Ponaša li se Angela Merkel iracionalno?

Nakon dogovora Grčke s Eurogrupom u veljači, Njemačka je vlada prvo djelomično popustila u pogledu zahtjeva koje stavlja pred Syrizinu vladu, da bi se potom ipak vratila na svoj prethodni stav da se moraju poštovati svi uvjeti sporazuma o financijskom spašavanju kojeg je potpisala prethodna grčka vlada. No je li, dugoročno gledano, takva trenutna taktika njemačkih elita nelogična i iracionalna? S obzirom da se one već neko vrijeme intenzivno pripremaju za posljedice potencijalnog bankrota Grčke i njenog izlaska iz eurozone, može se zaključiti da nije. U ovom tekstu Catarina Príncipe objašnjava zašto.


Njemačke su elite spremne dozvoliti propast eura kako bi si zajamčile političko preživljavanje


Nakon dogovora Grčke s Eurogrupom (tj. ministrima financija eurozone) u veljači, Njemačka je donekle popustila u svojoj poziciji u pogledu uvjeta koje Grčka mora zadovoljiti.

Početni su uvjeti u osnovi bili istovjetni onima koji su bili dogovoreni s prethodnom grčkom vladom: smanjivanje mirovina, provođenje privatizacija, povećanje poreza na osnovne potrepštine i nastavljanje liberalizacije tržišta rada.

Njemačka, kojoj je potpuno jasno da grčkoj državi ponestaje novca – i da je njen dug, pogoršan mjerama štednje, neotplativ – sada ponovo prisiljava grčku vladu da odabere između nastavka mjera štednje i bankrota
Međutim, čini se da je Njemačka tijekom pregovora u određenoj mjeri popustila po pitanju ovih odredbi i prihvatila dogovor koji, premda nije savršen, Grčkoj više odgovara. Prema tom se dogovoru ne bi rezale mirovine, dozvolilo bi se povećanje minimalne plaće, preispitale bi se privatizacije i ne bi, čini se, bilo povećanja poreza. Također, ne bi se zadiralo u ostale mjere (poput strukture tržišta rada), a odlučivanje o njima ostalo bi u okviru suvereniteta Grčke.

Ipak, kako se lipanj – mjesec u kojem istječe sporazum s Eurogrupom i u kojem mora biti dogovoren novi plan financijskog spašavanja – opasno približava, njemačka je kancelarka Angela Merkel odjednom promijenila svoj stav. Četiri stupa sporazuma s prethodnom grčkom vladom moraju se zadržati – Njemačka neće raditi ustupke. Grčka neće dobiti još vremena i novca.

Njemačka, kojoj je potpuno jasno da grčkoj državi ponestaje novca – i da je njen dug, pogoršan mjerama štednje, neotplativ – sada ponovo prisiljava grčku vladu da odabere između nastavka mjera štednje i bankrota.

Ustroj eurozone pogoduje Njemačkoj. On joj je – prvenstveno uvođenjem eura, koji je devalvirao njemačku marku u usporedbi sa svim ostalim nacionalnim valutama – omogućio poziciju značajne izvoznice jeftino proizvedenih roba u glavne zemlje europske periferije. U tom se svjetlu nepopustljivost njemačke vlade prema Grčkoj i naizgledna ravnodušnost prema mogućem izlasku Grčke iz eurozone (‘grexitu’) te kolapsu monetarne unije kakvu poznajemo, čine prilično nelogičnima. No jesu li zaista?

U takvom stavu Njemačke ustvari nema ničeg iracionalnog. Njezin nepopustljiv stav jedini je koji može spasiti njemačke političke elite i dovesti do sloma jedine vlade koja se protivi mjerama štednje i koja je imala smjelosti da pokuša promijeniti
Uskoro je postalo očigledno da mjere štednje ne mogu riješiti ekonomske i financijske probleme – one ih produbljuju (omjer duga i BDP-a povećao se u svim zemljama koje su iskušale lijek mjera štednje)
osnove na kojima se temelji europski projekt.

Od početka krize pozicija Njemačke bila je zauzimanje za obranu mjera štednje kao jedinog načina da se iz nje izađe. To je podrazumijevalo da će se svi u Europi morati “žrtvovati”: ne samo stanovništvo u južnoeuropskim zemljama, koje je snosilo teške posljedice neoliberalnih mjera, nego također i njemačka radnička klasa, koja je bila žrtvom snažne deregulacije tržišta rada, prekarizacije radnih odnosa i pada svoje kupovne moći.

Ideološka priča koja se prodavala njemačkoj radničkoj klasi bila je da bi se europski projekt urušio ukoliko bi oni financijski spasili južne Europljane. Sami su krivi za tešku situaciju u kojoj su se našli – previše su trošili i imali slabu produktivnost. No uskoro je postalo očigledno da mjere štednje ne mogu riješiti ekonomske i financijske probleme – one ih produbljuju (omjer duga i BDP-a povećao se u svim zemljama koje su iskušale lijek mjera štednje).

Kad je Syriza došla na vlast u Grčkoj napokon se pojavio glas unutar europskih institucija koji je mogao dokazati tu činjenicu i s vremenom se suprotstaviti hiper-neoliberalizaciji Europe.

No kada bi Njemačka prihvatila Syrizine zahtjeve to bi značilo da priznaje da štednja nije rješenje nego problem – da je njemački politički i ekonomski program tijekom posljednjih sedam godina bio pogrešan, da je bio potpuno bezuspješan u ostvarivanju rezultata koje je obećavao. I više od toga, to bi značilo priznavanje da su žrtve nametnute njemačkoj radničkoj klasi zapravo bile uzaludne i da su samo doprinijele dodatnom slabljenju snage radništva i jačanju snage kapitala.
Kada bi Njemačka prihvatila Syrizine zahtjeve to bi značilo da priznaje da štednja nije rješenje nego problem – da je njemački politički i ekonomski program tijekom posljednjih sedam godina bio pogrešan, da je bio potpuno bezuspješan u ostvarivanju rezultata koje je obećavao

Stoga su Njemačke elite spremne na propast eura – ili na to da ga transformiraju u nešto drugo, primjerice u valutu koja bi bila ekskluzivna za zemlje središnje i sjeverne Europe – kako bi zajamčile svoje političko preživljavanje.

Također nema ničeg iracionalnog u načinu na koji te elite igraju “igru optuživanja”. Kada bi Njemačka primorala Grčku da bankrotira (što će se prije ili kasnije dogoditi), to bi stvorilo domino efekt koji bi destabiliziralo ekonomiju Europe na neki vremenski period. U tom bi se slučaju krivnju svalilo na “tvrdoglavu” grčku vladu koja je odbila pregovarati i prihvatiti “pomoć” i “financijsku potporu” koju je Njemačka bila spremna dati.

Povrh toga, politička napetost kakva je trenutno prisutna u Europi ima polarizacijski učinak. U posljednjih nekoliko godina došlo je do istovremenog rasta kako stranaka i pokreta krajnje desnice – Zlatne zore u Grčkoj, Nacionalnog fronta u Francuskoj, Pegide u Njemačkoj – tako i ljevičarskih političkih formacija koje se protive mjerama štednje.

Prihvaćanje da je ljevičarska vlada u pravu i da štednja nikada nije bila rješenje otvorilo bi dodatan politički prostor za ljevičarske pokrete diljem Europe. Kada bi njemačke političke elite uzmaknule čak i za malen korak unatrag od svojeg narativa o štednji, zauvijek bi oslabile svoju političku poziciju. Time bi čak mogle u potpunosti žrtvovati vlastito postojanje.

Štoviše, važno je prisjetiti se da Njemačka već neko vrijeme proširuje svoja trgovinska partnerstva – vjerojatno kako bi se pripremila za političku situaciju koja se sada počinje odvijati u eurozoni – a posebice trgovinsko partnerstvo s Kinom. Iako bi njemačka ekonomija pretrpjela štetu uslijed grexita, koji bi označio svojevrsni kraj ekonomske i monetarne unije,
Njemačka vlada zna da će opasnost od bankrota i nemogućnost ljevičarske vlade da provede svoj izborni program vjerojatno srušiti tu vladu te također uništiti bilo koje drugo potencijalno ljevičarsko rješenje diljem Europe
njemačke su elite dosad već pripremale temelje za ekonomski oporavak Njemačke u srednjoročnom razdoblju.

No postoji i drugi sloj u ovoj nepopustljivosti njemačke vlade: ona zna da će opasnost od bankrota i nemogućnost ljevičarske vlade da provede svoj izborni program vjerojatno srušiti tu vladu te također uništiti bilo koje drugo potencijalno ljevičarsko rješenje diljem Europe.

Prisiljavanje grčke vlade da zakorači na crvenu liniju koja joj je nametnuta pri pregovorima (mirovine, plaće, porezi, privatizacije, liberalizacija tržišta rada), kako bi time izbjegla ekonomski slom, izazvat će izrazito nezadovoljstvo i suprotstavljanje u Grčkoj i samoj Syrizi. Taktika Njemačke je, u tom smislu, da pokuša dovesti do rušenja ljevičarskog rješenja unutar njega samog.

Ako postoji izlaz iz ovoga, do njega će doći samo kroz narodnu borbu. Ništa drugo ne može omogućiti Syrizi da provede svoj izborni program i prekine humanitarnu krizu koja i dalje pogađa Grčku. Svaki smjer kojim vlada krene mora odgovarati na zahtjeve za demokracijom, dostojanstvom i pravdom za koje je narod Grčke glasao. Za njihovu budućnost i zbog njih. Ali i zbog svih nas.


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Catarina Príncipe aktivistica je u društvenim pokretima, porijeklom iz Portugala. Članica je portugalske stranke Bloco de Esquerda (Lijevi blok) te njemačke stranke Die Linke (Ljevica).


Fotografija je preuzeta sa stranice CeBIT i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?
Michael Roberts: Trojka, grexit ili plan B?


Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve