Nicholas Kristof spašava svijet

Dobitnik dviju Pulitzerovih nagrada Nicholas Kristof nudi prosvjetiteljsko-liberalna rješenja za globalno siromaštvo, zanemarujući strukturnu dimenziju problema, te tvrdi kako će nada i donacije dobro organiziranom neprofitnom sektoru razriješiti pitanje nejednake raspodjele dobara: “Niz podataka o poslijeratnim iskustvima zemalja ilustrira način podizanja standarda života neke zemlje. Da su konzultirali ovu povijest, Kristof i njegovi saveznici saznali bi da nevladine organizacije nikada nisu postigle transformacijsko poboljšanje blagostanja diljem neke zemlje. Put napretka za Koreju, Japan, i njime slične zemlje, bio je kroz goleme vladine razvojne programe.”


U svom novom projektu, Nicholas Kristof tvrdi da nada, a ne politika, može riješiti pitanje siromaštva


U svom najnovijem velikom projektu, Nicholas Kristof, kolumnist New York Times-a, propisuje nadu kao rješenje problema siromaštva. Riječ je o još jednoj dozi dezinformacija koja sprječava gledatelje da prepoznaju sistemske korijene materijalne nejednakosti.

Kristof i Sheryl WuDunn u svojoj novoj knjizi A Path Appears, prema kojoj je napravljena i trodijelna PBS-ova dokumentarna serija, tvrde da bi doniranje 20 dolara dobro organiziranim neprofitnim organizacijama – uz programske evaluacije i znanstvena istraživanja – omogućilo djeci diljem svijeta da ostvare svoje potencijale.

Ovakav poziv na djelovanje zanemaruje strukturne čimbenike koji su pravim uzrokom što ljudi, usred velikog bogatstva, žive bez adekvatne prehrane, zdravstvene skrbi, i krova nad glavom. Kapitalistički sustav koji proizvodi ovu bijedu u potpunosti je izostavljen iz izlaganja
No, njihov poziv na djelovanje zanemaruje strukturne čimbenike koji su pravim uzrokom što ljudi, usred velikog bogatstva, žive bez adekvatne prehrane, zdravstvene skrbi, i krova nad glavom. Kapitalistički sustav koji proizvodi ovu bijedu u potpunosti je izostavljen iz njihova izlaganja.

Njihove pogrešne dijagnoze imaju ozbiljne posljedice, dijelom i zbog toga što veliki broj ljudi, čini se, prihvaća takvo obrazloženje. Kristof posvuda govori o „manjku empatije“ u Sjedinjenim Američkim Državama, a tisuće podržavatelja ostavlja postove ohrabrenja i zahvalnosti na njegovoj Facebook stranici. I dok su kompleks spasitelja u zabludi i njegovo maglovito razmišljanje o stvarnim učincima spašavanja siromašnih vrlo jasno dokumentirani, brojnost Kristofovih sljedbenika ukazuje da se kritike ne uspijevaju probiti.

Ova dokumentarna serija, za razliku od njegova dosadašnjeg rada, uključuje i neke domaće priče i prikazuje niz društvenih boljetica. U drugom nastavku pod nazivom „Breaking the Cycle of Poverty“ („Razbijanje kruga siromaštva“), Kristof se vraća svojim korijenima: ‘pornografiji’ o siromaštvu u stranim zemljama. Kroz putovanje od Zapadne Virginije preko Haitija do Kolumbije, gledatelji će moći vidjeti majke i njihovu djecu u suzama, suočene sa strašnim izborima. Na svakom od tih mjesta, uz pomoć celebrity vodiča poput Jennifer Garner – što je pokušaj pridobivanja publike inače nezainteresirane za tako sumorne teme – Kristof pokušava objasniti kako funkcionira globalno siromaštvo i što bi Amerikanci mogli učiniti da pomognu toj djeci.

Pogreške Kristofove ideje postaju izrazito vidljive kada nas film odvede na Haiti. Ovdje film prati trinaestogodišnju djevojčicu koja želi napustiti dom u kojem živi i radi jer je nadzornica kuće fizički zlostavlja. Djevojčica Marilane je restavek[*] – ruralno dijete koje je u grad poslano da radi kao kućna pomoćnica. Kristof to naziva oblikom ropstva, jer restaveci nemaju opciju bijega niti im je omogućena zaštita kada su zlostavljani.

Očigledno je posrijedi žalosno stanje, no fenomen slanja vlastite djece strancima ne događa se u vakumu (niti samo na Haitiju).
Podatak da je SAD podržao državni udar koji je predsjednika Aristidea maknuo s vlasti, što je pokrenulo UN-ovu mirovnu misiju koja ovoga lipnja ulazi u jedanaestu godinu, uopće nije spomenut, kao ni uvjeti koji su 2008. doveli do velikih protesta zbog previsokih cijena namirnica te svrgavanja tadašnjeg premijera s dužnosti
Kristof ne objašnjava silnice koje ljude tjeraju u takve krajnosti.

Podatak da je SAD podržao državni udar koji je predsjednika Jean-Bertrand Aristidea maknuo s vlasti, što je pokrenulo UN-ovu mirovnu misiju koja ovoga lipnja ulazi u jedanaestu godinu, uopće nije spomenut. Ne raspravlja se niti o uvjetima koji su 2008. godine doveli do velikih protesta zbog previsokih cijena namirnica te svrgavanja tadašnjeg premijera s dužnosti. Izbijanje kolere nakon potresa 2010. godine, za čije pojavljivanje se okrivljavalo UN, također se nigdje ne spominje.

Problem s Kristofom i WuDunn je njihovo pretvaranje da će male donacije neprofitnim organizacijama promijeniti omjer snaga koji ljude drži u glibu siromaštva. Ili da je slanje ljudi u bogata predgrađa – kao što se to dogodilo s Marilane – istinsko rješenje.

Njihovo pogrešno razmišljanje toksičan je spoj pristupa ‘baciti-novac-na-to’ ekonomista Jeffrey Sachsa i empirijski rigoroznog, ali etički ispraznog, istraživanja ekonomista Esther Dufloa. Sachs je prikupio stotine milijuna dolara u donacijama za obnovu jednog od najsiromašnijih mjesta u Africi, ali je teškom mukom pokušavao dokazati pozitivan utjecaj projekta.

Duflo, zajedno s koautorom Abhijit Banerjeeom, zagovarao je korištenje randomiziranih kontroliranih pokusa kako bi testirao učinkovitost pomoći, bilo da se radi o davanju zajmova ili mreža protiv komaraca. Slično procesu za razvoj novog lijeka, intervencija se testira na skupini ispitanika (iako u svijetu, a ne u laboratoriju), dok je kontrolna skupina prepuštena sama sebi. Ishodi su mjerljivi, znanje je stečeno.

Ovaj precizni, korak-po-korak pristup proizvodi lijekove protiv bolova – isplative razvojne intervencije – a to je ono što Kristof najviše preferira. Navukao se na otkrivanje onoga „što funkcionira“ i koliko je isplativo.
Izbavljivanje djece iz favela ne ublažava oštru nejednakost koju proizvodi naša globalna ekonomija. Najbolji način da se djeci omogući prilika za bolju budućnost – pa čak i unutar ograničenja koja zadaje kapitalizam – je podržavati progresivne vlade, poticati javna ulaganja u javna dobra, te poticati domaće industrije kroz sustav trgovine koji bi im omogućio rast
No, poput Dufloa, on uobražava i tvrdi da se sav taj razvoj može dogoditi a da se pritom ne dotakne nepravedne društvene poretke.

Postoji niz podataka o poslijeratnim iskustvima zemalja koje su tada bile u razvoju, koji ilustrira način podizanja standarda života neke zemlje. Da su konzultirali ovu povijest, Kristof i njegovi saveznici saznali bi da nevladine organizacije nikada nisu postigle transformacijsko poboljšanje blagostanja diljem neke zemlje. Umjesto toga, put napretka za Koreju, Japan, i njima slične zemlje, bio je kroz goleme vladine razvojne programe.

Izbavljivanje djece iz favela ili prikolica ili kuće zlostavljača ne ublažava oštru nejednakost koju proizvodi naša globalna ekonomija. Najbolji način da se djeci omogući prilika za bolju budućnost – pa čak i unutar ograničenja koja zadaje kapitalizam – je podržavati progresivne vlade, poticati javna ulaganja u javna dobra, te poticati domaće industrije kroz sustav trgovine koji bi im omogućio rast.

Kao što to u filmu kaže i sam Kristof, ne možemo riješiti probleme za koje ne znamo da postoje. No njegov uradak potiče gledatelje da misle kako hrabrost pojedinaca i dobro organizirane neprofitne intervencije mogu okončati cijeli sistem koji ljude čini siromašnima.

Dublje reforme, poput uvođenja plaća dostatnih za život ili univerzalnog temeljnog dohotka svakako su bolja oklada.


S engleskog prevela Karolina Hrga



Prevoditeljske opaske

[*] Restavek (francuski “reste avec” – “ostati iza”) je naziv za siromašnu djecu s Haitija, koju siromašni roditelji daju imućnijim obiteljima, da kod njih rade kućanske poslove, a zauzvrat dobivaju smještaj, školovanje i hranu.


Thalia Beaty je njujorška novinarka koja se primarno bavi ekonomskim razvojem zemalja arapskog govornog područja.


Fotografija je preuzeta sa stranice Jacobin (Rahoul Ghose / PBS) i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 21. prosinca 2022. Hladni dom ubija "Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno se suočava s baukom milijuna ljudi koji se skupljaju na javnim mjestima samo kako bi se ugrijali. Takozvane „pučke grijaonice“ niču diljem zemlje dok se dobrotvorne organizacije i lokalne vlasti bore da osiguraju podršku stanovnicima koji si ne mogu priuštiti grijanje svojih domova. No, njihove napore koči ozbiljan nedostatak sredstava – još jedno nasljeđe prvog kruga rezova."
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve