Mere štednje, reforme i racionalizacija u obrazovanju

S prijateljskog portala Mašina prenosimo kritičku analizu permanentne reforme koju razne srpske vlade provode u sektoru obrazovanja, autora Andrása Juhásza: “U sklopu reforme i racionalizacije školstva, ni radno opterećenje ne ostaje isto, već progresivno raste. Prosvetarima se kao obaveza nameće doživotno stručno usavršavanje i da vlastiti rad obilato potkrepljuju raznim dokumentima, kao što su: formulari za pripreme časova (koji nepopunjeni imaju tri strane s ukupno 49 rubrika koje treba popuniti za svaki pojedini čas), godišnji plan rada, mesečni planovi rada, plan stručnog usavršavanja, nastavnički portfolio, itd. Jedini zamislivi korisnici tih dokumenata su prosvetni inspektori.”


Konstantne reforme u sektoru prosvete su obrazovanje podredile tržišnim interesima. Merama štednje i racionalizacijom prosvetnim radnicima se smanjuju plate i istovremeno nameću dodatni poslovi koji za posledicu imaju snižavanje kvaliteta u obrazovnom procesu.


Aleksandar Vučić je najavio linearno smanjenje plata od 10% u javnom sektoru još pre nego što je zauzeo položaj premijera Srbije. Kada se ova mera bude primenila (najavljena je za 1. jul), prosvetni radnici će zarađivati oko 39.000 dinara (otprilike 330 eura) mesečno. Unija sindikata prosvetnih radnika Srbije (USPRS) najavila je štrajk, što je vest dovoljno spektakularna da zainteresuje medije i obezbedi trenutak pažnje za dublje probleme zbog kojih vlada donosi odluke koje idu na uštrb čitavog javnog sektora, i u oblasti obrazovanja imaju svoje posebne oblike i posledice.

Vlada Republike Srbije istrajava u zamisli da je moguće izbaviti se iz ekonomske krize i uslove života učiniti boljim tako što će sprovoditi mere štednje, reforme i racionalizacije.
Iako javno školovanje neće biti ukinuto, sprovođenje aktuelne državne politike sve više će ga podređivati tržišnim interesima. To se uveliko događa u mnogim zemljama širom sveta. Nije potrebno privatizovati obrazovanje da bi ono bilo podređeno tržištu. To se postiže sprovođenjem prosvetnih reformi u skladu s neoliberalnom ekonomskom politikom.
Te tri magične reči, kako kažu, treba da stvore dobru klimu za investicije i pomognu privatnom sektoru da stane na noge, dok se iza njih komercijalizuje javni sektor. Tom procesu podležu kako fabrike u javnom, to jest državnom vlasništvu, tako i zdravstvo i obrazovanje. Iako javno školovanje neće biti ukinuto, sprovođenje aktuelne državne politike sve više će ga podređivati tržišnim interesima. To se uveliko događa u mnogim zemljama širom sveta. Nije potrebno privatizovati obrazovanje da bi ono bilo podređeno tržištu. To se postiže sprovođenjem prosvetnih reformi u skladu s neoliberalnom ekonomskom politikom. Grubo ilustrovani rezultat takvog procesa jeste nova vrsta škole čiji cilj nije da obrazuje jezički, matematički i umetnički pismene, koji umeju da misle kritički, već da proizvodi rezervnu armiju intelektualne radne snage male stručne intelektualne elite u naučnim oblastima neophodnim za rast tržišta.

Obrazovanje je jedan od sektora koji su permanentno u reformi ‒ a možda je i jedini takav. Ministar prosvete kaže da „obrazovna reforma nije nešto što se počinje i što završava“. Zahvaljujući takvom shvatanju reforme (a ministar i vlada ponavljaju dominantnu praksu SAD i EU), ona je izgubila svaki dokučivi smisao, izuzev ideološke službe vladajućoj ekonomskoj politici. Ona se, pod dirigentskom palicom profita i rasta, svodi na misionarsku službu kapitalu prerušenu u prosvetiteljsko ruho. Jednu od njenih realnih posledica primetio je i ministar prosvete Srđan Verbić, a to je srazmeran rast broja Vukovih diploma* i funkcionalno nepismenih đaka. Dok dotičnu pojavu ministar smatra protivrečnom i glavnog krivca vidi u poljuljanom sistemu vrednosti, u stvarnosti se radi o logičnoj posledici nepoljuljanog sistema vrednosti vlasti koji se primenjuje na prosvetu: trojstvo tržišta, profita i uspeha kojem se moraju klanjati svi oni koji ih sami ne mogu imati. Kako prosvetari, tako su i đaci i studenti primorani da vode borbu za bodove, rezultate i sertifikate. U gunguli ove takmičarske borbe gubi se sadržaj obrazovanja (konkretna znanja i veštine). Drastičan porast broja Vukovih diploma samo je nemušt pokušaj nastavnika da pomognu nekim đacima na početku njihovog puta kroz obrazovanje, ovenčanog takvim vrednostima.

Na evropskoj razini možemo pratiti preoblikovanje institucije školovanja u novu kapitalističku školu, ako ne od ranijeg datuma, onda od Lisabonske strategije, kojom je 2000. godine postavljena ambicija da u narednih deset godina evropsko školstvo postane najkonkurentnija ekonomija znanja na svetu. Vlasti u Srbiji slede taj „trend“ reformi bez obzira na to koja politička partija predvodi vladajuću većinu. Tržište svakako ima koristi od obrazovanja na način na koji tehnika (npr. proizvodnja automobila) ima od razvoja prirodnih nauka. Ali obrazovanje nije i ne treba da bude „korisno“ u tržišnom smislu te reči.

Sledeća reč nakon reforme, koja poseduje mističan naboj i krizira sa smislom, jeste racionalizacija. Ona je u bliskom srodstvu s reči „razum“, u čije ime se smanjuju plate, otpuštaju radnici i zapošljavaju novi (prosvetni) inspektori. Stručnjaci za finansije jamačno poručuju da su ovi postupci neophodni. Izgleda da vlasti ne vide protivrečnost ni u takvoj racionalizaciji, ni između takvog razuma i one „pozitivne energije“ koja će mlade opredeliti za ovu zemlju kao mesto njihove budućnosti, radnike u javnom sektoru učiniti efikasnijim, motivisanim, komunikativnijim, a prosvetare odgovornim pokretačima društva. U sklopu reforme i racionalizacije školstva, ni radno opterećenje ne ostaje isto, već progresivno raste.
Za razliku od dodatnog pisarskog posla, stručno usavršavanje zvuči dobro, ali u realnosti je to sumorna tržišna trka koja se svodi na sakupljanje bodova uglavnom učešćem na seminarima. Glavni motiv nastavnika za doživotno obrazovanje ‒ koje ne doprinosi sadržinski njihovom radu, sistemski je nametnuto i (u mnogim slučajevima) moraju da ga plate ‒ jeste da zadrže radno mesto.
Prosvetarima se kao obaveza nameće doživotno stručno usavršavanje i da vlastiti rad obilato potkrepljuju raznim dokumentima, kao što su: formulari za pripreme časova (koji nepopunjeni imaju tri strane s ukupno 49 rubrika koje treba popuniti za svaki pojedini čas), godišnji plan rada, mesečni planovi rada, plan stručnog usavršavanja, nastavnički portfolio, itd. Jedini zamislivi korisnici tih dokumenata su prosvetni inspektori. Za razliku od dodatnog pisarskog posla, stručno usavršavanje zvuči dobro, ali u realnosti je to sumorna tržišna trka koja se svodi na sakupljanje bodova uglavnom učešćem na seminarima. Na tim seminarima, koji moraju imati licencu nadležnog ministarstva, mogu da se obrađuju pitanja potpuno irelevantna za obrazovanje, na primer kako napisati uspešnu pripremu za čas. Glavni motiv nastavnika za doživotno obrazovanje ‒ koje ne doprinosi sadržinski njihovom radu, sistemski je nametnuto i (u mnogim slučajevima) moraju da ga plate ‒ jeste da zadrže radno mesto.

Takve mere i postupci se opravdavaju, između ostalog, i proklamovanom željom da se dostigne nadaleko čuven, bezmalo mitski finski model školovanja. Ali možemo biti sigurni da nametanje stručnog usavršavanja, papiroloških poslova koji nastavnicima isključivo oduzimaju vreme, pooštravanje prosvetne inspekcije i deljenje otkaza neće pospešiti kvalitet nastave, motivaciju ni učinkovitost nastavnika, i sasvim sigurno neće doneti opremljenost ni strukturu škola kakva je u Finskoj. Ipak, zamislivo je da će nekoliko tona nastavnih planova, priprema i portfolija na državnom nivou ubediti neke spoljne posmatrače i evaluatore u uspešnost sprovođenja reformi. Izgleda da je prioritet u obrazovnom radu, po Ministarstvu prosvete, temeljno planiranje i podrobno evaluiranje nastave, dok ono između ‒ a to je sav rad s učenicima, izvođenje nastave, kao i realna priprema i realno usavršavanje prosvetara ‒ … šta je s onim između?

U intervjuu za Novosti, ministar prosvete Srđan Verbić kaže: „Ako se rešimo nekih nepotrebnih stvari, povežemo ključne elemente u sistemu i podržimo dobre inicijative koje dolaze od samih nastavnika, to će biti više nego dovoljno za jedan mandat.“ Dok je stav prosvetnih vlasti da najveći deo novca kojim raspolažu odlazi na plate prosvetnih radnika i da je zbog toga nemoguće popraviti kvalitet obrazovanja, informacije o politici potrošnje Ministarstva prosvete, koje su dostupne zahvaljujući prosvetnim sindikatima, navode na drugačiji zaključak: novac se ne ulaže u ono što bi zaista i trajno podizalo kvalitet obrazovanja. Ministarstvo prosvete je ‒ samo u periodu od 2009. do 2012 ‒ potrošilo 102,8 miliona eura na sufinansiranje projekata. Deo projektnih obaveza morali su da sprovode radnici u prosveti bez novčane nadoknade za dodatni rad, a rezultati tih projekata su u velikoj meri nejasni, nepostojani, ponajmanje usmereni na poboljšanje materijalnih uslova za rad u školama i na izgradnju novih škola. S novcem koji je Ministarstvo prosvete proteklih nekoliko godina potrošilo iz budžeta, evropskih fondova, donacija i kredita Svetske banke i Evropske investicione banke „bilo je moguće izgraditi 50 škola… ili opremiti savremenim nastavnim sredstvima preko 500 škola“, piše Milan Jevtić, potpredsednik USPRS-a.[1] Publikacije USPRS-a pružaju kako analize budžeta Ministarstva prosvete, tako i predloge u vezi s reformama zasnovane na neposrednim iskustvima nastavnika, ali za koje nadležna vlast tradicionalno nema sluha.

Reči racionalizacija, štednja i reforma koriste se kao da se već samim njihovim izgovaranjem bližimo spasenju, a sprovođenje politike koja je iza tih reči kao da je jedini, nužan i potpuno logičan postupak vlastima na raspolaganju. Međutim, dovoljno je samo malo zagrebati po površini, pa nazreti njihovu manjkavost i problematičnu ideološku ulogu.


András Juhász
Mašina, 27.6.2014.


[1] Milan Jevtić: „Koliko koštaju naše iluzije“, str. 185; Koliko koštaju naše iluzije: liberalizacija obrazovanja u Srbiji, USPRS, Beograd, 2014.

* Diploma “Vuk Karadžić”, koja se dodjeljuje odličnim učenicima za izvanredan uspjeh (op. ur. SlobFil)




Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve