Zemlja zove

Netom nakon poraza laburista na britanskim izborima, George Monbiot nudi savjete za dug put prema oporavku kroz izgradnju politike u skladu s potrebama i pulsom zajednice: “Životni vijek proveden u proučavanju taktika i manevara unutar vestminsterskog mjehura možda funkcionira za stranku koju podržavaju korporativni mediji, i koja može izazvati osjećaj straha kako bi pogurala glasače udesno; no ne djeluje isto kada je u pitanju stranka kojoj je za uspjeh potreban nepatvoreni javni entuzijazam. Laburistima nisu potrebni ljudi s iskustvom u bankarstvu ili poduzetništvu, već ljudi koji znaju kako izgraditi politički pokret odozdo prema gore.”


Jedini način na koji socijalisti mogu ponovo zadobiti političku relevantnost jest ulaskom u realistični angažman i konfrontaciju s politikom kakva je danas.


Vodstvo dolazi odozdo: to je ono što je većini uspješnih progresivnih stranaka zajedničko. Lijeve stranke su slavile pobjedu tamo gdje su politiku iznova oblikovali snažni društveni pokreti, a podbacile ondje gdje su se oslonile na pasivnu podršku. Model kasnog 20. stoljeća – govori, spinovi i centralne naredbe – ne funkcionira.

Nijedna progresivna stranka ne može preživjeti korporativne medije, korumpirani sustav stranačkog financiranja i konzervativne pogone za proizvodnju straha boreći se protiv svih ovih snaga pod njihovim uvjetima. Ljevicu se isključivo može graditi iz temelja; iznova oblikovati kroz revitalizaciju zajednica i rad s lokalnim stanovništvom, kako bi pomogla popraviti pukotine u
Nijedna progresivna stranka ne može preživjeti korporativne medije, korumpirani sustav stranačkog financiranja i konzervativne pogone za proizvodnju straha boreći se protiv svih ovih snaga pod njihovim uvjetima. Ljevicu se isključivo može graditi iz temelja; iznova oblikovati kroz revitalizaciju zajednica i rad s lokalnim stanovništvom, kako bi pomogla popraviti pukotine u socijalnoj državi koje su za sobom ostavile lakomislene elite
socijalnoj državi koje su za sobom ostavile lakomislene elite. Uspješni progresivni pokreti danas moraju utjeloviti građanski zavod za besplatnu pravnu i novčanu pomoć, potrošačku agenciju, udrugu stanara, izviđačku trupu, sindikat, kreditnu uniju, dvoranu za bingo, javnu kuhinju, djelatnicu/ka za socijalnu skrb, nogometni klub i evangeličku crkvu – sve u jednom. Marketinška istraživanja o ciljanim skupinama i doktori za medijski spin više nisu od pomoći.

Ovo je lekcija iz Latinske Amerike, u kojoj su tijekom posljednjih 20 godina izborene mnoge progresivne pobjede. Te pobjede nisu posljedica kratkoročnih izbornih strategija, a kamoli rezultat prijateljskih uvertira usmjerenih prema medijskim mogulima i bankama, one su se pojavile na valu građanskih pokreta do kojih je u pojedinim slučajevima došlo još prije 50 godina. Ovi su pokreti na svome putu imali popriličan broj prepreka i razočaranja, no doveli su do trajne promjene, i to one vrste kakva se nekoć činila nemogućom.

Između 1989. i 1991. godine, surađivao sam s pokretima koji zastupaju bezemljaške ruralne radnike u Brazilu. Pri pokušajima da povrate svoju zemlju, na tisuće ih je uhićeno; mnogi su mučeni; a neki od njih i ubijeni. Bili su suočeni ne samo s neprijateljski nastrojenim tiskom, već i s televizijskim kanalima prema kojima je Daily Mail izgledao kao Morning Star. Međutim, promjena koju su katalizirali, u retrospekciji se doima kao nešto trajno. Ovim je mobilizacijama tijekom nasilne vladavine vojnih generala prethodila teologija oslobođenja, i narodni pokreti za obrazovanje koji su podrazumijevali svakodnevno preuzimanje rizika za vlastiti život svojih agitatora. Mislite da je nama u Velikoj Britaniji teško? Razmislite ponovno.

U Boliviji, Argentini, Ekvadoru, Venecueli, Urugvaju i Čileu, slični su pokreti transformirali politički život. Svrgnuli su vlade koje su postupale protivno njihovim interesima i pozvale na odgovornost one koji su tvrdili da ih predstavljaju. Syriza u Grčkoj i Podemos u Španjoskoj izravno su ili neizravno bili inspirirani iskustvom Latinske Amerike.

Ed Miliband iza sebe nije ostavio mnogo izuzev pokušaja da mobilizira zajednice. Iako su njegovi napori bili ograničeni, privremeni i uglavnom izraz frustracije, čini se da je razumio što je potrebno učiniti kako bi se stvari dugoročno promijenile.
Miliband je iz Chicaga doveo Arniea Grafa, organizatora zajednice. No, u listopadu 2013. godine, učinio je ono što je među njegovim mnogim pogreškama, možda i najfatalnija: na poziciju čovjeka koji je zadužen za njegovu izbornu strategiju, postavio je Douglasa Alexandera. Prema onome što se posvuda izvještavalo, Alexander je bio odgovoran za otkaz Arnija Grafa. Povukao je laburiste natrag u stari model telefonskog agitiranja naslijepo, centralizacije i naredbi upućenih odozgo
Izmijenio je Članak 1. Ustava laburističke stranke uključivši u njega zalog da će se „zajednice učiniti snažnijima kroz kolektivno djelovanje i potporu“. Iznova je pokrenuo pokušaj svoga brata da stvori masovni pokret organizatora u zajednici. Pokret za promjene možda je malen, no tamo gdje je aktivan, on funkcionira. Lobirali su u centrima za pronalaženje posla ne bi li se aplikante prestalo tretirati kao kriminalce; pritisnuli su lokalne poduzetnike da javno oglašavaju svoje ponude za posao; poticali policiju da promijeni način na koji se ophodi s žrtvama nasilja u obitelji; pritisnuli su gradska vijeća da raščiste odbačene narkomanske igle; borili se protiv deložacija iz osvete; tražili lokalne medije da uskrate oglašavanje kamatarima i nastojali osigurati alternativne modele financiranja; te apelirali na vlasnike zapuštenih zgrada da ih rehabilitiraju, i u svemu navedenom su do određene mjere bili uspješni.

Da bi sproveo masovnu participaciju i omogućio stranačkim pristašama da predvode, umjesto samo slijede naredbe, Miliband je iz Chicaga doveo Arniea Grafa, organizatora zajednice. No, u listopadu 2013. godine, učinio je ono što je među njegovim mnogim pogreškama, možda i najfatalnija: na poziciju čovjeka koji je zadužen za njegovu izbornu strategiju, postavio je Douglasa Alexandera.

Prema onome što se posvuda izvještavalo, Alexander je bio odgovoran za otkaz Arnija Grafa. Povukao je laburiste natrag u stari model telefonskog agitiranja naslijepo, centralizacije i naredbi upućenih odozgo. Čini se kako je Pokret za promjene tretiran kao neugodnost: jedva da je bio i spomenut tijekom laburističke predizborne kampanje. Razina do koje su Alexanderovi politički instinkti bili prilagođeni vremenu može se vidjeti iz činjenice da ga je u vlastitoj izbornoj jedinici pobijedio 20-godišnji student, uz premoćnu razliku od 27 posto.

Istina je da razvoj zajednice neće instantno proizvesti rezultate. Život zajednica u Britaniji slabiji je nego gotovo bilo gdje drugdje. Uništavanje ruralnog stanovništva kroz ograđivanje i agrikulturnu promjenu, nakon čega je uslijedila brza i kaotična urbanizacija zasnovana na industrijama koje su kasnije doživjele kolaps, implozija organiziranog radništva, ekstremna atomizacija i hiperkonzumerizam: sve to ukazuje da je, za razliku od drugih dijelova svijeta, ovdje sve manje prostora za djelovanje. Obnova zajednica mora krenuti gotovo od nule, i mogla bi potrajati desetljećima. No, dok se to ne dogodi, malo je nade za trajniju progresivnu promjenu u ovoj zemlji.

Problemi s kojima se suočavaju laburisti ne leže u tome što su ljudi koji upravljaju strankom proveli svoje čitave karijere u politici. Radi se o tome da su svoje karijere proveli u onoj vrsti politike,
Revitaliziranje zajednica nije samo izborna strategija. Radi se o programu koji podrazumijeva promjenu po sebi; čak i bez vlade koja za to nema sluha. Ukoliko pusti korijenje, nadživjet će nestalnost politike. No, također će učiniti i uspjeh izglednijim. Ukoliko se laburisti žele ponovno povezati sa zajednicom, oni će sami morati postati promjena koju žele vidjeti
u kojoj se peru ruke svaki puta kada su imali tu nesreću da dođu u dodir s glasačem. Životni vijek proveden u proučavanju taktika i manevara unutar vestminsterskog mjehura možda funkcionira za stranku koju podržavaju korporativni mediji, i koja može izazvati osjećaj straha kako bi pogurala glasače udesno; no ne djeluje isto kada je u pitanju stranka kojoj je za uspjeh potreban nepatvoreni javni entuzijazam. Laburistima nisu potrebni ljudi s iskustvom u bankarstvu ili poduzetništvu, već ljudi koji znaju kako izgraditi politički pokret odozdo prema gore.

Usred depresivnih pokazatelja iz kojih se vidi kako je moguće da stranka iz poraza izvlači samo pogrešne pouke – od kojih nije nezanemariva ni zbirka unaprijed programiranih animatrona koje se trenutno smatra ozbiljnim nasljednicima za čelništvo stranke – ipak postoje i neke naznake nade. Primjerice, bivši ministar John Denham primjećuje kako „naš neuspjeh u tome da prepoznamo, a kamoli adresiramo središnju važnost politike pripadanja, bio je jedinstvena ujedinjavajuća nit našeg razočaravajućeg rezultata“. Tessa Jowell piše kako „nam nedostaje rad koji je Arnie Graf uložio na promjeni odnosa s lokalnim zajednicama i laburističkim aktivistima… što je važan aspekt u izgradnji naše zajedničke budućnosti.“ No, dosad su njihovi glasovi bili utopljeni u moru argumenata o tome kakvu smo poruku „mi“ trebali odaslati „njima“; pri čemu se pod „njima“ misli na udaljeno i misteriozno pleme poznato kao biračko tijelo.

Revitaliziranje zajednica nije samo izborna strategija. Radi se o programu koji podrazumijeva promjenu po sebi; čak i bez vlade koja za to nema sluha. Ukoliko pusti korijenje, nadživjet će nestalnost politike. No, također će učiniti i uspjeh izglednijim. Ukoliko se laburisti žele ponovno povezati sa zajednicom, oni će sami morati postati promjena koju žele vidjeti.


S engleskog preveo Martin Beroš



Fotografija Georgea Monbiota je preuzeta s Guardiana i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve