Euronacionalna granična patrola

S novog regionalnog portala Bilten prenosimo tekst Cveteline Hristove i Raje Apostolove o institucionalnom jačanju Tvrđave Europe: “Svjedočimo kako se košmarna ideja fizičkog zida umnožava uzduž vanjskih granica Unije, usporedno s manje vidljivim ogradama koje migrantima priječe pristup socijalnim i političkim pravima. Dok EU proklamira demokraciju i univerzalna ljudska prava, u porastu je novi oblik nacionalizma – oblik koji se ne temelji na nacionalnoj državi nego umjesto toga osnažuje bogatu jezgru država članica tako što članice na periferiji pretvara u graničnu zonu. Ovakva vrsta nacionalizma utemeljena je na čuvanju i perpetuiranju ekonomskih nejednakosti.”


Kada je 2012. godine Grčka započela izgradnju zida duž granice s Turskom, bugarske nacionalističke organizacije postavile su identičan zahtjev i za južnu granicu Bugarske. Tada se taj zahtjev doimao u najboljem slučaju smiješnim i naišao je na porugu cijelog političkog spektra. Dvije godine kasnije, bodljikava žica duž tursko-bugarske granice pojavljuje se kao ispunjenje nacionalističkog sna.

U listopadu 2013. godine, nakon otprilike mjesec dana povećanog priljeva tražitelja azila koji su u zemlju ulazili preko bugarsko-turske granice, parlament je objavio plan izgradnje 36 kilometara duge ograde na granici s Turskom. Toj su odluci prethodili prosvjedi nacionalista i pokušaj blokiranja granice koji je predstavljao kulminaciju prosvjeda kojeg su u rujnu 2013. poveli predstavnici nacionalističke stranke VMRO. Cilj je podizanja ograde ograničiti prilaz teritoriju Bugarske, a time i EU, te preusmjeravanje osoba koje prelaze granicu na službene granične prijelaze.

Ograda do danas nije podignuta, ali razlog tome nije protivljenje bugarskih ili međunarodnih organizacija, kao ni suprotstavljeno javno mnijenje. Jedina tema javnih i političkih rasprava o budućem zidu tiče se sumnje u korupciju i zloporabu vlasti koja se pojavila nakon što se početna cijena od oko 5 milijuna leva (otprilike 2,5 milijuna eura) u veljači gotovo udvostručila i porasla na preko 9 milijuna leva. Sredstva za taj poduhvat osigurana su restrukturiranjem državnog proračuna i kroz fondove EU.

Rasprave o ogradi upale su u kolotečinu već postojećih pro-europskih i anti-europskih diskusija o administrativnim reformama sustava azila, te korupciji općenito. No, ovo nije prvi put da se pitanje izbjeglica u Bugarskoj pojavljuje kao gorući problem. U pregovorima oko potencijalnog ulaska Bugarske u šengenski sustav, osobe koje ilegalno prelaze granicu uvijek su bile korištene kao pijuni za dokazivanje sposobnosti države da osigura europske granice. Godine 2011., kada je broj zahtjeva za azilom još uvijek bio relativno nizak, bivši premijer Bojko Borisov javno je izjavio da, ukoliko Bugarska ne pristupi Schengenu, neće biti moguće osigurati teritorij zemlje od “ilegalaca”. Pravi adresat te prijetnje bile su zemlje Zapadne Europe, a izjava je trebala služiti kao upozorenje o velikom broju nadolazećih “ilegalaca”. Međutim, pravi razlozi političke nesklonosti da se Bugarsku uključi u Sporazum su blizina Grčke, koja je članica Schengena od 1992. godine, te očekivani porast broja prelazaka granice u Bugarsku, odakle je lakše doći do Zapadne Europe. Aktualni pokušaji da se bugarska granica zapečati uglavnom slijede istu logiku. Politička elita ima veće šanse da bude ozbiljno shvaćena prilikom sljedećih pregovora ako dokaže da je sposobna štititi europske granice.

Još od takozvane “izbjegličke krize” traju pojačani napori da se spriječi pristup bugarskom teritoriju. U studenom 2013. godine, 1.400 policajaca poslano je na granicu kao pojačanje kolegama iz granične policije za lov na “ilegalce”. Prema medijskim izvještajima, policijska ili granična patrola bila je razmještena svakih nekoliko stotina metara uz granicu. Rezultati su se brzo pokazali. U listopadu 2013. godine, granicu je prešlo 3.626 ljudi, u studenom 1.652 ljudi, nekoliko stotina u prosincu, i samo 50 u siječnju 2014. godine (u odnosu na siječanj 2013. godine u kojem je granicu prešlo 193 ljudi). Mnogi su odbijeni na samoj granici. U prosincu je postalo očito kako policajci nemaju jasne upute o tome kako se nositi s ljudima koji pokušavaju prijeći granicu. Prema izvještaju Bugarske državne televizije graničari su podučavani da “tuku [one koje prelaze granicu] i vraćaju ih natrag u Tursku”. U osiguravanju državne granice bila je angažirana i vojska, u misijama koje je ministar obrane neodređeno opisao kao “uključivanje vojske u skladu s njezinim zakonskim funkcijama, s osobljem i svom opremom, u sklopu Plana za ograničenje pritoka građana trećih zemalja na državni teritorij”. Ovaj spektakl polu-pravnih mjera, s ciljem sprječavanja ulaska tražitelja azila u zemlju, nijemo su gledali čuvari granice u službi Frontexa koji još od 2011. godine i proširenja programa Frontex Poseidon tijesno surađuju s bugarskim kolegama. Kad je broj tražitelja azila tek počeo rasti, 2013. godine, Europska unija je ponudila Bugarskoj stručnu potporu, koja je u osnovi značila prisustvo osoblja Frontexa na granici, te je od tada suglasni svjedok svih prijavljenih slučajeva odbijanja i vraćanja izbjeglica kao i kršenja prava tražitelja azila.

Ovo prisustvo velikog broja snaga sigurnosti koje uz institucionalnu podršku zatvaraju granicu, u kombinaciji s nacionalističkim prosvjedima, lokalnim demonstracijama protiv izgradnje kampova za izbjeglice diljem zemlje te neadekvatnim politikama azila, tražiteljima azila stvara puno učinkovitiju prepreku nego što bi to bilo koji graditelj zidova mogao i zamisliti. Slabašni pokušaji Europske unije da tobože dovede u pitanje postupke bugarske vlade odražavaju širi politički konsenzus diljem Europe da se tražitelje azila kriminalizira i drži na sigurnoj razdaljini. Europske su politike već dugo orijentirane prevenciji pristupa europskim teritorijima, deportacijama, te socioekonomskoj i političkoj karanteni subjekata koje koje se smatra migrantima. Periferne europske zemlje poput Bugarske postale su utjelovljenje Tvrđave Europe – političke i društvene izolacije potklase u nastajanju, koja je segregirana u kampovima i nema drugog izbora nego da “ilegalno” sudjeluje u ekonomskoj sferi.

Nedavnim potpisivanjem “ugovora o readmisiji” između EU i Turske, granični trokut između Grčke, Turske i Bugarske će više nego ikada biti primjer igre mačke i miša, u kojoj će jedini “pobjednik” biti zapadnoeuropske zemlje. Međutim, jačanje socijalnih nemira u zemljama periferije, kao i ubrzano stvaranje migrantske potklase, pokazuju da je takozvanoj europskoj solidarnosti potrebna konceptualna prerada. Europska se solidarnost ne bi smjela ograničiti isključivo na međusobno ujednačavanje broja primljenih izbjeglica, već bi morala pružiti odgovor na sve veći socioekonomski jaz između različitih društvenih klasa.

Svjedočimo kako se košmarna ideja fizičkog zida umnožava uzduž vanjskih granica Unije, usporedno s manje vidljivim ogradama koje migrantima priječe pristup socijalnim i političkim pravima. Dok EU proklamira demokraciju i univerzalna ljudska prava, u porastu je novi oblik nacionalizma – oblik koji se ne temelji na nacionalnoj državi nego umjesto toga osnažuje bogatu jezgru država članica tako što članice na periferiji pretvara u graničnu zonu. Ovakva vrsta nacionalizma utemeljena je na čuvanju i perpetuiranju ekonomskih nejednakosti. To se, primjerice, može vidjeti po sve češćem tumačenju slobode kretanja unutar EU kao zloupotrebe sustava socijalne pomoći, te u slici ograđene zajednice koja se zatvara kako bi se obranila od rastućeg siromaštva okolnih slamova.


Preveo Damjan Rajačić

Objavljeno 3.4.2014. na regionalnom portalu Bilten

Foto: AFP / Dimitar Dilkov

Vezani članci

  • 25. listopada 2020. Borba radnica i radnika iz Lancashirea protiv ropstva "Buržoazija je znala da će ukidanje ropstva potaknuti radničku klasu na borbu protiv vlastitog nadničkog ropstva. Vlasnici mlinova organizirali su sastanak kako bi pridobili podršku za Jug te okrivili ciljeve Sjevera za patnju tekstilnih radnica i radnika. Njihova su se nastojanja pokazala jalovima jer je radnička borba protiv kapitalizma bila povezana s borbom za ukidanje ropstva. Radnice i radnici zaposleni u industriji pamuka okupili su se 31. prosinca 1862. godine u mančesterskom Free Trade Hallu ne bi li izglasali nastavak podrške blokadi. Odbili su pomaknuti ijednu balu pamuka s Juga, iako im je ta odluka prouzrokovala ogromne teškoće, znajući da su ruke koje su zadnje dirale taj pamuk bile ruke robova."
  • 25. listopada 2020. Devet načina na koje modna industrija uništava planet "Eko-moda je rastući trend, ali etički integritet nije se pokazao dovoljnim poticajem za ostvarivanje radikalne promjene. Marke poput Stelle McCartney ili People Tree bave se pitanjima kao što su pesticidi, organske tkanine, životinjska dobrobit i recikliranje, a njihovi osnivači_ce žele stvoriti bolji svijet. Međutim, iako ovakva poduzeća nedvojbeno imaju utjecaj na živote koje dotiču, ne adresiraju sistem kao cjelinu. Mnogo ove odjeće je skupo jer je proizvodnja prema etičkim standardima u kapitalizmu skupa. Nema svatko sredstva da je kupi. Moglo bi se argumentirati da se time što se osigurava tržišna niša za nekolicinu koja si može priuštiti brinuti za planet i ljude, potiče manje skrutiniziranja i pritiska na ostatak tržišta, koji ne samo da nitko ne dovodi u pitanje, nego se u određenim njegovim dijelovima čak i naslađuje neetičkim pozicijama, poput krznara koji hotimice koriste ugrožene životinje"
  • 18. listopada 2020. Ne možemo zaustaviti klimatske promjene bez klasne borbe "Novo izvješće ukazuje na to da je 1% najbogatijih na svijetu odgovorno za dvostruko više emisija stakleničkih plinova od cijele donje polovice planeta. Zaključak je jasan – kako bismo se borili protiv klimatskih promjena, moramo se boriti protiv vladajuće klase."
  • 18. listopada 2020. O nadolazećoj propasti akademske radničke klase "Zbog prekarnosti i niskih plaća na modernim sveučilištima, mlade akademske radnice i radnici često su prisiljeni raditi na više mjesta kako bi preživjeli. Ako se neoliberalne reforme nastave, budućnost je jasna: akademija će ponovo postati rezervat za društvenu elitu."
  • 18. listopada 2020. Na Zemlji je zabilježen dosad najtopliji rujan "Neviđeno visoke globalne temperature učinile su prošli mjesec najtoplijim rujnom od 1880. godine. 2020. godina će po svoj prilici biti jedna od tri najtoplije zabilježene godine."
  • 11. listopada 2020. Trumpove anti-trans mjere štite predrasude u doba pandemije COVID-19 "Trumpovo ukidanje povijesnih zaštita za transrodne populacije, određenih za Obame, nova je razina okrutnosti tijekom pandemije COVID-19, piše Kay Van Wey, odvjetnica iz odvjetničkog društva Van Wey, Presby & Williams."
  • 11. listopada 2020. COVID-19 i globalna ovisnost o jeftinom migrantskom radu "COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati."
  • 11. listopada 2020. Nismo sišli s uma, nego smo ludi od bijesa "Marksistička analiza epidemije mentalnih bolesti nužno će je staviti na teret klasnom društvu i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Sølvi Qorda piše o prijekoj potrebi suočavanja s pitanjem mentalnih bolesti."
  • 4. listopada 2020. Jedan od načina odupiranja kapitalističkoj proizvodnji hrane "Agroekologija se oslanja na duboke sustave znanja kako bi suzbila štetu uzrokovanu kapitalističkim agrobiznisom."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve