Gramsci se vraća kući

Iz drugog izdanja časopisa “Nepokoreni grad” prenosimo prijevod teksta Spencera Resnicka i Jonathana Bixa Gramsci se vraća kući: “Morali bismo iznaći nove i kreativne načine da se na razini iskustva i kulture postavimo prema strukturnim pitanjima. Na Gramscija se možda često pozivaju, no uglavnom ga krivo razumiju. Pod izgradnjom protuhegemonije mislio je na nešto više od torbarenja konfekcijskom alternativom kapitalističkoj ideologiji. Ljudi ne prihvaćaju protuhegemoniju, oni je grade. Organiziranje na ljevici treba pružiti alate za njezinu izgradnju.”


S početkom financijske krize 2008. naizgled čvrsti temelji financijskog kapitala zatresli su se i umalo urušili. Milijuni pripadnika američke radničke klase promatrali su kako njihova imovina, sigurnost i radna mjesta iščezavaju. Financijske su institucije iskupljene ogromnim državnim jamstvima, dok je plimni val ovrha i deložacija preplavio zemlju. Stambena kriza osobito je uzdrmala epitom američke stabilnosti i srednjoklasnih težnji – dom – izokrenuvši ga u simbol grabežljive financijske eksploatacije. Međutim kada već krah sustava nije potaknuo na pobunu protiv odgovornih, nesigurnost, nepravda i gnjev vezani uz stambeno pitanje mogli bi postati osnova za širu borbu protiv nove financijalizirane kapitalističke klase.

Do realizacije ove borbe može doći jedino uz organizaciju, no taktikama ljevice kao da nešto nedostaje. Objavljujemo, održavamo panele, prodajemo novine, organiziramo konferencije, stvaramo umjetnost. Očajnički se trudimo izgraditi lijevi diskurs u neprijateljski nastrojenom okružju. U eri neoliberalne hegemonije, kada su svi aspekti života svedeni na tržište, poriv koji nas u tom smjeru pokreće, posve je razumljiv. No istovremeno, oslanjajući se na diskurs, ostajemo obnevidjeli pred temeljnim razumijevanjem – da je za izgradnju socijalističkog pokreta nužno da se kontradikcije kapitalizma osjete i iskuse u tkivu svakodnevnog života.

Kao što nam tumače Frances Fox Piven i Richard A. Cloward: „Radnici imaju iskustvo tvornice, ubrzanog ritma pokretne trake, nadzornika, špijuna i čuvara, vlasnika i plaće. Oni nemaju iskustvo monopolističkog kapitalizma.“ Kućevlasnici imaju iskustvo papirologije, upravitelja banke, policije i odvjetnika, telefonskih poziva, straha od beskućništva i deložacije. Oni nemaju iskustvo financijskog kapitala, stoga tek nekolicina njih prihvaća kritiku financijskog kapitala. Analizirati i transformirati hegemonijsku ideologiju možemo samo kroz ono što Antonio Gramsci naziva „pozicijski rat“[1]. No ako smo i ustanovili da se nalazimo u pozicijskom ratu, ljevica u velikoj mjeri propušta razumjeti što znači boriti se u tom ratu.

Gramsci je uvidio da postavljanje izazova hegemonijskoj ideologiji mora biti prožeto zdravim razumom (common sense) – naučenim lekcijama, usvojenim stavovima te alatima koje koristimo ne bismo li ovaj svijet učinili smislenijim – umjesto da ga se zaobilazi. Izgradnja nove ideologije podrazumijeva transformaciju intimnih i bliskih struktura koje reproduciraju dominantnu ideologiju, stvaranje alternativa kroz procese izgradnje i osvajanjem moći te stvaranje rukovodstva tijekom te borbe.

U naše postmoderno doba, kada su fluidni društveni pokreti zamijenili snažne radničke partije iz prijašnjih vremena, u kojem socijalističko organiziranje rijetko napušta margine političkog života, a sistem je podešen tako da pogoduje politici dvostranačja – socijalistička partija ne može biti sredstvo ostvarivanja te zadaće. No socijalistički pokret, ukoliko je povezan s transformativnim organizacijskim radom, mogao bi to biti. Naš cilj mora biti izgradnja trajne protuhegemonije, no ne na način da se „od samoga početka predstavimo u polemičkom i kritičkom izdanju“, već tako da transformiramo zdrav razum transformiranjem svakodnevnog iskustva, organiziranjem oko tkiva svakodnevnice, odnosno oko onoga dijela naših života koji provodimo manevrirajući gramšijevskim civilnim društvom – a koji on naziva „običnim“. Naš dugi marš kroz institucije nema za cilj njihovu reformu, već transformiranje zdravog razuma koji one održavaju.

Upravo to predstavlja nedavna financijska kriza: prostor za takvu vrstu protuhegemonijske transformacije svijesti. I dok je kritički i polemički pristup uvelike podbacio, drukčiji model pokazao se uspješnijim u osnaživanju radničke klase, transformiranju zdravog razuma i doprinošenju trajnoj protuhegemoniji. Upravo je takav rastući antideložacijski pokret i njegov model radikalnog organiziranja.

Pionir je ovog modela City Life/Vida Urbana (Gradski život), grassroots-organizacijski projekt koji je pokrenut 1970-ih kao socijalistička organizacija u zajednici, a kasnije je premjestio fokus svoga djelovanja prateći fluidne potrebe svoje baze. Dok su se druge sektaške grupe iz istoga razdoblja ugasile, varijanta nesektaškog, praktičnog, demokratsko-socijalističkog organiziranja City Lifea održala se i nastavila napredovati. Kada je deložacijska kriza udarila, City Life se vrlo brzo prebacio na organiziranje kućevlasnika (skupine koju se u pravilu percipira kao homogeno bijele, srednjoklasne, individualističke vlasnike nekretnina) i stanara u deložiranim zgradama (skupine koju se u pravilu percipira kao pripadnike radničke klase i ljude drugačije boje kože). Većini ljudi lakše je zamisliti antagonizam između ovih skupina nego kako se bore rame uz rame.

Međutim, klasa nije apstraktna kategorija, već proizvod stvarnih ljudi u realnom kontekstu. Sukladno tome, City Life organizira stvarne ljude u kontekstu deložacijske krize, što omogućava sklapanje neočekivanih saveza. Surađujući s koalicijom kućevlasnika i stanara u radničkim četvrtima Bostona obranili su na stotine ljudi od izbacivanja do kojih je došlo pod udarom velikih banaka. Njihovi skupni sastanci dosežu stotine, njihove mobilizacije tisuće, a započeli su i s proširivanjem djelovanja diljem Massachusettsa i šire. City Life i radikalni stambeni pokret bore se za nereformističke reforme, dajući prvenstvo izgradnji pokreta za dekomodifikaciju stanovanja i delegitimaciju tržišne ideologije.

Ugroženi i izbačeni kućevlasnici uzvratili su udarac, ne zbog toga što su u startu prigrlili apstraktnu strukturalnu kritiku, već zato što je organizacijski rad City Lifea održao vezu s njihovim svakodnevnim životnim potrebama, praksama i zdravim razumom. Kombinacija konkretnih pobjeda, razvoja kulture solidarnosti i razvoja političke analize omogućava grupi dovesti hegemoniju u pitanje.

City Life uspješno je zaštitio stotine obitelji od izbacivanja, počesto uz militantne blokade deložacija. No razmjeri njegova organiziranja očituju se u broju onih koji se nastavljaju boriti za tuđe domove, čak i nakon što su izgubili vlastiti. Sastanci City Lifea za mnoge su rutinski dio života, i godinama nakon što je njihova individualna borba završena.

Iako je šira strukturna promjena konačni cilj City Lifea, oni uviđaju kako je za takvu promjenu potreban masovni pokret, koji se gradi kroz borbu i dobivanje manjih bitaka. Na razini svakodnevnog iskustva, dobiti „malu bitku“ predstavlja nešto poprilično veliko. Ovakve pobjede transformiraju bespomoćnost ugrađenu u svakodnevni život ovih zajednica. Naposljetku, solidarnosti se ne može podučiti – nju se živi i gradi.

Kolektivna afirmacija konstantno se provodi na sastancima i akcijama korištenjem metoda kao što su pripovijedanje i call-and-response[2]. Koristeći ove i druge rutinske prakse borbe i formacije skupina City Life stvara vlastiti društveni univerzum u kojem je dominantna kultura okrenuta naglavce; gdje kolektivna borba i kontinuirano vođenje bitki za druge često postaje važnije i od vlastita doma. Organizacija koristi političku edukaciju i raspravu, što se može vidjeti na svakome sastanku, ne bi li otvorila kućevlasnicima i stanarima moralni prostor za osporavanje obespravljujućih dominantnih ideologija. Deložacija je početna točka edukacije i upravo taj inicijalni fokus na konkretna pitanja povezan s dostupnom, ali ekspanzivnom političkom edukacijom omogućava kućevlasnicima i stanarima razvijanje dublje strukturne svijesti.

Znatan dio lijeve analize polazi od nule jer je društveno i kulturno udaljen od življenog iskustva struktura koje kritizira. Naši intelektualci najčešće su neorganski – progovaraju s pozicije kulturne i lingvističke distance. Jedan je od primarnih zadataka City Lifea poticanje razvoja organskih intelektualaca među kućevlasnicima i stanarima, onima koji su u najboljoj poziciji da ponude strukturnu analizu u odnosu na svoju neposrednu blizinu deložacijskoj krizi. Oni nisu samo elokventni oratori u službi glasnogovornika – oni se nalaze na samome terenu, integrirani u grupe zahvaćene problemom. Iz iskustva razumiju kako stvari uistinu funkcioniraju te kako ostvariti ciljeve i prihvaćaju strukturnu kritiku kako na praktičnom tako i na intelektualnom nivou. Od njih nastaju najbolji organizatori za unapređivanje pozicijskog rata.

Model City Lifea proširio se diljem Massachusettsa sve do New Yorka, Washingtona, a i šire. Socijalistička ljevica, koja se može pohvaliti tek s nekolicinom nedavnih uspjeha i čija relevantnost blijedi, trebala bi obratiti pozornost na rastući gramšijanski organizacijski projekt koji preuzima ofenzivu protiv financijskog kapitala. Nije dovoljno samo preslikati rad City Lifea, potrebno je reproducirati duh njihova organizacijskog modela.

Morali bismo iznaći nove i kreativne načine da se na razini iskustva i kulture postavimo prema strukturnim pitanjima. Na Gramscija se možda često pozivaju, no uglavnom ga krivo razumiju. Pod izgradnjom protuhegemonije mislio je na nešto više od torbarenja konfekcijskom alternativom kapitalističkoj ideologiji. Ljudi ne prihvaćaju protuhegemoniju, oni je grade. Organiziranje na ljevici treba pružiti alate za njezinu izgradnju.

Pokušavajući voditi pozicijski rat podastiranjem niza argumenata koje treba razložiti i prigrliti, nastojeći da se „u svačiji individualni život od nule uvedu znanstvene forme misli“, ljevica propušta shvatiti Gramscija ozbiljno – a u ova vremena svi bismo trebali biti gramšijevci.


Spencer Resnick i Jonathan Bix članovi su antideložacijske organizacije Nobody Leaves Mid-Hudson iz Poughkeepsieja u New Yorku. Obojica su članovi Demokratskih Socijalista Amerike.

S engleskog originala objavljenog 19. kolovoza 2013. preveli: Karolina Hrga i Martin Beroš

Prijevod teksta je objavljen u drugom izdanju časopisa “Nepokoreni grad”

Bilješke


[1] Pozicijski rat intelektualna je i kulturna borba u kojoj antikapitalistički revolucionari proizvode proletersku kulturu čiji se sustav vrijednosti suprotstavlja kulturnoj hegemoniji buržoazije. Vidi: Antonio Gramsci, Prison Notebooks, Volume 3., preveo J.A. Buttigieg, Columbia University Press, 2007. (op. prev.)

[2] „Smitherman (1977.) definira call-and-response kao ‘spontanu verbalnu i neverbalnu interakciju između govornika i slušatelja tijekom koje svi iskazi (calls) bivaju popraćeni reakcijama (responses) slušatelja’ (str. 104).“, vidi: http://www.cal.org/resources/digest/0204foster.html (op. prev.)

Vezani članci

  • 17. siječnja 2021. Radnice i radnici ustaju protiv nasilja ekstremne desnice "U više ekonomskih sektora – od zrakoplovne industrije do korporacija koje se bave tehnologijom – protekla su dva tjedna radnice i radnici te njihovi sindikati poveli u borbi protiv ekstremno desne baze Donalda Trumpa."
  • 10. siječnja 2021. Kapitalizam uzrokuje izumiranje vrsta "Na nesreću za čovječanstvo i sve žive organizme na našoj planeti, živimo u kapitalističkom sistemu koji nije u stanju spriječiti gubitak bioraznolikosti. Kapitalizam uzrokuje gubitak vrsta ne samo neobuzdanim korištenjem fosilnih goriva, rezultirajućim zagađenjem te klimatskim promjenama, već i svojom halapljivošću za sirovinama poput drvene građe i poljoprivrednog zemljišta."
  • 9. siječnja 2021. Ljevica mora prestati vjerovati desnici da je pridobila radničku klasu "Već je 2016. godine bilo jasno da izbor Trumpa ne predstavlja proboj radničke klase, kako su ga mnogi najavljivali. Kako sam već demonstrirao s Aaronom Winterom, iako je Trump među onima s nižim primanjima prošao bolje od dva prethodna republikanska kandidata, njegov je uspjeh imao više veze s krajnjim neuspjehom Hillary Clinton. Dapače, Trumpova privlačnost bila je vrlo slična onoj Georgea W. Busha 2004. godine. Iako su obojica privukla one s nižim prihodima, više nego John McCain 2008. i Mitt Romney 2012. godine, glavnina glasova i dalje je došla iz tradicionalno republikanske populacije, tj. bogatijih bijelaca."
  • 8. siječnja 2021. Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
  • 31. prosinca 2020. Kumek Filmski redatelj i performer Dario Juričan imao je krajem prošle godine premijeru novog dugometražnog dokumentarnog filma Kumek, o gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Međutim, redatelj nije uspio kapitalizirati ozbiljni četverogodišnji istraživački novinarski rad i prevesti ga u ambiciozniju političku analizu, zadržavajući repetitivni narativ na razini esencijalističkog moralnog prokazivanja, površnih generalizacija uz izlete u urbani rasizam i prijezira prema narodu koji je i sam navodno sklon korupciji te biranju vlastodržaca po svojoj mjeri i kada idu protiv njegovih interesa.
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? U osvrtu na nedavnu polemiku na književnoj sceni o klasi i autanju, autorica ukazuje na važnost daljnjeg razmatranja kompleksne uloge klasnog položaja u životnim odlukama. Strukturno određenje klase govori o tupoj, nepersonalnoj ekonomskoj prinudi ugrađenoj u kapitalističko društvo, ali ne objašnjava jednoznačno karakter pojedinke_ca. Iako povezana s identitetom, klasa se ne može mehanički derivirati iz identiteta, kao ni obratno.
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ka pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 27. prosinca 2020. Ejblistički režimi u kapitalizmu Razmatrajući korporealnost ljudskog postojanja u kontekstu šireg razumijevanja rada socijalne reprodukcije koji održava i regenerira radnu snagu kao ključni element stvaranja profita, autorica iz historijsko-materijalističke perspektive ukazuje na koji se način u kapitalizmu tretiraju nenormativna tijela, s fokusom na osobe s invaliditetom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve