Gramsci se vraća kući

Iz drugog izdanja časopisa “Nepokoreni grad” prenosimo prijevod teksta Spencera Resnicka i Jonathana Bixa Gramsci se vraća kući: “Morali bismo iznaći nove i kreativne načine da se na razini iskustva i kulture postavimo prema strukturnim pitanjima. Na Gramscija se možda često pozivaju, no uglavnom ga krivo razumiju. Pod izgradnjom protuhegemonije mislio je na nešto više od torbarenja konfekcijskom alternativom kapitalističkoj ideologiji. Ljudi ne prihvaćaju protuhegemoniju, oni je grade. Organiziranje na ljevici treba pružiti alate za njezinu izgradnju.”


S početkom financijske krize 2008. naizgled čvrsti temelji financijskog kapitala zatresli su se i umalo urušili. Milijuni pripadnika američke radničke klase promatrali su kako njihova imovina, sigurnost i radna mjesta iščezavaju. Financijske su institucije iskupljene ogromnim državnim jamstvima, dok je plimni val ovrha i deložacija preplavio zemlju. Stambena kriza osobito je uzdrmala epitom američke stabilnosti i srednjoklasnih težnji – dom – izokrenuvši ga u simbol grabežljive financijske eksploatacije. Međutim kada već krah sustava nije potaknuo na pobunu protiv odgovornih, nesigurnost, nepravda i gnjev vezani uz stambeno pitanje mogli bi postati osnova za širu borbu protiv nove financijalizirane kapitalističke klase.

Do realizacije ove borbe može doći jedino uz organizaciju, no taktikama ljevice kao da nešto nedostaje. Objavljujemo, održavamo panele, prodajemo novine, organiziramo konferencije, stvaramo umjetnost. Očajnički se trudimo izgraditi lijevi diskurs u neprijateljski nastrojenom okružju. U eri neoliberalne hegemonije, kada su svi aspekti života svedeni na tržište, poriv koji nas u tom smjeru pokreće, posve je razumljiv. No istovremeno, oslanjajući se na diskurs, ostajemo obnevidjeli pred temeljnim razumijevanjem – da je za izgradnju socijalističkog pokreta nužno da se kontradikcije kapitalizma osjete i iskuse u tkivu svakodnevnog života.

Kao što nam tumače Frances Fox Piven i Richard A. Cloward: „Radnici imaju iskustvo tvornice, ubrzanog ritma pokretne trake, nadzornika, špijuna i čuvara, vlasnika i plaće. Oni nemaju iskustvo monopolističkog kapitalizma.“ Kućevlasnici imaju iskustvo papirologije, upravitelja banke, policije i odvjetnika, telefonskih poziva, straha od beskućništva i deložacije. Oni nemaju iskustvo financijskog kapitala, stoga tek nekolicina njih prihvaća kritiku financijskog kapitala. Analizirati i transformirati hegemonijsku ideologiju možemo samo kroz ono što Antonio Gramsci naziva „pozicijski rat“[1]. No ako smo i ustanovili da se nalazimo u pozicijskom ratu, ljevica u velikoj mjeri propušta razumjeti što znači boriti se u tom ratu.

Gramsci je uvidio da postavljanje izazova hegemonijskoj ideologiji mora biti prožeto zdravim razumom (common sense) – naučenim lekcijama, usvojenim stavovima te alatima koje koristimo ne bismo li ovaj svijet učinili smislenijim – umjesto da ga se zaobilazi. Izgradnja nove ideologije podrazumijeva transformaciju intimnih i bliskih struktura koje reproduciraju dominantnu ideologiju, stvaranje alternativa kroz procese izgradnje i osvajanjem moći te stvaranje rukovodstva tijekom te borbe.

U naše postmoderno doba, kada su fluidni društveni pokreti zamijenili snažne radničke partije iz prijašnjih vremena, u kojem socijalističko organiziranje rijetko napušta margine političkog života, a sistem je podešen tako da pogoduje politici dvostranačja – socijalistička partija ne može biti sredstvo ostvarivanja te zadaće. No socijalistički pokret, ukoliko je povezan s transformativnim organizacijskim radom, mogao bi to biti. Naš cilj mora biti izgradnja trajne protuhegemonije, no ne na način da se „od samoga početka predstavimo u polemičkom i kritičkom izdanju“, već tako da transformiramo zdrav razum transformiranjem svakodnevnog iskustva, organiziranjem oko tkiva svakodnevnice, odnosno oko onoga dijela naših života koji provodimo manevrirajući gramšijevskim civilnim društvom – a koji on naziva „običnim“. Naš dugi marš kroz institucije nema za cilj njihovu reformu, već transformiranje zdravog razuma koji one održavaju.

Upravo to predstavlja nedavna financijska kriza: prostor za takvu vrstu protuhegemonijske transformacije svijesti. I dok je kritički i polemički pristup uvelike podbacio, drukčiji model pokazao se uspješnijim u osnaživanju radničke klase, transformiranju zdravog razuma i doprinošenju trajnoj protuhegemoniji. Upravo je takav rastući antideložacijski pokret i njegov model radikalnog organiziranja.

Pionir je ovog modela City Life/Vida Urbana (Gradski život), grassroots-organizacijski projekt koji je pokrenut 1970-ih kao socijalistička organizacija u zajednici, a kasnije je premjestio fokus svoga djelovanja prateći fluidne potrebe svoje baze. Dok su se druge sektaške grupe iz istoga razdoblja ugasile, varijanta nesektaškog, praktičnog, demokratsko-socijalističkog organiziranja City Lifea održala se i nastavila napredovati. Kada je deložacijska kriza udarila, City Life se vrlo brzo prebacio na organiziranje kućevlasnika (skupine koju se u pravilu percipira kao homogeno bijele, srednjoklasne, individualističke vlasnike nekretnina) i stanara u deložiranim zgradama (skupine koju se u pravilu percipira kao pripadnike radničke klase i ljude drugačije boje kože). Većini ljudi lakše je zamisliti antagonizam između ovih skupina nego kako se bore rame uz rame.

Međutim, klasa nije apstraktna kategorija, već proizvod stvarnih ljudi u realnom kontekstu. Sukladno tome, City Life organizira stvarne ljude u kontekstu deložacijske krize, što omogućava sklapanje neočekivanih saveza. Surađujući s koalicijom kućevlasnika i stanara u radničkim četvrtima Bostona obranili su na stotine ljudi od izbacivanja do kojih je došlo pod udarom velikih banaka. Njihovi skupni sastanci dosežu stotine, njihove mobilizacije tisuće, a započeli su i s proširivanjem djelovanja diljem Massachusettsa i šire. City Life i radikalni stambeni pokret bore se za nereformističke reforme, dajući prvenstvo izgradnji pokreta za dekomodifikaciju stanovanja i delegitimaciju tržišne ideologije.

Ugroženi i izbačeni kućevlasnici uzvratili su udarac, ne zbog toga što su u startu prigrlili apstraktnu strukturalnu kritiku, već zato što je organizacijski rad City Lifea održao vezu s njihovim svakodnevnim životnim potrebama, praksama i zdravim razumom. Kombinacija konkretnih pobjeda, razvoja kulture solidarnosti i razvoja političke analize omogućava grupi dovesti hegemoniju u pitanje.

City Life uspješno je zaštitio stotine obitelji od izbacivanja, počesto uz militantne blokade deložacija. No razmjeri njegova organiziranja očituju se u broju onih koji se nastavljaju boriti za tuđe domove, čak i nakon što su izgubili vlastiti. Sastanci City Lifea za mnoge su rutinski dio života, i godinama nakon što je njihova individualna borba završena.

Iako je šira strukturna promjena konačni cilj City Lifea, oni uviđaju kako je za takvu promjenu potreban masovni pokret, koji se gradi kroz borbu i dobivanje manjih bitaka. Na razini svakodnevnog iskustva, dobiti „malu bitku“ predstavlja nešto poprilično veliko. Ovakve pobjede transformiraju bespomoćnost ugrađenu u svakodnevni život ovih zajednica. Naposljetku, solidarnosti se ne može podučiti – nju se živi i gradi.

Kolektivna afirmacija konstantno se provodi na sastancima i akcijama korištenjem metoda kao što su pripovijedanje i call-and-response[2]. Koristeći ove i druge rutinske prakse borbe i formacije skupina City Life stvara vlastiti društveni univerzum u kojem je dominantna kultura okrenuta naglavce; gdje kolektivna borba i kontinuirano vođenje bitki za druge često postaje važnije i od vlastita doma. Organizacija koristi političku edukaciju i raspravu, što se može vidjeti na svakome sastanku, ne bi li otvorila kućevlasnicima i stanarima moralni prostor za osporavanje obespravljujućih dominantnih ideologija. Deložacija je početna točka edukacije i upravo taj inicijalni fokus na konkretna pitanja povezan s dostupnom, ali ekspanzivnom političkom edukacijom omogućava kućevlasnicima i stanarima razvijanje dublje strukturne svijesti.

Znatan dio lijeve analize polazi od nule jer je društveno i kulturno udaljen od življenog iskustva struktura koje kritizira. Naši intelektualci najčešće su neorganski – progovaraju s pozicije kulturne i lingvističke distance. Jedan je od primarnih zadataka City Lifea poticanje razvoja organskih intelektualaca među kućevlasnicima i stanarima, onima koji su u najboljoj poziciji da ponude strukturnu analizu u odnosu na svoju neposrednu blizinu deložacijskoj krizi. Oni nisu samo elokventni oratori u službi glasnogovornika – oni se nalaze na samome terenu, integrirani u grupe zahvaćene problemom. Iz iskustva razumiju kako stvari uistinu funkcioniraju te kako ostvariti ciljeve i prihvaćaju strukturnu kritiku kako na praktičnom tako i na intelektualnom nivou. Od njih nastaju najbolji organizatori za unapređivanje pozicijskog rata.

Model City Lifea proširio se diljem Massachusettsa sve do New Yorka, Washingtona, a i šire. Socijalistička ljevica, koja se može pohvaliti tek s nekolicinom nedavnih uspjeha i čija relevantnost blijedi, trebala bi obratiti pozornost na rastući gramšijanski organizacijski projekt koji preuzima ofenzivu protiv financijskog kapitala. Nije dovoljno samo preslikati rad City Lifea, potrebno je reproducirati duh njihova organizacijskog modela.

Morali bismo iznaći nove i kreativne načine da se na razini iskustva i kulture postavimo prema strukturnim pitanjima. Na Gramscija se možda često pozivaju, no uglavnom ga krivo razumiju. Pod izgradnjom protuhegemonije mislio je na nešto više od torbarenja konfekcijskom alternativom kapitalističkoj ideologiji. Ljudi ne prihvaćaju protuhegemoniju, oni je grade. Organiziranje na ljevici treba pružiti alate za njezinu izgradnju.

Pokušavajući voditi pozicijski rat podastiranjem niza argumenata koje treba razložiti i prigrliti, nastojeći da se „u svačiji individualni život od nule uvedu znanstvene forme misli“, ljevica propušta shvatiti Gramscija ozbiljno – a u ova vremena svi bismo trebali biti gramšijevci.


Spencer Resnick i Jonathan Bix članovi su antideložacijske organizacije Nobody Leaves Mid-Hudson iz Poughkeepsieja u New Yorku. Obojica su članovi Demokratskih Socijalista Amerike.

S engleskog originala objavljenog 19. kolovoza 2013. preveli: Karolina Hrga i Martin Beroš

Prijevod teksta je objavljen u drugom izdanju časopisa “Nepokoreni grad”

Bilješke


[1] Pozicijski rat intelektualna je i kulturna borba u kojoj antikapitalistički revolucionari proizvode proletersku kulturu čiji se sustav vrijednosti suprotstavlja kulturnoj hegemoniji buržoazije. Vidi: Antonio Gramsci, Prison Notebooks, Volume 3., preveo J.A. Buttigieg, Columbia University Press, 2007. (op. prev.)

[2] „Smitherman (1977.) definira call-and-response kao ‘spontanu verbalnu i neverbalnu interakciju između govornika i slušatelja tijekom koje svi iskazi (calls) bivaju popraćeni reakcijama (responses) slušatelja’ (str. 104).“, vidi: http://www.cal.org/resources/digest/0204foster.html (op. prev.)

Vezani članci

  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 31. kolovoza 2021. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (prvi dio) Pitanje porijekla neke zaraze otvara prostor za simplifikacije, moralnu paniku, teorije zavjere, antivaksersku propagandu i stigmatiziranje već marginaliziranih skupina. Razmatranje povijesti HIV-a pokazuje na koji se način taj virus životinjskog porijekla iz okoline rijeke Kongo kretao do Kariba i SAD-a te kakvu je ulogu u tome imalo nedostatno kolonijalno javno zdravstvo. Iako je pandemija AIDS-a posebice pogađala određene pozicije u mapama seksualnosti i rada (gej muškarce, karipske migrantkinje i migrante, kućanske i seksualne radnice, siromašne korisnike i korisnice intravenoznih droga), iz historijsko-strukturne analize jasno je da njezin uzrok nisu bile specifične skupine ljudi već globalni politički i socioekonomski kontekst.
  • 31. kolovoza 2021.
    Featured Video Play Icon
    Šta je sve od crno-feminističkog značaja?
    Ako se Crni feminizam ne misli iz perspektive zasebnih opresija, isključivo kao feminizam za Crne žene, već iz emancipatorne perspektive univerzalnosti u kojoj se različite osi dominacije i eksploatacije promišljaju kao čvrsto uvezane u sistem kapitalizma, onda Crni feminizam postaje označitelj za ujedinjene antikapitalističke borbe. Na taj način i okupacija Palestine i diskriminacija trans osoba i ukidanje policije te drugih kapitalističkih institucija, kao i kolektivna briga itsl., čine polje crno-feminističke borbe, o čemu na panelu o paralelama između Crnog feminizma i pokreta Black Lives Matter govore Charlene Carruthers, Reina Gossett i Barbara Smith.
  • 22. kolovoza 2021. Antispecizam u teoriji i praksi Karnizam je znanstveno nedokaziva dogma prema kojoj je životinjsko meso nužan sastojak zdrave ljudske prehrane, i kao takav tvori čvrstu jezgru specizma, diskriminacije na osnovi biološke vrste, utemeljene na antropocentričkoj paradigmi koja razdvaja ljude od životinja. Onkraj štetnog utjecaja omnivorske prehrane na klimu, zoonotskih korijena globalnih pandemija, i drugih pragmatičnih razloga za prelazak na biljojednu prehranu, nužno je da antispecizam i veganstvo kao njegovu praksu, umjesto kao životni ili potrošački stil, postavimo kao etički problem i predmet intersekcijski koncipiranog progresivnog antikapitalističkog društvenog pokreta koji transgeneracijski zatočene, iskorištavane, mučene i ubijane ne-ljudske životinje strukturno konceptualizira kao dio proletarijata.
  • 30. lipnja 2021. Interseks osobe i njihovi problemi Interseks stanja obično se razumijevaju kao stanja koja variraju „između“ ženskog i muškog spola, i čija genetska, kromosomska, hormonska, i anatomska (ne)preklapanja uzdrmavaju binarnu konstrukciju „ženske“ i „muške“ spolnosti. Patrijarhalna proizvodnja medicinsko-biologijskog znanja ne samo da diskurzivno gura interspolne osobe u identitetske kutije „ženskosti“ i „muškosti“ te produbljuje njihovu marginalizaciju, već nameće i opasne prakse sakaćenja tijela koja se ne uklapaju u dominantnu taksonomiju. Raspršivanje ustajalih mitova možemo započeti ozbiljnijim informiranjem o iskustvima interseks osoba, kao i povezivanjem s organizacijama koja štite njihova prava.
  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve