Trojka, grexit ili plan B?

Drugi prilog kojim se osvrćemo na pregovore grčke vlade s ‘institucijama’, tekst je marksističkog ekonomista Michaela Robertsa s kraja veljače, u kojem autor upozorava na ograničenost kejnzijanske strategije spašavanja europskog kapitalizma koja ne uključuje mjere štednje, jer ‘partneri’ već imaju drugo rješenje: “Zagovornici mjera štednje smatraju da se europski kapitalizam neće oporaviti ukoliko kapitalistički sektor ne obnovi visoku razinu profitabilnosti i ukoliko se ne smanji teret duga. Za njih to znači nužnost provođenja neoliberalnih ‘strukturnih’ reformi koje prije svega uključuju uništavanje snage radništva pomoću protusindikalnih zakona, povećanja prava poslodavaca na otpuštanje, smanjenje naknada za nezaposlene i mirovina te povećanje privatizacije. Uz to moraju biti provedeni rezovi u javnoj potrošnji i zaduženosti kako bi se omogućilo smanjivanje oporezivanja korporacija i time povećalo profitabilnost.”



U ovoj mukotrpnoj sagi između čelnih ljudi eurozone i nove grčke vlade oko vraćanja duga javnog sektora i nastavka programa štednje kojeg je nametnula trojka moramo se prisjetiti da je uzrok cijelog ovog meteža neuspjeh kapitalizma u Europi i Grčkoj.

Točno je da se Syrizina vlada u velikoj mjeri povukla sa svoje prvotne pozicije o poništavanju ili ponovnom pregovaranju uvjeta vraćanja nelegitimnog (‘odioznog’) i opterećujućeg duga te da je odustala od nekih (mnogih?) od neposrednih mjera koje je željela provesti s ciljem ukidanja mjera štednje i poboljšanja iznimno smanjenog životnog standarda grčkih kućanstava. No ti su potezi bili neizbježni ako vlada želi održati kapitalizam u Grčkoj, bilo unutar ili izvan eurozone. Grčki je kapital najslabiji u spektru europskog kapitala, u kojem su Njemačka i Francuska najjače. One odlučuju.

Stoga je u ovoj priči glavni negativac Kapital, oličen u francusko-njemačkom kapitalu i njihovim podržavateljima u vladama drugih ‘nevoljom zahvaćenih’ zemalja Ekonomske i monetarne unije (EMU) – Španjolske, Portugala i Irske te, također, zemalja ‘sjeverne Europe’.

Mnogo se komentatora, uključujući i one na kejnzijanskoj ljevici, žali da se Nijemci ponašaju nerazumno i glupo. Prema njima, kada bi se dalo Grcima nešto slobode u pogledu javne potrošnje i smanjilo teret duga to bi pomoglo oporavku grčke ekonomije i omogućilo europskom projektu da nastavi dalje u situaciji u kojoj je suočen kako s rastućim nepovjerenjem glasačkog tijela Europe tako i sa stagnacijom i deflacijom u ekonomiji eurozone. Naime, mjere štednje ne mogu uspjeti – tako glasi taj argument.

No Nijemci nisu ‘iracionalni’ iz perspektive Kapitala. Zagovornici mjera štednje smatraju da se europski kapitalizam neće oporaviti ukoliko kapitalistički sektor ne obnovi visoku razinu profitabilnosti i ukoliko se ne smanji teret duga. Za njih to znači nužnost provođenja neoliberalnih ‘strukturnih’ reformi koje prije svega uključuju uništavanje snage radništva pomoću protusindikalnih zakona, povećanja prava poslodavaca na otpuštanje, smanjenje naknada za nezaposlene i mirovina te povećanje privatizacije. Uz to moraju biti provedeni rezovi u javnoj potrošnji i zaduženosti kako bi se omogućilo smanjivanje oporezivanja korporacija i time povećalo profitabilnost. Smanjiti troškove rada i povećati profitabilnost – to je put iz ove depresije.

To je racionalna strategija za Kapital. Kejnzijanci, s druge strane, smatraju da rezanje plaća i fiskalna štednja samo doprinose smanjenju ‘efektivne potražnje’, na način da više štednje dovodi do još manje rasta. U punom zamahu depresije ovaj argument donekle stoji, posebice u Grčkoj. No srž ekonomskog oporavka na osnovi kapitalizma mora biti povratak profitabilnosti, a povećavanje plaća ili veća potrošnja na socijalnu pomoć imale bi suprotan učinak.

Stoga nepopustljivost Njemačke proizlazi iz ideološkog uvjerenja da su fiskalna štednja i programi rezanja plaća bitni i neizostavni. S obzirom da Nijemci nisu ni na koji način predani uspostavljanju prave fiskalne unije u Europi (vidi moj post), oni ne žele dati nikakve (ili tek minimalne) ustupke Syrizi. Ponad toga, njih u tome podupiru potkupljive, korumpirane i neosjetljive neoliberalne vlade koje su još uvijek na vlasti u Španjolskoj, Portugalu i Irskoj; vlade koje su nametnule trojkine programe svojem stanovništvu i čiji bi opstanak bio izrazito ugrožen kada bi lijevoj Grčkoj vladi bili dani bolji uvjeti. Slabašne prokapitalističke socijal-demokratske vlade Italije i Francuske, koje pokušavaju nametnuti ‘strukturne reforme’ radništvu, također se s time slažu.

Nažalost, propaganda u Njemačkoj i uspon euroskeptičnih snaga naveli su njemačke glasače da povjeruju kako su Grci lijeni, kako se svi okorištavaju socijalnom pomoći, imaju goleme mirovine i kako su korumpirani. Prema anketi, 66 posto upitanih Nijemaca ne želi da Grci dobiju bilo kakve ustupke. Naravno, ovakva je karakterizacija grčke radničke klase besmislena.

Grci rade više radnih sati godišnje od bilo koje druge zemlje u Europi – više čak i od Amerikanaca ili Britanaca! Iznenađujuće, Nijemci su ti koji su ‘najljeniji’, ako kao mjeru uzmemo broj radnih sati.


Iako je produktivnost cjelokupne grčke ekonomije započela s niske točke kada se zemlja 1999. godine pridružila eurozoni, rast produktivnosti rada otada je bio brži nego li u jakim kapitalističkim ekonomijama Njemačke ili Francuske – u Grčkoj je iznosio 25 posto, dok je u Njemačkoj iznosio tek 10 posto.


Razlog zbog kojega je Njemačka bila toliko konkurentna nije zbog tog rasta u produktivnosti rada, već zato što su u toj zemlji plaće najmanje porasle, tek 22 posto od 1999. godine, u usporedbi s gotovo dvostrukim porastom plaća u Irskoj te rastom za dvije trećine u Grčkoj (vidi moj post).

Stoga iako se Grcima pod eurom životni standard poboljšavao sve dok nije nastupila kriza, do toga je došlo jer su imali najduže radno vrijeme i bili eksploatirani više nego li ijedna druga radna snaga u Europi. Oni koji su iz pridruživanja eurozoni dobili najviše bili su grčki kapitalisti. Plodovi povećanog ekonomskog rasta i trgovine nesrazmjerno su otišli u njihove džepove. Udio plaća u grčkom nacionalnom dohotku pao je za gotovo 4 posto (što je nadmašila jedino Španjolska). Taj je pad bio proporcionalno veći od onog kojeg su pretrpjeli radnici u SAD-u.


Po mome mišljenju, Syriza je postupila ispravno kada je izjavila da želi ostati u eurozoni i zalagati se za uklanjanje tereta duga i ukidanje mjera štednje. Krenuti od stajališta da Grčka prvo mora napustiti eurozonu, a tek se potom uhvatiti u koštac s „ukidanjem mjera štednje“, značilo bi promatrati stvari naopako, kao i ići protiv težnji Grka da ostanu „dijelom Europe“.

No ono što, po mome mišljenju, ne valja sa Syrizom jest činjenica da problem duga i ‘fiskalni prostor’ vidi kao glavna (jedina?) probleme te što imaju iluziju da će čelni ljudi Eurogrupe uvidjeti da je u njihovu interesu da spase europski kapitalizam od ozbiljnog udarca kojeg bi zadobio kada bi Grčka bila izbačena iz eurozone. Kao što sada znamo, grčki ministar financija Yanis Varoufakis tvrdi da on nastoji spasiti kapitalizam od glupih neoliberalnih politika, dobiti nešto vremena da se ekonomija Grčke oporavi te da će provoditi socijalističke mjere tek onda kad, s vremenom, kapitalizam ponovo počne stajati na nešto čvršćim temeljima (vidi moj uvelike kritiziran post).

Ono što ne valja s pozicijom koju dijele kako Syrizino vodstvo tako i ljevica unutar Syrize jest da su teret duga i euro postavili kao prioritet umjesto da im najviši prioritet bude zamjena posrnulog grčkog kapitalizma. Neovisno je li Grčka unutar eurozone ili izvan nje, euro neće obnoviti rast ni životni standard ukoliko u Grčkoj nastavi dominirati kapitalistički sektor. Dug grčkog javnog sektora neće se nikada moći otplatiti i trebao bi biti otpisan kao nelegitiman. No troškovi servisiranja duga već su pali na nisku razinu, pa otpis sam po sebi neće pokrenuti ekonomiju.

Grčka vlada i narod Grčke moraju preuzeti kontrolu i upravljati ključnim sektorima ekonomije. To znači javno vlasništvo i demokratsku kontrolu nad bankama i strateški najvažnijim poduzećima; pokretanje programa javnog ulaganja u radna mjesta i rast te pozivanje na solidarnost unutar Europe za grčku alternativu protiv neoliberalnih vlada u Eurogrupi. S obzirom na trenutni omjer političkih snaga to bi vjerojatno dovelo do izbacivanja Grčke iz EU. No tada bi narod Grčke i ostatak Europe barem mogao vidjeti zašto to čelni ljudi EU čine te bi također imali jasan alternativni plan B koji bi mogli provesti.

Sada prijeti opasnost da će Syriza pristati na kompromis s čelnicima Europske unije koji bi ‘spasio’ grčki i europski kapitalizam nauštrb malih ili nikakvih poboljšanja uvjeta života za veliku većinu naroda Grčke. No time bi se omogućilo tek odgađanje sukoba između ukidanja mjera štednje i interesa Kapitala, bez ikakva plana B u interesu Rada.


S engleskog prevela Karolina Hrga




Fotografija je preuzeta s youtube snimke i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?


Vezani članci

  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.
  • 13. ožujka 2021. Štrajk na niskim granama "Zbog pravnih i poslovnih praksi u SAD-u je iznimno teško pokrenuti štrajk. Šefovi i njihovi političari razumiju da su radnice i radnici bez opcije uskraćivanja rada gotovo bespomoćni, i stoga su postavili bezbrojne zapreke štrajkačkim aktivnostima. Međutim, za one među nama koji vjeruju da nije moguće izgraditi bolje društvo bez snažnijih sindikata, ovi simptomi su kobni. Jerry Brown, mentor Jane McAlevey u sindikalnoj podružnici 1199 New England Međunarodnog sindikata zaposlenih u uslužnim djelatnostima kaže da je štrajk mišić rada i ako ga redovno ne koristimo, on atrofira."
  • 14. veljače 2021. Kako mirovinski fondovi oblikuju financijalizaciju u Kolumbiji i Peruu "U ekonomijama u nastajanju koje su podvrgnute podređenim oblicima ekonomske i financijske integracije, i gdje su zastupljeni interesi visoko koncentrirane financijske industrije, takvi mirovinski fondovi mogu podbaciti kao katalizator dubokih, likvidnih i stabilnih domaćih tržišta kapitala. Umjesto toga, mogli bi doprinijeti financiranju privatiziranih oblika infrastrukture i nekretnina te ojačati hijerarhije globalnog financijskog svijeta."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve