Gramsci se vraća kući

Iz drugog izdanja časopisa “Nepokoreni grad” prenosimo prijevod teksta Spencera Resnicka i Jonathana Bixa Gramsci se vraća kući: “Morali bismo iznaći nove i kreativne načine da se na razini iskustva i kulture postavimo prema strukturnim pitanjima. Na Gramscija se možda često pozivaju, no uglavnom ga krivo razumiju. Pod izgradnjom protuhegemonije mislio je na nešto više od torbarenja konfekcijskom alternativom kapitalističkoj ideologiji. Ljudi ne prihvaćaju protuhegemoniju, oni je grade. Organiziranje na ljevici treba pružiti alate za njezinu izgradnju.”


S početkom financijske krize 2008. naizgled čvrsti temelji financijskog kapitala zatresli su se i umalo urušili. Milijuni pripadnika američke radničke klase promatrali su kako njihova imovina, sigurnost i radna mjesta iščezavaju. Financijske su institucije iskupljene ogromnim državnim jamstvima, dok je plimni val ovrha i deložacija preplavio zemlju. Stambena kriza osobito je uzdrmala epitom američke stabilnosti i srednjoklasnih težnji – dom – izokrenuvši ga u simbol grabežljive financijske eksploatacije. Međutim kada već krah sustava nije potaknuo na pobunu protiv odgovornih, nesigurnost, nepravda i gnjev vezani uz stambeno pitanje mogli bi postati osnova za širu borbu protiv nove financijalizirane kapitalističke klase.

Do realizacije ove borbe može doći jedino uz organizaciju, no taktikama ljevice kao da nešto nedostaje. Objavljujemo, održavamo panele, prodajemo novine, organiziramo konferencije, stvaramo umjetnost. Očajnički se trudimo izgraditi lijevi diskurs u neprijateljski nastrojenom okružju. U eri neoliberalne hegemonije, kada su svi aspekti života svedeni na tržište, poriv koji nas u tom smjeru pokreće, posve je razumljiv. No istovremeno, oslanjajući se na diskurs, ostajemo obnevidjeli pred temeljnim razumijevanjem – da je za izgradnju socijalističkog pokreta nužno da se kontradikcije kapitalizma osjete i iskuse u tkivu svakodnevnog života.

Kao što nam tumače Frances Fox Piven i Richard A. Cloward: „Radnici imaju iskustvo tvornice, ubrzanog ritma pokretne trake, nadzornika, špijuna i čuvara, vlasnika i plaće. Oni nemaju iskustvo monopolističkog kapitalizma.“ Kućevlasnici imaju iskustvo papirologije, upravitelja banke, policije i odvjetnika, telefonskih poziva, straha od beskućništva i deložacije. Oni nemaju iskustvo financijskog kapitala, stoga tek nekolicina njih prihvaća kritiku financijskog kapitala. Analizirati i transformirati hegemonijsku ideologiju možemo samo kroz ono što Antonio Gramsci naziva „pozicijski rat“[1]. No ako smo i ustanovili da se nalazimo u pozicijskom ratu, ljevica u velikoj mjeri propušta razumjeti što znači boriti se u tom ratu.

Gramsci je uvidio da postavljanje izazova hegemonijskoj ideologiji mora biti prožeto zdravim razumom (common sense) – naučenim lekcijama, usvojenim stavovima te alatima koje koristimo ne bismo li ovaj svijet učinili smislenijim – umjesto da ga se zaobilazi. Izgradnja nove ideologije podrazumijeva transformaciju intimnih i bliskih struktura koje reproduciraju dominantnu ideologiju, stvaranje alternativa kroz procese izgradnje i osvajanjem moći te stvaranje rukovodstva tijekom te borbe.

U naše postmoderno doba, kada su fluidni društveni pokreti zamijenili snažne radničke partije iz prijašnjih vremena, u kojem socijalističko organiziranje rijetko napušta margine političkog života, a sistem je podešen tako da pogoduje politici dvostranačja – socijalistička partija ne može biti sredstvo ostvarivanja te zadaće. No socijalistički pokret, ukoliko je povezan s transformativnim organizacijskim radom, mogao bi to biti. Naš cilj mora biti izgradnja trajne protuhegemonije, no ne na način da se „od samoga početka predstavimo u polemičkom i kritičkom izdanju“, već tako da transformiramo zdrav razum transformiranjem svakodnevnog iskustva, organiziranjem oko tkiva svakodnevnice, odnosno oko onoga dijela naših života koji provodimo manevrirajući gramšijevskim civilnim društvom – a koji on naziva „običnim“. Naš dugi marš kroz institucije nema za cilj njihovu reformu, već transformiranje zdravog razuma koji one održavaju.

Upravo to predstavlja nedavna financijska kriza: prostor za takvu vrstu protuhegemonijske transformacije svijesti. I dok je kritički i polemički pristup uvelike podbacio, drukčiji model pokazao se uspješnijim u osnaživanju radničke klase, transformiranju zdravog razuma i doprinošenju trajnoj protuhegemoniji. Upravo je takav rastući antideložacijski pokret i njegov model radikalnog organiziranja.

Pionir je ovog modela City Life/Vida Urbana (Gradski život), grassroots-organizacijski projekt koji je pokrenut 1970-ih kao socijalistička organizacija u zajednici, a kasnije je premjestio fokus svoga djelovanja prateći fluidne potrebe svoje baze. Dok su se druge sektaške grupe iz istoga razdoblja ugasile, varijanta nesektaškog, praktičnog, demokratsko-socijalističkog organiziranja City Lifea održala se i nastavila napredovati. Kada je deložacijska kriza udarila, City Life se vrlo brzo prebacio na organiziranje kućevlasnika (skupine koju se u pravilu percipira kao homogeno bijele, srednjoklasne, individualističke vlasnike nekretnina) i stanara u deložiranim zgradama (skupine koju se u pravilu percipira kao pripadnike radničke klase i ljude drugačije boje kože). Većini ljudi lakše je zamisliti antagonizam između ovih skupina nego kako se bore rame uz rame.

Međutim, klasa nije apstraktna kategorija, već proizvod stvarnih ljudi u realnom kontekstu. Sukladno tome, City Life organizira stvarne ljude u kontekstu deložacijske krize, što omogućava sklapanje neočekivanih saveza. Surađujući s koalicijom kućevlasnika i stanara u radničkim četvrtima Bostona obranili su na stotine ljudi od izbacivanja do kojih je došlo pod udarom velikih banaka. Njihovi skupni sastanci dosežu stotine, njihove mobilizacije tisuće, a započeli su i s proširivanjem djelovanja diljem Massachusettsa i šire. City Life i radikalni stambeni pokret bore se za nereformističke reforme, dajući prvenstvo izgradnji pokreta za dekomodifikaciju stanovanja i delegitimaciju tržišne ideologije.

Ugroženi i izbačeni kućevlasnici uzvratili su udarac, ne zbog toga što su u startu prigrlili apstraktnu strukturalnu kritiku, već zato što je organizacijski rad City Lifea održao vezu s njihovim svakodnevnim životnim potrebama, praksama i zdravim razumom. Kombinacija konkretnih pobjeda, razvoja kulture solidarnosti i razvoja političke analize omogućava grupi dovesti hegemoniju u pitanje.

City Life uspješno je zaštitio stotine obitelji od izbacivanja, počesto uz militantne blokade deložacija. No razmjeri njegova organiziranja očituju se u broju onih koji se nastavljaju boriti za tuđe domove, čak i nakon što su izgubili vlastiti. Sastanci City Lifea za mnoge su rutinski dio života, i godinama nakon što je njihova individualna borba završena.

Iako je šira strukturna promjena konačni cilj City Lifea, oni uviđaju kako je za takvu promjenu potreban masovni pokret, koji se gradi kroz borbu i dobivanje manjih bitaka. Na razini svakodnevnog iskustva, dobiti „malu bitku“ predstavlja nešto poprilično veliko. Ovakve pobjede transformiraju bespomoćnost ugrađenu u svakodnevni život ovih zajednica. Naposljetku, solidarnosti se ne može podučiti – nju se živi i gradi.

Kolektivna afirmacija konstantno se provodi na sastancima i akcijama korištenjem metoda kao što su pripovijedanje i call-and-response[2]. Koristeći ove i druge rutinske prakse borbe i formacije skupina City Life stvara vlastiti društveni univerzum u kojem je dominantna kultura okrenuta naglavce; gdje kolektivna borba i kontinuirano vođenje bitki za druge često postaje važnije i od vlastita doma. Organizacija koristi političku edukaciju i raspravu, što se može vidjeti na svakome sastanku, ne bi li otvorila kućevlasnicima i stanarima moralni prostor za osporavanje obespravljujućih dominantnih ideologija. Deložacija je početna točka edukacije i upravo taj inicijalni fokus na konkretna pitanja povezan s dostupnom, ali ekspanzivnom političkom edukacijom omogućava kućevlasnicima i stanarima razvijanje dublje strukturne svijesti.

Znatan dio lijeve analize polazi od nule jer je društveno i kulturno udaljen od življenog iskustva struktura koje kritizira. Naši intelektualci najčešće su neorganski – progovaraju s pozicije kulturne i lingvističke distance. Jedan je od primarnih zadataka City Lifea poticanje razvoja organskih intelektualaca među kućevlasnicima i stanarima, onima koji su u najboljoj poziciji da ponude strukturnu analizu u odnosu na svoju neposrednu blizinu deložacijskoj krizi. Oni nisu samo elokventni oratori u službi glasnogovornika – oni se nalaze na samome terenu, integrirani u grupe zahvaćene problemom. Iz iskustva razumiju kako stvari uistinu funkcioniraju te kako ostvariti ciljeve i prihvaćaju strukturnu kritiku kako na praktičnom tako i na intelektualnom nivou. Od njih nastaju najbolji organizatori za unapređivanje pozicijskog rata.

Model City Lifea proširio se diljem Massachusettsa sve do New Yorka, Washingtona, a i šire. Socijalistička ljevica, koja se može pohvaliti tek s nekolicinom nedavnih uspjeha i čija relevantnost blijedi, trebala bi obratiti pozornost na rastući gramšijanski organizacijski projekt koji preuzima ofenzivu protiv financijskog kapitala. Nije dovoljno samo preslikati rad City Lifea, potrebno je reproducirati duh njihova organizacijskog modela.

Morali bismo iznaći nove i kreativne načine da se na razini iskustva i kulture postavimo prema strukturnim pitanjima. Na Gramscija se možda često pozivaju, no uglavnom ga krivo razumiju. Pod izgradnjom protuhegemonije mislio je na nešto više od torbarenja konfekcijskom alternativom kapitalističkoj ideologiji. Ljudi ne prihvaćaju protuhegemoniju, oni je grade. Organiziranje na ljevici treba pružiti alate za njezinu izgradnju.

Pokušavajući voditi pozicijski rat podastiranjem niza argumenata koje treba razložiti i prigrliti, nastojeći da se „u svačiji individualni život od nule uvedu znanstvene forme misli“, ljevica propušta shvatiti Gramscija ozbiljno – a u ova vremena svi bismo trebali biti gramšijevci.


Spencer Resnick i Jonathan Bix članovi su antideložacijske organizacije Nobody Leaves Mid-Hudson iz Poughkeepsieja u New Yorku. Obojica su članovi Demokratskih Socijalista Amerike.

S engleskog originala objavljenog 19. kolovoza 2013. preveli: Karolina Hrga i Martin Beroš

Prijevod teksta je objavljen u drugom izdanju časopisa “Nepokoreni grad”

Bilješke


[1] Pozicijski rat intelektualna je i kulturna borba u kojoj antikapitalistički revolucionari proizvode proletersku kulturu čiji se sustav vrijednosti suprotstavlja kulturnoj hegemoniji buržoazije. Vidi: Antonio Gramsci, Prison Notebooks, Volume 3., preveo J.A. Buttigieg, Columbia University Press, 2007. (op. prev.)

[2] „Smitherman (1977.) definira call-and-response kao ‘spontanu verbalnu i neverbalnu interakciju između govornika i slušatelja tijekom koje svi iskazi (calls) bivaju popraćeni reakcijama (responses) slušatelja’ (str. 104).“, vidi: http://www.cal.org/resources/digest/0204foster.html (op. prev.)

Vezani članci

  • 5. srpnja 2020. Proučavanje Marxa nije za elitiste "Čitanje Marxove teorije nije samo za samodopadne naučenjake – samo pitajte milijune radnica i radnika čije su ideje o ulozi koju bi mogli imati u promjeni svijeta bile transformirane kako promišljanjem, tako i praksom."
  • 5. srpnja 2020. Želite se boriti protiv siromaštva? Dajte siromašnima novac. "Nedavno objavljena istraživanja potvrđuju da je stopa siromaštva pala u travnju i svibnju, zahvaljujući federalnoj pomoći uslijed pandemije korona virusa. Pomislili biste da će to uvjeriti tvorce politika da nastave s takvom pomoći, ali to se ne događa – naime, pristup SAD-a socijalnoj skrbi krivo je usmjeren i okrutan."
  • 5. srpnja 2020. Kratka povijest Jordana Petersona "Poruka Jordana Petersona je jednostavna: „zlo“ je inherentno ljudskoj vrsti, a dominacija određenih ljudi nad drugima biološki je utemeljena."
  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 28. lipnja 2020. Nemiri Stonewalla "Danas je prvi dan Mjeseca ponosa, proslave Stonewallskih nemira iz 1969. godine. Ustanci trenutno izbijaju diljem zemlje. Današnji bogati bijeli gej muškarci možda se protive „nasilju“, ali povijest LBGTQ+ pokreta pokazuje da se neredi ugnjetavanih ljudi tiču oslobođenja."
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.
  • 21. lipnja 2020. Voziti automobil u doba nejednakosti "Kada časopis poznatiji po recenzijama stranih superautomobila i domaćih nabrijanih vozila te uredničkoj politici koja izaziva kontroverze jedino kada napada terence (u prilog monovolumenima i automobilima) istakne priču o Oliveru, obiteljskom automobilu Jasona M. Vaughna marke Subaru, koji je prešao 418 000 kilometara, u članku pod naslovom “The Fear of Failure” („Strah od neuspjeha“), to je svakako znak da živimo u vremenima opscene nejednakosti."
  • 21. lipnja 2020. Prava definicija „privatnog vlasništva“ "Elite se pribojavaju uništenja vlastite imovine, ali još više strahuju od uništenja društvenih odnosa koji čine privatno vlasništvo mogućim. Dakle, strepe od svijeta bez policije."
  • 14. lipnja 2020. Neka vas „preispisivanje povijesti“ ne zabrinjava: upravo je to historičarski posao Rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku dočekano je, između ostalog, reakcijama koje hine zabrinutost za historiografiju. Međutim, svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve