Ekonomska nejednakost u SAD-u – jaz između uvjerenja, ideala i stvarnosti

Od golemog jaza nejednakosti između bogatih i siromašnih u SAD-u jedino je veći raskorak između nejednakosti za koju Amerikanci procjenjuju da postoji i daleko goreg stvarnog stanja. I dok bi velika većina njih u svojoj ‘idealnoj’ raspodjeli bogatstva voljela vidjeti daleko manje nejednakosti, ipak ih većina i dalje živi u ‘američkom snu’ – ideološki proizvedenom i medijski serviranom uvjerenju da većina ljudi može uspjeti ako dovoljno uporno rade. U tu sliku svijeta slabo se probija stvarnost strukturne nejednakosti i gotovo nepostojeće uzlazne socijalne mobilnosti.


Prema istraživanju koje je proveo Pew Research većina Amerikanca vjeruje kako ekonomski sistem nepravedno pogoduje bogatima, no 60 posto njih također vjeruje kako većina ljudi može postati bogata ako su spremni uporno raditi.


U iskrenom razgovoru s Frankom Richom jesenas, Chris Rock je rekao: „Eh, ljudi niti ne znaju. Kada bi siromašni znali koliko su bogataši bogati, izbile bi pobune na ulicama.“ Rezultati tri istraživanja, koji su objavljeni u zadnjih tri godine u znanstvenom časopisu Perspectives on Psychological Science, pokazuju da je Rock u pravu. Nemamo pojma u kojoj je mjeri naše društvo postalo nejednako.

U idealnoj raspodjeli ispitanika najbogatija petina posjeduje 32 posto a dvije najsiromašnije petine 25 posto. „Amerikanci zapravo žive u Rusiji, premda misle da žive u Švedskoj. A htjeli bi živjeti u kibucu.“ Norton i Airely naišli su na iznenađujući stupanj konsenzusa: svi – čak i republikanci i bogataši – žele manje nejednaku raspodjelu bogatstva od one koja postoji u statusu quo
U svojem istraživanju objavljenom 2011. godine, Michael Norton i Dan Ariely analizirali su uvjerenja o nejednakoj raspodjeli bogatstva. Pitali su više od pet tisuća Amerikanaca kolikim smatraju postotak bogatstva (tj. ušteđevinu, imovinu, dionice, itd. – ne računajući dugove) kojim raspolaže svaka pojedina petina stanovništva. Nakon toga su ih zatražili da zamisle i opišu raspodjelu bogatstva po petinama koju smatraju idealnom. Zamislite pizzu koja predstavlja cijelo bogatstvo u Americi. Koji postotak te pizze pripada 20 posto najbogatijih Amerikanaca? Koliko ostaje za najsiromašnijih 40 posto? U idealnom svijetu, koliko bi im trebalo ostati?

Prosječni Amerikanac vjeruje da najbogatija petina posjeduje 59 posto bogatstva a da najsiromašnijih 40 posto posjeduje 9 posto. No stvarnost je upadljivo drugačija. Najbogatijih 20 posto američkih kućanstava posjeduje više od 84 posto bogatstva a najsiromašnijih 40 posto zajedno posjeduje sićušnih 0.3 posto. Obitelj Walton je, primjerice, bogatija od 42 posto svih američkih obitelji zajedno.

Amerikanci ne žele živjeti u takvom društvu. U idealnoj raspodjeli ispitanika najbogatija petina posjeduje 32 posto a dvije najsiromašnije petine 25 posto. Kao što je rekla novinarka Chrystia Freeland: „Amerikanci zapravo žive u Rusiji, premda misle da žive u Švedskoj. A htjeli bi živjeti u kibucu.“ Norton i Airely naišli su na iznenađujući stupanj konsenzusa: svi – čak i republikanci i bogataši – žele manje nejednaku raspodjelu bogatstva od one koja postoji u statusu quo.

Možda vam je ovo sve već odnekud poznato. Informativni video s grafikonima postao je hit na internetu i pogledan je više od 16 milijuna puta.

U istraživanju objavljenom prošle godine, istraživači Norton i Sorapop Kiatpongsan koristili su sličan pristup da bi izmjerili percepciju nejednakosti u raspodjeli bogatstva. Zatražili su 55 tisuća ljudi iz 40 zemalja svijeta da procijene koliko bi izvršni direktori korporacija i neobučeni manualni radnici trebali zarađivati. Srednji (tj. medijalni) Amerikanac procijenio je da je omjer plaće izvršnog direktora i radnika 30 naprema 1 te da bi idealno trebao biti 7 naprema 1. A u stvarnosti? U stvarnosti je omjer 354 naprema 1. Prije pedeset godina omjer je bio 20 naprema 1. Ponovno su obrasci u svim podskupinama ispitanika bili isti, neovisno o dobi, obrazovanju, političkoj pripadnosti ili stavu ispitanika o pitanju nejednakosti i plaća. Istraživači su zaključili da „ukupno gledajući, ispitanici podcjenjuju razmjer stvarnog jaza u iznosima plaća, a njihov idealni jaz još je dalje od stvarnosti od tog podcijenjenog razmjera jaza.“

Oko tri tisuće ispitanika dalo je svoju pretpostavku o tome kolika je šansa da netko porijeklom iz obitelji koja spada u najsiromašnijih 20 posto u odrasloj dobi dosegne položaj u nekoj od bogatijih petina društva. I doista, smatrali su kako mnogo više ljudi to postigne nego što je slučaj u stvarnosti. Zanimljivo je da su siromašniji i politički konzervativni ispitanici smatrali da postoji više mobilnosti od onih koji su bogatiji i politički liberalni
Ova dva istraživanja impliciraju da smo apatični u vezi nejednakosti jer imamo pretjerano pozitivan pogled na stanje stvari koji dovodi do pogrešnih shvaćanja. No, iskreno gledajući, ipak znamo da je nešto trulo. Na koncu, predsjednik Barack Obama nazvao je ekonomsku nejednakost „ključnim izazovom našeg doba“. No, iako Amerikanci prihvaćaju da se jaz između bogatih i siromašnih u zadnjem desetljeću povećao, vrlo malo njih ga smatra ozbiljnim problemom. Samo pet posto smatra nejednakost značajnim problem s kojim se treba uhvatiti u koštac. Iako Occupy pokret možda ima neku opipljivu ostavštinu, Amerikanci se ne bune na ulicama.

Jedan vjerojatni razlog za ovo nalazi se u trećem istraživanju, objavljenom početkom ove godine, u kojem istraživači Shai Davidai i Thomas Gilovich tvrde da je naša ravnodušnost rezultat kulturnog optimizma karakterističnog za SAD. U središtu ‘američkog sna’ nalazi se uvjerenje da se svatko tko uporno radi može uspeti na ekonomskoj ljestvici, bez obzira na svoje društvene uvjete i okolnosti. Davidai i Gilovich željeli su saznati poimaju li ljudi ekonomsku mobilnost na realističan način.

Njihovo je istraživanje pokazalo kako Amerikanci precjenjuju učestalost uzlazne društvene mobilnosti koja postoji u društvu. Oko tri tisuće ispitanika dalo je svoju pretpostavku o tome kolika je šansa da netko porijeklom iz obitelji koja spada u najsiromašnijih 20 posto u odrasloj dobi dosegne položaj u nekoj od bogatijih petina društva. I doista, smatrali su kako mnogo više ljudi to postigne nego što je slučaj u stvarnosti. Zanimljivo je da su siromašniji i politički konzervativni ispitanici smatrali da postoji više mobilnosti od onih koji su bogatiji i politički liberalni.

Prema istraživanju koje je proveo Pew Research većina Amerikanca vjeruje kako ekonomski sistem nepravedno pogoduje bogatima, no 60 posto njih također vjeruje kako većina ljudi može postati bogata ako su spremni uporno raditi. Senator Marco Rubio kaže da Amerika „nikada nije bila zemlja onih koji imaju i onih koji nemaju. Mi smo zemlja onih koji imaju i onih koji će uskoro imati, zemlja ljudi koji su uspjeli i onih koji će uspjeti.“ Naravno, mi Amerikanci volimo dobru priču o usponu od ‘trnja do zvijezda’ no možda toleriramo toliku nejednakost jer mislimo da se te priče obistinjuju mnogo češće nego što je tome slučaj u stvarnosti.
Precjenjivanjem društvene mobilnosti ignoriramo važne društvene uvjete uspjeha poput obiteljske ostavštine, društvenih veza i strukturne diskriminacije. Tri istraživanja iz Perspectives on Psychological Science pokazuju ne samo da je ekonomska nejednakost daleko gora nego što mislimo nego i da je društvena mobilnost puno manja nego što zamišljamo. Naša posebna vrsta optimizma sprječava nas da poduzmemo bilo kakve prave promjene

Iako možda ne želimo vjerovati u to, Amerika je sada zemlja s najvećom nejednakošću od svih Zapadnih zemalja. Još gore od toga, u njoj je društvena mobilnost znatno manja nego u Kanadi i zemljama Europe.

Kao što sociolozi Stephen McNamee i Robert Miller Jr. ističu u svojoj knjizi Mit o meritokraciji, velika većina Amerikanaca vjeruje da su za uspjeh najviše zaslužni individualni talent i trud. Ironično je da je Michael Young prvi upotrijebio termin „meritokracija“ (u knjizi Uspon meritokracije iz 1958.) kako bi kritizirao društvo kojim upravlja „elita talenta“. „Ima smisla da se ljudima dodjeljuju poslovi na temelju njihovih zasluga,“ napisao je Young u eseju objavljenom 2001. u Guardianu, i nastavlja, „ali tome je upravo suprotno kada se oni za koje se procijeni da imaju neku određenu zaslugu pretvore u novu društvenu klasu u kojoj nema mjesta ni za koga drugog.“ Tvorac ovog termina volio bi da se taj termin prestane koristiti jer osnažuje mit da oni koji imaju novac i moć to i zaslužuju (i osnažuje još podmuklije uvjerenje da siromašni ne zaslužuju ništa bolje od onoga što ih je snašlo.)

Precjenjivanjem društvene mobilnosti ignoriramo važne društvene uvjete uspjeha poput obiteljske ostavštine, društvenih veza i strukturne diskriminacije. Tri istraživanja iz Perspectives on Psychological Science pokazuju ne samo da je ekonomska nejednakost daleko gora nego što mislimo nego i da je društvena mobilnost puno manja nego što zamišljamo. Naša posebna vrsta optimizma sprječava nas da poduzmemo bilo kakve prave promjene.

Komičar George Carlin našalio se da je „razlog zašto ga nazivaju ‘američkim snom’ taj da moraš spavati da bi povjerovao u njega.“ Kako se iz njega probuditi?


S engleskog preveo Ognjen Milošević

Objavljeno na Scientific American 31. ožujka 2015. godine. Ovaj je članak dostupan pod licencom Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0.


Nick Fitz je diplomski student pri National Core for Neuroethics na Sveučilištu British Columbia. Njegovi su primarni interesi društvene norme vezane uz tehnologiju, zdravlje i bolest.



Fotografija je preuzeta s Wikimedia Commons i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve