Snimke izlaganjâ: Vuk Vuković i Jovica Lončar, 19.10.2013.

Pogledajte snimke izlaganjâ Vuka Vukovića i Jovice Lončara s konferencije CRS-a “Dileme ljevice: poteškoće, strategije, perspektive”. Vuković je u izlaganju Lijeve organizacije i partije: “Misliti malo” vs. “Misliti veliko” govorio o potrebi realnog sagledavanja mogućnosti djelovanja malih organizacija kao polazne točke za bijeg iz političke marginalnosti, dok je Lončar u izlaganju Sindikalno organiziranje: čemu služi? naglasio potrebu postepene i obuhvatne izgradnje infrastrukture i paralelnih institucija radničkog pokreta.



Vuk Vuković:

Lijeve organizacije i partije: “Misliti malo” vs. “Misliti veliko”
Nedostatak politički relevantne i masovnije prepoznate radikalno lijeve alternative u Europi davno je utvrđeno faktičko stanje (unatoč raznim važnim “malim pokretima” diljem lijevog spektra), s izuzetkom nekoliko primjera političkog proboja koji su međutim samo naglasili temeljno stanje, ali i naznačili načine kako bi ga moglo biti moguće nadići. Među mnogim uzrocima te nepovoljne situacije, od kojih su neki zasigurno objektivne prirode, na subjektivnom polu možemo istaknuti problem da se male lijeve organizacije često zamišljaju kao važniji politički faktori nego što doista jesu. Polazeći od vlastitog direktnog iskustva i analiza predložit ću operativnu organizacijsku dihotomiju: male organizacije bi trebale “misliti malo”, tj. misliti i djelovati u skladu sa svojim realnim mogućnostima, umjesto da se iscrpljuju “misleći na veliko” smatrajući se političkom snagom s kapacitetima da bitno mijenja politički krajolik, kada to evidentno nisu. Iako to može zvučati trivijalno, ova dihotomija predstavlja suštinu problema jer predstavlja polaznu točku za pronalaženje odgovora na vrlo poznati niz pitanja, poput fokusa političkog rada, pitanja taktike i strategije za stjecanje šire publike, mogućnosti bijega iz političke marginalnosti, mogućih pristupa sindikatima i radničkim organizacijama, stjecanja većeg članstva itd.

Pored ovog glavnog toka argumentacije izlaganje će uključiti i razmatranja drugih ozbiljnih problema s kojima se male lijeve organizacije susreću, polazeći od pitanja mogućeg snaženja lijeve prisutnosti i njezina značaja u javnosti.

Vuk Vuković je student sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Sudjelovao je u mnogim lijevim inicijativama i društvenim pokretima, posebno u studentskom pokretu. Njegovi primarni teorijski i politički interesi tiču se modela i teorija političke organizacije, kritike ideologije te povijesti.




Jovica Lončar:

Sindikalno organiziranje: čemu služi?
Što se dogodilo solidarnosti? Zašto ne funkcionira? Zašto imamo toliko izoliranih štrajkova?

Ako se želi propisno reagirati ne treba zaboraviti na pripremu unaprijed. Što znači pripremiti se unaprijed? Znači da je prekasno početi s organiziranjem kad je stvar krenula. Ozbiljna akcija može biti posljedica samo ozbiljnog organizacijskog napora i iziskuje vrijeme. Nužno je postojanje ozbiljne infrastrukture da bi solidarnost, organiziranje i akcija polučili efekt. Ako želimo raspravljati o organiziranju političkih partija stvari su gotove jednake, tj. politička partija koja cilja na bilo koju vrstu supstancijalne promjene mora razviti paralelne institucije koje će zadovoljavati osnovne potrebe (hrana, zdravlje, obrazovanje, stanovanje, itd) koje su komodificirane posljednjih 30 godina. Ove institucije mogu biti izgrađene jedino na osnovi snažnog radničkog pokreta. A snaga radničkog pokreta znači postepenu i obuhvatnu izgradnju navedenih kapaciteta. Pokušat ću naglasiti nekoliko nužnih preduvjeta za uspješne radničke akcije referirajući se na manje ili više poznate primjere izgradnje solidarnosti u Hrvatskoj.


Jovica Lončar je član Baze za ekonomsku inicijativu i demokratizaciju. Osnovni interesi su mu historija radničkih borbi i organiziranja.


Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve