Kako se jedan boemski kraj Rima bori da očuva svoju dušu

Zauzimanje Cinema America u Rimu započelo je u studenom 2012. godine, nakon što je kino od 2004. predmetom spora između privatnog vlasnika i onih koji su željeli da zgrada zadrži kulturnu funkciju. Članovi pokreta za okupaciju, potpomognuti lokalnim stanovništvom i filmašima, nalaze se u novoj etapi borbe za autonomnu kulturnu zonu. Nakon što su 3. rujna ove godine izbačeni iz kina, nastavljaju djelovanje u prostoru susjedne pekare (Piccolo America). Novi plan je – kupiti kino u gentrificiranom rimskom predgrađu Trastevere. Pročitajte prijevod teksta iz Observera, treći prilog u tematu “Od okupacije prostora do zajedničkog dobra”.

Studenti, aktivisti, članovi pokreta za okupaciju, potpomognuti lokalnim stanovništvom i filmadžijama, ostvaruju novi plan za simbolički bioskop u Trastevere kraju.
Po prvi put nakon nekoliko godina, podignute su roletne na pekari iz devetnaestog veka, koja se nalazi na adresi Natale del Grande 7, i stara kasa je postavljena nakrivo u sredini sobe. Miris hleba i kolačića je, može biti, još uvek daleko: električne instalacije koje vise s plafona predstavljaju opasnost i tinejdžeri što čiste imaju štošta na rukama. Ipak, oseća se nešto u vazduhu: nada, svakako, a možda i trunčica prkosa.

„Ovo mesto zvaćemo Mali Bioskop Amerika“, kaže Valerio Curcio, dvadesetdvogodišnji student književnosti. „Odlučili smo da nastavimo bitku.“

U poslednje dve godine, otkad je grupa školaraca i studenata započela okupaciju sa ciljem da se povrate napuštene zgrade u centru grada, i da se bori protiv spekulacija na tržištu nekretnina, ta borba se odvijala u zgradi pored ove: u Bioskopu Amerika, dragulju italijanske arhitekture iz pedesetih godina, koji je tokom svog vrhunca bio otvoren za reku filmskih poklonika, oduševljavajući ih i pokretnim krovom čijim bi se pomeranjem omogućio pogled na nebo tokom pauza između projekcija.

Međutim, ranije tokom ovog meseca, policija je zaustavila okupaciju, očistivši bioskop. „Okupatori“ i veoma poznate ličnosti savremenog italijanskog filma, posebno Paolo Sorrentino, čiji je film Velika Lepota (La Grande Bellezza, 2013) osvojio nagradu „Oskar“ i proslavio lepotu Rima, ali i njegovu dekadenciju i postepeno propadanje, razbesneli su se zbog prekida okupacije.

Ipak, možda je najznačajnija protestna podrška pružena iz sopstvenog dvorišta: dugogodišnji stanovnici naglo džentrifikovanog komšiluka, nekada boemske četvrti Trastevere, počeli su ceniti ragazzi (decu) iz Bioskopa Amerika – ne samo zbog toga što se znaju lepo ponašati, razlikujući se od party manijaka koji se kreću u gomili kaldrmisanim ulicama, nego zato što su vratili nešto duha u ovaj kraj.

Piero Iacozzilli, mesar koji radi u porodičnoj radnji Iacozzili koja se nalazi malo dalje niz ulicu, kaže da su „osvežili malčice“ ovaj nekada radnički komšiluk, lociran na zapadnoj strani reke Tiber. „Takođe, vratili su određene vrednosti Trastevere kraja koje su nestale… U principu, protiv sam ideje okupacije kao koncepta“, zaključuje, „ali ova deca su stvarno sjajna i nadam se da će naći rešenje.“

Kada je okupacija započeta u novembru 2012. godine, Bioskop Amerika, koji je otvoren 1956. godine, bio je zatvoren više od deceniju, i od 2004. godine bio je predmet spora između novog, privatnog vlasnika i onih koji su želeli da zgrada zadrži kulturnu funkciju.

Organizovanjem otpora prema nameri vlasnika da pretvori Bioskop Amerika u nove apartmane i podzemna mesta za parkiranje, došlo se do pat pozicije koja je trajala godinama. Onda, odjedanput, otpočelo se sa okupacijom i sa nečim sasvim drugačijim: zajedničkim mestom za sastajanje, gde su prikazivani na velikom ekranu mečevi fudbalskog kluba Roma, mestom gde su studenti dolazili da uče, lokalci mogli da debatuju, majke da doje svoje bebe (na snazi je bila zabrana pušenja) i gde su se prikazivali neki filmovi. Dobro, ne baš neki filmovi.

Sorrentino je došao da predstavi Felinijev Sladak život (La Dolce Vita, 1960). Nanni Moretti, reditelj filma Imamo papu (Habemus Papam, 2011), prezentovao je svoj Dragi dnevniče (Caro Diario, 1993). Velika imena iz sveta italijanske umetnosti bila su impresionirana ponovnim uspostavljanjem bioskopa, ozbiljnošću ekipe koja ga je vodila, i njenim energičnim idealizmom.

„Oni su veoma dobra ekipa“, kaže Marco Delogu, proslavljeni fotograf, gegajući se ka forno na broju 7. „Oni donose slobodu i osećanje kulture u (post-Berluskonijevom) vremenu, kada ljudi misle samo o novcu, novcu, novcu.“ Dodaje da ih voli čak i više jer su uspeli bez ijednog „shabby chic“, retro-dizajna enterijera, i bez hipsterskih pretenzija. I činjenica je: obična crna majica kratkih rukava na kojoj je logo bioskopa Amerike je uniforma „okupatora“. Nema šminkerskih frizura na vidiku. Možda je upravo ovo odsustvo pretencioznog stava pomoglo mladim ljudima da ostvare, kako Curcio naziva, „novi model okupacije za sve“. Njihov bioskop novog izgleda se pokazao inkluzivnim i osvojio je one čija podrška nije bila garantovana na početku. „Na početku sam bio pomalo skeptičan… ali odradili su dobro“, kaže Guido Hermanin de Reichenfeld, arhitekta i predsednik stanara kraja Trastevere. „Uspeli su da uključe mnogo ljudi: porodice, studente, srednjoškolce.“ Jedino što nije voleo kod njih jesu javna gledanja utakmica FK „Roma“: navijač je njihovog arhi-neprijatelja FK „Lacio“.

Ranije tokom ove godine je izgledalo da se stvari odvijaju dobro po Bioskop Amerika. U julu je Ministar kulture, Dario Franceschini, obznanio da će biti prepoznato umetničko i istorijsko nasleđe zgrade jer je utvrđena autentičnost vrednih mozaika iz pedesetih godina. Na filmskom festivalu u Veneciji, navodeći Bioskop Amerika, obznanio je nameru za prepoznavanjem i spasavanjem italijanskih istorijskih bioskopa – od kojih su mnogi zatvoreni i pretvoreni u prodavnice, dvorane za tombole, i u apartmane, tokom proteklih godina.

I onda, ujutro 3. septembra, „okupator“ Carocci koji je jedini spavao te noći u Bioskopu Amerika, probuđen je: „ogromnom bukom: bum, bum, bum.“ Bila je to policija. Brzinski je napisao na Facebook profilu pokreta za okupaciju: „Upomoć, izbacivanje! (sic!) Svi ‘vamo!“ Raniji učesnici okupacije i besni meštani okupili su se da protestuju. „Uzvikivali su: Ostavite decu, neka ostanu!“, priseća se dvadesetdvogodišnji Carocci. Ali sve je bilo uzaludno. Usledilo je prekidanje okupacije na osnovu zahteva vlasnika prostora.

Međutim, „okupatori“ nisu klonuli duhom, nego su pronašli novu bazu, preselivši se u pekaru, odmah pored. Vlasnik im je dozvolio da koriste besplatno prostorije. U kraju u blizini Natale del Grande, koji se proteže od tržnice San Cosimato, teško je pronaći nekoga ko može reći nešto loše o tridesetak tinejdžera i studenata okupljenim u grupi za okupaciju.

„Većina lokalaca je na njihovoj strani“, kaže osoba u dvadesetim godinama, trgovac nekretninama koji je želeo da ostane anoniman, verovatno jer, kako sam priznaje, podržava ilegalnu okupaciju. „Znate li ko je ne podržava? Novopridošli: političari, novinari, tobože radikalni šminkeri“, kaže on, i dodaje da je to što oni donose „destrukcija“. Brzinski izgovara probleme: haotični noćni život, mnoštvo turista, prevarantski restorani, cene nekretnina „koje su odlepile“ – jednosobni stanovi koji se iznajmljuju mesečno za 700 eura američkim studentima na studijskoj razmeni, na primer, ili ukoliko se žele kupiti, onda stanovi koštaju između četiri stotine i pet stotina hiljada eura. On je rođen u kraju, ali sada živi u Monteverde, kraju koji se nalazi dalje na zapadu grada i dalje od ludačke gomile. „Volim Trasteverde“, dodaje beznadežno, „ali sada je gotovo.“ Za Curcio i Carocci, međutim, daleko je od završetka. Oni su tek počeli da manevrišu. Žele da kupe Bioskop Amerika, uz pomoć lokalaca, filmadžija, i čak uz pomoć gradskog veća Grada Rima.

„U Engleskoj je popularna jedna stvar: fudbalski klub u vlasništvu navijača“, kaže Curcio. „Želimo da osnujemo bioskop koji će posedovati fanovi… Želimo da lokalci kupe makar jedan deo bioskopa, da imaju svoj udeo. S pravom glasa bez obzira da li si dao deset hiljada eura ili dvadeset eura… Na taj način komšiluk može uzeti nazad bioskop.“

On želi da se promeni dominantan stav prema urbanističkim politikama, kaže, od pasivnog stava ka efektivnim kolektivnim akcijama. “Sasvim je druga stvar objasniti ljudima da se kolektivnom akcijom, svakodnevnom borbom i organizacijom može promeniti na bolje sopstveni komšilukom – i njime upravljati.”
Izvor: The Observer
Prevod: Prevodilačko odeljenje Ministarstva prostora
13. septembar, 2014.
Tekst je dio temata “Od okupacije prostora do zajedničkog dobra”, kojega je uredio Ivan Velisavljević.

Adaptirana fotografija preuzeta s cinema.america @ flickr

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve