Trojka, grexit ili plan B?

Drugi prilog kojim se osvrćemo na pregovore grčke vlade s ‘institucijama’, tekst je marksističkog ekonomista Michaela Robertsa s kraja veljače, u kojem autor upozorava na ograničenost kejnzijanske strategije spašavanja europskog kapitalizma koja ne uključuje mjere štednje, jer ‘partneri’ već imaju drugo rješenje: “Zagovornici mjera štednje smatraju da se europski kapitalizam neće oporaviti ukoliko kapitalistički sektor ne obnovi visoku razinu profitabilnosti i ukoliko se ne smanji teret duga. Za njih to znači nužnost provođenja neoliberalnih ‘strukturnih’ reformi koje prije svega uključuju uništavanje snage radništva pomoću protusindikalnih zakona, povećanja prava poslodavaca na otpuštanje, smanjenje naknada za nezaposlene i mirovina te povećanje privatizacije. Uz to moraju biti provedeni rezovi u javnoj potrošnji i zaduženosti kako bi se omogućilo smanjivanje oporezivanja korporacija i time povećalo profitabilnost.”

U ovoj mukotrpnoj sagi između čelnih ljudi eurozone i nove grčke vlade oko vraćanja duga javnog sektora i nastavka programa štednje kojeg je nametnula trojka moramo se prisjetiti da je uzrok cijelog ovog meteža neuspjeh kapitalizma u Europi i Grčkoj.

Točno je da se Syrizina vlada u velikoj mjeri povukla sa svoje prvotne pozicije o poništavanju ili ponovnom pregovaranju uvjeta vraćanja nelegitimnog (‘odioznog’) i opterećujućeg duga te da je odustala od nekih (mnogih?) od neposrednih mjera koje je željela provesti s ciljem ukidanja mjera štednje i poboljšanja iznimno smanjenog životnog standarda grčkih kućanstava. No ti su potezi bili neizbježni ako vlada želi održati kapitalizam u Grčkoj, bilo unutar ili izvan eurozone. Grčki je kapital najslabiji u spektru europskog kapitala, u kojem su Njemačka i Francuska najjače. One odlučuju.

Stoga je u ovoj priči glavni negativac Kapital, oličen u francusko-njemačkom kapitalu i njihovim podržavateljima u vladama drugih ‘nevoljom zahvaćenih’ zemalja Ekonomske i monetarne unije (EMU) – Španjolske, Portugala i Irske te, također, zemalja ‘sjeverne Europe’.

Mnogo se komentatora, uključujući i one na kejnzijanskoj ljevici, žali da se Nijemci ponašaju nerazumno i glupo. Prema njima, kada bi se dalo Grcima nešto slobode u pogledu javne potrošnje i smanjilo teret duga to bi pomoglo oporavku grčke ekonomije i omogućilo europskom projektu da nastavi dalje u situaciji u kojoj je suočen kako s rastućim nepovjerenjem glasačkog tijela Europe tako i sa stagnacijom i deflacijom u ekonomiji eurozone. Naime, mjere štednje ne mogu uspjeti – tako glasi taj argument.

No Nijemci nisu ‘iracionalni’ iz perspektive Kapitala. Zagovornici mjera štednje smatraju da se europski kapitalizam neće oporaviti ukoliko kapitalistički sektor ne obnovi visoku razinu profitabilnosti i ukoliko se ne smanji teret duga. Za njih to znači nužnost provođenja neoliberalnih ‘strukturnih’ reformi koje prije svega uključuju uništavanje snage radništva pomoću protusindikalnih zakona, povećanja prava poslodavaca na otpuštanje, smanjenje naknada za nezaposlene i mirovina te povećanje privatizacije. Uz to moraju biti provedeni rezovi u javnoj potrošnji i zaduženosti kako bi se omogućilo smanjivanje oporezivanja korporacija i time povećalo profitabilnost. Smanjiti troškove rada i povećati profitabilnost – to je put iz ove depresije.

To je racionalna strategija za Kapital. Kejnzijanci, s druge strane, smatraju da rezanje plaća i fiskalna štednja samo doprinose smanjenju ‘efektivne potražnje’, na način da više štednje dovodi do još manje rasta. U punom zamahu depresije ovaj argument donekle stoji, posebice u Grčkoj. No srž ekonomskog oporavka na osnovi kapitalizma mora biti povratak profitabilnosti, a povećavanje plaća ili veća potrošnja na socijalnu pomoć imale bi suprotan učinak.

Stoga nepopustljivost Njemačke proizlazi iz ideološkog uvjerenja da su fiskalna štednja i programi rezanja plaća bitni i neizostavni. S obzirom da Nijemci nisu ni na koji način predani uspostavljanju prave fiskalne unije u Europi (vidi moj post), oni ne žele dati nikakve (ili tek minimalne) ustupke Syrizi. Ponad toga, njih u tome podupiru potkupljive, korumpirane i neosjetljive neoliberalne vlade koje su još uvijek na vlasti u Španjolskoj, Portugalu i Irskoj; vlade koje su nametnule trojkine programe svojem stanovništvu i čiji bi opstanak bio izrazito ugrožen kada bi lijevoj Grčkoj vladi bili dani bolji uvjeti. Slabašne prokapitalističke socijal-demokratske vlade Italije i Francuske, koje pokušavaju nametnuti ‘strukturne reforme’ radništvu, također se s time slažu.

Nažalost, propaganda u Njemačkoj i uspon euroskeptičnih snaga naveli su njemačke glasače da povjeruju kako su Grci lijeni, kako se svi okorištavaju socijalnom pomoći, imaju goleme mirovine i kako su korumpirani. Prema anketi, 66 posto upitanih Nijemaca ne želi da Grci dobiju bilo kakve ustupke. Naravno, ovakva je karakterizacija grčke radničke klase besmislena.

Grci rade više radnih sati godišnje od bilo koje druge zemlje u Europi – više čak i od Amerikanaca ili Britanaca! Iznenađujuće, Nijemci su ti koji su ‘najljeniji’, ako kao mjeru uzmemo broj radnih sati.

Iako je produktivnost cjelokupne grčke ekonomije započela s niske točke kada se zemlja 1999. godine pridružila eurozoni, rast produktivnosti rada otada je bio brži nego li u jakim kapitalističkim ekonomijama Njemačke ili Francuske – u Grčkoj je iznosio 25 posto, dok je u Njemačkoj iznosio tek 10 posto.

Razlog zbog kojega je Njemačka bila toliko konkurentna nije zbog tog rasta u produktivnosti rada, već zato što su u toj zemlji plaće najmanje porasle, tek 22 posto od 1999. godine, u usporedbi s gotovo dvostrukim porastom plaća u Irskoj te rastom za dvije trećine u Grčkoj (vidi moj post).

Stoga iako se Grcima pod eurom životni standard poboljšavao sve dok nije nastupila kriza, do toga je došlo jer su imali najduže radno vrijeme i bili eksploatirani više nego li ijedna druga radna snaga u Europi. Oni koji su iz pridruživanja eurozoni dobili najviše bili su grčki kapitalisti. Plodovi povećanog ekonomskog rasta i trgovine nesrazmjerno su otišli u njihove džepove. Udio plaća u grčkom nacionalnom dohotku pao je za gotovo 4 posto (što je nadmašila jedino Španjolska). Taj je pad bio proporcionalno veći od onog kojeg su pretrpjeli radnici u SAD-u.

Po mome mišljenju, Syriza je postupila ispravno kada je izjavila da želi ostati u eurozoni i zalagati se za uklanjanje tereta duga i ukidanje mjera štednje. Krenuti od stajališta da Grčka prvo mora napustiti eurozonu, a tek se potom uhvatiti u koštac s „ukidanjem mjera štednje“, značilo bi promatrati stvari naopako, kao i ići protiv težnji Grka da ostanu „dijelom Europe“.

No ono što, po mome mišljenju, ne valja sa Syrizom jest činjenica da problem duga i ‘fiskalni prostor’ vidi kao glavna (jedina?) probleme te što imaju iluziju da će čelni ljudi Eurogrupe uvidjeti da je u njihovu interesu da spase europski kapitalizam od ozbiljnog udarca kojeg bi zadobio kada bi Grčka bila izbačena iz eurozone. Kao što sada znamo, grčki ministar financija Yanis Varoufakis tvrdi da on nastoji spasiti kapitalizam od glupih neoliberalnih politika, dobiti nešto vremena da se ekonomija Grčke oporavi te da će provoditi socijalističke mjere tek onda kad, s vremenom, kapitalizam ponovo počne stajati na nešto čvršćim temeljima (vidi moj uvelike kritiziran post).

Ono što ne valja s pozicijom koju dijele kako Syrizino vodstvo tako i ljevica unutar Syrize jest da su teret duga i euro postavili kao prioritet umjesto da im najviši prioritet bude zamjena posrnulog grčkog kapitalizma. Neovisno je li Grčka unutar eurozone ili izvan nje, euro neće obnoviti rast ni životni standard ukoliko u Grčkoj nastavi dominirati kapitalistički sektor. Dug grčkog javnog sektora neće se nikada moći otplatiti i trebao bi biti otpisan kao nelegitiman. No troškovi servisiranja duga već su pali na nisku razinu, pa otpis sam po sebi neće pokrenuti ekonomiju.

Grčka vlada i narod Grčke moraju preuzeti kontrolu i upravljati ključnim sektorima ekonomije. To znači javno vlasništvo i demokratsku kontrolu nad bankama i strateški najvažnijim poduzećima; pokretanje programa javnog ulaganja u radna mjesta i rast te pozivanje na solidarnost unutar Europe za grčku alternativu protiv neoliberalnih vlada u Eurogrupi. S obzirom na trenutni omjer političkih snaga to bi vjerojatno dovelo do izbacivanja Grčke iz EU. No tada bi narod Grčke i ostatak Europe barem mogao vidjeti zašto to čelni ljudi EU čine te bi također imali jasan alternativni plan B koji bi mogli provesti.

Sada prijeti opasnost da će Syriza pristati na kompromis s čelnicima Europske unije koji bi ‘spasio’ grčki i europski kapitalizam nauštrb malih ili nikakvih poboljšanja uvjeta života za veliku većinu naroda Grčke. No time bi se omogućilo tek odgađanje sukoba između ukidanja mjera štednje i interesa Kapitala, bez ikakva plana B u interesu Rada.
S engleskog prevela Karolina Hrga

Fotografija je preuzeta s youtube snimke i prilagođena formi ikone.

Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?

Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?

Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru

Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice

Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’

Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima

Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma

Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje

Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova

Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve