostanka sistemske feminističke analize tih pitanja i izložiti kritiku fokusa na (plaćenom) radu kao putu do ženske emancipacije. Naglašavajući nesposobnost povezivanja plaćenog i neplaćenog rada kao ključan nedostatak promišljanja rodne ekonomske nejednakosti, izlaganje će dati pregled teorijskih pravaca koji mogu biti od pomoći u njezinom razumijevanju. Iz perspektive nužnog društvenog posredovanja i političke artikulacije tih pravaca postavit će se pitanje o čestom zanemarivanju feminizma pri izradi lijevih političkih agendi.


Dora Levačić studentica je sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Članica je uredništva časopisa Diskrepancija i članica je Baze za radničku inicijativu i organizaciju. Objavljivala je članke na temu feminizma, neplaćenog kućanskog rada i rodnog jaza u plaćama.


Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve