Netom nakon poraza laburista na britanskim izborima, George Monbiot nudi savjete za dug put prema oporavku kroz izgradnju politike u skladu s potrebama i pulsom zajednice: “Životni vijek proveden u proučavanju taktika i manevara unutar vestminsterskog mjehura možda funkcionira za stranku koju podržavaju korporativni mediji, i koja može izazvati osjećaj straha kako bi pogurala glasače udesno; no ne djeluje isto kada je u pitanju stranka kojoj je za uspjeh potreban nepatvoreni javni entuzijazam. Laburistima nisu potrebni ljudi s iskustvom u bankarstvu ili poduzetništvu, već ljudi koji znaju kako izgraditi politički pokret odozdo prema gore.”
Jedini način na koji socijalisti mogu ponovo zadobiti političku relevantnost jest ulaskom u realistični angažman i konfrontaciju s politikom kakva je danas.
Vodstvo dolazi odozdo: to je ono što je većini uspješnih progresivnih stranaka zajedničko. Lijeve stranke su slavile pobjedu tamo gdje su politiku iznova oblikovali snažni društveni pokreti, a podbacile ondje gdje su se oslonile na pasivnu podršku. Model kasnog 20. stoljeća – govori, spinovi i centralne naredbe – ne funkcionira.
Nijedna progresivna stranka ne može preživjeti korporativne medije, korumpirani sustav stranačkog financiranja i konzervativne pogone za proizvodnju straha boreći se protiv svih ovih snaga pod njihovim uvjetima. Ljevicu se isključivo može graditi iz temelja; iznova oblikovati kroz revitalizaciju zajednica i rad s lokalnim stanovništvom, kako bi pomogla popraviti pukotine u
Nijedna progresivna stranka ne može preživjeti korporativne medije, korumpirani sustav stranačkog financiranja i konzervativne pogone za proizvodnju straha boreći se protiv svih ovih snaga pod njihovim uvjetima. Ljevicu se isključivo može graditi iz temelja; iznova oblikovati kroz revitalizaciju zajednica i rad s lokalnim stanovništvom, kako bi pomogla popraviti pukotine u socijalnoj državi koje su za sobom ostavile lakomislene elite
socijalnoj državi koje su za sobom ostavile lakomislene elite. Uspješni progresivni pokreti danas moraju utjeloviti građanski zavod za besplatnu pravnu i novčanu pomoć, potrošačku agenciju, udrugu stanara, izviđačku trupu, sindikat, kreditnu uniju, dvoranu za bingo, javnu kuhinju, djelatnicu/ka za socijalnu skrb, nogometni klub i evangeličku crkvu – sve u jednom. Marketinška istraživanja o ciljanim skupinama i doktori za medijski spin više nisu od pomoći.
Ovo je lekcija iz Latinske Amerike, u kojoj su tijekom posljednjih 20 godina izborene mnoge progresivne pobjede. Te pobjede nisu posljedica kratkoročnih izbornih strategija, a kamoli rezultat prijateljskih uvertira usmjerenih prema medijskim mogulima i bankama, one su se pojavile na valu građanskih pokreta do kojih je u pojedinim slučajevima došlo još prije 50 godina. Ovi su pokreti na svome putu imali popriličan broj prepreka i razočaranja, no doveli su do trajne promjene, i to one vrste kakva se nekoć činila nemogućom.
Između 1989. i 1991. godine, surađivao sam s
pokretima koji zastupaju bezemljaške ruralne radnike u Brazilu. Pri pokušajima da povrate svoju zemlju, na tisuće ih je uhićeno; mnogi su mučeni; a neki od njih i ubijeni. Bili su suočeni ne samo s neprijateljski nastrojenim tiskom, već i s televizijskim kanalima prema kojima je
Daily Mail izgledao kao
Morning Star. Međutim, promjena koju su katalizirali, u retrospekciji se doima kao nešto trajno. Ovim je mobilizacijama tijekom nasilne vladavine vojnih generala prethodila teologija oslobođenja, i
narodni pokreti za obrazovanje koji su podrazumijevali svakodnevno preuzimanje rizika za vlastiti život svojih agitatora. Mislite da je nama u Velikoj Britaniji teško? Razmislite ponovno.
U Boliviji, Argentini, Ekvadoru, Venecueli, Urugvaju i Čileu, slični su pokreti transformirali politički život. Svrgnuli su vlade koje su postupale protivno njihovim interesima i pozvale na odgovornost one koji su tvrdili da ih predstavljaju. Syriza u Grčkoj i Podemos u Španjoskoj izravno su ili neizravno bili inspirirani iskustvom Latinske Amerike.
Ed Miliband iza sebe nije ostavio mnogo izuzev pokušaja da mobilizira zajednice. Iako su njegovi napori bili ograničeni, privremeni i uglavnom izraz frustracije, čini se da je razumio što je potrebno učiniti kako bi se stvari dugoročno promijenile.
Miliband je iz Chicaga doveo Arniea Grafa, organizatora zajednice. No, u listopadu 2013. godine, učinio je ono što je među njegovim mnogim pogreškama, možda i najfatalnija: na poziciju čovjeka koji je zadužen za njegovu izbornu strategiju, postavio je Douglasa Alexandera. Prema onome što se posvuda izvještavalo, Alexander je bio odgovoran za otkaz Arnija Grafa. Povukao je laburiste natrag u stari model telefonskog agitiranja naslijepo, centralizacije i naredbi upućenih odozgo
Izmijenio je Članak 1. Ustava laburističke stranke uključivši u njega zalog da će se „zajednice učiniti snažnijima kroz kolektivno djelovanje i potporu“. Iznova je pokrenuo pokušaj svoga brata da stvori masovni pokret organizatora u zajednici. Pokret za promjene možda je malen, no tamo gdje je aktivan, on funkcionira. Lobirali su u centrima za pronalaženje posla ne bi li se aplikante prestalo tretirati kao kriminalce; pritisnuli su lokalne poduzetnike da javno oglašavaju svoje ponude za posao; poticali policiju da promijeni način na koji se ophodi s žrtvama nasilja u obitelji; pritisnuli su gradska vijeća da raščiste odbačene narkomanske igle; borili se protiv deložacija iz osvete; tražili lokalne medije da uskrate oglašavanje kamatarima i nastojali osigurati alternativne modele financiranja; te apelirali na vlasnike zapuštenih zgrada da ih rehabilitiraju, i u svemu navedenom su do određene mjere bili uspješni.
Da bi sproveo masovnu participaciju i omogućio stranačkim pristašama da predvode, umjesto samo slijede naredbe, Miliband je
iz Chicaga doveo Arniea Grafa, organizatora zajednice. No, u listopadu 2013. godine, učinio je ono što je među njegovim mnogim pogreškama, možda i najfatalnija: na poziciju čovjeka koji je zadužen za njegovu izbornu strategiju, postavio je Douglasa Alexandera.
Prema onome što se posvuda izvještavalo, Alexander je bio
odgovoran za otkaz Arnija Grafa. Povukao je laburiste natrag u stari model telefonskog agitiranja naslijepo, centralizacije i naredbi upućenih odozgo. Čini se kako je Pokret za promjene tretiran kao neugodnost: jedva da je bio i spomenut tijekom laburističke predizborne kampanje. Razina do koje su Alexanderovi politički instinkti bili prilagođeni vremenu može se vidjeti iz činjenice da ga je u vlastitoj izbornoj jedinici
pobijedio 20-godišnji student, uz premoćnu razliku od 27 posto.
Istina je da razvoj zajednice neće instantno proizvesti rezultate. Život zajednica u Britaniji slabiji je nego gotovo bilo gdje drugdje. Uništavanje ruralnog stanovništva kroz ograđivanje i agrikulturnu promjenu, nakon čega je uslijedila brza i kaotična urbanizacija zasnovana na industrijama koje su kasnije doživjele kolaps, implozija organiziranog radništva, ekstremna atomizacija i hiperkonzumerizam: sve to ukazuje da je, za razliku od drugih dijelova svijeta, ovdje sve manje prostora za djelovanje. Obnova zajednica mora krenuti gotovo od nule, i mogla bi potrajati desetljećima. No, dok se to ne dogodi, malo je nade za trajniju progresivnu promjenu u ovoj zemlji.
Problemi s kojima se suočavaju laburisti ne leže u tome što su ljudi koji upravljaju strankom proveli svoje čitave karijere u politici. Radi se o tome da su svoje karijere proveli u onoj vrsti politike,
Revitaliziranje zajednica nije samo izborna strategija. Radi se o programu koji podrazumijeva promjenu po sebi; čak i bez vlade koja za to nema sluha. Ukoliko pusti korijenje, nadživjet će nestalnost politike. No, također će učiniti i uspjeh izglednijim. Ukoliko se laburisti žele ponovno povezati sa zajednicom, oni će sami morati postati promjena koju žele vidjeti
u kojoj se peru ruke svaki puta kada su imali tu nesreću da dođu u dodir s glasačem. Životni vijek proveden u proučavanju taktika i manevara unutar vestminsterskog mjehura možda funkcionira za stranku koju podržavaju korporativni mediji, i koja može izazvati osjećaj straha kako bi pogurala glasače udesno; no ne djeluje isto kada je u pitanju stranka kojoj je za uspjeh potreban nepatvoreni javni entuzijazam. Laburistima nisu potrebni ljudi s iskustvom u bankarstvu ili poduzetništvu, već ljudi koji znaju kako izgraditi politički pokret odozdo prema gore.
Usred depresivnih pokazatelja iz kojih se vidi kako je moguće da stranka iz poraza izvlači samo pogrešne pouke – od kojih nije nezanemariva ni zbirka unaprijed programiranih animatrona
koje se trenutno smatra ozbiljnim nasljednicima za čelništvo stranke – ipak postoje i neke naznake nade. Primjerice, bivši ministar
John Denham primjećuje kako „naš neuspjeh u tome da prepoznamo, a kamoli adresiramo središnju važnost politike pripadanja, bio je jedinstvena ujedinjavajuća nit našeg razočaravajućeg rezultata“.
Tessa Jowell piše kako „nam nedostaje rad koji je Arnie Graf uložio na promjeni odnosa s lokalnim zajednicama i laburističkim aktivistima… što je važan aspekt u izgradnji naše zajedničke budućnosti.“ No, dosad su njihovi glasovi bili utopljeni u moru argumenata o tome kakvu smo poruku „mi“ trebali odaslati „njima“; pri čemu se pod „njima“ misli na udaljeno i misteriozno pleme poznato kao biračko tijelo.
Revitaliziranje zajednica nije samo izborna strategija. Radi se o programu koji podrazumijeva promjenu po sebi; čak i bez vlade koja za to nema sluha. Ukoliko pusti korijenje, nadživjet će nestalnost politike. No, također će učiniti i uspjeh izglednijim. Ukoliko se laburisti žele ponovno povezati sa zajednicom, oni će sami morati postati promjena koju žele vidjeti.
S engleskog preveo Martin Beroš
Fotografija Georgea Monbiota je preuzeta s Guardiana i prilagođena formi ikone.
